Ivan Lovrenović

Tri polemike Ivana Lovrenovića o Bosni i Hercegovini

Izlaganje pisca i novinara Ivice Đikića na znanstvenom skupu „O djelu Ivana Lovrenovića“, održanom 7. i 8. prosinca u Tešnju. Preneseno s portala Prometej.ba.

S obzirom na to da ovaj tekst nastaje za potrebe i u povodu znanstvenog skupa, pošteno je da kažem da nisam znanstvenik, da ne znam pisati kao što pišu znanstvenici, i da ovo što slušate ili čitate nikako nije znanstveni rad. Nije, između ostalog, zato što znanstvenost podrazumijeva neutralnost i objektivnost, a ja ne mogu biti takav kad je riječ o Ivanu Lovrenoviću, ako uopće mogu biti takav. Ovo je samo izraz moje potrebe da pokušam osvijetliti neke probleme koji me dugo opsjedaju, i to ne samo iz striktno osobnih razloga, a koji su na izvanredan način obrađeni u Lovrenovićevom djelu - po mom mišljenju, kao ni u jednom drugom ovdašnjem književnom i intelektualnom opusu.

Ta problematika sažeta je 2014. u pitanju novinara zagrebačkog Večernjeg lista i u Lovrenovićevom odgovoru na to pitanje. Novinar pita: „Kako biste se Vi kao intelektualac i pisac zemljopisno i nacionalno pozicionirali? Rođeni ste u Zagrebu, a najvažnije stvaralačke godine proveli ste u Sarajevu. Neki Vas nazivaju hrvatskim, drugi bosanskohercegovačkim, a treći pak bosanskim intelektualcem. Kako se Vi doživljavate?“ Lovrenović odgovara: „Kao sve što ste nabrojali, istodobno. Ali ne statično, nego vrlo pomično. Bosanski se osjećam i reagiram kada se iz perspektive neohrvatskoga političkog divljaštva nihilizira bosanski povijesni i kulturni identitet, tradicija i društveni stil bosanskih franjevaca, itd. Hrvatski - kada se iz sarajevskih krugova, političkih i akademskih podjednako, bosanskohercegovačko hrvatstvo (kao i srpstvo, uostalom) proglašava uvozom, nečim što ne pripada ovoj povijesti i ovoj zemlji, pa ga u skladu s tim treba izbaciti 'iz kuće'. Taj stav i ta politika, zapravo, na najopasniji način uništavaju mogućnost pluralnoga kulturnog bosanstva. Bosanskohercegovački - kada se iz svih triju nacionalističkih perspektiva narušava politički integritet zemlje, i s užasnim herostratizmom odnosi spram njezina bogatoga zajedničkog kulturnog naslijeđa, kad se ugrožavaju i same pretpostavke njezinoga opstanka. A pošto se sve nabrojano u podjednakoj mjeri događa ama baš svaki dan i svaki čas - eto kako se ja 'doživljavam' u tijesnom okviru koji ste ponudili svojim pitanjem! A najbolje se osjećam i 'doživljavam' izvan njega, u dobroj samoći!“
Ovo što slijedi skromna je pohvala sretnoj interakciji jedne samotnjački nadmoćne intelektualne pozicije i pripadajućeg književnog djela.

* * *
„Evo, neka ostane i ovo zabilježeno, da sam nedavno ustanovio jednu istinu koja me užasnula, a to je da moj sukob s kolegama, od njih je jedan ozbiljan književnik, Ivan Lovrenović, traje od 1941. godine - kad se nismo bili ni rodili, taj je sukob postojao.“ Ovu strašnu rečenicu, uz još poneko nasumično i kontradiktorno podmetanje - u formi aluzije - na Lovrenovićev račun, izgovorio je Abdulah Sidran, bosanskohercegovački akademik, važni i izuzetni pjesnik te filmski scenarist, u sarajevskom tjedniku Stav 2. veljače 2017. godine. Ova rečenica ujedno je - zasad - posljednji čin polemičnog javnog odnosa Abdulaha Sidrana i Ivana Lovrenovića od 2007. godine pa naovamo.

