Ivan Lovrenović

Koncem prošle godine Ivan i Josip Lovrenović objavili su veliku studiju o nadgrobnoj skulpturi iz doba turske vlasti. Ta monumentalna i u javnosti uglavnom prešućena knjiga nosi naslov Bosanski križ. Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti. Popraćena je vrhunskim fotografijama akademskog grafičara Josipa Lovrenovića. Tekstualne dijelove knjige Dragana Divković prevela je na engleski jezik. Ovaj vrijedni izdavački pothvat potpisuju izdavačke kuće Dram radosti iz Travnika (Snježana Köpruner koja je podržala ovaj istraživački projekt) i Synopsis iz Sarajeva/Zagreba (Ivan Pandžić). Knjiga je imala nekoliko prezentacija, zahvaljujući ponajprije entuzijazmu pojedinaca. Institucionalno, i kad je riječ o katoličkim i hrvatskim, ali i bosansko-hercegovačkim kulturnim i znanstvenim institucijama, ona je posve ignorirana.

Lovrenović je u posljednjih petnaest godina objavio nekoliko važnih studija o nadgrobnoj skulpturi iz doba turske vlasti, ali su i one doživjele sličnu sudbinu kao i ova posljednja. U kulturno osvještenim društvima ovakve knjige bile bi povod za institucionalizirano istraživanje bosansko-hercegovačke nadgrobne skulpture koja je nakon propasti Bosanskog kraljevstva poprimila nove oblike i izražaje. Prethodna srednjovjekovna nadgrobna kultura stećaka, zajednička svim stanovnicima Bosne i Huma, zamire koncem 15. stoljeća i otada započinje konfesionalno diferencirano obilježavanje grobova. Taj novi oblik kršćanske nadgrobne kulture, prema riječima Ivana Lovrenovića, duboko se uvriježio kod katolika u užem geografskom arealu srednje Bosne i održao se kroz nekoliko stoljeća sve do danas, razvijajući zanimljive mikroregionalne razlike, ali ne napuštajući početnu zamisao antropomorfnog križa.

Da bi nastalo takvo vrijedno djelo, potrebna je silna energija. I ona intelektualna, istraživačko-znanstvena, ali i fizička, kondicijska. Valjalo je obići i fotografirati sva ta stara, često i nepristupačna, zapuštena i teško prohodna groblja na prostoru Varcara, Jajca, Travnika, Pougarja, Livna, Rame, Zenice i drugih mjesta. Potpisnik ovih redaka imao je priliku u više navrata pratiti Ivana i Josipa Lovrenovića u njihovoj istraživačkoj ekspediciji u jajačkom, podmilačkom i pougarskom kraju. U pratnji fra Jure Aščića, dobrog poznavatelja ovog dijela Bosne, obišli smo nekoliko starih grobalja na tom prostoru. Pasionirana posvećenost poslu i studiozna upućenost u povijest i krajeve koje su istraživali otac i sin Lovrenović, doista su fascinantne.

Bosansko-hercegovački katolici slabo poznaju svoju povijest i povijest zemlje u kojoj žive. To isto vrijedi i za njihove duhovne i nacionalne vođe. Slučaj je to i s bosanskim franjevcima, koji se rado i često pozivaju na svoju dugu povijest, a uglavnom je površno poznaju, pa tako i onu koja se tiče grobalja, iako su zbog svog pastoralnog rada praktično stalno vezani uz groblja. Mnogo toga bi posve palo u zaborav i neznanje da nije istraživačkog rada i knjiga Ivana Lovrenovića. On je istodobno i najbolji i najpouzdaniji živući poznavatelj ukupne povijesti franjevačke zajednice Bosne Srebrene koja ga se posljednjih desetak godina institucionalno odriče, ignorirajući njegov veliki doprinos rasvjetljavanju i interpretaciji te povijesti.

Sjetio sam se Ivana i Josipa Lovrenovića i njihovih knjiga o starim grobljima bosanskih katolika i njihovoj nadgrobnoj skulpturi pročitavši vijest da je i ove godine, 20. kolovoza, na "Groblju mira" na Bilima kod Mostara služena misa zadušnica povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima nacizma, fašizma i komunizma koji se obilježava 23. kolovoza. Misu je na tom zamišljenom svehrvatskom groblju, uz prisutnost hercegovačkih franjevaca i svećenika, uz izaslanstva Republike Hrvatske, Hrvatskog narodnog sabora, Udruge Bleiburški vod i Macelj 45, Hrvatskog žrtvoslovnog društva te Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH, služio bosanski franjevac fra Miro Relota, da se tako kompletira franjevačko, crkveno i nacionalno jedinstvo.

