Ivan Lovrenović

U sjajnoj knjizi pripovjedaka i novela Štapići za pričanje, koju je objavila zaprešićka Fraktura prije dvije godine, Ivica Đikić ima i prozu Praljak. U njoj se na čudesan način jedno u drugo ulijevaju, stvarajući čvrstu i koherentnu književnu strukturu: sjećanje na osobno iskustvo, političko-događajno objektiviranje, psihološko-karakterna analiza glavnog lika, te - potpuno iznenađujuće, ali kao moćan punktum cijele priče - završni autovivisekcijski zahvat. Po tko zna koji put uvjeravam se: treba čitati Đikića. (I. Lovrenović)

Ivica Đikić

PRALJAK

Mati i ja sjedimo i čekamo u kancelariji na prvom katu ugašene tvornice na rubu užeg čaršijskog područja grada Prozora. Rano je proljeće, blizu je podne, kancelarija je puna sunca. Debela prašina pokriva knjige u ormaru. To su knjige zaostale iz prošlog poretka, knjige socijalističkih zakona, samoupravne teorije i vojne doktrine. Cijelu prethodnu noć padala je kiša. Padala je i u zoru, kad smo nas dvoje iz Tomislavgrada krenuli u Prozor, preko Vran-planine, makadamskim i povremeno šumskim putem, izlokanim i džombastim, krivudavim i uskim, uskim naročito kad je iz suprotnog pravca nailazio kamion ili autobus. Naš vozač bio je vrlo vješt, a vojni džip izdržljiv i otporan na poskakivanje, udarce i propadanje u kratere na makadamu. Vran zna biti gadan i usred vrelog ljetnog dana, a kamoli ne kad ga poklope sumorni oblaci. Kad smo stigli napovir Ramskog jezera, kiša je prestala, a kad smo stigli u Prozor, oblaci se razišli kao jadranski otoci, pa ubrzo sasvim iščezli. Sunce je pretvorilo vlažne ulice u potoke srebra i zlata. Gradić je bio pust. Čuli su se zvukovi rijetkih automobila, kamiona, tenkova. Jedan helikopter proletio je nisko. U daljini, iza brda, potmulo su odjekivale topovske detonacije. Mati i ja skoro sat vremena čekamo general-bojnika Slobodana Praljka. Socijalistički tvornički uredi pretvoreni su u centralni štab Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske za vođenje ratnih operacija protiv Armije Bosne i Hercegovine, protiv Bošnjaka, na području Gornjeg Vakufa, Jablanice, Prozora, Konjica. Majka i ja sjedimo i čekamo kao novinari. Dogovorili smo intervju s generalom Praljkom. Ona je dogovorila. „S kim si pričala?“ pitam je nervozno poslije jednosatnog čekanja. „Sa šefom IPD-a. Reko mi je da je pristao. Sto posto“, odgovorila je. Vrtio sam spuštenom glavom. „Ko da se meni zorom išlo preko Vrana da nisam dogovorila“, dodala je. „Doći će. Polako. Ko zna šta se događa na bojištu.“ General Praljak tada nije imao nikakvu formalnu funkciju u tom štabu, niti ga je službeno bilo u zapovjedništvu Hrvatskog vijeća obrane, ali znalo se da je tu i da ga se pita više od svih drugih. Nakon što je prošlo još petnaest minuta, natjerao sam majku da ode vidjeti što je s generalom, da nekog podsjeti da smo tu i da čekamo. Nevoljko je otišla i vratila se za minutu-dvije. „Na sastanku je. Zna da smo tu.“ Sjela je u nisku poluraspadnutu fotelju. Ja sam ustao i zapalio još jednu cigaretu. Propušio sam kad je počeo rat, a pred majkom prije šest mjeseci. Ništa nisam najavljivao: samo sam, dok smo sjedili u dnevnom boravku i pisali izvještaje, izvadio kutiju i upaljač, i pripalio. Duboko je uzdahnula. Ništa nije kazala. Gledao sam hrbate prašnjavih knjiga. Dim se raspadao u sunčevim zrakama. Tek što sam se vratio na masivnu drvenu stolicu, vrata su se otvorila i ušao je general: snažan dvometraš rumenih obraza, kuštrave sijede kose i zapuštene sijede brade stupao je prema suprotnom kraju prostorije, ususret šljaštećem svjetlu što je dotjecalo kroz zamućeni stakleni zid. Glavu je držao visoko i odsutno je izgovarao neke riječi, neki dramski monolog ili recitaciju. Nisam prepoznao o čemu se radi, a na materinom licu vidio sam da nije ni ona. Generalov ton bivao je sve svečaniji, a riječi sve teže: ja sam upamtio samo – ptice, ptice. Dobro mu je pristajala ispranozelena uniforma s oznakama general-bojnika na lijevoj strani prsa. Tri sjajne klipse kemijskih olovaka blještale su umjesto budućih ordena