Ivan Lovrenović

Pred proljeće 2022., Hadžem Hajdarević mi je predložio da pregledam i dočitam nepročitano iz njegovog djela Iverje (ili književnog zbornika “bilježaka o smrti, bilježaka o životu”). Prihvatio sam ovaj nagovor dugogodišnjeg i dragog prijatelja kojeg poznajem punih pedeset godina.

Već nakon dva mjeseca, 17. maja 2022., poslao sam mu moj pogovor, neku vrstu recenzije pod naslovom Knjiga o ljudima koje je zagrlila vječnost. Hadžem Hajdarević obradovao se mojim stranicama, pročitao ih je, rekao je da ne želi da se išta mijenja. I još mi je spomenuo da je zamolio Mehmedaliju Hadžića da i on, sa svoje strane, napiše jedan, na tradiciji islama osnovan tekst, o smrti, njezinim svrhama, značenjima i smislu.

Sve u svemu, Hadžem je želio da ta dva teksta budu neka vrsta preporuke izlasku i objavljivanju njegove voluminozne knjige Iverje, od koje je većina poglavlja objavljena u Preporodu, islamskim informativnim novinama, tokom nekoliko potonjih godina.

Vrijeme je prolazilo, minulo je ljeto 2022., potom i jesen. U dva ili tri navrata pitao sam Hadžema Hajdarevića – šta je sa Iverjem? Ima li nade da se objave? Rekao mi je da želi još pogledati rukopis, kratko, ovlašno, a razgovarao je i sa izdavačima. Iste ili slične odgovore dobijao sam od Hadžema Hajdarevića i onda kad sam ga za objavljivanje Iverja pitao kasnije, a posljednji put u proljeće 2023.  Uz ovo rečeno mogu samo dodati to da znam da do izdavača nije stajalo, nekoliko ih je bilo voljno objaviti Iverje.

Dana 4. decembra 2023., naš dragi pjesnik i književnik Hadžem Hajdarević preselio je na Onaj svijet, Ahiret. Bilo je to iznenada. Gotovo sve do tog suđenog dana razmjenjivao je poruke sa prijateljima i bližnjima.

U velikoj tuzi, i sa sjetom koja nije manja od tuge, objavljujem ovaj svoj pogovor Hajdarevićevom Iverju, sve u neizmijenjenom obliku i doslovno predajem stranicama Preporoda na kojima je Hadžem Hajdarević ostavio jedan od najsnažnijih tragova svoga pera, pjesni duše i inspiracije srca. U očekivanju da će se njegovo Iverje uskoro objaviti, upućujem molbu dragome Bogu:

Neka je rahmet duši Hadžema Hajdarevića!

Enes Karić

KNJIGA O LJUDIMA KOJE JE ZAGRLILA VJEČNOST

I.

Kad je prije nekih osam godina Hadžem Hajdarević, jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih  književnika i pjesnika, počeo pisati serijal svojih kratkih sjećanja, ili, pak, “bilježaka o smrti, bilježaka o životu”, kojima je dao naslov “Iverje”, mnogi su zaimali još jedan iznimno lijep razlog da redovnije prate “Preporod”,  petnaestodnevne islamske informativne novine.

Ovaj što ispisuje ove retke često je nad  tekstovima i stranicama, povezanim u “Iverje“ Hadžema Hajdarevića, tonuo u tišine i šutio. Potom bi gledao onu lijepu, ali i strašnu, riječ “iverje”,  koja je na stranicama “Preporoda”, što je vrijeme više odmicalo, dobijala svoju prepoznatljivu nadnaslovnu ulogu i jasan oblik jednog pamtljivog i vjerovatno u muci izabranog imena za izvanredno dobro ispisan niz književnih kolumni.

