Ivan Lovrenović

O čemu govorimo kada govorimo o Bogu i na što mislimo kada mislimo o vjeri? Ova pitanja zaokupljala su me veći dio života, od najranijih naznaka vlastitog mišljenja. Zaokupljaju me i danas, iako su u međuvremenu dobila svoju artikulaciju i posložena su u konzistentan misaono-logički sustav. Odgovori koje sam sebi dao, bez potrebe da ih zapisujem, suštinski jednaki našli su se u 13. poglavlju knjige 21 lekcija za 21. stoljeće popularnog izraelskog historičara Yuvala Noaha Hararija. Nema sumnje, do takvih odgovora ili barem jasnog postavljanja pitanja i jasne postavke problema došli su svi oni koji su „problemu Boga“ pristupili s dovoljnom ozbiljnošću i dovoljno razvijenim kritičkim aparatom, ne samo u suvremeno vrijeme, nego od samih početaka filozofije i teologije.

Ono što me fascinira i što je razlog zašto se pozivam na Hararija jest osjećaj koji sam imao čitajući lekciju Bog u spomenutoj knjizi: osjećaj da pisac ponavlja moje rečenice koje odavno imam u glavi. Citirajmo stoga neka Hararijeva zapažanja.

„Postoji li Bog? Zavisi od toga kog Boga imate na umu. Kosmičko tajanstvo ili svetskog zakonodavca? Ponekad kad govore o Bogu, ljudi imaju na umu veličanstvenu enigmu koja uliva divljenje i strah i o kojoj ne znamo ništa. Tog tajanstvenog Boga prizivamo da bismo objasnili najdublje zagonetke kosmosa. Zašto svuda nije ništavilo, nego postoji nešto? Šta je postavilo temeljne zakone fizike? Šta je svest i odakle potiče? Ne znamo odgovore na ova pitanja i svom neznanju dajemo veličanstveno Božje ime. Najosnovnija je osobina ovog tajanstvenog Boga da ne možemo o njemu reći ništa konkretno. To je Bog filozofa, Bog o kome razgovaramo kad kasno noću sedimo oko logorske vatre i pitamo se šta li je smisao života.

U drugim prilikama ljudi vide Boga kao strogog zemaljskog zakonodavca, o kome znamo i previše. Znamo tačno šta misli o modi, hrani, seksu i politici, i prizivamo tog Ljutitog Čoveka s Neba da opravdamo milion pravila, ukaza i sukoba. (...) Napisane su čitave biblioteke knjiga da se do najsitnijih podrobnosti objasni šta to On tačno hoće od nas, a šta mu se ne dopada. Najosnovnija je osobina ovog zemaljskog zakonodavca to što o njemu znamo krajnje konkretne pojedinosti. To je Bog krstaša i džihadista, inkvizitora, ženomrzaca i homofoba. O tom Bogu govorimo kad stojimo oko zapaljene lomače gađajući kamenicama i uvredama jeretike koji na njoj gore.

Kad pitate verne postoji li Bog zaista, često počinju da govore o nerazrešenim tajnama kosmosa i granicama ljudskog razumevanja. „Nauka ne može da objasni Veliki prasak, što znači da je to sigurno Božje delo!“, uzvikuju. Ipak, kao mađioničar koji obmanjuje publiku neprimetno zamenivši jednu kartu drugom, i pobožni brzo zamenjuju kosmičko tajanstvo zemaljskim zakonodavcem. Pošto su dali ime Božje nespoznatim tajnama svemira, služe se time da osude bikini i razvode. „Ne shvatamo kako se dogodio Veliki prasak – znači da ne smete da izlazite u javnost nepokrivene kose i morate da glasate protiv jednopolnih brakova.“ Ne samo što između ovo dvoje nema logičke veze nego su zapravo u suprotnosti. Što su dublje tajne svemira, to je manja vjerovatnoća da će ono što je odgovorno za njih, ma šta to bilo, biti ijednu puku tručnicu zainteresovano za ženske haljine ili za seksualno ponašanje među ljudima.

