Enver Kazaz, Pjesme iz zbirke "Neko drugi"
Kad u ogledalu prepoznam nju
Navikao sam se na tebe
Iz srčanog ožiljka druže
Čak mi nedostaješ
Kad u šetnji pružim korak
I pomislim da trčati mogu
Kao onaj mladić
Što nosio je moje zanose
U sunovrat
Navikao sam se na tebe druže
Dok mi u moždane
Ucjepljuješ strah
I mrviš nadu
Da krhotine trajati mogu
Kao mlade jabuke
Ili na livadi bor
Navikao sam se na tebe
I svaki je dan
Sunčana pučina u proljeće
Svaki korak srnin trk
Toliko si mi blizak
Da nas ne razlikujem
Kad u ogledalu
Prepoznam nju
Koja iz ništa niče
I u njega polaže
Naše sve
Sjena iz granične rijeke
Ne smetaj mi ti
Iz srčanog ožiljka druže
Čeka me moja nepokošena bašta
I dani dugih šetnji
I ljepote rodne visoravni
I blagi osmjeh NJ.
Čeka me i moja nada
Da smrt me slomiti neće
Ni u raspadanju
Ne smetaj mi ti
Iz srčanog ožiljka druže
Već krenimo skupa
Ruku pod ruku
U večernji žamor kafana
Niz duge ulice
U smijeh mladog zdravlja
Tek od tebe naučih
Da u istoj ravni života
Su proljetni behar
I moji prsti na ruci
Pčela i onaj s nebesa
Što vječno šuti
U kruženju zemnom
Ne smetaj mi
Moja sjeno
Što iz granične
Rijeke rasteš
I bila koje preskače
I štopa na uzbrdici svakoj
Zakon materije
Nikome njegova smrt
Ne pripada
Ona je bol bližnjih
Koji se njome rasijeku
Kao jabuka oštrim nožem
I ne traje čas ili dan
Nego onoliko
Koliko se ljubav ucijepi
U sjećanje
I peče kao trn pod zanokticom
Nikome njegova smrt
Ne pripada
Ona je zakon materije
I rodno mjesto besmrtnog bilja
U njoj mrtvi se od vremena
Spašavaju kao utopljenici
Od vala u kojem se guše
Anđeo iz sunčane rake
Probudim se a tebe nema
Iz srčanog ožiljka druže
I opet me peče moja samoća
Tražim te u očima dragih
Na poznatoj livadskoj stazi
U boru kojeg volim
Javiš se nenadano
U grču butnih mišića
Samo te bol obnavlja
Svakodnevni anđele
Iz sunčane rake
Samo smrt oblikuje
Zato i jesi moja nutrina
Ključni dokaz postojanja
Besmrtnik
U njegovom uskrsnuću
Strah i nada se dodiruju
Kao sječivo noža
I kruh naš svagdašnji
Njegovo raskovano tijelo
Očev je pečat na ljudskom licu
Dok pjeva u horu:
Neka se razapne, neka se razapne
A neuslišeni vapaj
I danas tuče u neprobojan zid
Svemoćne volje
Cvijet je u jeziku
S korijenom u nigdini
I mirisom opojnijim
Od ljepote uzaludnosti
Pobuna
Iz nje je nikla prva besmrtnost
Kao razum iz rajskoga grijeha
I vječna kazna surovog božanstva
Sve kasnije su svjedočanstvo
O moći koja će trajati
Koliko i vrijeme
Samo je istinska
Ona protiv okova tijela
Koja nam
Daruje pravo na
Vlastitu smrt
Sahrana
Oproštaj od tijela
Okružen ritualom
Da se smrću ovjeri
Svetost u jeziku
I norma milenijima ista
I hijerarhija
Nad kojom bdije
Nebeski kralj
A mrtvi u ljubavi
Našoj nježnoj žive
I riječima koje
Oblikuju njihova lica
U žig nasred srca
Vječnost
Niko ne zna
Od čega se sastoji
Ni šta je iza nje
Prastare priče
Tvrde da je iza vremena
I svijeta
I svjetla očinjeg
I da se pokornošću zasluži
I da je u ropstvu smisao
Zato je između nas i nje
Granica sa koje
Iz svega se odlazi
U beskrajno isto trajanje
Koje nije sloboda
Ni kreacija volje
Ni zanos igre
Ni pobjeda uma
Nego bestjelesni
Užitak koji se
Tjelesnosti svoje sjeća
Svoju smrt
Čeznem u riječi isklesati
Jer u njoj sloboda
I prije i poslije smrti
Istim zanosom sja
Smrt u nacionalnoj hijerarhiji
Ona na bojištu
U koncentracionom logoru
Ili nožem preko grla
Ulazi u nacionalnu hijerarhiju
I goji vođino otežalo tijelo
Ulazi i u svaki dom
I u svaku glavu hoće
I u dječije čitanke
Da se razmnoži
U pamćenju
I vođu pretvori u sveca
Traje stoljećima
I pažljivo održava
Sa znakom iznad sebe
Čija se sjenka pruža
Do najudaljenije budućnosti
Izgradi joj se i spomenik
Da bi nacija imala stožer
Oko kojeg kruži u transu
I kune se: Nikad više, nikad više
Sve dok iz zakletve
Ne proklija nova smrt
Kao na livadi gusto trnje
Ljudsko lice pretvori u broj
I izloži ga u muzeju
Tako bezobličan
Vapi za svojom
Ubijenom dušom
Zarobljena smrt
Svaka je smrt zarobljena
Društvenim poretkom
I u njemu živa
I vrijednost joj
Tržište određuje
Kao svakoj robi
Živi pažljivo uređuju
Poredak mrtvih
Cijenu mjesta u groblju
Grobnog sanduka
Masovnost sahrane
Kvalitet nadgrobnog spomenika
I naročito dužinu pamćenja
Od smrti žive
Njeni serviseri
Grobari, političari
Vjerska birokratija
I čitave industrijske grane
Mrtvima je u nacionalnom
Poretku smrti sve tješnje
Jer se konkurencija
Za njenu vladarsku ložu
Svakodnevno povećava
Smrti moja dođi mi slobodna
Bez sahrane, izvan svakog kanona
U potpunoj osami
S busenom trave
Za vječnost da se sjedinim
Ledeno pitanje
Ideš a smrt
U tebi raste
I svakim danom
Sve je više
Tvoja suprotnost
Uznosiš se u letu
Ljubiš drage usne
Ona stražari
Na vrhovima ruku
Pazi da njima
Ne načiniš vječnost
Udaraš u zidine
Skršenog svijeta
Ona na svakom
Oslika tvoje slijepe oči
U srcu načini kulu
Bez pokreta
Bez glasa
Bez pogleda
Ledeno pitanje
U njenom središtu
Oduvijek peče
Sjeme
Kosturima je zemlja zasijana
Iz koncentracionih logora
Iz genocida
Iz masovnih zločina
Iz paljevina
Iz ruševina
Svuda kosturi:
Od metka
Od noža
Od granata
Od bojnih otrova
Od atomske bombe
Kosturi od pradavnine
Do ubogog sutra
Bez očiju
Bez srca
Bez usana
Bez jagodica
Kojima bi dotakli
Ovo bolno proljeće
I u njemu
Svoju smrt
Kosturima je zemlja zasijana
Iz njih klija
Zgrčeno lice
S očima punim
Ubijanja
Od dna do vrha
Svakog pogleda