Ivan Lovrenović

U djelu Teorija istorije (Beograd 1984) znamenita madžarska filozofkinja Ágnes Heller (1929 - 2019) piše:

„Istoriografija je episthémé nasuprot svakodnev­nom znanju zato što ne cilja ni na kakvu pragmatič­ku ili (neposrednu) praktičku primenu. Ako neko želi da zna istinu o nekoj bici u osamnaestom veku, to ne čini zato da bi kazao ili ukorio onog ko je za to odgovoran, kao što je slučaj sa dečjom tučom opi­sanom u prethodnoj glavi. Niti to čini da bi se za­bavljao. Štaviše, za normu istoriografije pragmatič­ka primena znanja je u principu isključena. Pravdanje sadašnje akcije istorijom pripada istoriji kao ideologiji, a ne istoriji kao episthémé. To ne znači da istoričari nisu nikad to činili, nego samo da po normama istoriografije nije trebalo to da čine. Pos­redovana (nikad neposredna) praktička namera, me­đutim, nikad ne protivreči normama istoriografije. Samo istorija je dugo služila kao ᾿lekcija᾿ za sadaš­njost. Zbog toga ono što karakteriše istoriografiju kao ᾿pravo znanje᾿ nije samo njena orijentacija ka istini i objektivnosti, nego i njena norma koja odvaja istinu i objektivnost od pragmatičke akcije i ponaša­nja i od neposredne praktičke upotrebe. (...) Istoriografija može da se zove episthémé i da se razlikuje od običnog mnenja samo ako znanje o pro­šlosti odvoji od svih pragmatičkih i neposrednih prak­tičkih ciljeva.“

Medievistika Emira O. Filipovića, profesora na sarajevskom Filzofskom fakultetu, u vrlo visokoj mjeri dosiže historiografski ideal koji postavlja Ágnes Heller. To je vrijednost samo po sebi, a u suvremenim bosanskim prilikama, kada u historiografiji i historiofilnoj publicistici prevladava neznanstveno divljanje lišeno osnovnih zahtjeva struke, predstavlja rijedak primjer znanstvene objektivnosi, intelektualne sabranosti i impozantnog vladanja materijom. Osim brojnih radova po domaćoj i inozemnoj periodici, Filipović je u novije vrijeme objavio dvije knjige, koje bi bile datum i u mnogo većim znanstvenim sredinama od Sarajeva i Bosne. Prije tri godine izašla mu je velika monografija Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo 1386–1463. (Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu, 2019), a ove godine studija Kotromanići. Stvaranje i oblikovanje dinastičkog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni (Filozofski fakultet Sarajevo, 2022).

Ovdje možete pročitati jedno poglavlje iz studije o Kotromanićima. (I. Lovrenović)

Emir O. Filipović

IZMIŠLJANJE PREDAKA?

STVARANJE PRIČE O PORIJEKLU KOTROMANIĆA

Po samoj svojoj prirodi patrilinearna porodica prati porijeklo kroz mušku krvnu liniju sve do osobe koja se smatra osnivačem.125 Ovisno o pouzdanosti očuvanog sjećanja, ovaj je praotac, odnosno rodonačelnik, mogao bi biti stvaran ili fiktivan, a njegovi bi potomci onda o njemu konstruirali pogodne narative oko kojih bi njegovali osjećaj solidarnosti, jedinstva i ponosa. Ove “priče o postanku”, ili “mitovi o porijeklu” pojedinih obitelji su doživljavane kao svojevrsne čiste ploče na kojima se mogla ispisivati idealizirana verzija prošlosti, nudeći priliku njihovim pripadnicima da istaknu svoju nadmoćnost u odnosu na druge potencijalne suparničke familije i da potvrde vodeću ulogu u političkom životu zemlje. Zbog svoje učinkovitosti, tako osmišljene priče su postajale ključni segmenti legitimirajuće strategije vladarskih i vlasteoskih dinastija, potvrđujući njihovu moralnu predodređenost da vladaju i potkrepljujući autoritet vladara ili vlastelina u očima njegovih podanika.126

Uzimajući u obzir činjenicu da je vladar u najvećem broju slučajeva na vlast dolazio po nasljednom pravu koje je stjecano rođenjem i bilo utemeljeno na prerogativu njegovih prethodnika i predaka, onda je porijeklo takvog prava obično pripisivano djelovanju božanske volje. Ako bi postalo prihvaćeno da je potjecao od nekog istaknutog pojedinca čiji su potomci već dugo vremena držali vlast i obnašali vodeće državničke funkcije, to je onda moglo značajno pojačati status trenutnog vladara i dodatno učvrstiti njegov položaj na prijestolju.127 Stoga i nije bilo od presudnog značaja da li su priče o porijeklu dinastije Kotromanića bile izmišljene ili istinite, niti da li su članovi tog roda uopće bili segnori ab antiquo, nego da su njihovi podanici u to vjerovali te da su ih prihvatali kao etablirane i tradicionalne vladare Bosne još od nekih neodređenih “najstarijih vremena”. Ovaj dojam je postizan upotrebom različitih oblika vizualnih i tekstualnih predstava putem kojih su pripadnici dinastije drugima jasno davali do znanja da su svjesni toga ko su i šta su te da je to u sasvim određenoj mjeri dosljedno s onime ko su i šta su ranije bili. Dakle, ako prihvatimo gledište da institucije i zajednice pamte duže od pojedinaca te da održavaju sjećanje kroz obnavljanje priča o svojoj prošlosti,128 dolazimo do zaključka da je historija dinastije morala imati značajno mjesto u ovoj široko zasnovanoj propagandnoj akciji kojom su Kotromanići oblikovali i prikazivali svoj već ranije stvoreni identitet.

Nažalost, ono što su članovi dinastije znali o vlastitoj prošlosti ne može se sasvim rekonstruirati na osnovi nekoliko rijetkih i izoliranih slučajeva kada su se referirali na historijske teme u postojećim izvorima. Njihovo razumijevanje obiteljskog porijekla moralo je biti daleko složenije nego što se može razaznati iz dostupnog materijala. Zapravo, možemo pretpostaviti postojanje različitih usmenih priča, iluminiranih rukopisnih genealogija i grbovnika, oslikanih portreta i rodoslovnih stabala te starih povelja i zapisanih historijskih hronika, vjerovatno izgubljenih u vihoru osmanskog osvojenja i naknadnih stoljeća, a koje su svojevremeno služile da uspostave “ideološku” osnovu samosvijesti kod pripadnika vladajuće dinastije. Prema tome, da bismo mogli razumjeti kako su Kotromanići konstruirali sliku o samima sebi, moramo se osloniti na nekoliko primjera historijskog znanja zabilježenog u dokumentima koji potječu izvan njihovog užeg kruga.

Naime, do treće decenije petnaestog stoljeća Dubrovčani su već duže od stotinu godina njegovali tradiciju o bosanskoj vladarskoj porodici u kojoj je središnje mjesto zauzimala priča o gospođi Jelisaveti, kćerki srpskog kralja Dragutina i udovici bosanskog bana Stjepana. Želeći izraziti uobičajenu posvećenost Dubrovnika bosanskom plemstvu, dubrovačka Vlada je 19. februara 1423. godine naložila svojim poslanicima, Nikoli Gučetiću i Vlahu Žurgoviću, koji su boravili na dvoru vojvode Sandalja Hranića, da moćnom vojvodi opišu sudbinu Jelisavete, majke bana Stjepana II. Prema toj priči, nakon što joj je suprug preminuo neprijatelji su je s djecom protjerali iz Bosne. Ostavljena bez ikakve nade da pronađe utočište i zaštitu, sklonila se u Dubrovnik gdje je lijepo primljena iako je ostala bez svojih utvrda, sela, vazala i bogatstva. Kada su se nemiri u Bosni konačno stišali, Jelisaveta se vratila u svoje gospodstvo koje je onda ostalo u vlasti Kotromanića, njezinih potomaka.129 (Slika 7)