Rekosmo “iverje” je jedna lijepa a strašna  riječ, u ovoj knjizi to sada kao da je postala vlastita Hajdarevićeva riječ, samo njegova. Kao da se ona takvom pomalja sada i izvan ove njegove knjige. Kao da je ta riječ sa piscem Hajdarevićem  ostvarila jednu duhovnu intimu višeg reda, metasimbiozu kojoj je on namijenio zadaću da razjašnjava tajnu življenja i umiranja kroz sudbinu iverja  i kroz sakupljanje iverja. Kad to kažemo vjerovatno  imamo pravo, jer ima riječi kojima autori i pisci podare ono njihovo “pravo” ili “dublje” značenje, zamaknu u onaj njihov ne samo etimologijski korijen, onu zametnu klicu  koja nije vidljiva na površini te riječi. Sve ovo velimo stoga jer Hadžem Hajdarević u “Iverju” piše o ljudima, o njihovim životima i smrtima, ali na način prelaženja tih u sebe isprepletenih života i smrti  u iverje vremena što ih nepojamno vijaju snažni vihori vječnosti.

Sreća je da na zemlji još uvijek pripadamo onim naraštajima i ljudima koji su imali priliku vidjeti i upamtiti šumu ili šume, gorja i planine. I zaći u one njihove netaknutosti i samosti, rekli bismo, stupiti u njihovu vječnost i one neizrecive tajne življenja u njoj. Tamo su nas dočekivale hiljade i hiljade stabala, hiljade i hiljade trajanja, ali tamo smo, podno onih mnogih uspravljenosti ponosnog drveća vidjeli i nailazili na vjetrovima i olujama meteorološkog vremena oborene i umorene živote hrastova, jela, omorika..., sve to na mjestima gdje jedna priroda šalje drugu prirodu u mnoge smrti iz kojih će iznići novi životi. Onkraj tog poslušnog predavanja drveća i stabala svojoj smrti i tajni svoga smrtnog snivanja, sve to u neodgonetljivom počivanju na majci zemlji, eto tu, tik svojih stopa, vidjeli smo mnoštvo iverja i sa sjetom slušali njihovo šuštanje, šumove, jadanje, ječanje.

Pisac Hajdarević ima u vidu da je iverje tu, blizu svoga umorenog debla. K tome, i samo iverje je mrtvo. Kao da svojim mrtvilom ispraća svoje oboreno stablo i deblo  koje sve više odlazi u onu čovjeku nikad dokraja pojamnu smrt. A do te nikad dokraja pojamne smrti svako stvorenje ima svoj put. Baš kao što i ovih stotinu Hajdarevićevih ljudskih likova u knjizi “Iverje“ imaju svoje zasebne smrti i svoje zasebne živote.

II.

Izvanjski gledana i listana, Hajdarevićeva knjiga “Iverje” ima pet međuse spletenih ili od samog autora izatkanih planova, ona govori o 

a) ljudima iz njegova rodnog Kruševa (Sutjeska, Foča), potom kazuje
b) o najbližoj postojbini, rodbini, ognjištu i kući,  nakon toga očište ovog djela pomjera se na kratka pripovijedanja
c) o ljudima i kolegama iz Gazi Husrevbegove medrese, iz doba autorova opasivanja u mladost kad se život otvara u punini, ali ga mi, nažalost, uzimamo i primamo u dionicama. Jednako tako tu je i  “iverje” 
d) o velikom nizu znamenitih ličnosti iz bosanskohercegovačke  nauke, znanja, umjetnosti i kulture, te napokon “iverje“
e) o ljudima koji su svojim životom i smrću oslovili autora Hajdarevića, i koji su, slijedom nekog važnog razloga, stupili u pasaže i na listove “Iverja“, i zakoračili među korice ove knjige, u mnoge dionice Hajdarevićevih pogleda unatrag.

Pratimo li, pak,  “doksografsku armaturu“ ove knjige, sve od 2014. godine nastajalo je ovo djelo Hadžema Hajdarevića  o poimenice spomenutim ljudima, muškarcima i ženama, od najbliže rodbine (majka Hamida, otac Agan, kćerka Selma…) do ljudi čiji su se životni putevi sreli sa Hajdarevićevim ne u nekim nepovezanim slučajevima, već je vijest o njihovoj smrti doprla do autora kao važna zato što ga je nekada njihov život nesvakidašnje oslovio.