Odnos Lovrenovića, rođenog 1943., i Sidrana, rođenog 1944., nikad nije bio prijateljski i istomišljenički, ali tek 2007. došlo je do ozbiljnije konfrontacije pred javnošću. Otada do danas više je puta među njima javno zaiskrilo. Govorim o „polemičnom javnom odnosu“ i „konfrontaciji pred javnošću“ zato što iskrenje nije prerastalo u polemiku u konzervativnom tumačenju tog pojma. Zanemarimo li razvrstavanje leksika hrvatskog jezika na „tuđmanovski novogovor“, koji „tukne na ustašicu“, i na prihvatljiviji hrvatski jezik, naime, onakav koji „ne iritira“, izneseno u sarajevskom Dnevnom avazu, a u povodu Lovrenovićeve reakcije na Sidranovu raniju izjavu u istom listu da je jezik Federalne televizije „proustaški“, razvrstavanje ionako voluntarističko i parapolitičko, Sidran, za razliku od Lovrenovića, nikad nije sjeo, razmislio i napisao suvisao i razložan članak u kojem bi izložio kakve-takve argumente, znanje o materiji, želju da se postavi kao vjerodostojan sudionik dijaloga. On se opredijelio za beskrajno razvlačenje jedne objede i uvrede koja se, pojednostavljeno, sastoji se u tome da je Ivan Lovrenović hrvatski nacionalist koji, kad se društvo malo raspojasa, prerasta u opasnog i naročito perfidnog ustašu: to je podtekst skromnog Sidranovog udjela u ovom „polemičkom odnosu“, što je, na kraju, i sam priznao. Počujmo i drugi put: „Evo, neka ostane i ovo zabilježeno, da sam nedavno ustanovio jednu istinu koja me užasnula, a to je da moj sukob s kolegama, od njih je jedan ozbiljan književnik, Ivan Lovrenović, traje od 1941. godine - kad se nismo bili ni rodili, taj je sukob postojao.“

Sidran se zaustavljao na skoro pa usputnim opaskama i dosjetkama, na šifriranim porukama i ideološkim parolama, na zajedljivosti između redaka. To se odnosi i na javne prijepore u vezi s tuzlanskom književnom nagradom „Meša Selimović“ 2009. i 2012. godine, i u vezi sa Sidranovim etnopolitički motiviranim nasrtajem klevetama na sarajevskog pjesnika Gorana Simića u ljeto 2014. godine, pri čemu je Simić bio izložen hajci, između ostalog „izdajničkog“ djelovanja, zbog toga što je njegov brat bio ratni general u Vojsci Republike Srpske: u tim slučajevima, doduše, Sidran je znao ispisati i poduže tekstove, no u tim tekstovima opet nije bilo ničeg izuzev spletkarenja, intrigiranja i potrage za prljavim osobnim interesima sudionika kontinuirane antisidranovske zavjere, što je samo odraz Sidranovog poimanja samoga sebe i svijeta, a u tom svijetu centralno motivacijsko mjesto pripada osobnim materijalnim probicima.

Sidran se cijelo vrijeme silno trudio da potencijalno uzbudljive, inspirativne i racionalne razmjene mišljenja dvojice intelektualaca o zemlji koju su obojica zadužila svojim djelima svede na razinu ulične prepirke i kafanskog ignorantstva, ali Lovrenović se nije uhvatio u tu mrežu, jer Lovrenoviću nije do puke svađe, nije mu do javnog konflikta, on nije rođeni polemičar kojem je važno da odnese pobjedu, on se ne hrani trijumfalnim obračunima koji uveseljavaju intelektualnu čaršiju. Sve njegove polemike u velikoj su mjeri obilježene time što je vidljivo da se autor nerado upušta u javni duel, naročito kad shvati da s druge strane ne dolazi nikakav intelektualni poticaj, već golo presuđivanje, ili zaključivanje utemeljeno na glasinama, neistinama i predrasudama.