Slika 7

Priča o istom događaju se susreće i u uputama za Ivana Gundulića i Nikolu Žurgovića, dubrovačke poslanike upućene bosanskom kralju, od 14. maja 1432. godine. Želeći se pozvati na dobro prijateljstvo koje je postojalo između vladara Bosne i Dubrovnika još od najstarijih vremena, izaslanici su trebali reći kralju šta se desilo kada je preminuo suprug “dobre Elisalde”, ostavivši je u Bosni s tri mala sina, banom Stjepanom, knezom Vladislavom, “djedom Vaše visosti”, i knezom Ninoslavom. Ne vidjevši gdje se drugo mogla skloniti sa svojim sinovima osim u Dubrovniku “koji je bio prava kuća bosanskih vladara”, ostala je tamo gdje su joj ukazivali velike počasti sve dok se nije vratila u svoju zemlju.130 (Slika 8) Nešto manje icrpno, ali ipak u istom kontekstu, “madonna Lasauta” i njezini sinovi se spominju i u govoru koji je dubrovački poslanik Franjo Benešić trebao održati pred kraljem Tomašem maja 1456. godine.131 Jakov Lukarević čak bilježi da se još početkom sedamnaestog stoljeća u Dubrovniku čuvao i Jelisavetin portret sa sinom Stjepanom čiju je izradu svojevremeno naručila dubrovačka Vlada kao uspomenu na boravak bosanske vladarske obitelji u njihovom gradu. Štaviše, nakon što je slika vremenom izblijedjela, tadašnji knez Dinko Ranjina je naredio da se ona popravi (u. 1607).132 Opisani tijek dešavanja i boravak bosanskih izgnanika u Dubrovniku nakon što su ih neprijatelji istjerali iz njihovih posjeda potvrđuju i neki drugi izvori,133 ali je cijela priča uvjerljivo ispričana iz pretežno dubrovačke perspektive. Navođenje ovih događaja imalo je za cilj unaprijediti dubrovačke političke i ekonomske interese tako što bi se fokus postavio na službe kojima su Dubrovčani zadužili članove dinastije Kotromanića u trenutku kada su ih zadesile nevolje, pa su ove priče trebale nagovoriti zahvalnog kralja da uzvrati uslugu. Međutim, to ne znači da one nisu bile istinite, barem u svojoj osnovi, nego da su Dubrovčani odlučili predstaviti samo one dijelove koji su bili najprimjereniji njihovim tadašnjim potrebama.134 To se mora uzeti u razmatranje kada se analizira i jedna druga historijska priča uvrštena u instrukcije dubrovačkim poslanicima 1432. godine. Naime, u istom pismu je sadržana i ključna informacija o porijeklu Kotromanića, hronološki smještena prije smrti Jelisavetinog supruga i njezinog boravka u Dubrovniku s djecom.

Slika 8a

Slika 8b

Poslanicima je bilo naloženo da podsjete kralja na “staru, veliku, dugu i srčanu ljubav, kao i pravi žar milosrđa, prijateljstva i dobre volje” koje su Dubrovčani uvijek održavali s bosanskom vladajućom kućom, “kao da je prirodni instinkt koje su uredili Bog, nebesa i nebeska sazviježđa”. Trebali su mu opisati kako su vladari Bosne “sa savršenstvom i žarom dobrog srca i volje” bili kao jedno s Dubrovnikom, i kako su uvijek su čuvali i branili njegovu čast, povećavajući njegove koristi, kao vlastitoj kući, za koju su imali veliko poštovanje. Takvi odnosi, poslanici su bili dužni izjaviti kralju, održavani su još od vremena Cotrumana Gotta od kojeg je poteklo porijeklo i početak bosanskih vladara. Prema njihovom svjedočanstvu, on je u Bosnu došao iz Ugarske uz pomoć ugarskog kralja, svog rođaka, i Dubrovčani su ga častili, pokazujući mu toliko ljubavi i sreće da nije htio nikome više davati povlastice osim Dubrovniku, vlastitoj kući, koju je čvrsto uzdržavao i poštovao. To jedinstvo ljubavi i dobre volje s Dubrovnikom su onda nastavile gajiti i generacije narednih vladara.135

Ova izvanredna i nesvakidašnja historijska pripovijest sačuvana je samo u jednom prilično pouzdanom i službenom srednjovjekovnom izvoru, ali je očigledno predstavljala nešto što je u to vrijeme moglo biti predmetom općeg znanja kod političkih elita srednjovjekovne Bosne i Dubrovnika. Pošto su poslanici trebali priču predstaviti kralju Tvrtku II možemo zaključiti da je on i ranije morao biti obaviješten o njezinom sadržaju, suštini i značenju. Teško je povjerovati da bi poslanici mogli kralju podvaliti neku za njega sasvim izmišljenu ili potpuno iskrivljenu verziju događaja s kojom nije od prije bio upoznat i čini se da to predanje, bez obzira na to što je do nas došlo u svom izrazito dubrovačkom obliku, nije ipak poteklo u Dubrovniku nego je po svemu sudeći osmišljeno i promovirano na bosanskom vladarskom dvoru.

Isti narativ, s nekim malim razlikama, uvršten je i u utjecajno historiografsko djelo Il regno degli Slavi koje je sastavio dubrovački benediktinski monah Mauro Orbini (u. 1614) i objavio u Pesaru u Italiji 1601. godine. On vrijeme radnje smješta u rano trinaesto stoljeće, nakon vladavine bana Kulina, i tumači Kotromanov epitet Gotto kao Tedesco, identificirajući rodonačelnika dinastije kao Nijemca, tvrdeći da osim tih podataka nije uspio pronaći ništa drugo napisano o Kotromanićima “koji su vladali od starine u Bosni.”136 I dok su brojni ugledni autori iz vremena prosvjetiteljstva bespogovorno prihvatali, razrađivali i prenosili dalje njegove tvrdnje,137 neki su historičari na kraju devetnaestog i početku dvadesetog stoljeća pokušali odbaciti cijelu priču kao Orbinijevu izmišljotinu.138 No kasnija istraživanja u Dubrovačkom arhivu i naknadno otkriće već citiranog pisma su bez ikakve sumnje otklonili sve dileme koje su eventualno mogle postojati o tome da li je ona bila poznata i suvremenicima u srednjem vijeku.139 Sima Ćirković je vjerovao da su obje verzije priče, i ona iz uputa dubrovačkim poslanicima kao i ona koju je prenio Orbini, zapravo potekle iz jedinstvene hipotetične “Historije dinastije Kotromanića” koja je po njegovom mišljenju mogla postojati u ranom petnaestom stoljeću, ali je potom kasnije izgubljena.140 No daleko je vjerovatnije da je i Orbini osnovne informacije o izloženoj pripovijesti preuzeo izravno iz arhiva u dubrovačkom Kneževom dvoru jer je jasno iz drugih dijelova njegove knjige da je imao pristup službenim zapisnicima koji su se tamo čuvali. To se također može vidjeti i u djelima nekih drugih pisaca, kao što je Junije Rastić, koji se znatno oslanjao na arhiv kako u priči o gospođi Jelisaveti,141 tako i onoj o Kotromanu Gotu,142 doslovno ih prepisavši iz sačuvanih uputa. Jedini drugi ranomoderni dubrovački autor koji spominje Kotromana u bilo kakvom značajnijem smislu je Jakov Lukarević. U svojoj knjizi objavljenoj 1605, on kaže da je “Cotroman Tedesco” na obroncima planine “Jakotine” 1270. godine sagradio utvrdu Vrhbosnu, iz koje se kasnije razvilo Sarajevo.143 Ova nevjerovatna tvrdnja nema osnova u stvarnim događajima i ne može se potvrditi postojećim historijskim dokumentima, te je samo dodatno doprinijela hronološkoj konfuziji i zakomplicirala potragu za identitetom osnivača dinastije.

Mora se također skrenuti pažnja i na to da, suprotno tumačenju nekih ranomodernih dubrovačkih hroničara i nekih historičara iz kasnijih vremena,144 izvorni dokument ne tvrdi da je taj Kotroman bio istovjetan banu Stjepanu, suprugu “dobre Elisalde”, nego smješta priču u neko neodređeno i nejasno vrijeme u prošlosti te jasno razdvaja identitet ove dvije osobe. Mauro Orbini bez nekog posebnog obrazloženja tvrdi da je Kotroman osvojio Bosnu u prvim decenijama trinaestog stoljeća, ali to bi onda proturječilo pouzdanim izjavama bana Ninoslava da njegovi preci vladaju zemljom “od starih vremena”. Zapravo, kada se detaljno pregleda dokumentima zasvjedočena historija Bosne, teško je vjerovati da bi se nešto tako značajno moglo desiti u dvanaestom ili u trinaestom stoljeću a da ne ostavi nikakvog traga u vjerodostojnim i vremenu bliskim izvorima. Također je teško situirati ovaj hipotetični događaj u bilo koju spoznajnu prazninu koja postoji za ranija razdoblja bosanske historije. Nije izvjesno da se to desilo neposredno prije dolaska na vlast bana Kulina jer znamo da je sredinom dvanaestog stoljeća Bosnom vladao ban Borič (vl. oko 1154–1163) te da je poslije toga zemlju osvojio bizantski car Manojlo Komnen (vl. 1143–1180). Još je manje sigurno da se takvo nešto moglo odigrati početkom trinaestog stoljeća, nakon završetka Kulinove vladavine, jer su se bosanski vladari i plemstvo rado sjećali Kulina kada su 1406. godine uputili tročlano poslanstvo u Napulj tražeći od kralja Ladislava potvrdu granica Bosanskog kraljevstva kakve su bile u njegovo doba.145 Čak i ako je teritorija Bosne tada bila mnogo veća a granice sasvim sigurno daleko šire i čvršće, ovaj primjer pokazuje da je bosanska politička elita petnaestog stoljeća bila izrazito svjesna značaja prošlih događaja, te da ih je čak i iskorištavala za vlastitu dobit. Uistinu, dokument ne tvrdi da je Kulin bio iz iste loze kao i vladari iz dinastije Kotromanića, ali činjenica da su očuvali sjećanje na tako slavnog prethodnika i da su se na njega pozivali više od dvije stotine godina nakon njegove smrti, sigurno upućuje na odsustvo snažnog političkog preloma s njegovom vladavinom.

