Ivan Lovrenović

Hadžem Hajdarević napisao je zbirku rubaija - Arabeske od vode. U njoj je deset ciklusa, svaki po četrdeset pjesama: Jezik, Ljubav, Adem i Hava, Grijesi, Vrt, Putovanja, Voda, Vjera, Život, Poezija. Pogovor pod naslovom „Pohvala pjesničkoj tradiciji, pohvala vrtovima bosanskoga jezika” napisala je Mubina Muftić. Dok čekamo da se Hajdarevićeva zbirka, ova vrtoglava pjesnička avantura sa starom a neumrlom formom perzijske četvorke, s njezinim bejtovima i njihovim kompliciranim rimama, vanjskim i unutarnjim, pojavi kao knjiga, valja reći da je i na prvo čitanje - događaj. Ovdje donosim rubaije iz ciklusa Život. (I. Lovrenović)

ŽIVOT

1.
Šta je život ako nema uzbuđenja
kroz koja se čovjek, od samog rođenja,
ohrabruje da je zemne doživljaje
učinio svojim? Ne bi da mijenja?

2.
Od uzroka pa do neke posljedice
pojave se mnoge nove ishodnice
koje sa uzrokom, k'o prvim svjedokom,
nisu povezane, ni licem u lice...

3.
Koliko god da je život težak, nije
spriječeno nikom da se žilavije
s teretima nosi, ljudski su ponosi
snažniji od svake znane teorije!

4.
Rane mogu biti za budućnost mape
samo ako, javno, preveć ne razjape
svoje udubine – kao zadužbine
potomstvu za sjetne životne etape.

5.
Život biva ono što se zbiva, a ne
što se želi, ili planira sa strane;
ne čeka nikoga od roda ljudskoga
dogodi li se da kad ko posustane!

6.
Nije lahko onim kojim život biva
suviše na vagi! I muha će kriva
biti na tom tasu ugrozi li masu
događanja kojim strah sve razotkriva!

7.
U životu mnogom najviše se čeka
bolji život, koji stiže iz daleka,
pa sve brzo mine čim nadođu tmine
u kojim se nada ruga dovijeka.

8.
Dok se živi, stalno učiti se mora
gone mudre misli, ne daju odmora
onom koji kani da zemaljski dani
budu mu protkani zlatninom duž dvorā.

9.
Život često znade i da naopačke
okrene budućnost onih što tri tačke
stave k'o pokriće! Kao, nastavit će?
Ne znaju da sve su mjerice vještačke.

10.
Koliko god kratak, život mnogo duže
traje kroz tragove kojima se služe
oni što u sjaju njihovu bivaju
presretni, pa u trag usađuju ruže.

11.
Ljubav je za život k'o voda za bilje:
korovlje u vrtu pretvara u smilje...
Život bez ljubavi naglo ogubavi
i suhež zakrije slućeno obilje!

12.
Sreća traje sve dok osjećanja mogu
održati život na javnom izlogu,
pa zavidnik može ósjetima kože
oćutiti šta jest zavist, mrska Bogu...

13.
Živim, radujem se onom što još nije
sustiglo me pa da život se otkrije
onima što hoće zemaljske slasnoće
staviti u svoje mrtve akvarije.

14.
Volim život, zašto on mene ne voli?
– pitao se pjesnik, prizivljući boli
bjelosvjetske, što ga zbližuju do Boga,
smještena u stihu k'o lažnoj futroli.

15.
Smrt nas primorava da svoj život treba
uzeti ozbiljno, jer nakon pogreba
nema više ništa od zemnih staništa,
osim šake zemlje ispod hladna neba!

16.
Živim, volim, pijem, činim što ne smijem,
najglasniji bit ću kad postanem nijem!
Zatražit ću prijem kraj sirat-ćuprije
kod Tvorca, za radost u dobu kasnijem!

17.
Pusti da se život u tebi prostrije
k'o leteći ćilim, na kojem ćeš prije
sustignuti sve što želi te na pr'jesto
postaviti za svog kralja oduvijek...

