Enver Kazaz, MOJA GENERACIJA I DRUGE PJESME
DIVIM SE PUŽU
Divim se pužu,
Jer sve svoje sa sobom nosi
Uvijek s domom,
Ako nije golać
Pomiče ognjište
A nema domovinu
Za koju bi ratovao
Ponekad pomislim
Toliko je sretan
Da mu ne treba Bog
Ni neka druga utjeha
Za sobom ostavlja trag
Jer ni od koga ništa ne traži
Zato razumije slobodu
Kao ptica let
Ili ti svoj korak
Divim se pužu
Umire nesvjestan smrti
Savlada je kao ti običnu sitnicu
I prije no je rođen
Ako napravi krug oko tebe
Puž će te opasati vječnom srećom
VOĆE
Krali smo kruške kolačuše
Mi derani iz komšijinog voćnjaka
Mirisale su na Amirine ruke
Vjerovali smo da ako
Te dodirne njima
Uzret ćeš za
Pet jeseni odjednom
Krali smo i jabuke
Ubijeđeni da iz njihovog soka
Rastu oči djevojačke
U našim srcima
I šljive nabrekle
Kao grudi Tanine
I nismo ih jeli
Samo mirisali
Zaslijepljeni žudnjom
Danas voće kupujemo
Na pijacama
I svako bljutavo zapne
O Adamovu jabučicu
U koju je upisana
Evina ženskost
NJIH DVOJE
Oboljela je stara šljiva u voćnjaku
Susjed joj liječi zborano tijelo krečom
Pažljivo nanosi sloj po sloj
Na mjesta gdje nema kore
Kaže: Ovo izvana je ništa
Njoj je srčika otišla
Gotov je to život
Baš kao i moj
Nakon infarkta
Gledam ih kako se
Oslanjanju jednu na drugo
Svojim bolesnim srcima
Drvo i čovjek
Dva predsmrtna bića
SVEMAJKA
Svojim nožicama
Drži čitav planet
Od kojeg ne traži ništa
Samo daruje život
Ima savršen jezik
I krila s božijim likom
I maticu koja ljubavlju
Upravlja svime
I sve rađa
Jednom je kažu
Knjige starostavne
Prenijela poruku s neba
Iz koje je nikla
Ljudska vjera
U nadzemaljsko biće
Zaljubljena je u cvijet
Kao nježne dame
Od njega pravi
Jedinu nekvarljivu
Tvar kojom se
Hraniš i liječiš
I ti bi je pravio
Da imaš božiji dar
A ne nemoć kojom si obdaren
Prastari su bogovi znali
Koliko je slatka
Pa su iz nje mutili piće
Da izliječe svoje grešne duše
I ja sam ga jednom pio
S Ivanom u Plužinama
Kod šamana čije su molitve
Stale u crnački bluz
Svojim nožicama, kažem
Drži čitav planet
Da se ne prospe
U puku mrtvaju zemlju
Kad je sretnem
U komšijnoj bašti
Dok oplođuje bilje
Glasno joj se pomolim
Neka me svemajka čuje
Neka zna da nije
U svemiru sama
MOJA GENERACIJA
Moja generacija
U rovovima topovsko meso
Glasačka mašina u miru
Sjebale su je dvije države
I gramzivi političari
I nevjerna vjera pusta
Moja generacija
U javnim kuhinjama
Čeka otrovnu milostinju
U bolnicama dijagnoze
Na biroima penzije
Dovoljne da se
Ne umre od gladi
Priča ratne doživljaje
I suzi nad nacionalnom tragedijom
Okreće dlanove nebu
Moli se za svoje mrtve
Moja generacija
Negdašnji garant budućnosti
Ubijala je mecima
Klala noževima
U transu slijedila
Nacionalne vođe
Danas ulazi u statističke podatke
U njima cvile njene
Nesmirene duše
I živi se još jednom
Miješaju s mrtvima
I država ih iznova melje
U svom velikom mesnom mlinu
Moja generacija
Zgaženi cvijet
Koji umire
Prije nego procvjeta
VJERNOST
A gdje je onaj prsten
Kojim su se vjenčali
Mlađak i Sjevernjača
Još prije no su razdvojeni
Svjetlo i tama
Nosi li ga neki od
Mrtvih bogova
Na domalom prstu
Pa niko ne može
Da ga nađe otkako je
Ustoličen jedan Bog
I njegova svemoćna volja
Ili je na kraj vremena
Bačen u onu veliku šupljinu
Koja će sve progutati
I prvu riječ
I čitav jezik
I sve naše kosture