Problemsko pitanje o porijeklu Kotromanića, naročito ako je bilo promatrano kroz vizuru ove očuvane priče o osvajanju Bosne i identitetu rodonačelnika Kotromana, intrigiralo je mnoge istraživače koji su pokušavali proniknuti u smisao zabilježenih događaja tako što su svoju potragu za upotrebljivim podacima usmjerili prema izvorima nastalim u vremenu prije vladavine bana Kulina. Kada se u razmatranje uzmu samo oni nešto ozbiljniji historiografski pristupi, ta rješenja se mogu suziti na dvije glavne pretpostavke.

Prva od njih uzima da je eponimni osnivač Kotromanića mogao biti izvjesni ugarski plemić zvani Cotroman, spomenut na spisku svjedoka pobrojanih u povelji koju je 1163. godine izdao ugarski kralj Stjepan III (vl. 1162–1172).146 Smatra se da je on mogao doći na vlast u Bosni u kontekstu političkih previranja i promjena u odnosima između Bizantskog carstva i Ugarskog kraljevstva tijekom druge polovine dvanaestog stoljeća,147 no izuzev eventualne hronološke usklađenosti između vremena kada je živio i djelovao ovaj pobliže nepoznati pojedinac s razdobljem bizantsko-ugarskih sukoba, te podudarnosti u njegovom imenu, ništa drugo ne govori u prilog tumačenju da je on uistinu mogao ovladati Bosnom i postati rodonačelnik bosanske vladarske dinastije.

Druga pretpostavka zanemaruje Kotromanovo lično ime i okreće se epitetu “Gotto” spomenutom u dokumentu iz 1432, ili “Tedesco” i “Germanno” kako su to već interpretirali Orbini i njegovi sljedbenici, te traga za porijeklom osnivača dinastije u Njemačkoj. U tom pogledu su pojedini historičari čak predlagali da bi se potencijalno rješenje ovoga problema moglo pronaći u djelovanju njemačkog viteza Gottfrieda od Meisena koji je, kako to tvrdi Simon de Keza u svom djelu Gesta Hungarorum, napao bosanskog vojvodu tijekom vladavine ugarskog kralja Stjepana III.148 Dok izvor izričito tvrdi da se Gottfried pobjedonosno vratio u Ugarsku, ova se okolnost zaobilazila neuvjerljivom teorijom da je čast vladanja Bosnom pripala jednom od njegovih vojnika koji su ostali u osvojenoj zemlji.149 Međutim, nejasno je da li pridjev ili prezime “Gotto” nužno implicira Kotromanovo njemačko, odnosno gotsko porijeklo, kako su to već razumjeli ranomoderni autori koji su prvi interpretirali te podatke, 150 ili je možda to bila posljedica širih tendencija u srednjovjekovnoj i humanističkoj historiografiji petnaestog stoljeća da se rana prošlost Slavena označi i predstavi kroz upotrebu gotske terminologije. Zapravo su autori primorskih gradova Dalmacije prvobitno koristili pojam Goti kao skupni naziv za stanovništvo u zaleđu neovisno o njihovom etničkom ili lingvističkom identitetu, a onda je taj diskurs usvojen kao nešto što upućuje na duboku starost te predstavlja složenu sliku ranih osvajača balkanskog prostora. Zbog toga je do kraja srednjeg vijeka tradicija pozivanja na Gote i gotske teme poprimila i neke legitimirajuće elemente jer su Goti u svijesti suvremenika posjedovali svojevrstan historijski i “etnopolitički kvalitet” koji će već u petnaestom stoljeću postepeno biti zamijenjen ilirskim imenom, a potom nešto kasnije i slavenskim.151

Umjesto što se fokusira na događaje iz sredine dvanaestog stoljeća, u potrazi za porijeklom bosanske vladarske obitelji jedna druga pretpostavka se okreće dokazima iz vremena bana Prijezde. Tako je Ćiro Truhelka, oslanjajući se na smještaj njegovih posjeda u Slavoniji, smatrao da prapostojbinu Kotromanića treba smjestiti u prostor između Požege i Miholjca na rijeci Dravi. Spajajući Kotromanov pridjev Gotto s imenom cistercitske opatije Blažene Djevice Marije u Kutjevu, koja se redovito u izvorima spominje kao “Abbatia B. M. V. de Gotto”, on je čak pretpostavio da su Kotromanići mogli poteći iz ovog slavonskog mjesta.152

Historiografija i publicistički spisi su prepuni ovakvih, sličnih ili fantastičnih teorija koje se nikako ne mogu potvrditi ni opovrgnuti i koje će ostati u domeni pretpostavki sve dok se ne otkriju neki novi konkretni pokazatelji. Do tada će potraga za historijskim Kotromanom u postojećim i poznatim izvorima ostati praktički uzaludna jer Kotroman i nije bilo tako neuobičajeno ime tijekom srednjeg vijeka, niti je prezime Kotromanić bilo jedinstveno i isključivo ograničeno na pripadnike bosanskog vladarskog roda. Primjerice, u četvrtoj deceniji petnaestog stoljeća zapisnici dubrovačkog Malog vijeća bilježe spomen izvjesnog Radosava Kotromanića, bivšeg sluge plemića Marina Gučetića,153 dok je u prvoj knjizi dukala i terminacija koja se čuva u Zadarskom arhivu 1439. zapisano ime i nekog Ivaniša Kotromanića iz Vrane.154 Prema kontekstu u kojem su obojica spomenuti, teško ih je povezati s istoimenom vladarskom dinastijom u Bosni.

Čak iako nije isključeno da originalna predaja o Cotrumannu Gottu u svojoj jezgri ima barem neko zrno istine, daleko je vjerovatnije da ona predstavlja tipičnu osnivačku legendu kakve su se često njegovale u nekim istaknutim familijama, a najčešće među vladajućim dinastijama. Ove priče su trebale premostiti nedostižnost potpune spoznaje prošlosti i razliku između tadašnjih i prethodnih vremena o kojima nisu bili sačuvani nikakvi podaci. U takvim predanjima centralnu ulogu su igrali polumitski osnivači kojima su pripisivani neobični atributi. Osim što su legitimirali vladajuću dinastiju, njihova svrha je bila da joj obezbijede auru nepristupačnosti, udaljenosti i odvojenosti od svog okruženja.

Tako i opis Kotromanovog zauzeća Bosne zvuči kao nekakvo maglovito prisjećanje na događaj iz mitske prošlosti i predstavlja gotovo savršen primjer onoga što se na njemačkom jeziku zove Stammesbildung, grubo prevedeno kao “formiranje plemena”, koje je bilo esencijalno za dugotrajni opstanak roda ili dinastije jer je obično uključivalo legende o ranim fazama njihovog postojanja.155 U društvima koja su ovisila o prošlosti kako bi legitimirala postupke u sadašnjosti, ove usmeno prenošene genealoške tradicije su postale izrazito učinkovito i korisno ideološko oruđe koje se moglo navoditi i manipulirati prema političkim potrebama. Stoga predstavljanje davnih događaja u takvim predanjima nije imalo za cilj vjerodostojno oslikati i rastumačiti ono što se zapravo desilo, nego je trebalo poslužiti kao politički instrument koji se mogao upotrebljavati onoliko dugo dok je verzija konstruirane prošlosti bila uvjerljiva.156 Historijske predaje i vladarske genealogije te vrste činile su osnovu kraljevske propagande jer su se fokusirale prvenstveno na rodonačelnika i utemeljitelja roda, te je njihova svrha bila određenog pojedinca opskrbiti cijelim nizom istaknutih i zaslužnih predaka kako bi mu se popravio politički značaj.157 Brojni su zabilježeni slučajevi da su u ranom srednjem vijeku, naprimjer među Anglosaksoncima, Langobardima i Francima, članovi kraljevskih dinastija smatrani potomcima bogova.158 Takvi mitovi su korišteni i u kasnijim vremenima, pa su Kapeti, kraljevska dinastija Francuske, svoje porijeklo izvodili od legendarnih Trojanaca,159 dok su vladari srednjovjekovne Češke za sebe tvrdili da potječu od biblijskih patrijarha.160 Car Maksimilijan (vl. 1486–1519) iz austrijske kuće Habsburgovaca je u svoje rodoslovno stablo uključio, uz Nou i njegovog sina Hama, ni manje ni više nego rimske bogove Saturna i njegovog sina Jupitera te Ozirisa i Herkulesa,161 a i Nemanjići su tvrdili da vode porijeklo od doma cara Konstantina Velikog (vl. 306–337), odnosno od njegove sestre Konstancije i njezinog supruga, rimskog cara Licinija (vl. 308–324).162 Ovakvi pseudohistorijski narativi o porijeklu nisu bili ograničeni samo na dinastije nego su primjenjivani i na narode, kraljevstva, gradove i druge zajednice,163 ali su kod vladarskih familija imali naročitu ulogu jer su bili krajnje neophodni za konstrukciju, odnosno za održavanje bilo kakvog dinastičkog sjećanja i samosvijesti.164 Kroz selektivno pamćenje i izvodeći obiteljsko porijeklo iz legendarnih i mitskih predaka, ti ritualizirani diskursi nisu samo služili podizanju vladarevog ugleda i časti ili da legaliziraju njegov povlašteni položaj, nego su također bili i istinski izvor ponosa i identiteta za članove šireg vladarskog roda.