Karika koja nedostaje između kosmičkog tajanstva i zemaljskog zakonodavca obično je data u nekoj svetoj knjizi. Knjiga je puna najsitničavijih pravila, ali je bez obzira na to pripisana kosmičkom tajanstvu. Sačinio ju je, navodno, tvorac prostora i vremena, ali je zadao sebi truda da nas prosvetli uglavnom što se tiče tajnih hramskih obreda i zabranjenih vrsta hrane. Ruku na srce, nemamo nikakvih dokaza da je Bibliju, Kuran, Knjigu Mormonovu, Vede ili ma koju drugu svetu knjigu načinila sila koja je odredila da energija bude jednaka masi pomnoženoj s kvadratom brzine svetlosti, i da protoni imaju masu 1,837 puta veću nego elektroni. Koliko smo u stanju da utvrdimo prema našim naučnim saznanjima, sva ova sveta pisma napisao je maštoviti homo sapiens. Sve su to priče koje su izmislili naši preci da bi dali legitimitet društvenim normama i političkim strukturama.“[1]

Kao i Harari, osobno ostajem fasciniran veličinom i strukturom svijeta, svih njegovih galaksija i molekula, začuđen pred tajnom postojanja, ali ne shvaćam kakve veze to sve ima s religijama i njihovim zakonima. A da u praksi često nešto ne štima u diskrepanciji između kozmičkog i zemaljskog, iskustveno sam se uvjerio puno puta. To iskustvo je zapravo svakodnevno, ali navest ću dva znakovita primjera.

Slušajući jedanput zanimljivo i inspirativno predavanje jednog islamskog teologa o svemirskoj tajanstvenosti i božanskoj ljubavi, postavio sam mu po završetku izlaganja jedno konkretno test-pitanje: da li on podržava udaju muslimanke za nemuslimana? Iznenađen i začuđen, okrenuo se, uzeo vremena za razmišljanje i najzad odgovorio da ne može odgovoriti na to pitanje jer nije šerijatski stručnjak. Eto kako brzo božanstveno-kozmička poezija o dušama koje su se poznale još i prije nego je stvoren svijet završi na pitanju prava i zakonodavstva! Jednako iskustvo sličnom prilikom imao sam i s jednim katoličkim svećenikom; i njemu je ideja svih ljudi kao Božje djece pala na sličnom praktičnom test-pitanju.

Ovakav uvod u temu susreta svetog Franje i sultana bio mi je potreban i zato da bih razjasnio svoju poziciju i svoj odnos prema religijskim fenomenima. Služi mi i za to da se zapitam, kakvog je Boga imao na umu Franjo Asiški kada se na vrhuncu brutalnosti Petog križarskog rata, godine 1219, odlučuje na put u Egipat, ne da bi podsticao na nastavak rata i zapaljivim govorom hrabrio oružanu borbu za Božje ime i za svoj narod, kako će isuviše često u stoljećima poslije njega, sve do dana današnjeg, manje ili više uvijeno činiti premnogi službenici religijskih birokratskih aparata svih vjera i konfesija, već da se susretne s muslimanskim vladarom i vojskovođom tražeći mir. Također, kakvog je Boga imao na umu sultan Malik al-Kamil kada je tog prosjaka primio u svojem taboru, naložio da ga se liječi i s njim, kažu, vodio dubokoumne razgovore. Da li je sultan imao na umu onaj kuranski ajet koji kaže: „O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah ustinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine“[2], zajedno s onim koji vjernicima naređuje da ne prijateljuju čak ni s roditeljima i braćom ako nisu vjernici[3], ili mu je na umu bio onaj koji o kršćanima (uz, doduše, početnu diskvalifikaciju jevreja i mnogobožaca) govori afirmativno, kao o onima koji su „vjernicima najbliži prijatelji“[4]. Ili, jednostavno, nije o tim formalno-pravnim zavrzlamama i zapisanim božanskim naredbama uopće mislio u tom trenutku, nego je skupa s talijanskim prosjakom bio začuđen i skroman pred tajnom kosmosa i božanskom nedokučivosti, ne pokušavajući da je skuči u okvire ljudskog jezika?