„...nedavna izjava Abdulaha Sidrana u Dnevnom avazu: 'Jezik na Federalnoj televiziji je proustaški. Oni misle da je hrvatski, ali je daleko od hrvatskog.' Ne ulazeći u sve silno zanimljive psihopolitičke elemente koje bi u ovom iskazu otkrila podrobna analiza, istaknuti nam je tri izrazito karakteristična“, piše Lovrenović u Danima 1. lipnja 2007. „Prvi: autor iskaza očevidno je siguran da je pouzdano znanje o 'pravom' hrvatskom jeziku u njegovu vlasništvu, dok 'oni' (možemo samo nagađati tko su mu ti oni) 'samo misle' da znaju. Ako ovo tumačimo samo na političkoj razini debate o jeziku, već na prvom koraku otkriva se najčešća i u nas od svih drugih najopasnija navada: htjeti presuđivati, i to besprizivno, u stvarima 'onih drugih'. Pučki rečeno: ne znaš ti, nego ću ti ja reći - tko si, kakvim jezikom govoriš, itd... (Kako li bi baš kod Bošnjaka, u čije se kolektivno ime Sidran ne libi istupati, zbog historijskih iskustava za posljednjih sto i nešto godina morala biti razvijena osjetljivost na ovu vrstu uzurpacija i nasilnosti!) Drugo, još gore: kako jezik može biti proustaški! Jedino ako bi bio jezik kojim se afirmiraju i propagiraju ustaški ideološki, politički, kulturni, državni ciljevi i programi. Ima li toga u programima i emisijama Federalne televizije? Na noge se, butum državni, entitetski, kantonalni tužitelji, policije, sudovi! Ili to akademik i pjesnik Abdulah Sidran hoće reći da su mu neke riječi i izrazi koje katkad čuje s Federalne televizije - proustaški. Ali, ako je tako, poima li uopće kakvu filološku budalaštinu i kakvu političku gadost, te kakvu opaku nacionalnu insinuaciju time izgovara? Da ga i ne podsjećam kako je to bio 'argument' pokojne Udbe, nimalo akademski i nimalo lingvistički, kada nas je razvrstavala na patriote i neprijatelje. Treće: potpuno je smiješno, i spada u područje čiste sociopatologije, kako je akademiku jezik Federalne televizije 'proustaški', dok je mnogima što svoje hrvatstvo doživljuju kao najveću vrijednost u kozmosu - 'balijski', i najviše zato odbijaju uopće gledati tu televiziju. Očito je da ne može biti istinito i jedno i drugo, nego će biti da je i jedno i drugo nacionalistička i ksenofobna fatamorgana. A našega akademika stavlja u istu ravan s onima kojima je atribut 'balijski' relevantan za izražavanje vlastitih inhibicija. Sidranov iskaz toliko je neodrživ da možda i nije važan sam po sebi. No, kada ga se uzme kao simptom, raste mu i važnost.“

Abdulah Sidran na ovo je, rekosmo, s nemalim vremenskim rastojanjem uzvratio opet u Dnevnom avazu spomenutim proizvoljnim rastavljanjem hrvatskog jezika na prihvatljivi i neprihvatljivi, na podobni i nepodobni. I to je bilo sve. Ali zapamtio je, i davao je do znanja da je zapamtio u povodu raznoraznih događaja i pitanja, opet u šiframa i presudama, kratko i efektno, nigdje ničeg promišljenog i zaokruženog, nigdje namjere da se uspostavi dijalog, da se uključi autorefleksivnost. Na kraju, eto, nije izdržao da se ne razotkrije i da ne ogoli sve ono što je propustio elaborirati tokom godina svog polemičnog odnosa s Lovrenovićem, a što je probijalo iz njegovih poskočica koje su se ticale Lovrenovićevih smrtno ozbiljnih članaka. Naravno, i dalje u formi otrovne haiku-aluzije: „Evo, neka ostane i ovo zabilježeno, da sam nedavno ustanovio jednu istinu koja me užasnula, a to je da moj sukob s kolegama, od njih je jedan ozbiljan književnik, Ivan Lovrenović, traje od 1941. godine - kad se nismo bili ni rodili, taj je sukob postojao.“

Hoće reći: Lovrenović je ustaša, a ja, Sidran, ja sam partizan i antifašist, naš sukob je neizbježan poput kolovoških požara u Dalmaciji, jer nam je zapisan u genima, mi tu nismo mogli ništa, to je istina koju je valjalo samo ustanoviti, naši životi bili su nemoćni u suočenju s bremenom otaca, ma što mi tokom tih svojih života radili, stvarali, govorili, ma kako živjeli. Slučaj je, pritom, eto, htio da Lovrenovića zapadne da bude negativac, dok se Sidran rodio na ispravnoj strani povijesti.