Uzimajući u obzir činjenicu da su se do petnaestog stoljeća Kotromanići podijelili u mnoge različite grane koje su nedvosmisleno potjecale od jednog biološkog pretka, njihova uvjerenja o zajedničkoj prošlosti morala su biti uspostavljena na svijesti o vlastitom imenu i simbolima, kolektivnom sjećanju, usmenim tradicijama, historiji, genealogiji i naslijeđu. Svi ti elementi su zatim mogli biti iskorišteni kao sredstvo ujedinjenja i obrazovanja specifičnog dinastičkog identiteta jer je upravo svijest o zajedničkoj tradiciji, daleko više od svijesti o biološkom srodstvu, pozicionirala dinastiju u vremenu i prostoru te je joj davala osjećaj “historičnosti” (njem. Geschichtlichkeit).165 I kako je raspad velikih rodova u individualne porodice doveo do prekida u sjećanju, te pošto je i inače toliko puno toga bilo zaboravljeno o najranijoj i slabo dokumentiranoj prošlosti Bosne, ona je postala naročito podložna legendama i fikciji kroz koje su neke priče mogle veoma jednostavno biti izmišljene a neki poznati događaji izmijenjeni do potpune neprepoznatljivosti.166 Upravo je kroz ove vrste priča i epova, čiji se sadržaji nisu nužno podudarali s historijskom stvarnošću, razvijan osjećaj prošlosti i smisla kod onih dinastija koje su prolazile kroz proces čvršće integracije. Zato je i realni ili fiktivni predak u obliku Kotromana Gota mogao biti izabran za potrebe ujedinjenja, da služi kao zajedničko ishodište za sve članove roda kao i da riješi pitanje srodstvenih odnosa među njima. Priča je također snažila historijski i institucionalni značaj obitelji te je istovremeno pojašnjavala kako su njezini članovi došli do položaja koje su držali u sadašnjosti.

U srednjem vijeku su staro porijeklo i plemenita krv bili smatrani daleko važnijim elementima povlaštenog statusa nego bogatstvo i imetak.167 Pošto je plemstvo istinski moglo biti ostvareno samo kroz herojska djela na bojnom polju, postalo je važno za plemiće kao članove ratničke elite da se predstave nasljednicima hrabrosti i odvažnosti svojih smjelih predaka.168 Zbog toga su pojedinci prilagođavali porodičnu prošlost kako bi odgovarala njihovim trenutnim potrebama ili kako bi potpomogla njihove društvene ambicije time što bi naglašavala postignuća dinastije u poboljšanoj verziji prošlosti. Zato i jeste teško uspostaviti precizan odnos između toga koliko je priče o Kotromanu Gotu bilo bilježenje iskrivljene obiteljske nostalgije za heroizmom njihovog slavnog pretka, a koliko puka ideološka konstrukcija. U tom kontekstu predaju o rodonačelniku dinastije možemo istovremeno smatrati i maglovitim sjećanjem na stvarne događaje iz dvanaestog ili trinaestog stoljeća, ali i izmišljenom privatnom mitologijom, odnosno porodičnom legendom u kojoj je glavna uloga bila dodijeljena dalekom, možda čak i fiktivnom pretku.

Zbog same prirode izvora koji nam stoje na raspolaganju, veoma je teško, odnosno gotovo nemoguće pronaći neke konkretne dokaze koji bi podržali tvrdnje iz priče o postanku Kotromanića i na temelju kojih bismo mogli izolirati historijsku istinu u njima. Međutim, čini se da je ona imala sasvim određenu funkciju, pa čak i da je sama njezina pojava bila politički motivirana. Zato bi nas doslovno čitanje i tumačenje spriječilo da razumijemo njezin dublji alegorijski smisao kao i da shvatimo njezinu važnost za suvremenike koji su je prihvatali kao stvarnost i nisu je dovodili u pitanje. Umjesto da je vrednujemo u njezinom bukvalnom značenju, tu priču bi trebalo promatrati kao iskaz o tome kako su Kotromanići željeli biti viđeni i doživljavani.169 Ona se bavi iznimno značajnim temama pamćenja i identiteta, održava i regulira specifični politički sistem u državi i pokazuje, iznad svega, da se vladarski rod predstavljao kao dinastija. Herojsko predanje o hrabrom pretku osvajaču oblikovalo je njihovo shvatanje o tome ko su bili tada i šta su bili prije te im je obezbjeđivalo precizno određeno mjesto u široj bosanskoj historiji.

Pošto je Kotroman predstavljen kao srodnik ugarskog kralja, priča bi mogla biti i pokušaj da se artikulira nadmoćnost kroz povezivanje s vladarima daleko moćnijeg kraljevstva koje je značajno utjecalo na politički, društveni i kulturni razvoj Bosne. Njome se također možda mogao pojasniti složeni odnos između te dvije zemlje i njihovih često suprotstavljenih i sukobljenih interesa. S druge strane su Kotromanići uistinu i bili povezani s ugarskim Arpadovićima, a kroz njih i s kraljevima iz Anžuvinske dinastije. U jednoj svojoj ispravi iz 1345. kralj Lajoš spominje bosanskog bana Stjepana II kao svoga “dragog rođaka”. 170 Kada je osam godina kasnije kralj ženio banovu kćerku Elizabetu, za sklapanje braka je bilo neophodno isposlovati papinsku dispenzaciju jer su bili krvno povezani u četvrtom koljenu – imali su istog pradjeda, kralja Stjepana V (vl. 1270–1272).171

Iako se ne može bezrezervno tvrditi da je bosanska vladarska kuća ikada koristila ovu priču kao javno propagandno sredstvo, može se ipak pretpostaviti da ona nije bila sasvim nepoznata njihovim suvremenicima. Ponosni članovi vladajućeg roda su je mogli koristiti međusobno kako bi se podsjetili na svoj uzvišeni status i kako bi očuvali svoj dinastički identitet, ali je priča također mogla ilustrirati časno porijeklo i plemenito naslijeđe dinastije u bračnim pregovorima s drugim istaknutim familijama iz njihovog neposrednog susjedstva. Osim već spominjanih veza s Anžuvincima iz Ugarske, Nemanjićima iz Srbije, Šubićima iz Hrvatske i Celjskima iz Štajerske, Kotromanići su se također nešto kasnije povezali s Brankovićima iz Srbije,172 a bračne veze su sklopili kako s bližim tako i s udaljenim carskim, kraljevskim i kneževskim dinastijama Šišmanovaca iz Bugarske,173 Pjastovića iz Poljske,174 Ortenburških iz Karantanije,175 s obitelji Helfenstein iz Švapske,176 opavskim Pšemislovićima iz Češke,177 Nelipčićima Cetinskim,178 te Gorjanskima,179 Babonićima Blagajskim, 180 i Veličkima iz Slavonije,181 kao i brojnim drugim obiteljima. Druge slične potencijalne veze su sasvim sigurno bile u postupku dogovaranja ali se ipak nikada nisu ostvarile. Recimo, kralj Tvrtko se želio oženiti s djevojkom iz dinastije austrijskih Habsburgovaca,182 njegov sin Tvrtko II je nastojao sklopiti brak s nevjestom iz kuće Malatesta, gospodara Riminija na Apeninskom poluotoku,183 dok je kralj Stefan Tomaš svoga sina Stjepana namjeravao oženiti damom iz obitelji milanskog vojvode Francesca Sforze.184

Reputaciju Kotromanića su dodatno ojačavale različite bračne veze i savezi koje su sklapali s lokalnom aristokracijom u Bosni.185 Ženski članovi dinastije su redovito udavani za vladareve vazale, tako povezujući vladarsku dinastiju s familijama različitog društvenog statusa. Primjerice, Katalena, sestra bana Stjepana II, bila je udata za župana Nikolu, vlastelina iz Humske zemlje,186 te je od njih potekla humska vlasteoska obitelj Nikolića,187 dok je Vladika, unuka kralja Stefana Dabiše, bila udata za vojvodu Jurja Radivojevića, također velikaša iz Humske zemlje.188 U povelji kralja Ostoje Dubrovčanima iz 1409. godine spominje se i njegov nećak, “neti kralevstva mi”, knez Grgur Galešić,189 po svemu sudeći sin njegove sestre, vjerovatno udate za pripadnika poznatog roda livanjskih Galešića,190 a i sami kraljevi su za supruge uzimali djevojke iz redova lokalnog bosanskog plemstva. Žena kralja Ostoje bila je rodica kneza Pavla Radinovića,191 dok je kralj Tomaš oženio Katarinu, kćerku vojvode Stjepana Vukčića Kosače.192 Veliki broj takvih veza je, nažalost, ostao nezabilježen i ne možemo znati gotovo ništa o mnogim suprugama bosanskih vladara.