Spisi i kasnije intepretacije kazuju da su se u tom susretu i jednom i drugom protagonistu otvorili novi horizonti – postali su svjesniji činjenice da su i kršćani i muslimani braća po Adamu (rečeno jezikom koji ne operira mitopoetskim terminima: po pripadnosti istom čovječanstvu sa zajedničkom sudbinom) i da su svi Božja stvorenja. Štoviše, shvatili su da su muslimani i kršćani braća i po molitvi jednome Bogu, istome za sve.

Povijest monoteizma puna je nasilja i ono vjerojatno neće tako lako iščeznuti. Neće jer izvire iz same logike monoteizma, koji u svakoj svojoj varijanti inzistira na tome da upravo on donosi pravu i konačnu istinu o Bogu. „Istorijski posmatrano“, napisat će Umberto Eco u jednom svom kratkom osvrtu, „najveće svetske opasnosti i pretnje nekako uvek proiziđu iz monoteističkih religija“[5]. Za razliku od muslimana i kršćana, mnogobošci (politeisti) tipično se nisu bavili nasilnim preobraćanjem svijeta niti im je isuviše stalo do toga da svoje božanske istine nametnu, bilo silom bilo uvjeravanjem, ostatku svijeta. Ta teza možda jest dijelom pretjerana ili neprecizna, ali je svakako provokativna i korisna za razmišljanje.

Međutim, to je jedna strana priče. Paralelno s takvom poviješću i sadašnjošću monoteizma, imamo i drugu tradiciju, onu ispunjenu dobrom, ljubavlju i željom za dijalogom. Opet, na prvi pogled paradoksalno, i takva tradicija izvire iz same logike monoteizma. Kako će to napisati protestantski teolog Miroslav Volf u tekstu Monoteizam, nacionalizam i nasilje: 25 teza[6], „isključivost monoteizma nužno je naličje njegova univerzalizma“. U istom tekstu Volf ističe: „Kada monoteizam prihvati isključivi nacionalizam, Bog monoteizma pretvara se od stvoritelja svih ljudi i stvorenja koje voli u sebičnoga i nasilnoga idola određene nacije.“

Pojam nacionalizma ovdje možemo shvatiti šire od njegovog standardnog značenja, koristeći značenje koje mu je dao George Orwell u svom traktatu o nacionalizmu. To značenje obuhvaća „naviku po kojoj pretpostavljamo da se ljudska bića daju klasificirati poput insekata, i da se cijeli blokovi od nekoliko miliona ili desetaka miliona ljudi mogu sa sigurnošću označavati kao 'dobri' ili 'loši' (...) naviku da se identificiramo sa pojedinom nacijom ili kojom drugom strukturom, da je stavljamo s onu stranu dobra i zla i ne prihvatamo nikakvu drugu zadaću do unapređivanja njenih interesa.“[7] Takvim proširenjem sadržaja i dosega pojma proširuje se i doseg Volfovog zapažanja.