iznad gornjeg ruba džepa na košulji. O boku revolver u zelenoj američkoj futroli. Donji krajevi nogavica pomno ugurani u najudobnije čizme. Nas dvoje smo stajali, on i dalje nije obraćao pažnju. „Dobro je, generale, nismo u kazalištu“, rekla je majka s namjerom da opusti atmosferu, premda sam znao da je ljuta i da u njezinim riječima ima doza otrova. Praljak je ušutio i tada nas prvi put pogledao. Prvo nju, onižu četrdesetogodišnjakinju svu u crnini, s kosom pokrivenom crnom maramom, s dubokim tamnim podočnjacima. Onda mene. Imao sam šesnaest godina i izgledao koju godinu starije. Puštao sam nejaku bradu, imao staračke okvire naočala, i prve naznake zalizaka u kosi. Odjeven u preveliku crnu kožnu jaknu pokojnog oca. General je izgledao kao da se pobojao da ga je naša nereprezentativnost, naša otužnost, učinila manjim od vlastite predodžbe o sebi. „Što ste došli?“ konačno nam se obratio. „Dogovorili smo intervju, čula sam se...“, rekla je majka. „Ja ne znam ništa o tome. Tek mi je sad rečeno da čekate tu. Ja sad nemam vremena“, nije nas gledao dok je govorio. Zvučao je kao da mu nedostaje poneki gornji frontalni zub, ali nije se dalo vidjeti od brade, brkova i spuštene gornje usne. Moji prednji zubi već su bili vidno nagriženi karijesom. Stalno sam vodio računa o tome da ih sakrijem, pa sam na drugima prvo zamjećivao zube. „Imate valjda petnaest minuta, brzo ćemo mi“, majka je sjela na stolicu bliže stolu i izvadila diktafon i notes. Sjeo sam i ja, izvadio svoju olovku i bilježnicu. General je ostao stajati nad nama. „O čemu biste vi?“ upitao je. „O situaciji na bojištima, uglavnom“, rekla je majka i dodala: „O čemu bi drugom?“ Kratko je šutio i gledao u niski čađavi plafon. „Situacija je sve lošija i teža, ali ja vam ništa ne mogu reći. Službeno, ja nisam ovdje. Mene ovdje nema“, govorio je i išao prema vratima. „Pa, vidimo da vas ima, generale. A i svi znaju da ste ovdje. Svi pričaju da ste vi glavni“, dobacila mu je, dok smo mu gledali u leđa. „Neka drugi pričaju, ja ne mogu“, zaustavio se i okrenuo. „Ja imam posla. Vodim rat.“ Bio je nadomak vratima, pružio je divovsku šaku prema kvaki. Mati je pokušala gotovo očajnički: „Samo smo zbog vas došli, putovali jutros preko Vrana...“ On ništa. Nije se ni načas pokolebao: izišao je bez riječi i zalupio vratima kao da je ljut na nas. „Jebo te ćaća udbaški!“ prosiktala je majka. Bio sam bijesan na sebe što sam ostao nijem poput lutka. „E, svašta ćeš vidit u životu“, otpuhnula je za sebe dok je spremala diktafon, bilježnicu i olovku u crnu kožnu torbu. Pokupili smo se iz kancelarije i pokunjeni otišli u grad da ručamo i da smislimo kako ćemo se vratiti kući. Putem do prve otvorene gostionice nismo sreli ni jednog civila. Nebo se opet mrčilo, zahladilo je. Neće valjda snijeg? Kako ćemo preko Vrana, ako zapuši? Neke od kuća pored kojih smo prolazili bile su srušene dinamitom ili do kosti izgrižene plamenom. To su bile muslimanske kuće. Pojeli smo teleće ražnjiće i pomfrit. Majka je popila tonik, ja gusti od marelice. „Šta si mislila ono – ćaća udbaški?“ pitao sam dok smo se nervoznim korakom vraćali prema stožeru u nadi da ćemo nabasati na nekog tko putuje za Tomislavgrad i u čijim kolima ima mjesta za nas dvoje. „Ma, ništa. Nije sad važno“, uzvratila je i još ubrzala. Bilo joj je žao što joj je izletjela ona psovka, ali više je nije mogla povući. „Otac mu je radio za Udbu?“ nisam odustao. Znala je da otprilike znam što je Udba, pa mi nije odgovorila protupitanjem, mada bi najradije tako: šta ti znaš šta je Udba?! „Mirko Praljak mu je ćaća. Čuveni udbaš poslije onoga rata“, promrsila je. Rekla je to kao da time obustavljamo razgovor o njezinoj psovci i generalovom ocu. „Znači“, progovorio sam nakon dvadeset-trideset koraka, „ja ustaša, ćaća komunista, zaklat ću ga, Isusa mi Krista!“ „Dobro je!“ presjekla me i prostrijelila pogledom. Nikad poslije, a prošlo je otad više od četvrt stoljeća, nismo pričali o Mirku Praljku. Nikad ga više nismo spomenuli. Čak ni onda kad se njegov sin ubio pred očima cijelog svijeta.

