Ivo Žanić, Arhitekstura „zapadnoga“ Mostara
Znanstvenik i pisac Ivo Žanić objavio je u ljeto 1999. godine vrlo važan trodijelni esej o novom ideološko-političkom konstruiranju nacionalnih identiteta putom obilježavanja javnih prostora, pod naslovom Slučaj Hercegovina: proizvodnja jedne obmane.
Za prvi dio eseja povod je bila groteskna reklama na Hrvatskoj televiziji tada HDZ-ovoj politici podobne Mesne industrije Lijanović, u kojoj se njezino sjedište, Široki Brijeg, naziva „gradom fra Didaka Buntića i Gojka Šuška“, čime se sugerira vrednosno izjednačavanje Buntića, istinskoga narodnog, kulturnog, prosvjetnog i humanitarnog velikana, s opskurnim operativcem Tuđmanove hercegobosanske politike.
U drugome dijelu Žanić, na primjerima istupa i tekstova fra Tomislava Pervana, Ivana Aralice i drugih autora, govori o stvaranju u osnovi rasističkoga stereotipa o Hercegovcima kao jedinom „zdravom i državotvornom nacionalnom elementu“, za razliku od stanovnika velikih gradova (Zagreb, dalmatinski gradovi uz obalu…)
Pod naslovom Arhitekstura „zapadnoga“ Mostara, izvučenim za ovu priliku iz teksta, ovdje se donosi treći dio Žanićeva eseja, u kojemu je riječ o preimenovanju ulica i javnih prostora u „zapadnom“ Mostaru, kao gotovo doslovnoj kopiji nazivlja javnih prostora u Zagrebu.
Ivo Žanić redovni je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Uz brojne znanstvene radove i članke, autor je desetak knjiga među kojima su i u stručnoj i u široj javnosti veliku pažnju privukle: Smrt crvenog fiće (Članci i ogledi 1989-1993), Zagreb 1993, Prevarena povijest (Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995. godine), Zagreb 1998. i Hrvatski na uvjetnoj slobodi. Jezik, identitet i politika između Jugoslavije i Europe, Zagreb 2007. (I. Lovrenović)
Arhitekstura "zapadnoga" Mostara
Osam godina, od svog nastanka do sredine prošle godine, nova HDZ-ova politička elita u Hercegovini nije iskazivala nikakvu namjeru imati autonomnu političku volju ili oblikovati bilo kakav stav koji bi izlazio iz okvira "svehrvatskoga nacionalnoga interesa" ili "hrvatske državne politike" kakvi su definirani u zagrebačkome stranačkome vrhu. Njena jedina zadaća i jedina svrha njena postojanja ionako je bilo što čvršće uključenje svih oblika života u odgovarajuće sustave Republike Hrvatske i funkcionalno i sadržajno izjednačenje s njima. U skladu s time bili su i njeni javni istupi: sve posebnosti vlastite pravne, političke, kulturne i historijske situacije ne samo što su se ignorirale nego i aktivno pobijale. Kada bi bivali optuživani da kroz koncept Herceg-Bosne stvaraju državu u državi i glume državnike, svi su oni neumorno ponavljali kako je istina upravo suprotna - nikakva država nego samo jedna sasvim obična, ni po čemu izdvojena županija Republike Hrvatske.
U takvim odnosima ni simbolična legitimacija te elite nije mogla biti ništa drugo doli slijep prijenos svih elemenata simboličnoga identiteta „matice“. Ona je političku frazeologiju Predsjednika Svih Hrvata kopirala dosljednije nego itko u Hrvatskoj, preuzela iz Hrvatske službeno znakovlje i terminologiju, npr. nazive HVIDRA i Domovinski rat. Nema boljega dokaza za to od jedne kratkovjeke omaške: nakon Daytona bila je kao hrvatska terminološka inačica kantona s najvišega mjesta propisana veležupa, ali se ubrzo izgubila u korist županije, jer je očito i ta sitna terminološka razlika u odnosu na "maticu" bila ocijenjena nepoželjnom. Preuzet je i ritualni kalendar: u Herceg-Bosni, bila ona ili ne bila ukinuta, službeno se obilježavaju državni praznici Republike Hrvatske, pa je i nedavni Dan domovinske zahvalnosti bio blagdan i neradni dan u trima mostarskim općinama pod upravom HDZ-a. Istodobno, HDZ-ovi dužnosnici u bosansko-hercegovačkoj upravi dobivaju upute neka ignoriraju praznike BiH.