Religiozni ljudi često o svojoj religiji razmišljaju, orvelovski rečeno, u okvirima kompetitivnog prestiža. Ona se time ispražnjuje od svog duhovnog sadržaja i prelazi isključivo u ideologiju, u političko-društveni pokret kome je temeljno mjerilo uspjeha izraženo nekim kvantitativnim pokazateljima (povećanjem broja pripadnika/sljedbenika, povećanjem vizualne dominacije u javnom prostoru kroz što brojnije i što uočljivije vjerske objekte, većim utjecajem na državne i društvene institucije i slično). Tako shvaćena, ona za svoju temeljnu zadaću uzima ne preobrazbu svijeta u ljubavi i njegovo oslobađanje od idola, nego dominaciju nad drugim konkurentskim religijama ili, općenitije, nad svim konkurentskim sistemima. Potencijal koji religija, konkretno abrahamska monoteistička religija u jednoj od svojih varijanti, ima za deidolizaciju svijeta iznevjerava se tako što ona sama od sebe, svog zatvorenog sistema i svog kompetitivnog prestiža pravi idola. A tamo gdje je idolatrija, otvoren je put i nasilju idola. U našoj zemlji to nasilje traje bez prestanka najmanje desetljećima. Nije ono uvijek bilo samo religijskog karaktera; jugoslavensko socijalističko društvo je imalo idole koji nisu bili legitimirani nijednom teističkom religijom, ali od demokratskih promjena i rasta političkog utjecaja vjerskih zajednica, to idolatrijsko nasilje provodi se u ime monoteističkog Boga. Riječima teologa i filozofa Mile Babića, „glavno božanstvo, tj. idol, u ime kojega je proveden osvajački rat zove se nacija. U tom ratu masovno su sudjelovali oni koji sebe smatraju vjernicima, što znači da su oni Boga svoje religije pretvorili u slugu svome jedinom božanstvu, koje se zove nacija, nacionalna politika, nacionalni interesi. To se najbolje vidi po religioznom rječniku koji su nacionalisti preuzeli i stavili u službu svoga božanstva.“[8]

I doseg Babićevog zapažanja se proširuje ako naciju i nacionalizam ne shvaćamo samo u njihovom osnovnom značenju, nego, na tragu Orwella, toliko široko da obuhvati i svaku religiju. U tom smislu, religija je ono što postaje idol, a ljudi Boga pretvaraju u slugu svoje religije i religijskih interesa, dakle „u slugu svoga koristoljublja“.[9]

Gravitacijska sila kompetitivnog prestiža nužno je ugurala pravoslavno kršćanstvo, katoličko kršćanstvo i islam u Bosni i Hercegovini u nacionalizam srpstva, hrvatstva i bošnjaštva, u tolikoj mjeri da ih je gotovo nemoguće razlikovati i odrediti gdje završava proklamirana univerzalnost monoteizma, a počinje „kolektivna oholost“ (I. Šarčević) nacionalizma. Ta sila pokazala se jačom od svih osuda „jeresi etnofiletizma“ i upozorenja učenih kršćana o nacionalizmu kao „obliku robovanja“ koji je „s hrišćanske tačke gledišta ... podjednako za osudu kao i lični egoizam“[10] (N. Berdjajev) i o nacionalizmu kao, uz kapitalizam, najbezbožnijoj sekularnoj ideologiji „jer krinkom potvrde i privilegiranja religije i njezinih institucija uzurpira mjesto Boga ili se njime služi da opravda mržnju, zločin i zločince. Izraženo u metafori geocentričnog sustava, nacionalisti smatraju da se sav svijet, i sam Bog, okreću i trebaju okretati oko njih i oko njihove nedužne, stradalničke i visoko moralne nacije“[11] (I. Šarčević). Slično, da navedemo jedan vrlo konkretan primjer, stavovi nekih muslimanskih teologa o tome kako je „svijet danas povezan kao što nikada ranije nije bio i susretanje religija u miru i uzajamnom poštovanju preče je od međureligijskog nadmetanja u svakom trenutku i na svakom mjestu“[12] nisu imali moć utjecati na one koji su donijeli odluku da se Aja Sofija opet pretvori u džamiju i na one koji su taj čin u našoj zemlji euforično slavili, uspostavljajući tako – upravo ono protiv čega ti pojedinci ustaju – institucionalnu nadmoć „jedne ograničene simboličke identifikacije nad drugim simboličkim identifikacijama“.[13]

Križ na brdu iznad Mostara i crkveni zvonik viši od stotinu metara u tom gradu, dobra su ilustracija religijsko-idolatrijskog natjecanja u Bosni i Hercegovini. Ti objekti nisu podignuti u slavu kozmičkog tajanstva, a niti u slavu kršćanskog Boga, već u slavu jednog religijsko-ideološkog (nacionalno-katoličkog) poretka, koji tim simbolima želi potvrditi svoju dominaciju na jednom prostoru. Takav bog, stvoren na ljudsku sliku, je vrlo konkretni zemaljski tlačitelj ljudi.