U direktnom televizijskom prijenosu 29. studenog 2017. godine gledao sam Slobodana Praljka kako ustaje iz optuženičke klupe Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Haagu i izgovara: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!“ Zatim vadi bočicu i ispija gutljaj-dva tekućine za koju će se ispostaviti da je cijanid, čije je unošenje u organizam, najhladnije rečeno, nespojivo sa životom. U onih sat-dva dok se čekala vijest iz bolnice bio sam vrlo uznemiren, hodao po stanu tamo-amo, točio viski, pušio. Bio sam siguran da je mrtav. „Gledali smo skupa ja i moja žena, i kada je on napravio onu gestu, ja sam znao da je mrtav. Moja žena je medicinarka i rekla je – neće on umrijeti. Ja sam rekao: on je gotov. On nikad nije ništa radio na pola, i ja ne znam šta je uzeo, ali ti kažem da je to smrtonosno i da je on mrtav“, rekao je glumac Zdenko Jelčić, Praljkov zemljak i prijatelj, skoro pa vršnjak, u radijskom dokumentarcu „Jedan od nas“ Zorana Solomuna i Jerka Bakotina emitiranom na njemačkoj javnoj stanici WDR. Ja sam bio siguran zato što sam gledao njegov jedini dugometražni igrani film „Povratak Katarine Kožul“ (1989.). Osrednji film, zakašnjelo priključenje „crnom talasu“. Oboje beznadnih glavnih likova u filmu, muž i žena, počine samoubojstvo. Prvo se ubije on, a onda i ona, skupa s djetetom. Tako naglašen motiv suicida ne može se slučajno naći u umjetničkom djelu, naročito ne u umjetničkom djelu skromnijih dometa, ne može mimo autorove opsesije, makar i neosviještene. Ne može. Bio sam siguran i zato što sam u međuvremenu shvatio da je Praljak u ratu bio spreman poginuti, da je bio unaprijed pozdravljen sa životom: izvana je to moglo sličiti na hrabrost, ali on je vjerovao da nema što izgubiti. Ako preživi, eto mu slave i iskupljenja za ćaćino nepovratno zastranjenje: život mu bez toga ionako nije značio puno. Rat je bio njegova druga životna prilika da se realizira u okrilju vlasti i povlaštenih. Znao je da je prestar da bi dobio i treću. Prvu priliku bio je propustio. „Kao dijete takvih roditelja, imao sam izvanredne mogućnosti, kao malo tko, da dođem u visoke krugove. Djetetu s takvom pozadinom bila su sva vrata otvorena“, opisao je Praljak svoj socijalni položaj u socijalističkoj Jugoslaviji u iskazu pred haškim sucima. Nije dospio u visoke krugove, ali za to je mogao okriviti jedino sebe, svoj karakter, svoje lutanje u pogledu profesije i životnih ambicija. Svejedno, što god napravio i koliko god prilika upropastio konfliktnošću i egocentričnim budalesanjem po zagrebačkim šankovima, mogao je računati na to da mu se neće dogoditi ništa neugodno i da će se Savez komunista pobrinuti da sin Mirka Praljka ne bude egzistencijalno nezbrinut, da ne bude teatralna propalica i redikul, čemu je trajno stremio, usprkos tome što je u Zagrebu diplomirao elektrotehniku, pa filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu te režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Čovjek s tri fakulteta, ali lutalica u vlastitom životu. Tražio je najlakši put da se istakne, da vlastiti doživljaj svoje superiornosti potvrdi u realnosti.

„Moj je otac radio za Službu, a također je kao mlad penzioniran 1962., 1963. godine. Bio je vrlo pravedan čovjek“, rekao je Slobodan Praljak u svjedočenju na Haškom sudu. Mirko Praljak bio je, kao i njegova supruga – Slobodanova majka, aktivni pripadnik partizanske Narodnooslobodilačke vojske u Drugom svjetskom ratu. Slobodanu ime otud što je rođen 2. siječnja 1945., četiri-pet mjeseci prije sloma nacističke Njemačke i njezinih ovdašnjih sluga: ustaša, uglavnom Hrvata, i četnika, uglavnom Srba, onih Hrvata i Srba koji nisu bili u Titovim partizanima. Hrvat iz Čapljine Mirko Praljak ostao je poslije rata oficir u Odjeljenju za zaštitu naroda (Ozna), kasnije nazvanom Uprava državne bezbjednosti (Udba), tajnoj službi nove Jugoslavije, i dopalo mu je da predvodi potrage za skrivenim grupama ustaša po kamenjaru zapadne Hercegovine. U našem kraju najpoznatiji ustaški odmetnik bio je Mirko Kapulica. Pjevalo se: „Duvno palo, Roško Polje nije, u njemu se Kapulica krije.“ Također: „Kapulica, ako si u Vranu, seke će ti donositi 'ranu.“ Iz perspektive nove komunističke vlasti i funkcioniranja tek uspostavljene države, pa čak i iz perspektive zdravog razuma, posao Mirka Praljka i brojnih njegovih kolega širom poratne Jugoslavije bio je legitiman i životno važan. Hvatanje ustaša i četnika koji se nisu mirili s ratnim porazom bilo je prvi test ozbiljnosti nove države. Tragalo se i za onima koji se nikad neće vratiti sa slovenskih ledina, koji će se javljati još jedino u priviđenjima majki, žena, sestara, djece. U pjesmama kao što je ova jednog bosanskohercegovačkog pjesnika: „Kad je unišo na vrata/Večer prid Uskrs/Onako snježan/Mi se razbižali/I mi dica/I mater/I did Frano/Kroz prozore iskakali/Ko da nam se sotona spustila niz dimnjak/A ne oplakani ćaća/Poslije sedam godina/Crnine srama straha/Noćnih posjeta konjanika Praljka/Mene prvog zagrlio/Znaš li koji sam/Topi mu se ozeblo lice po mom vratu/Ti si moj ćaća/Dobro si mi naresto kaže/Di si bio ćaća/Daleko/Jesi li bio umro/Jesam.