Ta 2014. godina uznemirila je mnoge prijatelje porodice Hajdarević, a posebno je ranila roditeljska srca majke Amre i oca Hadžema. Naime,  tada je u mjesecu januaru otišla njihova draga Selma, u cvatu svoje mladosti. Vidi se to tako gorko iz “Iverja”, vidi se to gorko i izvan “Iverja”. Trebalo je prikupiti itekako velike snage i u “Iverju“ ispisati nekoliko stranica o dragom evladu, o miloj kćerci Selmi. Kao da je autor Hajdarević bio primoran da, silom sudbine, sada kao “sakupljač iverja“, bude stavljen na kušnju da među korice ove svoje knjige sjetnoga naslova  upiše, opiše i ispripovijeda svoj ovozemni rastanak sa kćerkom Selmom.

III.

Ali Hajdarevićevo “Iverje” nije nekrologij, ova knjiga nije nikakav registar o njemu znanim živim ljudima koji su ga se, na neki način, ticali,  koji su umrli pa se sada, eto, bilježi to posljednje što se o njima može kazati na način životnog rezimea i opraštanja koji se po nekom usudu diktiraju piščevu peru. 

Naprotiv, ova važna Hajdarevićeva knjiga sabire se u snažnim svjedočenjima o životima ljudi  koji su svojom pojavom (srodstvom, porodičnom toplinom, rodbinstvom, druženjem, duhovnim sponama, knjževnošću, naukovnošću, životnim susretima) zadužili pisca Hajdarevića, neki manje a neki do krajnjih mogućih granica.

I sada ih pisac spominje u onoj prevažnoj simbiozi njihova života i smrti, ali ih spominje kao “sakupljač iverja“. Trajali su ti ljudi nekada, kao živa uspravljena stabla, a sada  autor ide kroz vrijeme i  sjeća se njihovih pre/ostataka koji se, ne bez duboke tuge, mogu nazvati “iverjem“.  Pri ovome ne treba zaboraviti jednu važnu činjenicu,  naime, podnaslov ovog Hajdarevićevog djela prvo je spomenuo smrt (“bilješke o smrti, bilješke o životu”), što može značiti i to da je autoru Hajdareviću smrt ljudi o kojima piše raskrila njihove živote. Smrt ovih ljudi pokrenula je autora Hajdarevića, pa on, sada, piše o njihovim životima, sakuplja “iverje“ njihovih života!

K tome, moralo je na posljetku biti da je ovo djelo samo od sebe preraslo u knjigu o minulim vremenima.  Ovo djelo, “Iverje“,  na svoje stranice uključuje i samog autora koji nije nigdje umakao, koji je i sam, strašnim žrvnjem prolaznosti,  duboko porinut u sveopću mijenu, koji  i sam  postaje prošli, koji i sam sve više davni. 

Kao da je autor Hajdarević, svojim “bilješkama o smrti, bilješkama o životu”, imao u vidu da 76. sura Kur’ana ima dva imena, al-Insan (Čovjek) i ad-Dahr (Vrijeme). Baš ta poruka autora “Iverja” je neposredna kao srčana žila kucavica, oštra kao sječivo, gorka kao pelin: Gotovo niko i ništa u Univerzumu ne postaje iverje vremena u mjeri u kojoj tim iverjem posebne vrste postaje čovjek i čovječanstvo.

