Ivan Lovrenović

Još jedna od čudesnih vernakularnih proza Ive Lučića, iz Ramna. 

"Vernakular se širi primjenom u praksi; uči se od ljudi koji misle ono što govore i koji kažu ono što misle osobi kojoj se obraćaju u svakodnevnom kontekstu. To nije slučaj s jezikom koji se uči. Osoba od koje ga učim nije netko koga volim ili ne volim, već profesionalni govornik. Primjer onoga tko je taj jezik učio osoba je koja ne govori ono što misli, nego recitira ono što su joj drugi pripremili. Vernakularni jezik rađa se u meni iz razmjene misli dviju potpunih osoba koje razgovaraju, a naučeni jezik sinkroniziran je sa zvučnicima, čiji je posao brbljati." (Ivan Illich, Vernakularne vrijednosti)

Ivo Lučić

PROKLESTVO

Bila u Ramnom jedna đevojka. Mara joe bilo ime. Svie zvali Mara Ôjina. Ćaću joj zvali Ôjo. Bijoe mirnićina. Žena mue bila Zora. Izvor veli dae ona bila pravi domaćin. Dase zbori dae bila Hadžibegov potomak. Bojse ste vi čuli zatok silnika. Onje živijo stȍgodina prije Zore. Imoe kulu u Utovu, ono đe zovu Utovski Grad. Unju bimu dovodili mnade đevojke. On bii pritisko. Kadbi koju pritisno, naredijobi kakvu momku dae jami zaženu. Kažu dae Zora i sličila nanj: bila crna, jake građe, živa, povjena nosa. Sat, jeli nijeli odnjek, to neznam.

Ôjina tije kuća bila odman kocrkve. Borati, u crkovnom śenu. Jednom puče glas dase Mara spetljala sašumarom. Bijoe to oni nesretnji Mustafa. E, jes, štoe kaznijo moju babu. Saćuti onjem pripoviđet što znam. Nije o njem… ma jes. O njem i Mari, o selu, Crkvi i svemu, pa etoti.

Taj Mustafa je bijo odneklen iz Bosne. Falan dae imo tamo ženu i đecu. Ontije svraćo u Ojinije, užo konji štogoć iźes. Ženske bimu òprāle robu. Vele dasu Ojini zato slobodno mogli kras drva u državnom eraru. Toe bilo kodati neko dâ neznam kakvo bògastvo, jerbo drva nije bilo niđe uravanjskom, a trebaloie zasvašta.

***

Nasu u školi učili dasu Mlečani pośekli svu našu goru. Tako mi reknemo zašumu. Dasue oćerali prômora. Jesu kenjca. Nešto, bezbeli, jesu oćerali, ama nije to baterisalo našu goru. Mlečenima jebilo sto puta lašnje šćerat s Alpa rijekam, vet odnas gonit konjma domora. Negosmo tie mi malo pomalo pośekli. Evo kako. Vazdae bivalo više naroda, pasu sela i gradovi bili sve viši. Trebaloe narod najes i ogrijat. Aprije tie hajvan bijo glamni, najviše ovce. Njibi izgonili ono na planine ljeti, a zimi na more, što vele gornjaši u humine. E. Amasuti države, kako su nastajale, zabranile dase pregoni pro granica i odman skratile hod ovcam. Jerbo, trebaloe da ovce odu što dalje, dase obnovi trava. Takoe sve više živine sve dulje paslo na sve manjem, pae izvrćela svaku zubotku trave. Isto, vele dasu ljudi prije palili goru da ima đe hajvan pâs. A góree trebalo zasve. Zimi za grijanje i kuhanje, a ljeti za kuhanje. Pa su palili klačinu da dobiju klak za zidat kuće. A tobi strašno trošilo drva. Onda, nekisu pravili ugalj pa gonili ugrad. Itakotie oko tije mjesta najprije nestajalo šume, a domalosu ostali ibreztrave. Pasu onda i krekove vadili između stijena po brdu, akoe osto đekoji, pa kabi naišla jača kiša spralabi ono zemje štoe bilo, pabi ostala prava pustinja. Kakvi Mlečani. Totie koda tie Bok reko.

Tako dasu jadne žene, uzvas poso koiije tero, morale prvo ujitru donijet drva. Atoe bilo daleko iutuđem. Digle bise uprve pijevce ijedna zadrugom udrva, đei ima nać, nekolika sata tamo, nekolika vamo. Šeset ôka naleđi. Pasu oni kojisu imali goru, dobroe čuvali. Znalibi presres žene paim jamit užalinu i iśećje na komade pai spremit doma brez drva. A Mustafa biim još i kaznu napiso. Koe imo Mustafu, ufatijo je, štoseno veli, Boga za bradu.