“ Istražitelj Praljak bio je, šaputalo se, okrutan, iznadprosječno osvetnički entuzijastičan, ali nije ga mogla toliko goniti osveta koliko isticanje u surovosti, pokazivanje spremnosti na sve, duševni poremećaj. Za lokalne ljude bio je prva personifikacija poslijeratnog terora: taj glas ispratio ga je i na onaj svijet, mada je od njegovog umirovljenja do smrti prošlo punih trideset godina. Slobodan je bio svjestan očeve reputacije do te mjere da je krajem osamdesetih bio uvjeren da ga se doživljava ponajprije kroz prizmu Mirkove udbaške zloglasnosti. Bio je to strahovit pritisak koji je više-manje iskonstruirala Slobodanova opsjednutost sobom i vlastitom važnošću. Mislio je da nitko u Zagrebu ne radi ništa nego prati kako će se u novonastalim okolnostima postaviti Mirkov Slobodan, Bobiša. A niti je tko o tome mislio, niti je tko u tome vidio išta vrijedno obraćanja pažnje, osim možda ponekog povratnika iz emigracije kojem je prezime Praljak ostalo urezano na imaginarnom kundaku, i eventualno ponekoga tko je zbog kakvog površnog osobnog animoziteta gledao da uhvati Slobodana u političkom raskoraku pa da mu pokuša malo zagorčati život. Ali nestrpljivi Bobiša nije imao mira, morao je nešto poduzeti. Sve u njemu drhtalo je od potrebe za istaknutim sudjelovanjem. Njega su unutrašnji nemir i neuravnoteženost, pomiješani s profesionalnom nerealiziranošću, vodili da učini nešto veliko i vidljivo, nešto što će otkupiti pregolemi grijeh Mirka Praljka spram hrvatstva, ili preciznije, spram one verzije hrvatstva koja je trijumfirala kad su propali socijalizam i Jugoslavija. Da je ostao po strani, da je živio svoj život i u ratu doprinosio ili vjerovao da doprinosi umjetničko-intelektualnim angažmanom iz kakve domoljubne zavjetrine, kao što je bio slučaj s mnogim njegovim kolegama, prijateljima i poznanicima, da je davao moralnu podršku i širio ratnu propagandu sa sigurnog odstojanja, priča o Mirku Praljku iščezla bi polako, poput snijega na vrhovima Vrana i Čvrsnice, kao što su iščezle priče o mnogim drugim praljcima. Kad bi se, eto, i zašto moja mati bijesno sjetila Mirka Praljka da njegov uobraženi sin u rano proljeće 1993. nije stajao pred nama u generalskoj pozi teatralno prezaposlen spašavanjem Hrvatske i Hrvata?

Griješim li kobno kad grčevitu želju Slobodana Praljka da sudjeluje i da se istakne povezujem s teretom glasova o očevim zlodjelima, teretom koji ga je činio nervoznim i nesigurnim? Nije li to suviše jednostavno, suviše jednostrano objašnjenje ili tumačenje? Naravno da jest i suviše jednostavno i suviše jednodimenzionalno, no ipak ovdje nemamo posla s nepreglednom slojevitošću motiva ni s ličnošću koja je u tom pogledu posebno delikatna. Oduvijek jako politični Praljak, koji je možda usput i povjerovao u nacionalističke postavke stvarnosti, htio je ostati među povlaštenima i u novom poretku, nisu mu bili mrski novac i ugodan život, vjerovao je da ima pravo na to, a bojao se da to nije moguće ako prije toga ne izravna ćaćine dugove s narodom koji je odjednom počeo smatrati herojima Kapulicu i braću koje je konjanik Mirko s isukanim pištoljem onomad ganjao po zapadnoj Hercegovini. Dugovi nisu bili mali, ili je barem Slobodan tako vjerovao.

U prvim redovima ili uz skute prve demokratski izabrane vlasti bilo je mnogo sličnih Slobodanu Praljku u pogledu frustracije i motivacije, ali bilo je i onih koje na isticanje i nacionalističko busanje nije gonila politički nečista prošlost, vlastita ili familijarna, onih koji nisu bili motivirani nečim duboko ličnim, nekim konkretnim interesom ili traumom. Bio je u vrhu ili u blizini vrha i ponetko tko je iskreno vjerovao u političku ideju, i čiji su postupci bili vođeni autentičnom političkom fanatiziranošću i uvjerenjem o učešću u nečemu općenito dobrom, revolucionarnom, povijesnom. No ni među jednima ni među drugima nije bilo nikog, osim Praljka, tko je otišao dotle da s punim samopouzdanjem, a bez doslovno ikakvog vojnog iskustva i znanja, preuzme planiranje i vođenje ratnih operacija na najvišoj razini, da prizove i prigrli funkciju zapovjednika generalštaba vojske od pedesetak hiljada pripadnika. Slobodan Praljak nije služio vojni rok u JNA. Prema jednoj verziji, naprosto nije htio služiti, a otac se pobrinuo da se to formalno uredi. Prema drugoj, objektivno je ocijenjen nesposobnim za psihičke napore koje iziskuje vojna služba. Vojska je bila zadnje s čime se moglo povezati rasijanog i raspojasanog Bobišu. Ratno dokazivanje, međutim, polako se ispostavljalo njegovom jedinom mogućnošću, jer je još 1990. godine postalo jasno da ga je mimoišao politički talent, na sličan način kao i umjetnički. Na prvim višestranačkim izborima izravno se sučelio s budućim predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom i, naravno, izgubio. Osim toga, „u ratu“ je imao jedinu ozbiljnu vezu – ministra obrane Gojka Šuška, svog prijatelja iz širokobriješke gimnazije potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina. Šušak, drugi najmoćniji čovjek u državi, nije mogao odbiti Slobodana, jer je znao njegovu muku i htio mu je pomoći. Omekšao je i Tuđmana u pogledu Praljka, hvalio mu je njegovu hrabrost. Pomoglo je pritom Praljkovo dvomjesečno samoinicijativno učešće u obrani Sunje, sela na Baniji koje je bilo na prvoj liniji fronte. Kad su mu se otvorila vrata vladarske milosti, više ga se nije moglo zaustaviti. Prvo čin aktivnog pukovnika, pa imenovanje za pomoćnika ministra obrane u području informativno-propagandnih poslova, pa generalski čin u travnju 1992., šest-sedam mjeseci nakon prvog životnog doticaja s vojskom i uniformom. Da je stalo na tome, nikom ništa, tek još jedna bizarna epizoda u moru personalnih bizarnosti za vladavine Franje Tuđmana, još jedan neobični moment u rasutoj biografiji Slobodana Praljka. No u namjeri da svome životu udahne smisao bio je spreman i poginuti, i druge poslati u smrt. Jedino je bilo važno da se u Hercegovini, u Čapljini, u svome selu Grabovina, gdje je živio ćaća Mirko, ukaže s činom generala Hrvatske vojske, s pištoljem okačenim o bok i ovlastima da naređuje, s očekivanjem da ga se sluša zbog toga što je najpametniji, zbog toga ima dobru volju, zbog toga što mu je Gojko Šušak prijatelj.