Pa ipak, još jednom ponavljamo, Hajdarevićevo  “Iverje” se ne može svesti na nekrologij.  “Iverje“ to nije zato što autor ove svoje dvije perspektive (“bilješke o smrti, bilješke o životu”) najizravnije gleda kao na jednu živu sveobuhvatnu cjelinu, a nipošto kao na mehaničku zdvojenost datu na način nekog stroja. Ta živa cjelina smrti i života - kako vješto poručuje autor Hajdarević - uvijek nam se pomalja iz svoja dva aspekta i unutar ove tri međuse nalične dihotomije: 1) Ti si smrtan zato što si životan! 2) Ti si sada zato što bio si ništa nekada! 3) Ti se nisi  zaputio (zaputila) nigdje, zato što već jesi bio (bila) negdje!

Ova snažna drevna sufijska poruka, kazana kao trijada, odzvanja iz skrivenih planova ovog opominjuće ispisanog Hajdarevićeva djela: Zato što nam se čini da smrt jeste kraj, zato što nam se pričinjava da ona ne dolazi kao kontinuiranje života, slijedi,  prema Hajdareviću, baš to da  niko ne treba, usljed tog ljudskog pričina o smrti, samoj smrti činiti nepravdu i proglašavati je nečim što je oprečno životu!

Hajdarević ni u svojoj mudronosnoj poeziji, u svome pjesništvu višeg reda (kao što su, na primjer, njegove rubaije), nije pristalica takvog tumačenja fenomena smrti i života, on nije protagonista oštre dihotomije koja razdvaja, raspolućuje, osakaćuje onu zadivnu spojenost smrti i života na onim višim stupnjevima koje omogućava sam Bog Svojom vječnošću i Svojom svemoćnošću, kao i Svojim nadilaženjem granica Smrti i Života.

Naime, ako se na tragu ove knjige poentira, onda treba reći: Hadžem Hajdarević sufijski mudro poručuje da iverje pada ili kraj svoga stabla koje je još živo, ili kraj svoga debla koje je,  jednako tako kao i njegovo iverje,  porinuto u smrtno trajanje i u duboku i beskrajno zauvječnu prolaznost koja neće nikada stići do svoga kraja.

IV.

Hajdarevićevo “Iverje” ima i jednu snažnu doksografsku stranu ili strane. Ta strana ili strane sabiru se baš  u onome šta to mi  (na onoj pukoj kognitivnoj ravni!) saznajemo iz ove knjige. Ova Hajdarevićeva knjiga je najizravnije i knjiga o mnogim ljudima Bosne i Hercegovine u drugoj polovini dvadesetog i u prve tri decenije dvadeset i prvog stoljeća.

Ova knjiga je o njima na način da ona kazuje o njihovim životnim i smrtnim podacima, ona je  o ljudima (seljaci, radnici, težaci, hodže, alimi, pjesnici, profesori, orijentalisti, književnici, historičari, domari, bibliotekari, drugovi iz Gazi Husrevbegove medrese, potom sa univerziteta…). Nećemo ovdje prekomjerno spominjati njihova imena, ne treba sada ove otišle ljude poimenice iznova buditi iz Hajdarevićeva “Iverja” kao iz (ili ispod) nekih davnih stećaka, ipak očuvanih u svojoj cjelini.  Ali samo treba reći da Hajdarević (slijedeći podnaslov svoje knjige “bilješke o smrti, bilješke o životu”) sufijski mudro poručuje da naše življenje saodređuje naše umiranje, stablo se nastavlja u iverju, iverje se nastavlja u zemlji, zemlja se nastavlja u plavetnilima neba, nebo u prostranstvima unaokolo... Tako se jedan od rezimea ove Hajdarevićeve knjige može iskazati i na ovaj način: Bilo svemira odzvanja i u otkucajima ljudskih srdaca, iako tim srcima prijeti “sudbina iverja“.

Kad Hajdarević piše o svome kolegi Agušu iz Medrese, koji je umro od srčanog udara i kojem se obavlja dženaza u Travniku, te stranice autor  piše da sebi i drugima posvijesti pitanje da li je od našeg života, ili naše smrti, doista sve naše?! Ili nam je oboje posuđeno, a mi zaboravili na Posuditelja?! Pa Posuditelj, za Svoj primjer da On ima i da On jeste,  uzeo učenika Aguša i u razredu ostavio njegovo mjesto prazno, e da svi drugi mladići gledaju u tu prazninu i u otišlog Aguša.

