Ivan Lovrenović

KROTITELJ

Da znam zvjerove krotiti,
ukrotio bih tebi najsilnijeg lava
neka ko janje kraj nogu ti spava.
Tko bi se onda smio urotiti

protiv moje ljubomore: drznik tebi prići!?
Lav bi na svakog gnjevan pogled bacao
i vjerno uza te koracao.
- Samo ja bih smio tada uz vas ići!

PROLAZE DANI, A LJUBAV MOJA

Prolaze dani, a ljubav moja
sve čvršće svoje mreže plete;
dolaze noći ko kosa tvoja,
- dvije mi zvijezde iz njih svijete!

Ljepša si mi, draga, nego mjesečina
što u biser - perle tvoje zube toči.
Ne voli majka rođenoga sina,
niti plače nad njim kad zaklopi oči

ko što volim tebe kad zora zarudi,
ko što jadan tužim kada dođe veče.
Rasporit ću mačem svoje bolne grudi
nek' iz srca moga vrela krv isteče,

pa ću sutra ustat srca ledenoga,
- košuljom ću zakrit rastvorene grudi.
Čudit će se djeve momku oka staklenoga
što nit' za čim plače niti za kim žudi.

DRVO SPOZNANJA

I

Mornari kažu:
na prokletim otocima
drvo spoznanja ima.
Ljudi ne lažu:

vidjeli su kvrgu na deblu nalik mamutovu;
mnim: to jabuka je zapela u grlu Adamovu.
Grana se, ogromna, ko zmija svija.
Ćuk, zloguki vjesnik smrti, po cijele kišne noći u krošnji pjeva.
Gdje je Eva!?
Tom drvu, naime, sunce ne prija;
i uvijek je kiša i uv'jek je zima
na prokletim otocima.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 

Jednom, kad, vele, drvo sjekirom zasjekli,
potoci da su krvi potekli...

II

Vrazi se na tom otoku uz stijenje veru,
sablazni njihov smijeh pomuti putnika vjeru.
Vulkani pod morem oganj ponekad bljuju,
i plameni jezici otok zapljuskuju.
I tako, eto, kad usijana lava ko pošast krene,
na otoku se glečeri s paklenom žeravom smijene.
A u unutrašnjost otoka, ljudska noga gdje nije stala,
pećina ima mala.
Prokleti tu je Faust prosanjao svoje metamorfoze snova.
U kući bez krova
mrtvačka glava i sad na kamenom stolu ima.
(Vampira urlanje jeza prožima...)
Vještica Kirka iz njeg'vih žutih debelih knjiga jošte štije,
al' nauk taj tajni nikom od ljudi poznat nije...

III

Evropske jednom su krenule lađe
da proklete otoke traže,
pa im se pomutili jezici i prije tog' nastale svađe.
- Scila i Haribda pristup mu straže!

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

I zalud ljudstvo žudi vještinu Odiseja,
jer su i njega prikovali na stijenu i pretvorili u Prometeja.

DRVO OBJEŠENJAKA

Obično drvo ovo nije,
prevariti ne može moga pogleda,
uzaman krije svoje misterije,
i dan tragični znam: bila je srijeda.

Ta grana tu
je corpus delicti.
Na ovom mjestu prokletu
odigrali su se fatalni konflikti.

A bršljan ovaj što se očajno svija
obješenjaka to je uže.
Inače ne bi mogla nikakva scijencija
objasniti zašto bršljan i hrast se združe.

Bahati prolazniče,
Zastani kraj ovog sarkofaga.
Ne reci: ništa me se ne tiče,
makar ti sudbina bila ko majka draga.

Radi se o izgubljenoj časti kozmosa,
o srušenom ponosu cijelog svijeta.
Optužba grozna je svaka zimi djevica bosa,
svaki udes zgaženog cvijeta

- velika optužba što na smrt glasi.
Ako tko ima da ne vjeruje,
nek' dođe kad gluhi stignu časi
i neka zujanje u krošnji čuje.

Neka pogleda u ove kvrge dvije
- to su oči nečije!

ŠUME SE ODRAŽAVAJU U MENI

Šume se odražavaju u meni
- kad sunce tone u večernjim satima -
na dnu se duše krv zarumeni,
mamuti očešu bedrom o zlatna koljena džinovskim papratima.

Pradjedovi moji sjede na granama
gigantskog drveća kalifornijskih prašuma;
unezvijereno gledam blokove kuća po stranama,
- govore da sam sišao s uma!

Hiljadugodišnja roda sjeda na hrast od stotinu hvata,
zlatna žaba srebrnu bubu jede;
ženu sad žudim prljavih nokata:
ko strijele u meso da zabodem poglede.

Šume se odražavaju u meni
i osjećam instinkt izumrlih rasa;
prohtjevi me obuzimaju nečuveni
za ženom bronzanog stasa.

TRAGIKA

Tragika nije kad počnu ispadati vlasi,
- produbljeno čelo aristokratsko lice još krasi.

Ni santa leda kad se niz rijeku krvi sprema,
tragike još nema.

Tragike nema kad ruke iznemognu,
- drugi dođu i pomognu.

Tragike nije kad smo u dolinu suza sneseni,
- tad ličimo na stari hrast u jeseni!

Tragika počima
kad umu prispije zima:

kad zub vremena
počne nas gristi ispod tjemena.