Jedno, nipošto nevažno poglavlje takva oponašanja bilo je uvođenje novoga nazivlja ulica i trgova u dijelu Mostara koji je nakon Washingtonskih sporazuma ostao u vlasti HDZ-a. Taj grad bio je od početka u politici te stranke programski definiran kao stolni grad Hrvata u BiH, a nakon okončanja rata i podjele ta se njegova uloga mogla početi realizirati samo u zapadnome dijelu. Ondje je pak - groteskno ali u takvu tipu političke svijesti logično i neizbježno - napravljena ni manje ni više nego arhiteksturna inačica Zagreba, glavnoga grada svih Hrvata.
Pojam arhitekstura skovao je izraelski antropolog Maoz Azaryahu kako bi označio ukupnost urbane arhitekture i teksta koji je označuje. Taj tekst, tj. odabir spomenikâ i imenâ ulica i trgova, zapravo je svojevrsna naracija, simbolični iskaz ideološko-političkoga programa; svaka promjena u njemu uvijek je borba za istiskivanje jednoga a nametanje drugoga sjećanja, odnosno znak da je nova vlast ovladala prostorom. Predmet Azaryahuova zanimanja bila je arhitekstura Berlina i njene etape - od jedinstvena grada i prijestolnice Njemačke preko nacističkog razdoblja i dvaju podtekstova što su nastali u zapadnom i istočnom dijelu grada u tijeku njegove podjele do promjena koje su u bivšem Istočnom Berlinu uslijedile nakon pada Zida, a koje nisu, kako bi se moglo pomisliti, bile jednoznačno brisanje komunističke i mehanički povratak na pretkomunističku arhiteksturu. No, jednako nasilno podijeljeni Mostar nije u tome smislu manja poslastica.
U posljednjim godinama austro-ugarske vladavine zapadno od stare gradske jezgre oko Staroga mosta projektiran je neke vrste novi centar grada koji je rastao. Gradio se nekoliko desetljeća prije negoli je urbanistički dokraja definiran. Njegova os postao je kružni trg u koji utječe odnosno iz kojega istječe šest pravilnih, zrakasto raspoređenih ulica, no izvorno nije imao nikakav personaliziran ili ideologiziran naziv nego onaj koji je proizlazio iz njegova oblika - Rondo, što Mostarci do danas nisu prestali rabiti. Promjene u arhiteksturi baš su na tome mjestu bile najsustavnije i najveće, jer su trg i sklop ulica oko njega bili i ostali ključna točka simbolične prezentacije svake vlasti koja se u gradu uspostavljala. Takvu funkciju omogućavao mu je ne samo istaknut položaj u strukturi grada nego i oblik "kao za izložbu" i prostorna reprezentativnost. Njegova nevelika udaljenost od stare jezgre svakoj je vlasti i ideologiji omogućavala da svoje bitne simbolične sadržaje unese nadomak samome srcu grada.
Prva Jugoslavija nije dirala naziv Rondo, a intrigantna je činjenica da je NDH za nj izabrala neideološki pojam, slobodu, čak bez atributa koji bi precizirao da je posrijedi hrvatska sloboda, dok je konkretne sadržaje organizacijsko-ideološke platforme kojima se ima zahvaliti dotična sloboda smjestila u ulice koje u trg utječu. Tako je stvorila arhiteksturu u kojoj se jedan politički program čita kao pripovijest vrlo čvrste kompozicije: slobodu su donijeli i za nju jamče ustaše, učinili su to, s jedne strane, pod vodstvom i naukom Ante Pavelića kao domaćega vođe, a s druge uz pomoć i pod naukom Adolfa Hitlera kao izvanjskog uzora i zaštitnika; tko se trgu primiče, prima poruku kako se s ta tri elementa dolazi do slobode, a tko se s njega odmiče ima razumjeti kako se opća sloboda u njima povijesno i prostorno konkretizira.