Sidran, naravno, zna porodičnu povijest Ivana Lovrenovića, zna da je Ivanov otac kao mobilizirani vojnik Nezavisne Države Hrvatske nestao u poratnom metežu i kratkotrajnom osvetničkom izljevu ratnih pobjednika, i zna kako se Lovrenović tokom čitavog svog života odnosio prema toj svojoj i obiteljskoj traumi. Usprkos svemu tome što zna, a što se, uostalom, lako može znati, Sidran ne može pobjeći od sebe i od potrebe da složene probleme i kompleksne ličnosti, u maniri najgorih političara populista, svede na smrtno ozbiljnu doskočicu, na vrckavi udarac đonom u najranjivije mjesto, na kakav uličarski štos koji fascinira navijački raspoloženu publiku. Sidran samome sebi ne dopušta da bude racionalan, da stavi na vagu, da promotri i prouči, da bude skrupulozan i dobronamjeran. Njega goni poriv da prijekim putem dođe do originalnog uvida, koji se obično fokusira na jednu jedinu točku, na jednu jedinu činjenicu kojom se hoće objasniti baš sve. Jer je tako, naprosto, lakše i razmišljati, i živjeti, i voditi „polemike“, a i lakše se prima, jer svjetina žudi za jednostavnim razrješenjima dvojbi, za eliminacijom bez suvišnih zašto. To je strategija svođenja polemičkog suparnika na jednu jedinu dimenziju, i to dimenziju koja osigurava primitivni obračun, ideološko otpisivanje umjesto argumentiranja i ulaženja u suštinu, jeftini trikovi umjesto konstruktivnog i intelektualno poštenog nadmetanja u produbljivanju znanja o problemu i u logičnom zaključivanju. To je ono što Ivan Lovrenović cijelo vrijeme traži od onih s kojima polemizira, a oni uporno gase svjetlo i pokreću kafansko šaketanje u kojem su svi isti i u kojem oduvijek bolje prolaze spretniji i bezobrazniji, preciznije, kudikamo bolje nego što bi prošli u ozbiljnoj raspravi. I zato - dobra samoća.

* * *
Lovrenovićevi tekstovi izazvani Sidranovim diverzantskim intervencijama u javnom prostoru jesu, prije svega, apel protiv pojednostavljivanja. To je moment koji je snažno prisutan i u drugim dvjema polemikama o kojima je riječ o ovom tekstu, u onoj s Ivom Lučićem (2010., Status, Mostar; Dani, Sarajevo) i onoj sa Srećkom M. Džajom (2014.-2015., Vijenac, Zagreb). Apel protiv pojednostavljivanja kao polemičke taktike i pogleda na svijet, ali konkretno i apel protiv pojednostavljivanja Bosne i Hercegovine, njezine povijesti i sadašnjosti, njezine kulture i identiteta, naročito simplifikacije kao sredstva političkog manipuliranja i anatemiziranja.
Taj motiv možda najbolje dolazi do izražaja u polemici s povjesničarom Srećkom M. Džajom. Raspravlja se o veoma delikatnom i slojevitom pitanju odnosa između takozvane visoke kulture i pučke kulture kao jedne od važnih točaka za razumijevanje Bosne i Hercegovine i njezinog kulturnog identiteta. Džaja u tekstu Post scriptum o Lovrenovićevu poimanju pučke kulture u Bosni i Hercegovini ovako: „Tako formuliranoj Lovrenovićevoj tezi 'o jedinstvenosti... mehanizama i zakonitosti' pučke kulture suprotstavio sam svoju tezu o varijabilnom karakteru pučke kulture kao proizvodu intenzivnih utjecaja visokih konfesionalnih kultura na pučku kulturu među pojedinim BH-konfesionalnim grupama. Pritom sam posebnu pozornost svratio na različit odnos pojedinih BH-konfesija prema tradicijama koje se naslanjaju na BH-srednjovjekovlje; postavio sam, naime, pitanje uporabe zapadne ćirilice ili bosančice unutar BH-konfesija tijekom 400-godišnjega osmanskog razdoblja i u svezi s tim problem kulturološke atribucije toga pisma te pitanje odnosa prema stećcima u sepulkralnoj kulturi pojedinih konfesionalnih grupa - ostavljajući izvan diskursa razlike u odijevanju, prehrani, stanovanju etc.“ Pa onda ovako: „Zaključna opaska! U svojemu diskursu o pokrenutoj problematici Lovrenović se kreće u okvirima serbokroatističke paradigme, koja u sebi nosi privilegiran odnos prema pučkoj kulturi i kojom se, uz ostalo, nastojalo neutralizirati BH-konfesionalnu baštinu, ali bezuspješno; Jugoslavija se raspala, a serbokroatistički projekt sve se više urušava.“

