Ivan Lovrenović

Ti više ne čekaš ništa

Na ovom zlom mjestu

Ono se ljepotama svojim

Diči i svaki kutak

Tvrdi da je najljepši

Ono je puno naroda

Velikih i malih

I svaki tvrdi da je

Dobar, najbolji

I da je herojski

I žrtva drugih

A ubijaju se međusobno

Bez kajanja, bez oprosta

I zločine svoje

Uzdižu na pijedestal

Narodne sreće

Ono je vlastodržaca puno

Koji tlače i u okove

Mentalne i stvarne

Zarobe podanike

I tako ih drže čitavih

Njihovih života

Ono ima svoje dno

I svoj vrh

I na dnu patnju miliona

I na vrhu mnoštvo

Predsjednika, premijera

I drugih hulja

Što ubijaju legalno

I sistematski

Ono ima tehnologiju

Koja pobjeđuje

Tuđu tehnologiju

I ubija vodu, zemlju i zrak

I sunce gađa

Nevidljivim projektilima

Svakodnevno

Ono ima

Svoje crkve

Svoje džamije

Svoje sinagoge

Svoje hramove

Od pamtivijeka

I knjige svete

I proroke i svece

I mnoga hodočašća

A nikad, nikad

Do opće sreće

Do dobrote nije došlo

Samo do klanja

Koja se ponavljaju

Nepravilno kao refren

U lošoj muzici

Ono se diči

Bibliotekama

Školama

Univerzitetima

Umjetnošću

Filozofijom

Naukom

A vrijednost im mjeri

Novcem, ne duhom

U kanone ih mnoge gura

Samo da bi jedan

Narod drugom

Gurnuo prst u oko

I zaurlao: moje je

Bolje, vrijednije, jače

Ti više ne čekaš ništa

Na ovom zlom mjestu

Ono je u kosmosu

Tek sitnica

A misli da je

Jedini oblik

Inteligentnog postojanja

Pomno mu bilježiš

Bol i patnju

I ljubav

Koja u njima

Začinje se, leže i sija

Zbog toga dišeš

Zbog toga si

Još uvijek živ