Neovisno od toga kako je originalna predaja o Kotromanu Gotu osmišljena ili primjenjivana kroz srednji vijek, da li je bila utemeljena na stvarnim ili izmišljenim događajima, očito je da je pomogla stvaranju utiska da su Kotromanići dinastija jednaka po rangu s drugim istaknutim i proslavljenim dinastijama srednjovjekovne Evrope, tako potvrđujući njihov vodeći položaj i Bogom darovano pravo da vladaju Bosnom.

Bilješke

125 David Herlihy, Medieval Households, Harvard University Press, Cambridge (MA) – London, 1985, 82–83.

126 O ulozi koju su takve priče i mitovi o porijeklu imali za kreiranje dinastičkog identiteta kod vodećih vladarskih i vlasteoskih obitelji kasnog srednjeg vijeka, vidi: Colin Imber, “The Ottoman Dynastic Myth”, Turcica 19 (1987), 7–27; Daniel Bagi, “Genealogische Falschungen und Fiktionen als Legitimierungsmittel in narrativen Quellen des ostlichen Europas im 11.–13. Jahrhundert”, u: The Medieval Chronicle VIII, Erik Kooper – Sjoerd Levelt (ur.), Rodopi B.V., Amsterdam – New York, 2013, 75–92; Damir Karbić, “Šubići i ‘Dobri kralj Zvonimir’. Prilog proučavanju upotrebe legendi u politici hrvatskih velikaških obitelji”, u: Krčki zbornik 42. 900 godina Bašćanske ploče, Petar Strčić (ur.), Primorsko-goranska županija – Općina Baška – Povijesna udruga otoka Krka, Baška, 2000, 271–80; Luka Špoljarić, “Illyrian Trojans in a Turkish Storm. Croatian Renaissance Lords and the Politics of Dynastic Origin Myths”, u: Portraying the Prince in the Renaissance. The Humanist Depiction of Rulers in Historiographical and Biographical Texts, Patrick Baker – Ronny Kaiser – Maike Priesterjahn – Johannes Helmrath (ur.), Walter de Gruyter GmbH, Berlin – Boston (MA), 2016, 121–56; Idem, “Hrvatski renesansni velikaši i mitovi o rimskom porijeklu”, Modruški zbornik 9–10 (2016), 3–40.

127 Hakan T. Karateke, “Legitimizing the Ottoman Sultanate. A Framework for Historical Analysis”, u: Legitimizing the Order. The Ottoman Rhetoric of State Power, Hakan T. Karateke – Maurus Reinkowski (ur.), Leiden – Boston (MA), 2005, 19–20.

128 Intrigantno pitanje kako društva i zajednice pamte postavio je i razradio Paul Connerton, How societies remember, Cambridge University Press, Cambridge, 1989. Vidi također: Charlotte Linde, Working the Past. Narrative and Institutional Memory, Oxford University Press, Oxford, 2009.

129 “Elisauta, madre del bano Stefano, coli suoi figluoli dischiaziata dali suoi inimici della signoria da Bosna, non abiando altroue magiore ne parva ferma sperancia di refugio che in la cita da Ragusa si ridusse de qua da noi et non le valse alcuna sua forteze, o vilagii, o vassali, o richeze, la quale siando ben veduta et receuuta et com fatiche et spese, seguando acordio colli suo inimici di Bossna, sene ritorno in la sua signoria, la quale in fin questo di se e rimasa in la casa delli Cotromanich, suo descendenti.” (19. februar 1423), DADu, Lettere e Commissioni di Levante, sv. 8, fol. 146v. (Prilog 6) Cf. Iorga, Notes et extraits vol. 2, 212; Владимир Ћоровић, Хисторија Босне, књ. 1, Српска краљевска академија, Београд, 1940, 611–12.

130 “Di puo siando morto la Ban, marito della bona Elisalda, vedandosi essa rimasa in Bosna com tre fioleti pizoli, zoe Ban Steffano, lo conte Vladissauo, auo della maesta vostra, e lo conte Ninossauo. Non vedando dove altro meglio se con li suo fioleti conservare se potessi cha a Ragusi laqual era casa propria di reali del Bosna e sempre stata conzonta com essi reali de cordial amore et carita in essa come in casa sua propria, se reduxe doue stagnando finalmente com li modi favore et destri cheli diedi e sapi tenir Ragusa ritorno nello regnamo de Bosna doue forse se altroue che a Ragusi si fosse reduta non seraue cusi legieremo te ritornata in esso regno. Nel qual siando et stagando, contumando lo bon amore in Ragusi. E non siando essa nelli suo fioli ingrata del beneficio receputo quanto sapi a potete beneficio et remerito in ben et honore Ragusi, digando expressamente malidicium a zachuno fosse et facesse contra Ragusi. Et benedicion a qualuncha volesse et facesse lo honore et bene di quella, la qual benedicion ben fo obseruata per li altri.” (14. maj 1432), DADu, Lettere e Commissioni di Levante, sv. 11, fol. 91r–91v. (Prilog 9) Cf. Iorga, Notes et extraits, vol. 2, 307; Ћоровић, Хисторија Босне, 612.

131 (17. maj 1456), DADu, Lettere e Commissioni di Levante, sv. 16, fol. 146r. (Prilog 10) Vidi ranije n. 13.

132 “Per tenere viua la memoria di questa famiglia, la Signoria fece cauare da vno valente maestro il ritratto della Regina, et di Stefano, che stauano pronti, & in atto viuente. Il qual’ alterato dal tempo, fu rinouato da Domenico Ragnina, quando ch’egli fu Rettore di Rausa.” Luccari, Copioso ristreto de gli Annali di Rausa, 46.

133 Jedna odluka dubrovačkog Velikog vijeća iz 1314. godine tretira izdatke koje općina treba snositi za dolazak i boravak neimenovanog “bana”: “In maiori consilio, ad sonum campane, ut moris est, congregato, data fuit auctoritas et licencia domino comiti et minori consilio ad expendendum in victualibus pro adventu bani et pro ipso bano, sicut ipsis domino comiti et minori consilio videbitur. Item in minori consilio, captum fuit et firmatum, quod per commune inveniantur domus pro stacio bani, et quod affictus earum solvatur per commune.” (6. april 1314), Josephus Gelcich, Monumenta Ragusina. Libri reformationum, t. 1, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. 10, Zagreb, 1879, 41. Cf. Ћоровић, Хисторија Босне, 238 n. 1; Сима Ћирковић, “Коментари и извори Мавра Орбина”, u: Мавро Орбин, Краљевство Словена, Српска књижевна задруга, Београд, 1968, 341. No nije posve jasno ko je bila ova osoba jer je bosansku bansku titulu u to vrijeme nosio ban Mladin II. Dubrovački vijećnici su svakako u tom slučaju mogli misliti i na Stjepana I, prethodnog bana, u slučaju da je bio živ, ili na njegovog sina Stjepana II koji će bansku titulu ponijeti tek nešto kasnije.

134 Dubrovčani su se često referirali na događaje iz prošlosti u svojim službenim odlukama i korespondenciji, predstavljajući mudre običaje i djela predaka kao uzore za djelovanje u sadašnjim trenucima. Način na koji su dubrovačke političke i intelektualne elite koristile prošlost za konstruiranje vlastitog identiteta u vrijeme renesanse, opisao je Lovro Kunčević, Mit o Dubrovniku. Diskursi o identitetu renesansnoga grad, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, Zagreb – Dubrovnik, 2015.

135 “Et prima voliamo dobiate andare alla presentia del Re et per parte nostra dirli in questa forma: ‘Serenissimo Re, la signoria nostra considerando lo antiquissimo, grande, longo e cordiale amore, et lo intrinsico zelo de carita, amicicia et dileccion, li quali anno sempre auuto et portato a Ragusa, quasi per instincto naturale e colne cosa che cosi abia voluto et ordinate esso i Dio, i celi, et constelacion superne. Li reali signori de Bosna e di quali com perfection et ardore di bono core e volunta sono stati conzonti con Ragusa per molti modi et manere sostegnando et deffendando lo honore et bene dessa, et augmentandola de molti benefici e destri come casa sua propria, dilaqual sempre se ne anno fatto grandissima stima e reputacion, come prima fo voliando cominzare a narare Cotrumano Gotto, dal qual a auuto origine e principio li reali de Bosna, il qual venuto de Hungaria, et intrato in Bosna cum lo ajuto et brazo del re de Hungaria, suo parente, stando ben veduto, honorato et cortizado da Ragusi. Ad essa pose et prese tanto amore et dilection che tutto lo suo studio mai ad altro non fo noma a volere, cercare e fare quello fosse in beneficia destro et conservacion dessa come di casa sua propria, laqual fermamente tegneua et reputaua, et cusi successivamente in piu et piu generacion fo seguita et contumata per li altri seguenti reali, essa unita di bon amore e dilection con Ragusi.” (14. maj 1432), DADu, Lettere e Commissioni di Levante, sv. 11, fol. 91r–91v. (Prilog 9) Cf. Iorga, Notes et extraits, vol. 2, 307.