18.
Često život motrim kroz sutrašnje dane:
Sadašnjosti nisu dovoljno odane
možda zato što su u krhkom odnosu
sa prošlošću živci žice iskidanē?

19.
U životu sve je moguće i ništa
nije nemoguće, samo zaletišta
nisu na mjestima istima, a ima
i onih što budu divljačna poprišta!

20.
U životu sve se kupuje i plaća!
– govore trgovci srećā i nedaćā,
jer je, kažu, džaba samo iz ćitabā
što se uzme? Kao med iz Božjeg saća?

21.
Koliko li pjesnik bježi od života
dok stihove sklapa? Naglo se umota
u plašt smrti pa se iz mraka oglase
ljepotice rajske, vrele od hihota?

22.
Ko je ikad išta rek'o o životu
bio je upravu! I kad se u stotu
godinicu uđe, sve svoje i tuđe
uzmiješa učas slavu i sramotu!

23.
Jer, sve dok se živi moguća je nada
da tekuće zlosti može da nadvlada
svako kom je stalo, samo treba malo
više vjere u se i kad zanos pada!

24.
Svi bi htjeli, za se, pravi život, ali
koji je baš pravi nikad nisu znali,
pa zato kroz tuđa životna oruđa
mjere koliko su veliki a mali.

25.
Ponekad se život našali sa svima
koji pate šta im sve on oduzima.
Ne priznaju da su u svakome času
oni prava vatra u svim dimovima.

26.
Ako život ima taksirat-ćuprije,
čemu onda oštrost i sirat-ćuprije
za one što nisu, prema višnjem spisu,
nikom naudili, do sebi najprije?

27.
Prihvatimo li da život jest mozaik
trenutaka koje slaže slijep laik
na način da svi su na sigurnom spisu,
u posljednji kružić uskače prozaik.

28.
Život ima smisla samo ako ima
više rasputica koje putnicima
daju višnju snagu da posljednjem pragu
stignu prije negol' svojim koracima.

29.
Život može biti samo to što može
imat' ranu ispod ili iznad kože.
– Rane nastanjuju skrivenu oluju
sa kojom se nervi nikada ne slože.

30.
Mudrosti pokatkad vidik zaklanjaju
k suštini života za one što sjaju
izrečenih misli robuju, prokisli
na putu što vodi kolebljivu Raju.

31.
Život biva ponor uz koji jedino
penjemo se u snu, lažju il' istinom?
– Kad priđemo vrhu, zagubimo svrhu
uspinjanja, žaleć' za dnom i dubinom.

32.
Život zove život s brda do na brdo,
ali glas se namah razbija o tvrdō
prisustvo i smrti gdje god su uprti
pogledi u gluho čovječije krdo.

33.
Onaj koje reče da je život kao
ogledalo, je li ikad prepoznao
u bljesku svog lika znamenja tolika
da iz njega više nije izišao?

34.
Najljepše je sebe lagati jer nikom
neće pasti na um: ti sa svojim likom
igraš se jurnjava oko lažnih slava
sve dok ne sretneš se u sebi s dvojnikom.

35.
Poštuješ li sebe i tebe će drugi
– kažu moralisti i gazdi i slugi,
a na kraju svi će s moćnima na piće
prije no zapadnu u nasihat dugi!

36.
Svaki mudri citat ugrozi po jednu
volju za životom, začas je opsjednu
obziri mlitavi kroz koje se slavi
ono što ubija i volju narednu?

37.
Na Drugom svijetu život ponavljaju
i oni što šire panike o Raju
da će im dosade slasti da ogade
pa će ložit vatre, uz njih da igraju?

38.
A u snima život kao da se dvoji
koliko su zemni treni zbilja moji
ako su buđenja mutna priviđenja
čeznućā nad kojim drhte nespokoji...

39.
Život traži mudrost kad se god odmetne
u djetinje strasti... Kroz kiše proljetne,
začas zanemari da strogi čuvari
savjesti ne daju grijeh da susretne.

40.
Često, kad šta pišem, zamislim: Azrail
stoji iznad mene... Zna, još nisam kail
napustiti svijet dok ne nađem cvijet
koji mi je, u snu, obeć'o Mikail?