Upravo zbog opisanog religijskog nacionalizma je u Bosni i Hercegovini „moguće da udarna vijest dana bude konverzija dvoje ljudi iz jednog u drugi kolektivitet“[14], što smo mogli vidjeti i u travnju 2021. godine, kada su muslimanski vjerski službenici i mediji u BiH slavili nominalni prelazak jednog bivšeg nominalnog katolika na islam. Taj osobni čin predstavljen je kao pobjeda u identitetskom i nacionalističkom ratu, kao guranje prsta u oko konkurentskom kolektivu (tim više jer se taj pojedinac lažno predstavio kao prvi rođak hijerarhijski prvog čovjeka Katoličke crkve u BiH), kojim se željela pronijeti slava jednog kolektiva i omalovažiti onaj drugi. Jedan takav čin doista donosi radost onima koji ga slave, jer „što je kolektivitet brojniji, to više raste osjećaj sigurnosti, a „istine“ koje on nameće izgledaju vjerojatnijima. Te pak „istine“ za pojedince, članove kolektiviteta, nisu egzistencijalne, nisu ih unutar sebe otkrili i spoznali, zato se uvijek traži potvrda izvana, u broju, u masi. Otud i radost kad pojedinci iz drugih kolektiviteta postanu dio našeg, jer nam time umanjuju sumnju; ili oni pak postaju bijesni kada im netko napusti kolektivitet jer im time povećava sumnju u ono što vjeruju.“[15]

Tako perverzno poimanje boga, kao vođe navijačke skupine koji nosi njezinu zastavu, nužno proizvodi perverziju čovjeka i čovječanstva i vodi u nasilje različitih vrsta. Hegel je to izrekao ovom tezom: kako čovjek poima Boga, tako poima svijet oko sebe.[16] A poimanje „jednog tako neobično rastezljivog materijala“[17] kao što je „Bog“ može ići u apsolutno svim smjerovima.

Naveo sam gore neke dobre primjere teološkog mišljenja i govora, s velikim emancipatorskim potencijalom, nakon što sam uvodno negirao njihovu „božansku“ osnovu. Od takvog mišljenja i od gore citiranih mislilaca ne dijeli me puno, samo jedna stvar – a to je pitanje izvora legitimacije stava.

Ovom opaskom otvara mi se još jedno pitanje, na koje neću davati odgovor, najviše zato što bi se – prema onome što znam – pri davanju tog odgovora nužno morala prihvatiti razlika između konkretnih monoteizama. Kada mnogi religiozni mislioci ili misleći vjernici zastupaju ideje univerzalnog bratstva i potpune jednakosti pred Bogom koji umjesto u formalne birokratsko-gimnastičke propise gleda u ljudsko srce i količinu njegove dobrote, zatim rodne ravnopravnosti, posebno prava žena i – uvijek osjetljive teme – osoba koje nisu heteroseksualne orijentacije, da li oni stvarno iz svojih svetih knjiga i iz svojih religijskih tradicija crpe inspiraciju, ili su inspiraciju našli u sekularno-humanističkoj borbi proteklih stoljeća i sekularno-humanističkim normama današnjeg (zapadnog) svijeta, pa onda argumentima koji nisu uvijek najuvjerljiviji i djeluju vrlo nategnuto, tome stavu daju vjerski legitimitet izvlačenjem podobnih citata iz svetih spisa i njihovih podobnih interpretacija? U tome se često, ne naravno uvijek, može prepoznati i potreba za racionalizacijom – za mirenjem svog religijskog identiteta, kojeg se pojedinac iz mnogih razloga emocionalne i druge prirode ne želi odreći, s vrijednostima ili dominantnim vjerama svijeta u kojem živi.[18]