***

Počeše priče da Mara Ojina staje s Mustafom. Dasui viđali zajedno same. Dasu neki domaćini išli u Oje daim to nabiju nanos, ama oni nijesu dali daeto istina. Daim zavide što smiju brati drva ueraru. Sat, Mustafa vala nije nibijo kakav dabi žene zanjim išle. Izgledoe stariji dvades godina, vas mršav, suh, iźela ga rakija. A Mara Ojina bila pristala đevojka. Kobi povjerovo?!

Jedno jutro bahnu Grga Vukić, ja mislim dae bijo knez sela, u dumin komin:
– Našek baleka moj dumo! Mara Ojina noćas prešla k Mustafi ukuću.

Te dun-Jozo i Grgur u Mustafe doli na Stanicu, u Šumariju. Maru za ruku, jedan sjedne drugi sdruge strane i kroselo dovedie doma. Onase ne otimje. Ali, matera Zora ničut!

– Ne treba išćeraničina jedna išćerana ođe više dolazit. Osramotilae kuću i cijelo selo! Šikuljetina jedna! – Svake jadi nanju.

Jedvae nekako ubijedili. Tu Mara ostani. Istu veče opet se vrati k Mustafi. Piso dumo direkciji šuma u Sarajevo daga premjeste, da more ko odnaroda, borati, napravit belaj. Pa đesi onda?! Borami, domaloga povukoše. Ode i Mara Ojina šnjim. Vele, zbabna.

***

Javijo dumo biskupu. Biskup Alojzije naredijo izopćenje cijele famelje. Crkva veli izopćenje, narod proklestvo. Niko nepanti u Popovu dase to ikat dogodilo. Ama biskup naredijo da bude što žešće, za pouku drugijem. Ajde, dae za prvoslavca, painekako, ama za muslimana?! Fameljae skroz odbacila, koda nije njiova.

Najavijo dumo namisi hevtu prije. Nataj dan prije mise zvonjelo samo jednom. Otar ko na Veliki Petak, svijeće samo dvije gore, ostale prevrnute, prekrivač otara od crne krpe. Kae počeo misu, dumo reko da mora po biskupovoj naredbi isključit iz duovne zajednice Ojinu famelju zbok njiove šćeri Mare i štoe nijesu šćeli držat ukući. Ujedna doba počeose dumo krivit, a zanjim i cijela crkva.

Misa ide, ne pjevaju pjesme, nema propovijedi, ne kupi se lemuzina. Kae završila, nikom nije palo napamet zaigrat kolo na Igrištu nit zapjevat. Kodae korizma. Naroce odma razišo doma. Dugo su ponavljali: Nedaj Bože nikad više dočekat vako. Radije lijepu smrt.

Proklestvo je bilo na određeno vrijeme i akose famelja bude fino vladala i molila opros, rečenoe da ćei vratit u Crkvu. Ovotije dun-Jozo nekolika puta pripovidijo.

Domalo, Marina sestra Ljubica, ma nijese ni zađevojčila, razboli se i umri. Domalo izanje i Zora. Marina braća Božo i Jerko i sestra Ivana dosta su trpjeli zboktok.

***

Mara je, bezbeli, dugo dumenila štae spopade i zašto bašnju. Bojsee zborila:
– Tasu se okajasili mene, Bože mi oprosti. Iovi vrag iz Bosne, aiovi iz Ramnog. Tase prte umoj život? Ai kakav tie to život? Nikakav, ama nemoš ižnjeg. Nit ga moreš živjet nit krepat.

To mi samo naklapamo. Štae bilo šnjom? Niko nezna. Nikoe ne spominje. Nanjiovu grebu nema njezina imena. Pitam jednog komšiju, maloe stariji od mene, auselu nema puno više straiie, kaže danie nikat čuo zato. Aonda se śeti dae bio nakav šumar Mustafa.

Zvao iz Marine kuće otnjezina brata Bože unuka, žive u Dubromniku. Vele daga interesuju starine, dabi znao rijet.
– Nije bila taka u nas – veli on. –  Nije đed imo tri sestre, ni pranđed tri šćeri. Dato nije od odionika, Šimuna?

Prenijo sam mu oklen mi podaci, idae čoek kojito priča „proveo“ proklestvo.  On veli dae radio stablo zacijelu familiju, padabi znao. Da mora dae to greška. Tu staru kuću, đee đed živijo, veli dae on uredijo ko baštinu. Dolazilae Deša iz Dubromnika, toe ono đe uče ljude o starinam. I dae Stanislav iz Utova držo isto jednu radijonu, neznam o čemuno reče.

O Mari niko ništa. Mara nizakok nije postojala, nitje se jadnice ko śeća. Nanjoe proklestvo uspjelo jedan kroz jedan.

www.polis.ba