Ivan Lovrenović

Dio prvi: O sirotinji kao mediju S  velikim nemirom prilazim pisanju ovoga eseja, pa i bolom, kao i gorkom rezignacijom,  možda i zbog toga jer još gledamo (ovih dana krajem septembra 2012, kad nastaju ove stranice) kako muslimanska sirotinja u Nigeriji, Egiptu, Pakistanu, Indoneziji..., i u nizu velikog broja gradova “od Mašrika do Magriba“,  gdjegdje i na pravom Zapadu,  nastupa u odlučnim ešalonima i “čvrstim safovima“, i tako “štiti“ Poslanika Muhammeda (a.s.). Ujedinjena sirotinja muslimanska ne dā na  “našeg blagoslovljenog Poslanika“ i sebe posvjedočuje kao vidljiva nadošla ljudska rijeka, koja se valja uskim ulicama, viče pod nebo, gazi tvrdom zemljom, pali automobile, razbija izloge, goloruka prkosi svem svijetu, dakako pri svemu tome uvjerena  da to čini na štetu  moćnog Zapada, njega pogotovo. I istovremeno uvjerena da to čini na korist islama, štaviše na veliku čast islama! “Ne damo na Poslanika Muhammeda!“ – čuju se pokliči ucviljena siromašnog svijeta,  “Dolje Zapad!“,   “Smrt Americi“,  “Smrt Izraelu“, itd., samo su frekventniji među velikim brojem pokliča sa tvrde zemlje u visoko nebo, dok je pisanih transparenata veoma malo ili nimalo, što govori o tome koji dio i procenat nepismenog Muslimanskoga Ummeta srcem i iskreno demonstrira protiv nedavnog  filma uvrede. Nije teško prisjetiti se da nije mnogo drukčije bilo ni prije nekoliko godina, kad je u punom jeku bila afera o sramnim karikaturama. Manje ili više, diže se ista muslimanska sirotinja, pokrenu je iz njenih kućica od blata i pruća,  i  začas oblikuju u stotine hiljada demonstranata,  probija se ona kroz dim, gazi kordone policije, ostavlja iza sebe spaljene zapadne ambasade, ranjene ili ubijene diplomate, prevrnute automobile, a neizostavno i krvave ulice sa desetinama mrtvih. Nažalost, možda ćemo i naredne, ili prekonaredne godine, kad se bude lansirala nova uvreda sa beskrajnog stroja uvreda, kažem: možda ćemo opet gledati ovakav, u nepreglednim gomilama ujedinjeni, sirotinjski segment Muslimanskog Ummeta, kako je nakratko okupljen, kako uzvikuje riječi osude u desetinama hiljada ujedinjenih grla! Podsjećam još jednom: teško mi je pisati o ovom dijelu siromašnog Muslimanskog Ummeta, koga jedino sjedinjuje i ujedinjuje otpor provokaciji i uvredi islama. A malo toga je još na bijelom svijetu što ga može povesti ka nečemu zajedničkom u milionskim sirotinjskim četvrtima Kaira, Damaska, Teherana, Lahore, Dake, Džakarte... Možemo, naravno, pomisliti da je  “arapsko proljeće“ stavilo u usta desetina  miliona siromašnih muslimana neke druge parole i riječi, iz kojih nadolazi nagovještaj realne i kohezivne nade u dostojanstven život, u slobodnije društvo, u izglednije šanse za posao, itd. Ali, tek treba vidjeti hoće li muslimanska sirotinja uspjeti u “arapskom proljeću“ išta zasijati na polja i njive svoga ufanja, vidjećemo hoće li nakon dubokog oranja biti unosne žetve. Dotle treba sačekati. Dakako, potrebno je vraćati se mentalitetu ove sirotinje Muslimanskog Ummeta, u kontekstu ovog filma uvrede, ali ne samo tu, naravno. Taj muslimanski sirotinjski mentalitet dobro znaju i zapadni provokatori, snimatelji filmova uvrede, lanserdžije sramnih karikatura, itd. Ali  je taj mentalitet itekako poznat i onima u većinskim muslimanskim zemljama, koji ovu sirotinju izvode na ulice svim ovim tužnim povodima, koji to siromaštvo i bijedu, evo već desetljećima, okupljaju i mobiliziraju jednim “vatrogasnim“ tumačenjem islama, koji je koriste kao moćni (ali kratkotrajni) medij, izvedu je na ulice, dva ili tri dana sve se trese, izrigaju se iskreni pokliči protiv nevjernika, rekne se sve što treba kazati “u brk moćnom Zapadu“ i domaćim  “sekularistima“. A četvrti