Ivan Lovrenović

Elvedin Nezirović poslao je uredništvu IK Vrijeme, Zenica, rukopis svoje nove knjige pjesama - Propovijedanje bluesa. To je događaj. Jedan od onakvih zbog kakvih još uvijek nije izgubilo smisao radovati se dobrim knjigama, uređivati ih, s lijepim nestrpljenjem očekivati njihov izlazak iz štampe. Pročitavši Nezirovićev rukopis, napisao sam autoru da sam radostan što mogu reći da je to odlična poezija. Baš odlična. Ima nešto teško uhvatljivo a intenzivno djelujuće u ovim stihovima, što naizgled običan ton i naizgled obične slike, u trenu prebaci na plan neke metafizičke slutnje i potresenosti, koja na čitaoca djeluje kao blagotvoran udar i izmakne ga iz njegove profane svakodnevnice u sferu duha, u sferu u kojoj je sve najedanaput novo, prvi put viđeno... Izabrao sam, uz autorovo odobrenje, za ovu prezentaciju nekoliko pjesama iz Nezirovićeve zbirke. (I. Lovrenović)   Ljeto ljeto je slikar nadnesen nad svoje platno prstiju umrljanih bojama grada.  ljeto je majka u bašti, zatrpana osmjesima raspuklih lubenica.  ljeto je doba kad su mi oteli oca.  doba kad čujem glasove  Onih  koji su umrli za ovaj grad.   Disneyland Na svom lošem engleskom, pokušavam jednom turisti objasniti ulogu ulice Alekse Šantića  Kao pravi stranac, on ne razumije šta se ovdje dogodilo. Za njega je Mostar balkanski Disneyland – veselo klikće svojim Olimpusom i okularom lovi izmasakriranu arhitekturu grada.  Rat je jebeni užas, zaključio je najzad moj prosijedi evropski prijatelj, valjda inspirisan slikom globalne destrukcije. Shvatam koliko se njegovo poimanje rata razlikuje od mog: u iskopini granate on je vidio sigurnost svijeta iz kojeg dolazi –  ja, još krhku, samoniklu, Vlat trave.   Bajam Na dan kad se rodio moj otac, djed je u avliji posadio bajam. Uzeo je ašov i iskopao rupu u travnjaku.  Potom je u nju stavio mladicu bajama i zatrpao je. Za maloga, rekao je, nek bude postojan i čvrst kao ovaj bajam.  U ratu smo mu najprije sasjekli grane. Njegovo koščato drvo dugo nas je grijalo.  Onda je, od debla, stolar Fahro načinio tabut one noći kad je ubilo oca.  Rat je stao, kao kiša. Od bajama je ostala samo sjenka.   Rane Živim, u ulici oštrih rubova.  Sam, sa ranama.   Spontanost volim tu spontanost, kada ti za večerom sa bedara sklizne rub haljine  ili, kada pod stolom, u nekom kafiću, zamijetim tvoja gola koljena  volim kada ti u snu kao riba iz mreže dojka isklizne iz grudnjaka  volim te trenutke u kojima bivam nepravedno počašćen mrvicama tvoje ljepote   Guernica (bili smo djeca) bili smo djeca vojnici koji su jurišali na ženska srca zdušnije nego na neprijateljske bunkere voljeti! o, zaboga, zbog ljubavi je vrijedilo izgubiti rat  mi smo povijest učili vodeći tuđe ratove u rovovima tmastim obuzdavali smo mladost koju nikada nismo uspjeli odživjeti  naši snovi su pokošeni na nekoj oranici naši snovi su pucali poput dječijih lubanja pod vojničkim čizmama naši snovi su, poput ptica, rastjerani rafalima i sada postoje negdje kao sveukupno ništa  bili smo samo djeca umjesto u zagrljaje očeva jurišali smo u iskopane grobove u ovu pjesmu iz koje su trebale iznići ruže u kojoj su se trebale naći gole krasotice a ne motivi s Guernice  bili smo djeca sada smo duhovi  sada smo   Smrt   Sinatra Cijelo je jutro kosio djetelinom obraslo polje. U podne je iskapio džezvu kafe i ispušio nekoliko cigareta. U trenucima podnevnog odmora bilo ga je nemoguće zamisliti bez džepnog tranzistora: moj deda, naime, nikada nije propuštao podnevne vijesti. I, zaista, bio bi to dan kao i svaki drugi, da baš njeg čika Frank nije odabrao za odlazak s ovoga svijeta: U posljednje vrijeme samo loše vijesti, progunđao je deda i izvadio duhankesu iz džepa. Moj deda nikada nije plakao, ali smo po njegovim očima uvijek znali kada je tužan. Dugo sam držao neobičnim to što je moj deda, rođeni farmer, muzički antipod, iskreno žalio jednog glazbenog genija. A onda sam, spoznajući granice vlastitog, shvatio da je sa Sinatrom odlazio jedan drugi svijet, mnogo širi od polja kojeg smo tog jutra kosili – svijet za čije staklene rubove su se nespretno držali dedini žuti, kvrgavi prsti...  Zagledani u modre otkose, slušali smo Strangers in the night. A onda je neko ugasio tranzistor.   Blues za Bajrama Hodžića (za Kemala Musića) U selu Godovo, kod Rožaja, Rodio se, rekoše mi, Bajram Hodžić -  Onaj što se u djevojku zaljubio Pa joj oca ubio, a nju u šumu odveo.  U šumi, U strahu, Bajram s djevojkom godine provodio: Da mu pušku ne otme Da ga ne otruje Da mu ne pobjegne Da ga ne prokaže Da se ne objesi.  Kad ga ubiše, narod stvori Mit o njegovoj hajdučiji.  I danas, svako dijete u Bihoru zna Koga je smak'o, Koga opljačk'o, S kim se zajatačio.  Djevojku niko nije spominjao.  A samo ona je znala Da je Bajram četiri srca imao:  Jedno, majke da se odrekne. Drugo, oca da joj ubije. Treće, strah da savlada. Četvrto, nju da zavoli - Od njega da strada. Bijelo Polje (Crna Gora), 18. 6. 2017.