Jedno od ključnih pitanja religije jest: je li razmišljanje u kategorijama kompetitivnog prestiža njezino intrinzično svojstvo, odnosno intrinzično svojstvo svake od religija? Dakle, je li to samo proizvod religijske tradicije, institucionalne prakse ili je sadržano u samoj suštini religije? Duga povijest (monoteističkih) religija i odnos snaga danas – gdje se vidi da preteže religijski nacionalizam, upućuju na institucionaliziranu kompetitivnost u polju identitetskih borbi. Međutim, to nije sve, kazali smo ranije da svaki monoteizam smatra da je bolji od drugog time što on donosi konačnu i pravu istinu o Bogu i svijetu. Mislim da iz tog stava, barem jednim dijelom, izvire gore opisano shvaćanje.

Međutim, razmišljanje u kategorijama kompetitivnog prestiža nije ekskluzivitet teističkih religija. Vrlo često se i nereligijski ili antireligijski govor zadržava samo na cilju da argumentirano pobije autentičnost i vjerodostojnost vjerskog teksta ili vjerske prakse, da izbori pobjedu u borbi za istinu. I što onda, što ostaje nakon toga? To razmišljanje nas, mislim, nužno dovodi do zaključka da otkrivanje ili definiranje konačne istine o svijetu, čak i kada bi to otkrivanje bilo moguće – a tvrdim da nije moguće, ne bi trebalo biti na prvom mjestu. Prioritet treba dati etičkom djelovanju, unapređenju ljudskog društva u cilju smanjenja patnje u svijetu, u konačnici – ljubavi prema drugom čovjeku. Riječima Zlatka Pakovića iz njegova eseja o Mirku Đorđeviću, „nije, dakle, bitno da li se čovek izjašnjava kao teista ili ateista, kao hrišćanin, Jevrejin, musliman ili budista, bitno je da svoj život gradi na ljubavi, nadi i veri u sebe i druge, s kojima stvara ono zajedništvo u kojem uskrsava ono što možemo a ne moramo nazivati bogom ili Svetim duhom, ili nekom drugom rečju, pisanom malim ili velikim slovom.“[19]

Temeljni problemi su dakle etički, a ne gnoseološki.

To je tačka na kojoj se trebaju susresti svi konkurentski modeli razumijevanja svijeta, kako religijski tako i sekularni. Primjer za to možemo naći u susretu Franje Asiškoga i sultana Malika al-Kamila, koji se nije iscrpljivao u prozelitističkim nadgornjavanjima, već je činom ljubavi koji u drugom čovjeku vidi sebi slično i ravnopravno ljudsko biće radio na smanjivanju ljudske patnje.

Značaj kršćanstva i islama je golem u suvremenom svijetu, oni su – skupa s nekolicinom drugih religija – jedna od najvažnijih i najrelevantnijih činjenica svijeta, doprinoseći na različite načine i njegovoj izgradnji i njegovoj razgradnji. Iz tog razloga je njemački teolog Hans Küng rekao kako „nema mira među narodima bez mira među religijama; nema mira među religijama bez dijaloga među religijama; nema dijaloga među religijama bez zajedničkih temeljnih vrijednosti“.[20] Držeći se ideje da sve religije poznaju neke zajedničke temeljne moralne smjernice, Küng se zalagao za izgradnju svjetskog etosa kao univerzalnog humanističkog ideala, „minimalnog etičkog konsenzusa“, koji omogućuje dijalog između različitih moralnih sistema i njihov rad oko zajedničkog dobra. Svjetski etos bi na taj način ostvario onaj humanistički ideal, koji na prvom mjestu vidi čovjeka i slavi veličinu njegovog života, koji se ostvaruje sada i ovdje, u ovom svijetu, kroz ljubav, napredak i suradnju, a ne odgađa se u izmaštani svijet koji dolazi nakon smrti. Upravo iz činjenice relevantnosti religija slijedi potreba sekularnog društva da ima što bolje teološke fakultete, nezavisne od vjerskih institucija, i da u njih ulaže. U suprotnom će društvo biti pred opasnošću da govor o vjeri bude prepušten isključivo površnim i ostrašćenim propovjednicima s televizija i društvenih mreža, čije otrovne plodove već ubiremo.