Lovrenović na to odgovara u tekstu Neumjesne diskvalifikacije i zamrzavanje rasprave: „Problematika odnosa između tzv. visoke i pučke kulture je takva i tako važna za današnja (ne)razumijevanja složenoga kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine da bi rasprava tek trebala početi, a po mome uvidu njome se osim Srećka Džaje i moje malenkosti zapravo nitko ni ne bavi, pa mi je sasvim nejasna hitnja i neumjesnost tog tona i ideoloških diskvalifikacija kojima me Džaja ušutkuje, a raspravu zamrzava.“ I još: „Moje dosadašnje dugogodišnje bavljenje ovom temom navelo me je da o kulturnome identitetu Bosne i Hercegovine mislim kao o kompleksnoj strukturi za koju je određujuća istovremenost zajedničkih elemenata i različitih kulturno-civilizacijskih slojeva. Akcent je, dakle, na istovremenosti i na supostojanju. Figurativno, taj model identiteta izrazio sam na drugome mjestu ovako: kulturni identitet Bosne i Hercegovine ponaša se kao duga - u njoj možemo raspoznati svaku zasebnu boju, ali ne možemo odrediti granicu među njima. To je sasvim različito od onoga što mi se u Džajinim opaskama uporno pripisuje.“

Lovrenović, netipično za sebe, želi debatu s Džajom, jer konačno netko relevantan i respektabilan otvara razgovor o temeljnim stvarima, pritom netko tko se ne doima osobito zadojenim ni u kojem pogledu, osim - ispostavit će se - u pogledu vlastite taštine. Džaja se otpočetka postavlja odozgor u odnosu na Lovrenovića, kao da mu je malo ispod časti što mora - u stvarima u kojima se smatra nedodirljivim autoritetom - javno odgovarati nekome tko svoje ime i prezime nije ogradio bodljikavom žicom akademskih titula i znanstvenih zvanja, no kad je shvatio da bi u toj razmjeni argumenata i zaključaka mogao doživjeti havariju, potegnuo je ideološki čekić i bubnuo po stolu obesmišljavajućom osudom, koja služi samo tome da se dokine mogućnost razgovora, jer će ga razgovor možda prisiliti da odustane od vlastitih okamenjenih stavova, a nabujalom egu to bi teško palo.

* * *
Kao što Sidran u Lovrenoviću, kad dođe do javnog konfrontiranja, ne želi vidjeti išta drugo doli ustašu, makar bio i „ozbiljan književnik“, a Džaja ništa kompleksnije i drukčije od zatočenika „serbokroatističke paradigme“, odnosno jugoslavenstva, valjda jugoslavenstva, jer obojica srdito bježe od merituma i eskiviraju suočenje s krhkošću svoje argumentacije i elaboracije, ako se o takvom čemu uopće može govoriti, tako ni Ivo Lučić - ratni šef ispostave hrvatske tajne službe u Hercegovini, pa kasniji zagrebački povjesničar s namještenjem u Hrvatskom institutu za povijest i odnedavno „nezavisni politički analitičar“ - ne umije dalje od toga da Lovrenovića ignorantski proglasi „bosanskim nacionalistom“ s jugoslavensko-komunističkim sentimentima i pratećom društvenom privilegiranošću u vrijeme „nenarodnog režima“. U neuništivoj tajnopolicijskoj maniri, Lučić konstruira optužbu i donosi presudu, i pritom ne mari što su mu dokazi prokazani kao krivotvorine i petparačka podmetanja: on nastupa s pozicije vlasnika političke istine i spreman je svim sredstvima, uključujući drske laži i tvrdoglavo poricanje, braniti taj svoj posjed od neželjenih gostiju, od onih koji će činjenicama i zdravim razumom srušiti mitomanske kule. Lučića ne zanima ništa nego da povijest i činjenice prilagodi svojoj ratnoj ulozi i tekućim potrebama svoje karijere, a da u svakome tko nije blagonaklon prema toj raboti pronađe mali i pokvareni osobni motiv nesklonosti spram hrvatskih nacionalnih interesa i hrvatstva po njegovoj, Lučićevoj, mjeri. Ništa znanje, ništa mišljenje, ništa iskustvo te godine čitanja i pisanja, ništa stajanje cijelim svojim životom iza svojih uvjerenja! Ne može postojati netko tko je protiv mog i našeg poimanja bosanskohercegovačkog hrvatstva, vjeruje Lučić, a da za to nema skriveni i prozaični lični motiv, ili privatnu slabost. Ne može netko iz racionalnog uvjerenja zastupati neki stav, ne može netko, naprosto, misliti i opredjeljivati se u skladu s vlastitim spoznajama o svijetu i o ljudima, nema toga, svatko je krvav ispod kože! Ivan Lovrenović, zapravo, čitavim svojim djelom i životom u polemici je s tim tajnopolicijskim mentalnim sklopom, koji, međutim, nije rezerviran samo za špijune i kasablijsko poimanje života i intelektualnog djelovanja, nego mu se - kao što smo vidjeli u Sidranovom i Džajinom slučaju - rado utječu i ugledni pjesnici, akademici, historičari.