dan, ili peti dan, kad se raziđu one stotine hiljada ljutih muslimana, “spremnih poginuti za Našeg Poslanika (a.s.),“  tad se  ti siromašni ljudi opet nađu sami, u svojoj upojedinjenosti, u onoj istoj tišini svoje bijede, u potleušici u koju se moraju vratiti jer – gdje će ako ne opet tu?! Tu, u dnu beznađa, pokušavaju sebe domisliti kao pojedince dok razmišljaju kako će kraj današnjeg dana sastaviti s krajem sutrašnjeg dana. Ako sutrašnjeg dana uopće i bude. Govorim ovdje otvoreno o ovome, naravno, jer znam kao i mnogi drugi (u vijesti i zbivanja ikoliko upućeni ljudi) da je malo muslimanskih elita koje vidljivo demonstriraju protiv filmova uvrede, nema muslimanskih prinčeva i kraljeva koji bi stali u prve redove, pa da iza sebe čuju stostruki eho ljutitih siromašnih muslimana u kratkotrajnom ustanku protiv karikatura ili uvredljivih filmova. Mali je i procenat članova parlamenata muslimanskih zemalja, ili ministara sa kravatama i dobrim Bossovim odijelima, koji su u “prvim safovima“ bijesnih demonstracija. Nema književnika, nema umjetnika, nema upravitelja javnim mijenjem, niti njegovih servisera – ili ih ima, ali zanemarivo i stidno malo. Dakako, sirotinjskim demonstracijama u odbranu Poslanika Muhammeda ne pridružuju se u velikom broju ni univerzitetski profesori. Sirotinja će to ionako za sve njih odraditi. Jer, muslimanska sirotinja je danas halifa Muslimanskog Ummeta. Iz njenih grla jedino se čuju opće poruke islama, iako buntovnog, negirajućeg, odbijajućeg! Dio drugi: U odlučnu pohvalu sirotinje kao vrijednosti “Muhammed (a.s.) Siroče“, jetim, kako ga Kur’ān oslovljava na jednom karakterističnom mjestu, danas se, jednako kao i tokom XX. stoljeća, ta i takva predstava o Poslaniku (a.s.) širi islamskim svijetom na posve nekur’ānski način, drže se o tome emotivne propovijedi, sirotinji Muslimanskog Ummeta je drago čuti da su jetimstvo i siromaštvo svojstva koja su bila i pri onome “koga od ljudi najviše volimo.“ Kažem: promoviranje Muhammeda alejhiselama u arhisiromaha čini se na krajnje  nekur’ānski način. Jer Kur’ān, ne samo na ovom mjestu (93:6-8.), već i drugdje poručuje da je Božiji poslanik Muhammed (a.s.) nadišao svoje siromaštvo. Doista, ne postoji niti jedan redak Kur’āna koji bi siromaštvo uvrštavao u osnovne vrline islama ili u muslimanske ideale. Ali, ako se odgovorno promisle stotine, pa i hiljade knjižica (ili  vazova), o pohvali Poslanika (a.s.) kao jetima, to jest, također kao  i siromaha, vidi se istom da autori te koncepcije ne nude pobožnost kao vrlinu, već kao puku ideologiju, kao mirenje sa potleušicom i barakom pokrivenom slamom. “Šta ako ste vi sirotinja! Pa, i Poslanik (a.s.) je bio sirotinja!“ – to je skrivena poruka ovih jadnih knjižica. Naravno, ova ideologija promoviranja sirotinjskih horizonata obespravljenim milionima Muslimanskog Ummeta ima svoj skriveni cilj i treba ga pokrijepiti, a čime drugim nego samim (navodnim) životnim primjerom Muhammeda a.s. “Arapsko proljeće“ (kažem: vidjećemo šta će iz njega nastati) po svome aktivizmu često je suprotan pol svim ovim konceptima  “sirotinjskog Poslanika“, prikazanog kao pijetista koji se pokorno miri sa nepravednom stvarnošću oko sebe, s bogatašima na svojoj grbači. Ali, prije  “arapskog proljeća“, ali i nakon njega, diljem islamskog svijeta jasno vidimo da je   Poslanik Muhammed (a.s.) prepušten  odavno muslimanskoj sirotinji da ga upravo ona brani, da ga ona tumači, da ne dā na njega krivo pogledati nikome, pa ni moćnom Zapadu, njemu ponajmanje. Zauzvrat, Muhammed alejhiselam je toj sirotinji predstavljen kao nemoćan, kao sirotinja s dna, kao nezaštićena vrijednost izložena najgoroj vjetrometini. Prigodno je da ovdje navedem pokojnu profesoricu Annemarie