Da su sveti Franjo i sultan u onom trenutku gledali jedan u drugome samo kršćanina i muslimana, ili samo Evropljanina i Arapina, do njihovog susreta ne bi došlo – osim možda na bojnom polju, ili bar ne bi bio vrijedan da danas o njemu govorimo. Istinski susret moguć je samo tamo gdje u drugom čovjeku vidimo na prvom mjestu čovjeka, sebi podjednako i ravnopravno ljudsko biće, s jednakim dostojanstvom i vrijednošću koja nije sva iscrpljena u njegovim pripadnostima i u tome koje misaone sisteme slijedi, bez zamišljenih privilegija ili diskvalifikacija pred konceptom koji se označava riječju Bog. Ta lekcija veoma je potrebna današnjem svijetu, uključujući i naše društvo, koje prelako upada u zamke dehumanizacije i demonizacije drugih, koje su uvijek ključni korak do njegove legitimne eliminacije.

Franjo Šarčević (1991) je doktor matematičkih znanosti zaposlen na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Glavni je urednik portala Prometej.ba

Tekst je objavljen u zborniku Drama gostoprimstva, u povodu 800. obljetnice susreta svetog Franje Asiškog i sultana Malika Al-Kamila, Centar za mirovno obrazovanje Sarajevo 2022.

[1] Juval Noa Harari, 21 lekcija za 21. vek, Laguna, Beograd, 2019. str. 251-253

[2] Kur'an 5:51, prijevod Besima Korkuta

[3] Kur'an 9:23, prijevod Besima Korkuta

[4] Kur'an 5:82, prijevod Besima Korkuta

[5] Umberto Eco, Monoteizam i politeizam, objavljeno u prilogu Najveće kolumne Umberta Eka tjednika Nedeljnik (br. 215, 25. 2. 2016)

[6] Miroslav Volf, Monoteizam, nacionalizam i nasilje: 25 teza. Preveo: Zoran Grozdanov. Objavljeno na portalu Prometej.ba 6. 9. 2017. http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/monoteizam-nacionalizam-i-nasilje-25-teza-3264

[7] George Orwell, Crtice o nacionalizmu. Preveo Mirza Purić, Novi pogledi, Sarajevo, 2006.

[8] Mile Babić, Nasilje idola, Did, Sarajevo, 2002.

[9] Ibid

[10] Nikolaj Berdjajev, O čovekovom ropstvu i slobodi, Brimo, Beograd, 2001.

[11] http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Fra-Ivan-Sarcevic-Nacionalizam-je-izraz-primitivne-politicnosti-i-uzurpira-Bozje-mjesto. Objavljeno u Novom listu 26. 11. 2014. Autor teksta: Predrag Lucić

[12] Hilmo Neimarlija i Enes Karić, Aja Sofija: Sporna odluka. Objavljeno u Oslobođenju, 16. 7. 2020.

[13] Ibid

[14] Jozo Šarčević, Bezbožno društvo i bolesna religioznost, Polis.ba, 19. 4. 2021. https://polis.ba/bezbozno-drustvo-i-bolesna-religioznost/

[15] Ibid

[16] Usporediti sa tekstom Idolopoklonstvo utemeljuje nasilje. Mile Babić, Nasilje idola, Did, Sarajevo, 2002.

[17] Nihad Hasanović, Čuveno ništa, objavljeno 22. 9. 2014. na http://www.nihadhasanovic.com/t/ch/ch10.php. Dostupno na http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/nihad-hasanovic-cuveno-nista-2744

[18] Usporediti sa Juval Noa Harari, 21 lekcija za 21. vek, Laguna, Beograd, 2019, poglavlja 8 i 20

[19] Zlatko Paković, Mirko Đorđević, Danas.rs, 24. 4. 2014. https://www.danas.rs/kolumna/zlatko-pakovic/mirko-djordjevic

[20] Hans Küng, Projekt Weltethos, Piper, München, 1990.