Na koncu mise okupljenima se obratilo i Čovićevo „najljepše i najbolje biće“ Borjana Krišto, kandidatkinja HDZ-a i Hrvatskog narodnog sabora za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Govorila je s ambona, s mjesta s kojeg se naviješta Božja riječ i propovijeda, ali zloupotreba svetog mjesta nije nimalo skandalizirala prisutne svećenike i vjernike, kao što im ne smeta ni kad se Dragan Čović penje na oltare i ambone. Krišto je prisutne upozorila kako i danas „postoje razne sile čija je namjera izbrisati sve ono što je hrvatsko“ te stoga i „s ovog mjesta moramo istaknuti važnost zajedništva koje nam je potrebno kako bismo se oduprli onima koji pokušavaju živjeti na našim podjelama i našim sukobima“. Čovićevu miljenicu i izabranicu treba po tko zna koji put podsjetiti da nitko toliko štete nije nanio hrvatskom narodu u BiH kao HDZ u čijem je vodstvu i ona već dvadeset godina. To mogu posvjedočiti, primjerice, Hrvati u Livnu iz kojeg Krišto potječe.

O "Groblju mira" prvi je kritički pisao Ivan Lovrenović. U tekstu iz 2015. godine Lovrenović, između ostalog, piše sljedeće: "Može li hercegovačko 'Groblje mira' pronaći vlastitu konzistenciju između koncepta 'hrvatskog nacionalnog groblja' i koncepta groblja 'otvorenog za svaku žrtvu bez obzira na to iz kojeg naroda potjecala i pod kojom je čizmom stradala'? Ili će ostati zagubljeno u prošlosti? I kojoj će ideji i ideologiji biti instrument – ideji kolektivističkog resentimana i natražnog revizionizma, ili ideji zdravog pomirenja s prošlošću, u kritičkom suočavanju s njezinim demonima? Ili će s evidentnim ideološkim nabojem koji nosi, biti žrtvom implicitne ironije sadržane u samom imenu, koju za sada kao da nitko ne primjećuje: groblje mira!"

Ako su u vrijeme osnivanja "Groblja mira" bili nejasni motivi pokretača te inicijative, jer je "priča o Groblju mira nastajala u tišini, da nitko nije znao za nju", u međuvremenu je postalo očito da je to groblje isključivo nacionalni i politički projekt izrastao iz žrtvoslovne i revizionističke svijesti. O "hercegovačkom Groblju mira" temeljni tekst prije nekoliko godina napisao je fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U eseju pod naslovom "Groblje šutnje" nad Mostarom iz 2017. godine Šarčević je ukazao na licemjerje hrvatskih nacionalnih i crkvenih vođa koji podižu megalomansko "groblje šutnje" kako ne bi morali progovoriti o vlastitim zločinima u Drugom svjetskom ratu i u ovom posljednjem. Šarčevićev teološki, kulturološki, sociološki i politološki fundiran tekst koji razotkriva zablude i obmane crkvenih i nacionalnih vođa hrvatskog naroda ostao je prešućen i u crkvenoj i u političkoj javnosti kako bi se na miru nastavilo maniplirati s "Grobljem mira".

Hercegovačko "Groblje mira" službeno se vodi kao "Memorijalni centar Groblje mira, Bile. Odjel za Drugi svjetski rat i poraće Hrvatskog narodnog sabora", a kamen temeljac položen je 23. kolovoza 2013. godine u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarizama: komunizma, fašizma, nacionalsocijalizma. Radi lakšeg upravljanja "Grobljom mira", pojašnjavaju njegovi idejni tvorci, utemeljena je i udruga "Mir international", a groblje svesrdno pomaže Biskupski ordinarijat u Mostaru i nekoliko hercegovačkih župnika, franjevačkih i dijecezanskih svećenika.

Na službenima stranicama "Groblja mira" objašnjeno je i kojim redoslijedom će se redati križevi. Prije svih stavljeni su križevi crkvenih osoba jer su njih, tako objašnjavaju vođe ovog projekta, "ubijali i zbog vjere i zbog domoljublja". Nakon križeva crkvenih osoba redaju se križevi žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, a zatim dolaze žrtve Domovinskog (posljednjeg) rata. Podizanje jednog križa košta 100 Eura ili 200 KM, što je nešto više od stvarnog iznosa. Na taj način, pojašnjavaju voditelji ovog projekta, želi se stvoriti "fond za one žrtve koje nemaju nikoga svoga ili tih njihovih za njih jednostavno nije briga". Povjerenstva za popis žrtava formirana su u mnogim bosansko-hercegovačkim gradovima.