„Da bi zakamuflirao cijeli taj mračni kompleks hrvatske politike devedesetih, s njegovim i danas akutnim posljedicama, koji jest težak i tragičan, ali i jedini pravi predmet za početak bilo kakvoga ozbiljnog hrvatskog unutaretničkog dijaloga, Lučić bira posve jadnu strategiju - pokušaj difamiranja moje osobe! A u tome uspjeti ne može, jer se služi lažju, očitim falsifikatima i besmislenim panjkanjem. Živ se, tako, upeo da dokaže moj 'komunizam', pa ga nalazi i u činjenici da sam radio kao urednik u reviji Odjek i u izdavačkim kućama Veselin Masleša i Svjetlost, jer po njegovoj ubogoj logici biti urednikom u to doba značilo je zapravo biti - cenzorom! Da, jake li znanstvenosti! Na dlaku isti obrazac primitivnoga totaliziranja koristila je UDBA, samo ona nije imala znanstvene ambicije. Kada sam ustvrdio da je u Lučiću omahnuo ne samo znanstvenik nego i policajac, nisam znao da će on sam to dodatno i višestruko potvrditi“, piše Lovrenović u tekstu Neistina „tvrdih činjenica“.

U istom polemičkom članku piše i ovo: „S onu stranu boljih običaja i elementarne građanske pristojnosti, Lučić u svome tekstu zaviruje i u moj politički identitet, spekulirajući da ja 'političko hrvatstvo po svemu sudeći ne doživljava[m] dijelom svoga identiteta'. Pri tomu se nekako podrazumijeva da bi mjera 'političkog hrvatstva' trebalo biti Lučićevo 'doživljavanje' istoga. Hrvatstvo, kao i nikoje drugo -stvo, doista ne doživljavam kao nekakvu veliku sreću, još manje kao razlog za ponos; najviše kao muku pripadanja koja me uvijek iznova tjera na preispitivanje povijesnih i aktualnih kostura u ormarima i tragičnih zabluda. Ako bi, pak, etalon hrvatstva bilo to kako ga 'doživljava' ovaj policajac-obavještajac od karijere, ovaj 'znanstvenik' nagrađen činom general-bojnika, i jedan od hercegovačkih OHNI-arivista (OHNI je Lovrenovićeva kratica za „opći hrvatski nacionalni interes“, op. I. Đ.) što su se masno glembajizirali na račun bezmjerne tragedije bosanskih Hrvata i bosanskoga hrvatstva uopće - tada bih prema takvom hrvatstvu osjećao tek nešto između prijezira i ravnodušnosti.“

* * *
Izgubljena je bitka protiv pojednostavljivanja i protiv svođenja svakog problema i svake rasprave na banalnu denuncijaciju i insinuaciju. „Dijalog jest nužan i nezamjenljiv, ali u apstraktnome pozivanju na dijalog olako se zaboravlja da u dijalog ne stupamo samo s idejama i s argumentima, s manjom ili većom sposobnošću artikulacije, nego da u dijalog, da bi bio supstancijalan, ozbiljan, obavezujući, stupamo sa svime onim što jesmo, sa svime što je sadržaj naših djela i dana“, piše Lovrenović u tekstu Izbjeljivanje biografije. Tome minimalnom zahtjevu više gotovo nitko i ne želi pokušati udovoljiti, jer više ništa ne znači biti uhvaćen u laži, više nije sramota biti prokazan u licemjerju i kontradikciji, osjećaj srama iščeznuo je iz javnog optjecaja, a besramnost je, uočio je davno netko uman, prvi indikator pojedinčeve gluposti, pa, posljedično, duhovne i civilizacijske zaostalosti jednog društva.

I zato - dobra samoća.