136 “Ora morto che fu questo Culino Bano, il Re, che a quel tempo si trouaua in Vngaria, per le ragioni gia dette, si risolse far conquista del Regno di Bosna. Il perche mando con l’essercito vno de suoi Baroni addimandato Cotromanno Tedesco, huomo famoso nell’ armi. Il quale venendo in Bosna, e trouato la senza Signore, l’occupo facilmente. Onde il Re, per rimunerarlo di questo, lo fece Bano di Bosna; & vol le che etiandio i suoi posteri perpetuassero in quel dominio. I quali sendo con processo di tempo in gran numero multiplicati, chia maronsi tutti col nome della famiglia Cotromanni. Et quasi sempre era in casa loro il dominio di Bosna: facedosi alcuna volta chia mare col nome de’ Bani, e tal’hora con quello de’ Conti. Nel gouerno de’ quali erea questo di buono, che mantenauano in Bosna la liberta, co le vsanze antiche. Imperoche sendo questo Regno all’hora pieno di molti Signori nobilissimi, questi no permetteuano ad alcuno di quelli, ch’erano nel dominio, di vsar tirannide a niuno; & voleuano che ciascuno fusse mantenuto nello stato, & patrimonio suo. Ne altra cosa trouo scritta di questi Cotromanni, che regnarono anticamente in Bosna, fino ch’il dominio peruenne in mano di Stefano Bano di questa casa. Il quale gouernaua la Bosna nel modo sopradetto, & era da bene, & faggio Principe. Ma morto che fu egli l’anno 1310. lascio tre figliuoli, Stefano, Ninoslau, & Vuladislau; de’ quali qui appresso diremo il successo: auertendo prima il lettore, ch’il confine fra Bosna, & Rassia e il fiume Drina.” Mauro Orbini, Il regno degli Slavi, Appresso Girolamo Concordia, Pesaro, 1601, 350–1.

137 Npr. “duce quodam Germanno, Cotromano dicto”, Carolus du Fresne du Cange, Historia Byzantina duplici commentario illustrata, Excudebat Thomas Moette, Lutetiae Parisiorum, 1682, 328.

138 Lajos Thalloczy, “Prilozi k objašnjenju izvora bosanske historije”, Glasnik Zemaljskog muzeja 5 (1893), 16 n. 1; Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, 66–75.

139 Владимир Ћоровић, “Питање о пореклу Котроманића”, Прилози за књижевност, језик, историју и фолклор 5 (1925), 15–20.

140 Ћирковић, “Коментари и извори Мавра Орбина”, 427.

141 “Era intanto morto Stefano Cotromano, bano di Bossina, ed aveva lasciato Elisalda sua moglie con tre figlioli, Stefano il primogenito, Ninoslavo e Vladislavo, li quali dovendo succeder al morto lor padre, dalli Bossinesi non furono ammessi, poiche tutti li primi baroni di quel regno contro di loro si mossero. Il che vedendo Elisalda, e considerata la minorita de’ figlioli, ne vedendo dove meglio si poteva conservare, si ricover a Ragusa, sicura della cordial benevolenza sempre stata fra il suo marito e questa repubblica.” Natko Nodilo, Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451–1484), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. 25, Zagreb, 1893, 106.

142 “Ma essi, sbrigatisi con corrispondenti cerimonie, si portarono dal re, al quale esposero la grande amicizia, stata non solo tra il suo padre, ma anche tra tutta la casa Cotromana e tra la repubblica, da che Cotromano Gotto per il suo valore conquisto la Bossina; in corrispondenza del che la repubblica con tanto affetto aver ricevuto nel suo stato Elisalda, sua bisavola, la quale nell’ universale sollevazione contro d’essa, fatta nel regno, ivi s’era rifugiata con li figlioli, dal qual tempo quella regia stirpe per natural instituto s’era mantenuta in continua confederazione con la repubblica, avendola soccorsa in piu occasioni e di truppe e di consiglio, e d’altre assistenze, secondo richiesero i tempi […]” ibidem, 258.

143 “Alle falde di questo monte Cotroman Tedesco edifico nel 1270. il Castello di Varch Bosna, da cui crebbe la Citta di Saraio […].” Luccari, Copioso ristreto de gli Annali di Rausa, 16–17. Vidi također i Vladimir Mažuranić, “Izvori dubrovačkoga historika Jakova Lukarevića”, Narodna starina 3 (1924), 121–53. Lukarevićeva “Jakotina” bi mogla biti planina Jahorina. Vrijedi spomenuti da se rijeka Jakotina i selo istog imena nalaze u neposrednoj blizini ostataka srednjovjekovne utvrde Kotora u današnjoj općini Kotor Varoš.

144 Naprimjer: “[…] essendosi visto poco tempo prima Elisalda e li figlioli do Cotromano aver avuto necessita di questo asilo.” Nodilo, Chronica Ragusina Junii Restii, 108; “Mori appresso Stefano Cotroman, Conte di Bosna […].” Luccari, Copioso ristreto de gli Annali di Rausa, 45. Cf. Ćiro Truhelka, “Kolijevka i groblje prvih Kotromanića”, Nastavni vjesnik 41 (1932/1933), 189–201. Ranomoderni dubrovački pisci Kotromanom ponekad zovu i bana Stjepana II, Nodilo, Chronica Ragusina Junii Restii, 125, 133.

145 Ioannis Lucius, De Regno Dalmatia et Croatia libri sex, Apud Ioannem Blaev, Amsterdam, 1666, 261–2. Cf. Pejo Ćošković, “Bosna na prijelomu stoljeća i potvrda državnih granica 1406”, Prilozi Instituta za istoriju 31 (2002), 57–82. 146 “[…] in prasentia Comitum Martini Spalaten., & Gregorii Sclouinia filii, & Cotromani […].” (1163); Daniele Farlati, Illyricum Sacrum, t. 3 (Ecclesia Spalatensis olim Salonitana), Apud Sebastianum Coleti, Venetiis, 1765, 185; Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 2 (1101–1220), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1904, 97.

147 O ovim sukobima iscrpno piše Ferenc Makk, The Arpads and the Comneni. Political Relations between Hungary and Byzantium in the 12th century, Akademiai Kiado, Budapest, 1989. Cf. Јадран Ферлуга, “Византијске војне операције против Угарске у току 1166. године”, Зборник радова Византолошког института 19 (1980), 157–65; Ivo Goldstein, “Bizantska vlast u Dalmaciji od 1165. do 1180. godine”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 30 (1997), 18.

148 “Temporibus insuper Stephani regis tertii introivit in Hungariam quidam miles Gotfridus nominatus de Mesnensi regione, a quo egreditur generatio Philippi, Ladislai et Gregorii [SRH, 192] filiorum Kelad. Hic namque Gotfridus cum esset ingenuus, filius scilicet comitis Hersfeldensis in curia Francuurtensi, ubi caesar eligi debuit, seditione commota lancgravium de Turingia dicitur occidisse, et inde per fugam evadens ad regem Stephanum pervenit fugitivus, a quo etiam repetitur per suos inimicos. Cumque rex Stephanus inimicis suis ipsum non traderet, in Alamannia contra eum proscriptionis sententia promulgatur, et sic remanet invitus in Hungaria. Quem quidem postmodum adversus ducem de Bozna cum exercitu rex transmittit, quo devicto ad regem reversus cum favore de caetero pertractatur.” Simon of Keza, The Deeds of the Hungarians, Laszlo Veszpremy – Frank Schaer (ur. i prev.), Central European University Press, Budapest, 1999, 172, 174.

149 Ћоровић, “Питање о пореклу Котроманића”, 19.

150 Ni nastavak ili završetak -man u Kotromanovom imenu ne pripada isključivo njemačkom jeziku pošto se isti javlja u većem broju različitih slavenskih imena. Franz Miklosich, “Die Bildung der Slavischen Personennamen”, Denkschriften der Philosophisch-Historischen Classe der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften 10 (1860), 287. Cf. Tomo Maretić, “O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba”, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 81 – Razredi filologičko-historički i filosofsko juridički 14 (1886), 120, 135.