Koncept prema kojemu se na Rondu definira vlastita osloboditeljska misija nisu napustili ni komunisti. Iako ga nisu izrijekom imenovali kao, recimo, Trg oslobođenja, nego po datumu kada su 1944. ušli u grad, on je u novome imaginariju funkcionirao kao sinonim stjecanja slobode, novoga početak ili nove nulte točke povijesnoga vremena. U uzajamnoj uvjetovanosti s tom prekretničkom točkom nanizani su oni koji su je konkretizirali i omogućili, te nad njome bdiju: Lenjin kao izvanjski ideološki i politički uzor i učitelj; JNA kao oružani jamac; vojvođanski Srbin Petar Drapšin, zapovjednik IV. armije, kao neposredni izvršitelj misije na lokalnom području; Crnogorac Sava Kovačević kao reprezentativni primjer ratnog junaštva i požrtvovnosti pripadnika pobjedničke vojske; nevesinjski Srbin Blagoje Parović, predratni komunist koji je poginuo u internacionalnim brigadama u španjolskom građanskom ratu, kao dokaz da nova ideologija nije nametnuta nego izrasta i iz lokalnih hercegovačkih korjenova; te Hrvat nekomunist Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOH-a odnosno Sabora, kao pokazatelj kako nova vlast ima legitimno utemeljenje (i) u hrvatskom narodu i njegovim težnjama. Istina, na samome Rondu izostao je Tito, koji bi se u takvu prekrivanju starih tekstova novima očekivao na Pavelićevu mjestu. Ipak, simbolična je naracija i bez njega više nego jasna, a on se dobro namirio u neposrednom susjedstvu, preuzevši u svoju ulicu i dio one koje je pripadala njegovu ratnom antagonistu.
Kada se u "pravom" Zagrebu nakon smjene vlasti 1990. uspostavljala nova arhitekstura, njen ključni čin ‒ uz povratak bana Jelačića likom i imenom na središnji gradski trg ‒ bilo je preimenovanje jednoga sličnoga kružnog trga s također šest zrakasto položenih prilaznih ulica. Trg žrtava fašizma postao je Trg hrvatskih velikana, pa je tako, zajedno s mrežom okolnih ulica i trgova, oblikovana središnja simbolična prezentacija glavnoga grada svih Hrvata i državotvorne ideologije nove vlasti, onako kako ju je osmislio i propisao njen prvi čovjek. Nešto kasnije u filijalnom ili paralelnom hrvatskom stolnom gradu u Hercegovini takva je politička poruka ispisana još radikalnije.
Nije teško zaključiti da ni u civiliziranoj i demokratskoj varijanti izgradnje nove arhiteksture nakon preokreta 1990. Lenjin ne bi bio opstao, a o JNA da se i ne govori. To zacijelo ne bi bilo uspjelo ni Petru Drapšinu, kao ni 14. februaru, jer je i taj Dan oslobođenja u Hercegovini imao itekako krvavo naličje, ispunjeno neselektivnim odmazdama i terorom koji je trajao mnogo duže nego drugdje u zemlji. Nije, dakako, teško zaključiti ni to da bi u takvoj situaciji u Zagrebu na Savi, uzoru i idealu samozvane političke elite filijalnoga Zagreba na Neretvi, nedvojbeno bio opstao Trg žrtava fašizma kao jasna nadideološka, općecivilizacijska poruka.