Kad Hajdarević piše o dobrom čovjeku Musi Musovu, kojeg je sudbina davno dovela iz Makedonije da bude noćni portir, kurir i domar u Medresi, i kad opisuje životni mir kojim je Musa Musov živio, i tako zemljom išao i ispod zvijezda hodio, autor nas podsjeća kako se često nađe i uoči da ljudi, za koje bismo možda nepravedno rekli da su “obični”, znaju pomiriti smrt i život na začudan način, na način koji se dokraja nikada ne može objasniti.

U svome iverju, u onim skalinama gdje piše o Mehmedu Mujezinoviću i Muhamedu Hadžijahiću, Hajdarevića pratimo kao autora koji nesebično ukazuje na autoritete čija djela su itekako snažno saodređivala njegova vlastita intelektualna stasanja.

Hajdarević se divi Mujezinovićevim odgonetanjima bosanskohercegovačkih “grobljanskih” i “mezaristanskih” književnosti, s jedne, i Hadžijahićevim naučničkim odgonetanjima povijesnih slojeva Bosne i Hercegovine, s druge strane. Tek prividno ova dva velikana, Mujezinović i Hadžijahić, bavila su se prošlošću. A zapravo, i jedan i drugi, stajali su na vremenima koja nisu prošla, već su obojicu uzdizala u bosanskohercegovačku budućnost.

Itekako su dojmljiva, bliska i moćna Hajdarevićeva svjedočenja o nekim njegovim profesorima čiji je profesorski autoritet njihovom smrću prelazio u autoritet koji je sam po sebi bio  neizrecivo odgajateljski, majčinski, očinski i - roditeljski.

V.

Nepravedno  je ovo “Iverje” čitati bez njegove  “osnove i potke”, a ta “osnova i potka”  zove se smrt i preseljenje na ahiret Selme Hajdarević. Doista, često sam se, čitajući “Iverje”, prisjećao jedne strašne scene iz mnogih emisija o opkoljenom Sarajevu. U jednoj je govorio jedan čovjek, čije je zanimanje u bolnici – u doba kad su sudbinom Sarajeva harali okrutni opkolitelji toga grada – bilo da upisuje imena u jednu  knjigu ubijenih, surovo poginulih ili granatama i snajperima prijeko umrlih i umorenih ljudi. Taj čovjek je bio jedan “pisar smrti“. Tako je jednom tom čovjeku osvanuo dan kad su dovezli njegova granatom ubijenog sina, pričao je kako je u “onu knjigu” upisao i ime rođenog djeteta. Rekao je da je to najteži trenutak ili momenat njegova života.

Hajdarevićeva očinska vezanost za živu i, potom, umrlu kćerku Selmu, jeste i svjetlost i sjena Hajdarevićevog “Iverja“. Baš u toj egzoteričkoj svjetlosti, baš u toj ezoteričkoj sjeni, mi proosjećamo svekoliko značenje koje Hajdarević sugerira riječju “iverje“ kad je ispisuje kao nadnaslov svakog poglavlja ponaosob dok ih je objavljivao u listu Preporod. Dobro je da se čitatelji “Iverja“ nad tim zamisle. I da za to prethodno priberu snage.

Na kraju ove prigodne bilješke prisjećamo se podsticajnog djela “Sakupljač svjetova“ Ilije Trojanowa.  Hadžem Hajdarević je ovim svojim izvrsnim djelom pokazao da je on “sakupljač iverja“.  Dok kazuje i pripovijeda o smrtima i životima jedne stotine ljudi, autor Hajdarević ne dopušta da vihori vječnosti otpušu iverje vremenitosti.

A u čemu bi se drugome dobra književnost iskazivala ako ne baš u tome?!