151 Za više o ovoj temi, vidi: Фердо Шишић, Летопис попа Дукљанина, Српска краљевска академија, Београд – Загреб, 1928, 110–21; Iva Kurelac, “Oblici humanističke i ranonovovjekovne historiografske metodologije rada na srednjovjekovnim izvorima: Primjer djela Historia Salonitana”, Colloquia Maruliana 21 (2012), 89–107; Денис Евгеньевич Алимов, “Готицизм в Хорватии: От средневековья к новому времени”, Вестник Волгоградского государственного университета. Серия 4. История. Регионоведение. Международные отношения 22.2 (2017), 25–34; Idem, “‘Готско-славянское’ королевство: раннесредневековый Иллирик в дискурсивном пространстве этнопоэзиса”, Вестник Удмуртского Университета 27.4 (2017), 516–25.

152 Truhelka, “Kolijevka i groblje prvih Kotromanića”, 194. O prošlosti cistercitske opatije u Kutjevu, vidi: Milan Turković, Prošlost opatije B. Dj. Marije Vallis Honesta de Gotho seu Kuttyeva 1232–1773, Primorski štamparski zavod, Sušak, 1935; Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima, sv. 3 (Benediktinci u panonskoj Hrvatskoj i Istri), Benediktinski priorat – Tkon, Split, 1965, 231–34.

153 Ovaj Radosav Kotromanić se spominje u nekoliko navrata tijekom 1434. i 1435. godine, pri čemu se njegovo prezime bilježi na različite načine: “Cotromagnich” (25. septembar 1434), DADu, Consilium Minus, sv. 6, fol. 172v; “Cotrumanich” (16. august 1435), ibidem, fol. 273v; “Cotromanich” (2. oktobar 1435), ibidem, fol. 283r. Tijekom 1437. godine se u jednoj tužbi uz njegovo ime javlja i odrednica da je bio sluga pokojnog Marina Gučetića: “[...] supra [...] Radosauum Cotromanich, famulum olim ser Marini de Goze […]” (9. oktobar 1437), DADu, Consilium Minus, sv. 7, fol. 156v. Cf. Андрија Веселиновић, Дубровачко Мало веће о Србији (1415–1460), Историјски институт САНУ – Историјски архив Краљево – Историјски архив Чачак, Београд, 1997, 313, 344, 348, 394.

154 “Iuanus Cotromanich de Laurana”, (5. januar 1439), DAZd, Ducali e terminazioni, knj. 1 (1409–1457), fol. 75v; Ljubić, Listine, knj. 9, 113.

155 Reinhard Wenskus, Stammesbildung und -verfassung. Das Werden der fruhmittelalterlichen Gentes, Bohlau Verlag, Koln – Graz, 1961.

156 Gabrielle M. Spiegel, “Political Utility in Medieval Historiography. A Sketch”, History and Theory 14 (1975), 314–25.

157 Godfried Croenen, “Princely and Noble Genealogies, Twelfth to Fourteenth Century. Form and Function”, u: The Medieval Chronicle, Erik Kooper (ur.), Rodopi B. V., Amsterdam – Atlanta (GA), 1999, 85.

158 Herman Moisl, “Anglo-Saxon Royal Genealogies and Germanic Oral Tradition”, Journal of Medieval History 7 (1981), 215–48; Idem, “Kingship and Orally transmitted Stammestradition among the Lombards and Franks”, u: Die Bayern und ihre Nachbarn, Teil 1, Herwig Wolfram – Andreas Schwarcz (ur.), Osterreichische Akademie der Wissenschaften, Wien, 1985, 111–19, 111.

159 Gabrielle M. Spiegel, “Form and Function in Medieval Historical Narrative”, History and Theory 22 (1983), 49.

160 Marie Blahova, “Herrschergenealogie als Modell der Dauer des ‘politischen Korpers’ des Herrschers im mittelalterlichen Bohmen”, u: Das Sein der Dauer, Andreas Speer – David Wirmer (ur.), De Gruyter, Berlin – New York, 2008, 380–97; Eadem, “The Genealogy of the Czech Luxembourgs in Contemporary Historiography and Political Propaganda”, u: The Medieval Chronicle IX, Erik Kooper – Sjoerd Levelt (ur.), Rodopi B. V., Amsterdam – New York, 2014, 1–32.

161 Larry Silver, Marketing Maximilian. The Visual Ideology of a Holy Roman Emperor, Princeton University Press, Princeton – Oxford, 2008, 58.

162 Стојановић, Стари српски родослови и летописи, 4. Cf. Vasiljević, “Imagining the Ruler’s Genealogy in Medieval Serbia”, 79.

163 O tome: Susan Reynolds, “Medieval origines gentium and the Community of the Realm”, History 68 (1984), 375–90; Peter Hoppenbrouwers, “Such Stuff as Peoples are Made on. Ethnogenesis and the Construction of Nationhood in Medieval Europe”, The Medieval History Journal 9 (2006), 195–242; Bernd Schneidmuller, “Constructing the Past by Means of the Present. Historiographical Foundations of Medieval Institutions, Dynasties, Peoples, and Communities”, u: Medieval Concepts of the Past. Ritual, Memory, Historiography, Gerd Althoff – Johannes Fried – Patrick J. Geary (ur.), German Historical Institute – Cambridge University Press, Washington D.C. – Cambridge, 2002, 167–92.

164 Geevers – Marini, “Aristocracy, Dynasty and Identity in Early Modern Europe, 1520–1700”, 1–22.

165 Schmid, “Zur Problematik von Familie, Sippe und Geschlecht, Haus und Dynastie beim mittelalterlichen Adel”, 57.

166 Dobar primjer je slika o Bosni kakvu predstavlja poznati “Ljetopis popa Dukljanina” koji nastavlja zbunjivati istraživače do današnjih dana. Na temelju podataka koji se nude u tom djelu moguće je složiti raznorazne priče o ranoj historiji Balkana. Usporedi najrecentnije kritičko izdanje teksta: Gesta Regum Sclavorum, t. 1, Dragana Kunčer (prev.), Tibor Živković (ur.), Istorijski institut, Beograd, 2009, i mnoge fantastične teorije koje se iz njega mogu izvesti u: Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX i X stoljeću, BZK Preporod, Sarajevo, 2004. Cf. Wawrzyniec Kowalski, The Kings of the Slavs. The Image of a Ruler in the Latin Text of The Chronicle of the Priest of Duklja, Brill, Leiden – Boston (MA), 2021.

167 Fugedi, The Elefanthy, 40.

168 Ibidem, 33–34.

169 Važnost proučavanja porijekla u onom obliku kako je svojevremeno doživljavan ističe Eviatar Zerubavel, “In the Beginning. Notes on the Social Construction of Historical Discontinuity”, Sociological Inquiry 63 (1993), 457–59.

170 Tekst isprave je sačuvan u sadržaju jedne potvrde izdate 27. februara 1364, MNL OL, Diplomatikai leveltar 33593: “Lodouicus dei gracia rex Hungarie […] scilicet domini Stephani Boznensis, proximi nostri karissimi […]” (1. august 1345), Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 11 (1342–1350), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1913, 221.

171 Elizabeta i Lajoš su također bili u srodstvu preko svojih majki: “Significant sanctitati vestre devoti filii Ludovicus rex Ungarie et Elizabet, nata nobilis viri domini Stephani ducis Boznensis, quod ipsi rex et Elizabeth ex certis causis sanctitati vestre exponendis scientes se quarto consanguinitatis gradu ex utroque parente fore coniunctos, matrimonium inuicem contrauerunt carnali inter eos copula subsecuta.” (31. august 1353), Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 12 (1351–1359), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1914, 194. Cf. The Annals of Jan Długosz, Maurice Michael (prev.), IM Publications, Chichester, 1997, 303. Vidi i: Петар Рокаи, “Библиографско-генеалошка белешка о угарској краљици Јелисавети Котроманић”, Зборник Матице српске за историју 28 (1983), 129–33.

172 (21. april 1458), Nagy – Nyari, Magyar diplomacziai emlekek – Matyas kiraly korabol, vol. 1, 18; (1. maj 1459), ibidem, 49–50. Vidi također: Ђуро Тошић, “Посљедња босанска краљица Мара (Јелена)”, Зборник за историју Босне и Херцеговине 3 (2002), 29–60; Невен Исаиловић, “Брачни планови Котроманића и државна политика Босне половином XV века”, u: Пад Српске деспотовине 1459. године. Зборник радова са научног скупа, одржаног 12–14. новембра 2009. године, Момчило Спремић (ur.), Српска академија наука и уметности, Београд, 2011, 203–14.

173 Prema povelji izdatoj oko 1330. godine ban Stjepan II bio je oženjen kćerkom bugarskog cara Mihajla III (vl. 1323–1330), Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, 14. Ban Tvrtko je 1374. godine u Modriči oženio kćerku Ivana Stracimira, vidinskog cara (vl. 1356–1396): (31. oktobar 1375), AAV, Reg. Aven. 195, fol. 482v; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. 23, Zagreb, 1892, 40–42. Cf. Владимир Ћоровић, Краљ Твртко I Котроманић, Српска краљевска академија, Београд – Земун, 1925, 36; Stanko Andrić, “Mjesto svadbe bana Tvrtka I. i franjevački samostan ‘Sveti Ilija’”, Scrinia Slavonica 4 (2004), 107–16.