Schimmel, susreo sam je nekoliko puta, razgovarao s njom i profesorom Seyyedom Hosseinom Nasrom o tome da li bi bilo dobro inicirati danas jedan projekt opće, svjetske zaštite svetog i svetinja iz svih vjera i religija, te pobuditi svijest o tome da i sveto ima pravo na opstanak danas i na egzistenciju u rangu najviših vrijednosti. Tada nam je Annemarie Schimmel ispričala, bilo je to u Kairu 1997. godine, kako je ona, nekom prilikom, njemačkoj javnosti lijepo objasnila zašto je muslimanska sirotinja, pa i muslimani općenito,  osjetljiva spram uvreda koje stižu na adresu Muhammeda a.s. Rekla je njemačkoj javnosti nešto kao: “Na Boga možete jurišati, muslimani će to otrpjeti, jer Bog je Bog, Svemoćan, može se odbraniti! Ali, nemojte vrijeđati Muhammeda, ne, nipošto, ima mnogo muslimana koji ističu da je on bio siroče, sirotinja ga razumije! Sirotinja ga brani!“ Na ove riječi Annemarie Schimmel jedan učesnik ovog našeg razgovora je dodao: “Pa, mora sirotinja, kad neće muslimanski naftaški milijarderi!“ Ali, ima i jedna druga agenda unutar ovog velikog sirotinjskog okeana u Muslimanskom Ummetu. Iz ove ogromne sirotinje regrutiraju se “hrabri ljudi“, “islamske kamikaze“, njima se, opet, nudi uzor jednog drugog viđenja Poslanika Muhammeda (a.s.), onoga koji ne haje ni za kuću, ni za porodicu, koji ne zna za zajednicu, koji ne zna za djecu i unučad, ni za mir i spokoj! Nudi se jedan model Poslanika (a.s.) koji je gruba osoba, koji je sve meo pred sobom, koji je vodio osvajačke ratove, koji se po aktivizmu izjednačava, neuzubillahi, “sa goničem kamila“. U Kairu sam davno, mislim da je to bilo 1983. godine, u jednoj knjižari gledao male, jeftine knjižice propagandne naravi, posvećene Božijem poslaniku Muhammedu (a.s.). U desetinama brošurica se Muhammed (a.s.) ili veličao kao vječni jetim i siromah, i siromaštvo se   čitateljstvu tu nudi i glorificira kao vrlina, štaviše – kao veličanstveni cilj! Ili se radilo o knjižicama sa suprotnim porukama, Muhammed je ratnik, Muhammed je u permanentnom džihadu, Muhammed nije znao drugog hlada osim onog pod mačem!!! Ukratko, u ovim recepcijama on je od jetima napravio skok do mudžahida! Ovakva vrsta redukcije Poslanikove (a.s.) ličnosti, kao i ovakva ili slična tumačenja islama, unaprijed znaju svoje konzumente, unaprijed računaju na sirotinjske muslimanske vidokruge. I dalje će muslimanska sirotinja iskreno braniti Božijeg poslanika (a.s.), naravno. Ali je, upravo na ovom mjestu, vrijedno postaviti makar dva pitanja: A da li je ikada u XX. ili XXI. stoljeću bilo muslimanskih knjiga, da li je ikada bilo televizijskih debata, da li je ikada bilo vazova u kojima bi se govorilo da je upravo ovakva bijedna i patnička stotinumilionska muslimanska sirotinja sama po svojoj bijednoj egzistenciji – jedan  od načina  vrijeđanja Božijeg Poslanika (a.s.)? Da li se ikada govorilo da su današnji astronomski rasponi  između bijede i skapavanja muslimanske sirotinje, s jedne, i muslimanskih bogataša i magnata, s druge strane, također jedna od strašnih uvreda Božijeg Poslanika (a.s.)? Dio treći: mentalitet šutljivog ummeta Dakako, sirotinja je bijeda, stradanje, skapavanje, ali i – emocija. Ne samo kod muslimana. A ova emocija je, kako smo vidjeli, često unosan resurs. Sirotinju Muslimanskog Ummeta iza zastora s mjerom pale ili gase, kako domaći manipulatori, tako i uvredljivci sa Zapada. Siromašni muslimanski ummet danas je najemocionalniji dio čovječanstva, ali ne uvijek, ne svugdje gdje bismo to možda s pravom od njega očekivali. Naime, ako pomno analiziramo mentalitet reagiranja sirotinje iz Muslimanskog Ummeta, vidimo da su njene emocije odavno   selektirane, njena muslimanska žalost i povrijeđenost je kontrolirana, njeno