Rat u Bosni i Hercegovini započeo je u travnju 1992. godine. Hrvati i Bošnjaci, kao što je poznato, tada su se zajednički branili od napada nadmoćnije vojske bosanskih Srba, vojske kojoj su na raspolaganju bili tehnika i ljudstvo JNA i kojom se politički upravljalo iz Beograda. Friški general Praljak uvjerio je ministra Šuška da ga hitno pošalje u rat u Hercegovinu s visokom zapovjednom funkcijom. Praljak se otad u ratu u Bosni i Hercegovini pojavljivao u različitim formalnim i neformalnim ulogama. Smatrao je da mu generalski čin i funkcija pomoćnika ili savjetnika ministra obrane Gojka Šuška daju pravo da se pojavi gdje god hoće i kad god pomisli da može pomoći, to jest umiješati se u vođenje borbenih operacija i u upravljanje trupama HVO-a te trupama Hrvatske vojske koje su ratovale u BiH, kako u hrvatsko-srpskom tako i u kasnijem hrvatsko-bošnjačkom ratu. Majka i ja bili smo ga onomad zatekli u Prozoru upravo u takvoj situaciji: bez formalne funkcije u zapovjednoj hijerarhiji, bio je neupitno glavni ili jedan od glavnih u donošenju odluka. Nitko mu se u tome nije suprotstavljao, osim generala Janka Bobetka u vrijeme kad je bio zapovjednik Južnog vojišta, od proljeća do jeseni 1992. godine. Praljak je shvatio da mu pod Bobetkom nema sreće, i da ni Šuškove intervencije pritom nisu od pomoći, pa se u ljeto 1992. pokunjen vratio u ured u Ministarstvu obrane u Zagrebu. Kad je general Bobetko postavljen za načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, Praljak je to smjesta iskoristio da se vrati u Hercegovinu, a imao je i povod. Zaredale su čarke i sukobi iz kojih će krajem 1992. buknuti hrvatsko-bošnjački rat. Prozorski Bošnjaci prvi su nastradali. HVO i hrvatsko ratovanje u Bosni i Hercegovini bili su u izravnoj nadležnosti Šuška i Tuđmana, Glavni stožer i Bobetko bili su po strani, a Bobetko vjerojatno više nije ni protestirao zbog Praljkovog uplitanja u komandovanje u Hercegovini. Stari i tašti general uspeo se na funkciju koju je žarko želio i nije to kanio ugroziti zamjeranjem moćnom Šušku, naročito ne zbog Praljkovog umišljaja da je genijalni vojskovođa. Valjda se nadao da će u trenutku donošenja težih odluka pored Praljka uvijek biti netko s dovoljno znanja, integriteta i autoriteta da zaustavi ili dovede u sumnju neku samoubilačku zamisao zaigranog diletanta. Može biti i to da se Bobetko naprosto nije htio posebno zamarati problemima ratovanja protiv Bošnjaka, jer u tome ionako nije imao važnu ulogu u odlučivanju, naročito u prvo vrijeme. Hrvatska vojna strategija i taktika u hrvatsko-bošnjačkom ratu kovale su se uglavnom mimo formalne uključenosti Glavnog stožera, u krugu visokih časnika koje su Šušak i Tuđman birali ponajprije prema kriterijima političke i privatne lojalnosti i poslušnosti. Sve je bilo obavijeno tajnovitošću i neslužbenošću, jer su svi znali da se bave kažnjivom rabotom.