174 Jan Szlachtowski, “Joannis de Czarnkow Chronicon Polonorum”, u: Monumenta Poloniae Historica. Pomniki dziejowe Polski, t. 2, August Bielowski (ur.), Nakładem własnym, Lwow, 1872, 619–756, 661. Cf. Jacob Caro, Geschichte Polens, vol. 2 (1300–1386), Bei Friedrich Andreas Perthes, Gotha, 1863, 366; Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Dionička tiskara, Zagreb, 1882, 109.

175 (18. juli 1318), Theiner, Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, vol. 1, 135; Smičiklas, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 8, 508. Cf. Wertner, “Glossen zur bosnischen Genealogie”, 216–17.

176 Nedim Rabić, “Maria… von Bosnien: bosanska vojvotkinja – njemačka grofica”, u: Žene u srednjovjekovnoj Bosni, Emir O. Filipović (ur.), Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije – Stanak, Sarajevo, 2015, 95–119.

177 Emir O. Filipović, “Kćerka i unuk bosanskog vladara? Prilog prosopografiji i heraldici Kotromanića”, u: Žene u srednjovjekovnoj Bosni, Emir O. Filipović (ur.), Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije – Stanak, Sarajevo, 2015, 159–73. Cf. Marek Stary, Opavšti Přemyslovci. Genealogie poslednich generaci českeho kralovskeho rodu, Zemsky archiv v Opavě, Opava, 2021, 62–4, 98–100.

178 Dubravko Lovrenović, “Jelena Nelipčić, splitska vojvotkinja i bosanska kraljica”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 20 (1987), 183–93.

179 Pavao Anđelić, “Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska”, Glasnik Zemaljskog muzeja n.s. Arheologija 27–28 (1972–1973), 377–95.

180 (8. maj 1287), MNL OL, Diplomatikai leveltar 66485; Thalloczy – Barabas, A Blagaycsalad okleveltara, 53–4. Cf. Hrvoje Kekez, Pod znamenjem propetog lava. Povijest knezova Babonića do kraja 14. stoljeća, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2016, 91 n. 388.

181 Stanko Andrić, “O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića (prilog rasvjetljavanju bračnih veza posljednjih Kotromanića s plemstvom iz dravsko-savskog međurječja)”, u: Stjepan Tomašević (1461.-1463) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog 11. i 12. studenog 2011. godine u Jajcu, Ante Birin (ur.), Hrvatski institut za povijest – Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, Zagreb – Sarajevo, 2013, 109–32.

182 “Ad quartam partem, per quam ipsi ambaxatores nobis significant, quod dominus rex predictus est contracturus parentelam cum domino duce Austrie, et licet sciat, quod inter ipsum et nos sit sincerus amor, tamen se offere procurare et facere, quod dictus amor et caritas de bono in melius augebitur. Respondeatur ipsis ambaxatoribus, quod nos volumus esse manifestum excelentie regie, quod nostra communitas semper coniuncta fuit singulari beniuolentia et amore cum excelsa domo Austrie, et ad presens notanter est cum domino duce Alberto. Sed si deo placebit, quod istud matrimonium compleatur, nos recipiemus tantam consolationem, quantum recipere valeremus, quia unitis ad inuicem duabus amicitiis nostris ita perfects, certi reddimur, quod utriusque partis amor augebitur versus nos, si augeri poterit, et nos etiam maiorem causam habebimus conseruandi amorem et beniuolentiam utriusque; refferentes infinitas grates excellentie regie, quia ita vigilat ad honores et comoda nostra, ad eaque procuranda ita offert liberaliter se paratam.” (30. august 1390), ASVe, Senato, Deliberazioni, Secreti alfabetici, reg. R, fol. 59r; Ljubić, Listine, knj. 4, 285.

183 “Insuper quia dominus archiepiscopus Spalati nostro dominio dixit, quod dictus dominus rex multo optat habere uxorem catolicam, et ut dixit, libenter vellet habere vnam de Malatestis, et optaret, quod ad hoc se interponeret nostrum dominium, si dictus dominus rex de hoc aliquam tibi faceret mentionem, volumus, quod offerre debeas nostrum dominium ad interponendum se cum dominis de Malatestis et cum aliis, secundum quod tibi dicet.” (26. maj 1422), ASVe, Senato, Deliberazioni, Secreti, reg. 8, fol. 59r; Šime Ljubić, Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke republike, knj. 8 (1420–1424), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. 17, Zagreb, 1886, 177–78; Josephus Valentini, Acta Albaniae Veneta saeculorum XIV et XV, vol. 11 (1421–1423), Dr. Dr. Rudolf Trofenik – Verlag, Munchen, 1971, 103; “Ad partem autem nostre interpositionis oblate procurandi pro excellentia sua apud dominos de Malatestis, quod haberet in coniugem dominam de ipsa domo, prout per dominum archiepiscopum Spaleti parte sue serenitatis fuit dominio nostro porrectum […]” (4. oktobar 1422), ASVe, Senato, Deliberazioni, Secreti, reg. 8, fol. 77r; Ljubić, Listine, knj. 8, 196.

184 (20. juli 1456), Vicentio Macuscev, Monumenta historica Slavorum Meridionalium vicinorumque populorum deprompta e tabulariis et bibliothecis italicis, vol. 2, Typographia Regni Serbiae, Belgradi, 1882, 197–99. O značaju dinastičkih brakova kasnog srednjeg vijeka, vidi: Karl-Heinz Spies, “Europa heiratet. Kommunikation und Kulturtransfer im Kontext europaischer Konigsheiraten des Spatmittelalters”, Historische Zeitschrift 40 (2006), 435–64.

185 Срђан Рудић, “Брачне везе босанске властеле”, Глас Српске академије наука и уметности. Одељење историјских наука 18 (2018), 173–88.

186 Njoj je dubrovačko Veliko vijeće 1349. godine osiguralo kuću za stanovanje dok bude boravila u gradu: “Item in dicto maiori consilio captum fuit et firmatum per ... ipsorum consiliariorum de dando licentiam et auctoritatem domini comiti et suo minori consilio, quod possit providere de una domo, in qua morari debeat nobilis et potens domina domina Chatalena, soror magnifici domini domini bani Bossine, que uentura est Ragusium, pro eo tempore, quo morabitur in Ragusio, videlicet de affictu dicte domus.” (16. maj 1349), Josephus Gelcich, Monumenta Ragusina. Libri reformationum, t. 2, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. 13, Zagreb, 1882, 71. U jednoj povelji sačuvanoj u samostanu sv. Marije u Zadru spominje se i izvjesni “Georgius Cricchouig Cerlenica habitator in Pliua” kao “homo quidem domine Catheline sororis domini Stephani bani Bosnensis” (7. septembar 1338), Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 10 (1332–1342), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1912, 411. Četiri godine kasnije u izvorima se javlja i neki Nigoslav Polnošević “de Glamocio”, koji je također bio čovjek “domine Caterine, sororis domini bani” (23. novembar 1341), DAZd, Općina Trogir, kut. 61, sv. 6, fol. 24r. Nije sasvim jasno da li je ovdje riječ o različitim ženama istog ili sličnog imena, niti može li se na temelju ovih šturih podataka o Kataleninim podanicima iz Plive i Glamoča izvući zaključak o tome da je jedna druga banova sestra bila udata za nekog člana donjokrajskog velikaškog roda Hrvatinića. Cf. Mladen Ančić, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću, Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije i umjetnosti u Zadru – ZIRAL, Zajednica izdanja ranjeni labud, Zadar – Mostar, 1997, 133–36.

187 U drugim izvorima se spominju i njihova djeca, uz često navođenje činjenice da su rodbinski povezani s bosanskim banom: “Vladislauus Nicolich nepos domini bani Bossinensi […]” (9. novembar 1342), DADu, Diversa Cancellariae, sv. 13, fol. 136r. Cf. Михаило Ј. Динић, Хумско-требињска властела, Српска академија наука и уметности, Посебна издања, књ. CCCXCVII, Одељење друштвених наука, књ. 54, Београд, 1967, 4. U Vranjevom Selu kod Neuma pronađen je i nadgrobni spomenik s natpisom: “A se leži knez Vladislav, župana Nikole sin, bana Stjepana nećak, a leži na svojoj zemlji na plemenitoj, a pisa Pomočan”. Alojz Benac, “Srednjevjekovni stećci od Slivna do Čepikuća”, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku 2 (1953), 68–9. Cf. Marko Vego, “Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine”, Glasnik Zemaljskog muzeja n.s. Arheologija 15–16 (1961), 259–86, 268–70; Tihomir Glavaš, “Nekropola knezova Nikolića u Vranjevu selu kod Neuma”, Glasnik Zemaljskog muzeja n. s. Arheologija 42–43 (1987–1988), 147.