Ili je u bezdanu
Na dnu materije
Prije atoma
Skriven
Pa mu se ne vidi
Ljepota i sjaj
No i bez njega
Njih dvoje
Svaku noć se vole
Na pristojnoj distanci
Iz te ljubavi niče
Noćna svjetlost
Pa znaš kuda ideš
I u najcrnjem mraku
I um se na rasprskava
Od straha
I tvoja ljubav stoji
Na svom mjestu
I divi se tuđoj ljubavi
Pitam gdje je prsten
Jer ni on ni ona
Nikad ne kasne
Na sastanak
I s istom čežnjom
Gledaju se
Još od prije vremena
Pitam, da iz njega naučimo
Putanje vjernosti
I ne gubimo se
U tami srca
Koju ništa ne može
Da osvijetli
SVETA SLOBODA
Od vas klevete
Laži i psovke
Primao sam
Kao zasluženi dar
I pohvalu suštu
A vaše ucjene i prijetnje
Dokaz su ljepote otpadništva
Ne pripadam rulji
Koja urla vođino ime
Ni lažnoj njenoj vjeri
Vašu sam zlatnu telad prezirao
U idealima vidio prevaru bijednu
U zakletvama laž
Vaš vođa je ogavan kao Bal
Njegove su riječi
Ljigave parole
Djela su mu sramotna
I za suda
A lik je sotonski znak
U mojoj samoći
Sloboda u beskraj suče
I misao se bori
S nikad dosegnutim
I nevinost me bilja zove
U brlogu vašem
Mentalno ropstvo
Klon do klona
Pod zastavom i grbom
I vlastodržačkom vampirskom elitom
Samo da mrtvog
Ne stigne me hvala
I počast vaša
I lažni govor nad grobom
Nek mi sloboda sija
S obje strane života
Sveta sloboda
TEG
Svako svoj
U srcu nosi
Nije mu moguće
Izmjeriti težinu ni obim
Niti se zna
Od čega se sastoji
Ali usred srca stoji
S vremenom raste
I svaki korak
Svaku misao
Određuje i prati
Ne zna mu se
Ni porijeklo
Ni cilj
Bez njega
Bili bi laki
Kao leptiri u igri
Neviniji od Adama u raju
I svako bi sa svojom srećom
Znao šta da uradi
Nekome teg dobro dođe
Pa tuče njime u glavu
Sve oko sebe
A neko pod njim kleca
Sve dok ga smrt ne spasi
Ima i onih
Koji se mole tegu
Pa načine svoje male crkve
Važnije od Boga na nebu
A ima i onih
Koji zafrljace teg u nigdinu
I pusti svijetom hode
Sve dok u tu nigdinu
Ne zalutaju
Pazi šta ćeš
Sa svojim tegom učiniti
On ti određuje
Visinu i dubinu
I svaku drugu mjeru
Pazi da ga ne izgubiš
Jer ko bi te onda prepoznao
Ko bi te zavolio
Tako praznog
Bez tega
RELJEF BEZNAĐA
Franji Š. i Darku V.
Sinoć sam razgovarao
S mladim drugovima
Ne vide sebe u zemlji
U kojoj su rođeni
Njihova generacija je
Prepolovljena baš
Kao moja u ratu
To je ta budućnost
Koja nam je obećana
Njena dobrota
Koja satire
Slušam ih
I vidim svoju
I njihovu
I stvarnost moćnika
Na vlasti
Prošli je rat ubijao
Izvjesnost budećeg tjera ljude
Iz zemlje podijeljene
Smrću
Nad gradom nebo tmurno
Prosut će kišu
Razgovor jedan po jedan
Ostavlja žig u jeziku
Još nas samo on drži na okupu
Taj žig svjedok poraza
Koji traje a ne vidi se
U automatiziranom strahu
Palim cigaretu
I u lelujavom dimu
Nestaju gradovi
Planine su tek okerom
Obojene površi na karti
Ravnice bezglasne zelene mrlje
A zemlja reljef beznađa
Koji ritmički tuče
U polutamnim neboderima
GRAD
Zbir bola
Među narogušenim
Trbavim brdima
Budi se prije svitanja
Pulsira u neredu
Skriva lice
Uniformama ulica
Haotično se zbija u centar
Tamo je među istima
Znojno i toplo
I face dugo zure
U nedostižne izloge
U predgrađima povraća
Mučninu svakodnevnice
I pravi uvijek isti krug
Navečer prije lijeganja
Sakrije dnevne ožiljke
I zaspi s osjećajem
Da je zaboravio nešto važno
Bez čega ne može započeti jutro
Tako se obnavlja
Tako traje