Ako je najjači adut svih ovdašnjih nacionalnih politika, te tako i one s hrvatskim predznakom, eksploatiranje žrtava i stradanja vlastitog naroda, tim je skandaloznija činjenica da se i članovi Crkve, i franjevačkog i dijecezanskog dijela, uprežu u takve projekte. To, između ostalog, nije u skladu ni s kršćanskim i katoličkim shvaćanjem misterija smrti i odnosa prema pokojnima. Ako je jedan od najvažnijih fundamenata kršćanstva vjera u uskrsnuće tijela, onda ovakva groblja bez ostataka ljudskih tijela niječu upravo ono što žele biti – mjesta s kojih se uskrsava.

Zašto bi Hrvati katolici iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Brčkog, Banje Luke, Prijedora, Modriče, Vareša, Travnika, Livna, Duvna, Čapljine i drugih gradova i mjesta u kojima žive podizali križeve za nestale i ubijene članove svojih obitelji na "Groblju mira" kad to mogu učiniti u svojim grobljima u kojima su pokopani ostali članovi njihovih obitelji? Čemu uopće još jedno groblje pored toliko katoličkih grobalja diljem Bosne i Hercegovine? Kakva je to pamet koja na istom groblju želi pomiješati križeve nevino stradalih ljudi i njihovih krvnika?

Slika "Groblja mira" na Bilima s tisućama fiktivnih križeva ispod kojih nema ljudskih kostiju, ponajbolje oslikava duhovno i mentalno stanje nacionalnih i crkvenih vođa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ne umanjujući stradanja koja su pripadnici hrvatskog naroda u BiH pretrpjeli od drugih ideologija i nacionalizama, puno zla mu je i u Drugom svjetskom ratu i u ovom posljednjem nanijela vlastita nacionalna zaslijepljenost koju su mnogi Hrvati, ponajviše bosanski, platili životom.

Šutnja o vlastitim ideološkim zastranjenjima i zločinima praćena histeričnom autoviktimologijom bosansko-hercegovačke Hrvate svela je na samosažaljivo i tragično nacionalno biće. Prema toj logici smisao "Groblja mira" na Bilima sastoji se u tome da u sebi objedini sve lokalitete nekadašnjih stratišta i stradanja kako bi hrvatski političari i njihovi crkveni partneri na jednom mjestu mogli utaživati svoje nacionalne i duhovne pohote. Zahvaljujući tom grobljanskom projektu, suprotno od onoga što očekuju njegovi ideološki tvorci, u zaborav će pasti stvarni ljudi i stvarna mjesta njihova stradanja. Istodobno, to će groblje služiti za glorifikaciju kolektivnog patništva i onemogućiti suočavanje s vlastitim ideološkim zastranjenjima.

Katolici u Bosni i Hercegovini imaju na stotine grobalja od kojih su neka stara i po nekoliko stoljeća. Ne trebaju im nova groblja, pogotovo ne nad-groblje kako je zamišljeno "Groblje mira". Umjesto podizanja fiktivnih grobalja, više smisla bi imalo istražiti i zaštititi postojeća pasivna (na kojim se više nitko ne pokapa) i aktivna (na kojima se i sad sahranjuju mrtvi) groblja. Katolicima u Bosni i Hercegovini ne trebaju nova groblja, nego nova i bolja životna perspektiva kako ne bi morali napuštati svoje zavičaje. Većina njih, zahvaljujući upravo politici koja ih vodi, posljednjih godina okončava svoje živote na tuđim grobljima diljem svijeta. Nacionalni projekt "Groblje mira" ponajbolje opisuje političko vodstvo bosansko-hercegovačkih Hrvata: to su grobari vlastitog naroda kojima ministriraju svećenici.

Groblja su sveta mjesta, svjedočanstva života u prošlosti, počivalištva naših najbližih. Ima smisla istraživati groblja jer u njima možemo puno saznati o prošlosti. Zahvaljujući ljudima koji istražuju groblja, kao što su na početku teksta spomenuti otac i sin Lovrenović, saznajemo puno toga o prošlosti koja je često prekrivena velom neznanja. No, u narodu koji je duhovno devastiran, obrazovno i kulturno zapušten, koji ne poznaje vlastitu povijest, koji nema pouzdanih povjesničara, arheologa i kompetentnih ljudi, više će zanimanja izazvati fiktivno "Groblje mira" na Bilima nego ozbiljna istraživanja starih grobalja koja poduzimaju Ivan i Josip Lovrenović.

"Groblje mira" na Bilima iznad Mostara politički je projekt koji služi nacionalnim i crkvenim vođama da nadražuju hrvatsko kolektivno biće, manipuliraju žrtvama hrvatskog naroda i eksploatiraju ljudsku patnju. To groblje je posve suprotno od onoga što mu ime govori: niti je pravo groblje, niti donosi mir.