ridanje je isparcelizirano, njeno plakanje prestalo se pomaljati u jedinstvenom duhovnom tonalitetu. Kao što su, jednako tako, i politička stremljenja Muslimanskog Ummeta selektirana. Maloprije smo podsjetili na kontekst iz kojeg sirotinja brani Božijeg Poslanika Muhammeda (a.s.). Ona to tako radi već desetljećima. Neće biti stubokno drukčije ni u budućnosti. Ali, dokaza da iza gromoglasnih emocija muslimanske sirotinje ne stoji uvijek i na svakom mjestu islam i briga za din ima, nažalost, puno. Kao muslimanima nije nam drago da pogledamo mnogim činjenicama u oči. A evo samo nekih, jer nemamo mjesta navesti sve ružne primjere iz druge polovine XX. stoljeća,  koji Muslimanskom Ummetu nimalo ne služe na čast, niti ti događaji taj Ummet preporučuju za dostojanstveni život u XXI. stoljeću. Naprotiv. Ukratko, podsjećam na nekoliko otrježnjujućih podataka: Od 1980. pa negdje do 1988. trajao je strašni tzv. iračko-iranski rat. Objektivni podaci kažu: Na obje strane poginulo je ukupno milion ljudi (to jest, treba li i to reći  – muslimana!). U vezi sa strašnim iračko-iranskim ratom, sjećam se jednog bolnog intervjua Miroslava Krleže, iz 1981. godine, koji je taj rat nazvao  “besmislenim“, “strašnim“ i  “tužnim“. Također, sjećam se jednog američkog novinara koji je, u vremenskom platnu od dva mjeseca, imao priliku obići frontove i krvavo bojište i sa jedne (iranske) i sa druge (iračke) strane. Ovaj novinar priča da su vojnici u rovovima, u pauzama između strašnih juriša,  žalovito recitirali Kur’ān, pa su potom plakali, pa iznova slušali jedan te isti Božiji glas sa stranica drage Knjige, ista je i  “ovima“ i  “onima“,  sve to usred ljute i zakrvljene ratne scene kojoj se dugo nije nazirao nikakav kraj. Ali, to je konstatacija, dio ratnog izvještaj jednog reportera. Ključno je ovdje postaviti sljedeće pitanje: Da li je  tada iko ikada, na tradicionalnim islamskim učilištima, od Mekke i Medine, do Bagdada, Koma i Teherana, odlučno i glasno upitao – da nije, možda,  tim iračko-iranskim ratom ponižen islam, ponižen Kur’ān, ponižen čovjek, ponižen njegov obraz?! Ja za takav skup nisam čuo. Iračko-iranski rat je bjesnio uz gromoglasne tekbire (Allah je najveći!) sa obje strane. Smjenjivale su se ofanzive, zapadni (i istočni) proizvođači oružja zadovoljno su trljali ruke, rata je bilo sve više. A drugo pravo pitanje ovdje glasi: Gdje to tada bi ova muslimanska sirotinja koju danas gledamo, pa da ustane protiv tog strašnoga rata? Jesmo li vidjeli tada općemuslimanske sirotinjske demonstracije  “od Maroka do Indonezije“ (kažem: “od Maroka do Indonezije“ - tim riječima mi muslimani volimo tepati islamskom svijetu), jesmo li, dakle,  tada vidjeli ikakve opće (općeummetske!) demonstracije sa zahtjevima  da se zaustavi ta ratna kataklizma između Iraka i Irana? Nismo, naravno. Tada su upravitelji sirotinje, tada su vlasnici sirotinje odlučili da muslimanska sirotinja šuti, da ostane u svojim kolibama od pruća i ćerpića. Da se tu, u nutarnjoj mržnji, razvrstava na šiije i sunije, na šiijsku ili sunijsku istinu. A u vanjskoj mržnji na nepodijeljene antizapadnjake, jer   upravo Zapad im je za sve kriv. Ovdje se treba postaviti i novo  pitanje: Da li je iračko-iranski rat, makar u nekom svom aspektu,  bio izravna, dugotrajna i strašna uvreda Božijeg poslanika Muhammeda a.s.? Jest, naravno! Da li je iko otišao muslimanskoj sirotinji i rekao joj za tu uvredu? Nije, ili ako jeste, govorio je to tiho. Bojao se šiija, bojao se sunija. Bojao se “vehabija“, bojao se  “hizbullaha“. Nadalje, u Alžiru  negdje  od 1993. do danas traje, jačim ili slabijim intenzitetom, strašni međumuslimanski sukob. Umjerene procjene kažu da je poginulo do dvije stotine hiljada ljudi (sve musliman do muslimana, naravno! Svi vjeruju u dragog Allaha, naravno! Svi poštuju Plemenitog Poslanika, naravno!). Ali, pravo pitanje se i ovdje mora postaviti: Jesmo li na televiziji gledali sveopće demonstracije Muslimanskog Ummeta, e da se zaustavi to besmisleno prolijevanje krvi u Alžiru? Nismo, naravno!  