Je li se radilo o tome da Gojko Šušak naprosto nije mogao odbiti Praljkovo navaljivanje da ga pošalje u hrvatsko-bošnjački rat, ili je Šušku, pa onda i Tuđmanu, baš takav Praljak bio potreban u Hercegovini? Da, ondje su im trebali zapovjednici koji neće postavljati potpitanja kad je riječ o političkim ciljevima i o smislu određenih poteza na bojnom polju, bilo da je riječ o napredovanju ili o povlačenju. Praljak se u listopadu 1992. pojavio u Bosanskoj Posavini mimo redovne zapovjedne linije: poslan je da provede političku naredbu o povlačenju hrvatskih trupa i prepuštanju teritorija Vojsci Republike Srpske, iako za to nije bilo valjanog vojnog razloga i opravdanja. To je i učinio. Ali nije im za to trebao amater Praljak. Mogli su za istu svrhu naći stotinu drugih s kakvom-takvom vojnom naobrazbom, kao što su ih i nalazili, odnosno ovi su im se sami nudili, jer došao je rat, događaj za koji su se školovali i pripremali, pa im se činilo besmislenim da ga tek tako propuste. Ne treba ti neuravnoteženi Praljak za podzemne vojno-političke operacije u drugoj državi, kad imaš na raspolaganju stotine i stotine profesionalnih vojnika, ne nužno školovanih u JNA, željnih da slušaju, izvršavaju i napreduju, što su temeljna svojstva svakog dobrog soldata. Praljka je kvalificirala jedino volja, entuzijazam napojen osobnim kompleksima i djetinja besramnost u navaljivanju da mu se ispune želje. Jesu li Šušak i Tuđman u jednom času počeli vjerovati u vojne sposobnosti Slobodana Praljka, u to da je dotični zaista general, premda samouk, i da zna što govori kad iznosi prijedloge o pravcima napada, potrebnim jedinicama i sredstvima, obavještajnoj i artiljerijskoj podršci, faktorima iznenađenja? Jesu li počeli vjerovati u njegov navodni autoritet među vojskom u Hercegovini, autoritet koji je mogao biti stečen samo borbenim pokličima s kupole tenka, ličnom fizičkom hrabrošću i sirovim rezoniranjem? Ne treba isključiti da su se Tuđman i Šušak naknadno potrudili da vide u Praljku ratnog genija, ali ničeg od toga ne bi bilo da se on nije nametljivo nudio i dodvoravao, da nije oblijetao i skretao pažnju na sebe. Ni u jednom trenu nije se upitao otkud on u svemu tome, nije posumnjao u svoje pravo i obavezu da vodi vojsku i upravlja ljudskim životima, iako o vođenju rata nije znao doslovno ništa, doslovno ništa. Sasvim ga je bila zaslijepila prilika da se iskaže i iskupi na način koji neće ostavljati dvojbe i koji će bez sumnje i do kraja izravnati njegove neizmjerljive dugove spram hrvatstva. Život je ionako nebitan.

Nakon što je mjesecima bio siva eminencija, Praljak je imenovan zapovjednikom Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane u srpnju 1993. godine, tri-četiri mjeseca nakon onog našeg susreta u Prozoru. Njegov prethodnik, general Milivoj Petković, spušten je stepenicu niže u strukturi generalštaba vojske koja je u tom času brojala oko pedeset tisuća pripadnika. Petković je bio časnik Jugoslavenske narodne armije, a na hrvatsku stranu prešao je u činu potpukovnika u ljeto 1991. godine. Operacije HVO-a, potpomognute regularnim i profesionalnim postrojbama Hrvatske vojske, protiv bošnjačke armije u Hercegovini i srednjoj Bosni bile su u proljeće i ljeto 1993. zapale u ćorsokak: linije se nisu pomjerale, broj poginulih je rastao, vojska je bila sve demoraliziranija i raspuštenija. Praljak je uvjerio Šuška da može donijeti preokret, vratiti moral, konsolidirati redove i napraviti pomake na području Mostara, Jablanice, Konjica i Gornjeg Vakufa te prekinuti opsadu Lašvanske doline. Šušak je povjerovao da fanatizirani Praljak, čista suprotnost flegmatičnom Petkoviću, može proizvesti pozitivni šok među vojskom, a iz perspektive političkog Zagreba nije moglo biti značajno lošije nego što je tada bilo. Tuđman se složio: što nas košta da pokušamo!? General Praljak ostao je zapovjednik Glavnog stožera HVO-a do 8. studenog 1993. godine. Četveromjesečni eksperiment, nezabilježen u modernoj povijesti ratovanja, pokazao se neuspješnim, najblaže rečeno. Stanje na ratištu nije se gotovo nimalo promijenilo, ali jesu poginule nove stotine vojnika i civila, jesu počinjeni novi i teški zločini nad Bošnjacima, jesu otvoreni logori u Hercegovini, jesu se razbuktali kriminal i bezakonje. Unatoč tome, Praljak teško da bi bio smijenjen, ili teško da bi bio smijenjen tako brzo, da nije pobjesnio Mladen Naletilić Tuta, ratni šerif sa Širokog Brijega, zapovjednik jedinice za posebne namjene poznate pod imenom Kažnjenička bojna. I Naletilić je bio potpuno vojno neobrazovan. U rat je došao iz emigracije u Njemačkoj. I on je bio prijatelj Gojka Šuška. To je bilo jedno vrelo njegovog autoriteta među vojnicima, ali i među vojno-političkim šefovima Herceg-Bosne. Drugo je bilo u njegovom prijekom karakteru, nepoznavanju granica, bezobzirnosti. Tutu je obuzela srdžba nakon što mu je na fronti izginulo nekoliko vojnika, među njima i neki najbolji i najbliži. Krivio je Praljkovo neznanje i nepripremljenost borbenih akcija za smrt svojih ljudi. S isukanim pištoljem tragao je za Praljkom po hodnicima i kancelarijama Glavnog stožera. „Di je ono Titino govedo?!“ urlao je. Isti ili vrlo sličan smisao imale su riječi moje majke onog dana u Prozoru: „Jebo te ćaća udbaški!“ Tuta je, zapravo, potjerao Praljka u Zagreb. Šušak nije imao ni snage ni argumenata da se suprotstavi. Dan poslije Praljkovog odlaska iz Hercegovine, srušen je Stari most u Mostaru, blistavo djelo majstora Hajrudina iz sredine 16. stoljeća. „Titino govedo“ bilo je lozinka neuspjeha Praljkove samonametnute misije iskupljenja obiteljskog krimena, nastojanja da se sve naprosto poravna i zaboravi. Ali on se nije mirio s neuspjehom.

