Ivan Lovrenović

„Dvojac s kormilarom u sjeni“ naslov je članka Ivana Bubala u Svjetlu riječi 6/20. Sam naslov sugerira da je tema obračun s protivnicima. Dvojac, Ivan Šarčević i Drago Bojić, su marionete urotnika iz sjene Ivana Lovrenovića. U spornom članku „Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo” Dvojac analizira sukob u vezi s Misom za žrtve Bleiburga u Sarajevu 16. svibnja 2020. idući metodom rješenja sukoba te raskrinkavaju ideološke blokade kako bi otvorili put nekom rješenju. Ivan Bubalo svaki pokušaj razumijevanja partizanske strane svodi na „zamagljivanje istine“, zaobilazi svu intencionalnost teksta i zaključuje da je Dvojac „ideološki totalno zatrovana uma“, da žele ekskulpirati partizane, čak da nemaju „empatije, pijeteta i poštovanja prema blajburškim žrtvama“, da žele izbrisati žrtve iz sjećanja hrvatskog naroda i „sve tragove njihova postojanja“ itd. Nimalo mi nije namjera biti odvjetnik Dvojcu, ali iskreno sam tužan nad takvim zaključkom o dvojici bosanskih franjevaca, Hrvata, katoličkih svećenika i pitam se kakva je to logika koja dovodi Ivana Bubala do takvih zaključaka, pa ću to pokušati analizirati iz dijela osvrta na moj članak.

Ivan Bubalo na kraju toga članka u taj kontekst stavlja i moj članak objavljen na portalu N1 dva dana uoči te mise: „Spornost mise za žrtve Hrvatskog križnog puta u Sarajevu“. U prvom planu je opet napad na osobu u kontekstu „papagajski prigovori“, s podvalama izvan konteksta poput „pomalo nejasne eksplikacije“… „u biti konfuznog teksta s puno netočnosti“. I onda me stavlja u kontekst postmoderne dekadencije „dogovorene… dopuštene istine… bez istine“, i na kraju: „Nije li to najkraći put u fiktivno i neiskreno pomirenje po mjeri vladajuće „političke korektnosti”?

U središtu je Ivanove logike istina. Ja sam relativist jer ne držim do istine, a Ivan ne dolazi do istine odozdo iz križa i patnje života, nego odozgor, pilatovski – ciničnim pitanjem daje se do znanja da je istina moć koju posjeduje. Postoje nepovrediva načela kojih se svi ljudi moraju pridržavati ako žele živjeti kao ljudi, no istinu kao neku nepromjenjivu okaminu još nitko nije otkrio jer se svaka istina živi – i kao Istina i Put i Život. I dogme se žive i razvijaju. Iz eksplikacije Ivana Bubala reklo bi se da on poznaje i posjeduje istinu pa je nabija na svoje protivnike. To je zoran primjer kako se od istine pravi ideologija, i to ona totalitarna kakvu vole diktatori poput Erdogana i Orbana i brojnih populističkih diktatora koji nakon krize liberalnog kapitalizma niču kao gljive poslije kiše i vode naš svijet u katastrofu. Posljedica takve ideologije je crno-bijelo mišljenje, protivnike isključuje i odbacuje, a od pristalica traži poltronsku lojalnost. Tko tako ne postupa, upada u grijeh „političke korektnosti“ koja je zapravo civilizacijsko postignuće koje štiti obespravljene i prezrene od još većeg isključenja i daje im šansu da ostanu uključeni, a ne vole je rasisti i bešćutne privilegirane elite.

Da Ivan Bubalo ne čita moj tekst kroz taj svoj ideološki konstrukt koji dekonstruiram, mogao bi vidjeti da pišem iz mirovne perspektive, da nastojim izbjeći konfrontaciju, da se do istine koja oslobađa dolazi samo dijalogom i uzajamnim uvažavanjem. I mogao je naći da sam u nekoliko javnih istupa u vezi s Misom za žrtve Bleiburga tražio da je nužno da se „otkrije sva istina o bleiburškoj tragediji“ jer je to „najveća rana i bol hrvatskoga naroda koja se može liječiti samo istinom“, da sam i ranije u javnim nastupima u više navrata tražio da se toj tragediji pristupi trezveno i da se ne koristi za konfrontacije radi političkih poena. Za tu moju metodu upozoravam da ima jedan, zove se Isus, koji je Krist, i koji kaže da treba zagrliti i neprijatelja. I suvremena mirovna znanost drži da nema cjelovita pomirenja dok se uza svu pravdu ne zagrli i zločinca, tek se tada može pokajati, obratiti na dobro i mir i činiti djela iskupljenja. Sv. Franjo se mogao pridružiti križarima, ali je otišao sultanu Maliku da traži mir; mogao je fra Anđeo Zvizdović pozvati svoj puk da se iseli iz Bosne i pridruži kršćanskom otporu, ali je htio mir i zajednički život s el-Fatihom; znao je fra Josip Markušić tko je Tito i što je komunizam, ali mu je otišao da traži suživot i mir (uh, ovo je baš heretično jer je to ideja Ivana Lovrenovića). I sam Isus bio je protiv nasilnog židovskog otpora Rimskom carstvu, pa se odupirao nenasilnim otporom i mirom. Nekomu su takvi postupci ropski mentalitet, a nekomu snaga nemoći evanđelja.

Taj članak sam prije objavljivanja poslao provincijalu bosanskih franjevaca fra Jozi Marinčiću i kardinalu Vinku Puljiću nastojeći stišati konfrontaciju na račun pomirenja. Usput sam Provincijalu izrekao žaljenje zbog konfrontacijske Izjave Uprave Provincije u vezi s Misom za žrtve Bleiburga, da nije „inspirirana franjevačkom duhovnošću“, a po intonaciji i analizi teksta ukazuje na isto autorstvo kao aktualni članak.

Na kraju, neka razmisli fra Ivan Bubalo, Uprava Provincije, Svjetlo riječi i portal Vrhbosanske nadbiskupije nedjelja.ba što su postigli s tom Izjavom i ovim konfrontacijskim člankom: U Provinciju s ionako slabim kohezivnim entuzijazmom i u Crkvu s ovakvom krizom vjere i klera unesena je još dublja podjela; istina o Bleiburgu još je „zamagljenija“, spornija i dalja; ako se u nečemu Ivan Bubalo ne slaže s Ivanom Lovrenovićem, čemu toliko žigosanje dokazanog prijatelja, suradnika i zaljubljenika u kulturnu baštinu bosanskih franjevaca, bosanskog Hrvata s impresivnim književnim i povijesnim angažmanom; proročka misija Katoličke crkve i evanđeoska misija bosanskih franjevaca uvelike se blokiraju ovakvim konfrontacijama i naznakama da se Katolička crkva politički svrstava udesno, umjesto da ostane neovisna radi čistoće svoje misije.