Ni sirotinja iz potleušica se nije pokrenula. Njoj su muslimanski propagandisti “pravoga islama“ ionako dijelili priče da je Alžir pun “nepravih muslimana“, ibadija, haridžija, šiija, hundurija, zemherija... Ideologija  “pravoga islama“ odavno hara islamskim svijetom i ostavlja pustoš u besmislenim međumuslimanskim sukobima.  “Pravi muslimani“ ubijaju  “neprave muslimane“, lete u zrak čitave džamije, stare i po hiljadu godina, ruše se monumentalna turbeta izvanredne ljepote i duhovnog zračenja, raznose se u prah mezarovi i grobovi islamskih velikana! Da li je sve to, gospodo moja, je li to sve skupa jedno užasno vrijeđanje Muhammeda (a.s.)? Jest, naravno. Treba imati hrabrosti da to priznamo. Treba tu hrabrost promovirati kao sveopće relaksiranje odnosa ne samo između muslimana i muslimana, već i muslimana i kršćana, muslimana i Zapada. Ali, tužno je kad znamo da sirotinja iz Muslimanskog Ummeta rijetko izlazi na ulice i demonstrira za međumuslimanski mir. Toj sirotinji nikada niko od odgovornih nije objasnio da ona, kao sirotinja, baš i postoji  ponajviše zbog tih ratova i da je njihova izravna posljedica. Dio četvrti: Tužna Sirija, dokle? Idemo dalje po beskrajnoj traci beščašća međumuslimanskih ratova: takozvano  “arapsko proljeće“ odnijelo je u Libiji, Tunisu, Egiptu, Jemenu, Bahrejnu i Siriji do sada blizu šezdeset hiljada mrtvih. (Samo manji procenat, do pet posto, otpada na poginule u NATO bombardovanjima u Libiji.). Pitanje glasi: Jesmo li vidjeli mirne (ili nemirne) demonstracije u Indoneziji, Maleziji, Pakistanu, Iranu... da se zaustavi ovo strašno prolijevanje krvi? Nismo, naravno. Evo, ovih mjeseci Sirija traje, i traje, i traje... Nema općemuslimanskih demonstracija, propagandisti  “pravoga islama“ ne odlaze u sirotinjske četvrti da pozovu milione na ulice, sa transparentima:  “Zaustavimo pokolj u Siriji!“ A pitanje koje se ovdje mora postaviti (ako želimo biti pošteni) glasi: “Da li je trideset hiljada donedavno poginulih ljudi u Siriji uvreda za našeg dragog Poslanika Muhammeda (s.a.v.s.)?“ Jest, naravno da jest! Ko je to danas spreman od moćnih muslimana, od bogatih muslimana, od onih naftnih magnata (koji vrše nuždu, veliku ili malu, u zlatnim zahodima i kupatilima), ima li ih danas da kažu – šta to doista jeste uvreda Plemenitog Poslanika islama, Muhammeda Alejhiselama? Sirija će, nažalost, potrajati. Dugo ćemo čekati na sveummetske demonstracije  “od Mašrika do Magriba“ da se taj pokolj zaustavi. Ali će vrlo brzo neki od miliona medija  na Zapadu uvrijediti neku od naših islamskih svetinja. I naša sirotinja će opet na ulice, opet će se sve tresti, opet će poginuti neki od nedužnih diplomata, kao i na desetine demonstranata u iskrenim, islamskim demonstracijama. Napomena na kraju Dio ovog eseja usmeno sam kazao u Tuzli, u Bosanskom kulturnom centru, 24. septembra ove godine, na promociji knjige o Muhammedu, alejhiselam, Beskrajna svjetlost, autora  Fethullaha Gulena. Tom prilikom rekao sam da je gospodin Fethullah Gulen sa svojim saradnicima sagradio dvije hiljade osnovnoškolskih i srednjoškolskih centara, te trideset univerziteta. Sve te savremene škole podigao je u više od stotinu i šezdeset zemalja diljem svijeta. Primjer Fethullaha Gulena i njegovih vrijednih saradnika je u muslimanskoj savremenosti jedan od najistaknutijih kako se treba demonstrirati u zaštitu časti i svetosti Muhammeda alejhiselama.