General Praljak ostavio je HVO na rubu raspada. Brojni izvještaji hrvatskih sigurnosno-obavještajnih službi s kraja 1993. i početka 1994. govore o masovnom dezerterstvu, odbijanju naređenja, nepostojanju jasne linije zapovijedanja i obavještavanja, ali i o postojanju organiziranih kriminalnih grupa pod firmom specijalnih i vojnopolicijskih jedinica, o ubojstvima, otmicama i pljački, o samovolji i bezvlašću. Kao da je spušten zastor i sve je bilo dozvoljeno. Ukinut je strah od kazne i javne sramote. Iz Zagreba su u Hercegovinu poslana dvojica bivših pripadnika Legije stranaca, sad generali Hrvatske vojske, Ante Roso i Zvonimir Skender. Šušak je odabrao njih jer je, prije svega, valjalo uvesti disciplinu i kakav-takav red u vojsku, a ako ništa drugo, legionarski časnici i dočasnici znali su kako se to radi. Uživali su strahopoštovanje zbog dugogodišnjeg služenja u Legiji stranaca. Praljak se vratio u svoj ured u Ministarstvu obrane u Zagrebu. Nitko ga službeno ništa nije pitao o onome što je činio i ostavio u Hrvatskom vijeću obrane i u Herceg-Bosni. Osjećao se popišano, ali nije dao da se to vidi. Paradirao je u generalskoj uniformi po zagrebačkim ulicama i birtijama: kad su mu već Tuđman i Šušak prestali ukazivati pažnju, njegov ego hranio se strahom i poniznošću u očima ljudi iz prethodnog života, glumaca, pisaca, redatelja, profesora. Ubrzo mu je to prestalo biti dovoljno. „Štovani gospodine ministre“, piše savjetnik Praljak ministru Šušku 23. svibnja 1994., „moje neslaganje s načinom izgradnje i stanjem duha u HV-u tako je veliko da više ne mogu praviti kompromise. Ovaj je list moj zahtjev za prevođenje u pričuvu. Kako ne bih želio da se posumnja u moju lojalnost Vrhovnom zapovjedniku i Tebi osobno, ostavljam Ti na volju izbor načina i vremena provedbe mog zahtjeva. Molio bih da se do trenutka prevođenja u pričuvu ne računa s eventualnim napredovanjem ili nečim sličnim jer bih se morao zahvaliti.“ Čovjek koji je nekoliko mjeseci ranije slao trupe u juriše na planinu Bokševicu kod Jablanice i penjao se na tenk da vrati vojsku koja se povukla s položaja oko Gornjeg Vakufa, pokušao je djetinjastim i neartikuliranim durenjem skrenuti ministrovu pažnju na sebe, ukazati na svoju zanemarenu generalsku veličinu i iznuditi pokoju toplu riječ, melem napaćenom egu. I uspio je. Šušak ga je utješio, kazao mu da će sve biti u redu, da nije vrijeme za scene i inaćenje. Vodio ga je sa sobom na sastanke i obilaske, puštao ga da odlazi u Hercegovinu, da održava na životu mit o vlastitoj važnosti, da izigrava Hemingwaya. Vidio sam ih prijepodne 3. studenog 1994. u Šujici, selu između Tomislavgrada i Kupresa. Užurbano su izišli iz kuće u kojoj je bilo istureno zapovjedno mjesto operacije „Cincar“. Stigla je vijest da su naši ušli u Kupres. Šušak i Praljak sjeli su u tamnoplavi BMW i odjurili prema oslobođenom gradiću poznatom najviše po krvavim i gotovo mitskim bitkama i u onom i u ovom ratu. Praljak u uniformi, Šušak u smeđim hlačama od samta, bijeloj dolčeviti i crnoj kožnoj jakni. Ja sam se, zahvaljujući poznanstvu s vozačem, ukrcao na ležaj u vojnim sanitetskim kolima. Vozili smo se na kilometar-dva iza BMW-a zagrebačkih registracija. Visoravan je blistala na suncu. Ni jednog oblaka na nebu. Krpice snijega po planinskim visovima. Grad je bio pust i nagorio od borbe. Uz cestu je bilo leševa i uništenih tenkova. Nikad poslije nisam izbliza vidio Slobodana Praljka. Ali nisam propuštao njegove intervjue i raznovrsne javne nastupe. Nakon što je optužen i smješten u haški pritvor, pažljivo sam pratio proces i proučavao zbirke selektiranih dokumenata koje je učestalo objavljivao o svom trošku. Ozbiljno se obogatio od kraja rata do odlaska u Haag 2004. godine: obrnuo je desetke milijuna u privatizaciji tvornica i u mešetarenju građevinskim zemljištima. Kasnije je prestao ukoričavati dokumentaciju, jer se razmahao Internet, pa je ondje istovarivao sve za što je mislio da mu ide u prilog: ne toliko u prilog njegovoj nedužnosti, koliko u korist mita o njegovom herojstvu, pravednosti i općenito prevažnoj ratnoj ulozi. Stjecao se dojam da uživa u tome da ga se povezuje s naredbom o rušenju Starog mosta, pa je redovito davao dvosmislene izjave o tom događaju i stalno naglašavao da bi srušio i nekoliko takvih mostova za „mali prst svoga vojnika“. Upadao je u kontradikcije i logičke procjepe zbog nastojanja da pomiri neumjerenu želju za oglašavanjem vlastite uloge u bosanskohercegovačkom ratu i interes režima da negira agresivnu prisutnost Republike Hrvatske u jednom poglavlju toga rata. Iz procjepa se pokušavao izvući filozofskim naklapanjima, patetičnim opservacijama o ratu, teorijama zavjere, ispraznim povijesnim tumačenjima, teatralnom bahatošću i provincijalnim glumljenjem intelektualne nadmoći. Osobita je bizarnost to što je od haškog sudskog vijeća tokom prvostupanjskog postupka uporno tražio da ga se oslovljava isključivo s „general-pukovniče Praljak“. To u Haagu nisu zahtijevali ni oni optuženici za ratne zločine koji su bili prošli sve stupnjeve vojnog obrazovanja i napredovanja do generalskog čina.

Bosanskohercegovački Hrvati iz rata su izišli i kao pobjednici i kao poraženi. Pobjednici zbog toga što su, za razliku od Srba u Hrvatskoj, oružanom borbom očuvali status konstitutivnog naroda. Poraženi jer im nije uspio plan o pripajanju Herceg Bosne Hrvatskoj, pa čak ni onaj utješni o uspostavi teritorijalno definirane političke autonomije u Bosni i Hercegovini, entiteta kakav su izborili i ispregovarali bosanski Srbi, to jest Beograd u njihovo ime. To je među Hrvatima izrodilo frustraciju i destrukciju, pa s vremenom i autodestrukciju. Sličan krug opisao je Slobodan Praljak.

Jesam li Praljka uzeo za temu, a valjda i za više od teme, zbog prezira u njegovim očima kad je ugledao moju majku i mene onog proljetnog dana 1993. u Prozoru? Je li moje dugogodišnje razmišljanje o Praljku, gotovo pa opsesivno praćenje i istraživanje njegovog života te provjeravanje i pamćenje svakog detalja, bilo neka vrsta osvete, ili neka vrsta iskupljenja pred samim sobom zbog one kukavičke prozorske šutnje? Odgovor je – ne. Taj događaj malo po malo racionalizirao sam do gotovo potpunog razumijevanja generalovog postupka. Mnogi ljudi i prije i poslije proljeća 1993., osim toga, učinili su mi veću emocionalnu ili materijalnu štetu i nanijeli mi grublje uvrede, pa ih svejedno nisam ni zlopamtio ni vrtio po mislima i košmarima, a kamoli da sam poželio napisati i retka o njima, čak ni u dalekim i maglovitim aluzijama. „Jebo te ćaća udbaški!“ i „Titino govedo“ učinili su da Slobodan Praljak za mene postane, prije svega, književno ili dramsko lice, premda mi je trebalo godina i godina da to osvijestim. Da bi u nekom konkretnom i realnom pojedincu – usto, još živućem – prepoznao potencijal književnog lika, da bi se upustio u dugogodišnji tajni suživot s nekim čovjekom koji ne zna za svoju sjenu niti pomišlja da bi netko takav mogao i trebao postojati, pisac mora vidjeti sebe ili nešto svoje u toj ličnosti: svoju osobinu, svoju slabost i grijeh, svoj motiv, svoj kompleks ili frustraciju, neki svoj talent, svoju zabludu. Ja sam u sredovječnom Slobodanu Praljku naknadno vidio sebe kad sam imao četrnaest ili petnaest, kad je počinjao rat. Ja sam Praljak. Htio sam prsimice na bojište kao i on. Ne može to bez mene! Ali nije me htio primiti čak ni HOS, mada sam im stalno dosađivao i vrzmao se po njihovim prostorijama, nudio se za dežurstva, nadao se crnoj ili bilo kakvoj uniformi. Vidio sam u Praljku svoju zaluđenost, istu slijepu želju za sudjelovanjem, za dokazivanjem po svaku cijenu, za radikalnim iskupljenjem zbog zapaženih pjesmica u slavu druga Tita, partizana i Komunističke partije u nižim razredima osnovne škole, i zbog sasvim beznačajnog partijskog staža svojih roditelja. Vidio sam svoju želju za bezobzirnim isticanjem i izdvajanjem radi privlačenja pažnje, i stalnu uznemirujuću potrebu za važnošću, a ne može se, što god činio, biti važan s jedanaest ili šesnaest ili dvadeset godina. Vidim i kasniju trku da se iskupim zbog prethodnog radikalizma motiviranog iskupljenjem. I tako u krug. Ta neprestana provincijalna nepromišljenost, obuzetost sobom i fiksiranost na hitnu samorealizaciju, to hiperaktivno glavinjanje prema prvim redovima, brzi jezik i gesta, mahnita političnost od prvih pročitanih i napisanih slova, srčana potreba da se bude primijećen! Tako sam, više od dvadeset godina poslije susreta u Prozoru, iskopao u sebi grumen zla koji je u Slobodanu Praljku već onda bio nabubrio do medicinske košarkaške lopte: razlika, danas znam, nije bila toliko u sastavu koliko u promjeru, dosegu i u vanjskoj manifestaciji. A na to su utjecale i okolnosti – njegove, moje, i opće – koje nismo mogli izabrati ili odbaciti po svome nahođenju. Utjecala je i svijest o vlastitom zlu, što je valjda preduvjet kakvog-takvog držanja tog zla pod kontrolom. Ali to nestrpljenje i taj nemir, napetost u živcima, žudnja za istaknutošću, za priznanjem i divljenjem od najranijih dana, to je put prema manjoj ili većoj nesreći, prije svega vlastitoj, a često i mnogih drugih, slučajnih i nedužnih. To je ujedno i vapaj za pomoći u nošenju s tom perfidnom mukom, vapaj koji svijet ne umije čuti pa nestane u zločinu, u samoubojstvu, u književnosti.