Slijepo izvršavajući svoj ideološki i programski domaći zadatak, novopečeni su Zagrepčanci, odreda dojučerašnji štovatelji 14. februara i svega što je iz njega stvarno i simbolično proizlazilo, osmislili ne samo lokalnu Hrvatsku nego i, logično, njen lokalni glavni grad Zagreb. A Rondo je u urbanističkom smislu zaista bio kao naručen za takav domoljubni pothvat i dok trepneš, eto još jednoga Trga hrvatskih velikana. No, dok je u Zagrebu, iako zapravo izvansistemski, u jednoj od pristupnih ulica opstao jugoslavenčina Franjo Rački, u herceg-bosanskoj varijanti to se nije posrećilo partizančini Nazoru. Novi arhiteksturni Panteon stolnoga grada Hrvata u BiH oblikovan je kao ničim nenatrunjena i jednoznačna objava operativnoga programa i konkretizacija iste one političko-ideološke koncepcije koja je definirana u Zagrebu. Srednjovjekovni hrvatski vladari Branimir i Petar Krešimir (u okolnom spletu ulica još Zvonimir, Domagoj, Višeslav i Tomislav), oblikuju jasnu poruku o onome što se u referatima Predsjednika Svih Hrvata naziva Hrvatskom u "njenim prirodnim i povijesnim granicama". Nikola Šubić Zrinski dodatno je znak otpora osmanskom osvajaču (i možda nije bez dodatna značenja što ulica njegova imena smjera na istočni, "bošnjački" dio podijeljenoga grada), dok srednjovjekovni humski knez Mihajlo Višević signalizira kontinuitet upravne autonomije, zapravo državotvornosti na lokalnoj razini.
Bosanski kralj Tvrtko, kao ni posljednja bosanska kraljica Katarina, rodom Hercegovka, nisu, dakako, u takvu političkom okviru znak vrednovanja i priznavanja srednjovjekovne bosanske državnosti kao simbolične osnovice suvremene bosansko-hercegovačke države u istom smislu u kojemu se suvremena Hrvatska simbolično legitimira sljednicom srednjovjekovnoga kraljevstva; oni su isključivo Hrvati, u smislu u kojemu je u rujnu i listopadu 1995. iz kontroliranih hrvatskih medija sve prštalo od Jajca kao "hrvatskoga kraljevskoga grada". Tvrtko i Katarina nisu nikakvi Bosanci, ili bosansko-hercegovački Hrvati, nego samo i isključivo Hrvati, kao što ni Bosna i Hercegovina nije (bila) ništa vlastito i autentično nego samo privremena rezervna hrvatska država dok se ono 1941. nije stekla "sgodna prilika" za ponovno ujedinjenje. Istina, mislile su domoljubne glave koje su tako pronicavo razumjele prošlost, a o suvremenosti da se i ne govori, u Tvrtkovoj i Katarininoj zemlji u međuvremenu su se namnožili nehrvatski uljezi i hrvatski izdajice, no to je lako srediti u sklopu općeg ispravljanja povijesnih grešaka pod mudrim vodstvom hrvatske državne politike, s krstom dogovorno, a s nekrstom, bude li se opirao, može i drugačije.
Mostarska arhitekstura jugoslavenskog razdoblja ipak nije bila bez jasnih općehrvatskih znakova: osim Nazora, ulice u sklopu oko Ronda imali su Stjepan Radić, koji je jedini i preživio, te Matija Gubec, kojemu, valjda zbog ljevičarenja i nedržavotvornosti, to nije uspjelo. No, nedostižni vrhunac političkoga sljepila, neukusa i bahatosti priučenih Zagrepčanaca ipak je imenovanje nekadašnjega Gradskog parka ‒ Zrinjevcem. Dok su filijalnim Trgom hrvatskih velikana samo potvrdili ono što ionako nisu krili, naime potpunu političku ovisnost o zagrebačkoj središnjici, Zrinjevcem su razotkrili mnogo više ‒ beskrajnu i beznadnu pustoš u glavama koja, kao psihološki fenomen, ostaje izvan svake, pa tako i loše političnosti.
Nije, naravno, sporno pravo lokalnih Hrvata da se svoj identitet iskažu i takvim općehrvatskim i visokoreprezentativnim simbolima; ono je sporno kad znači opasnu političku manipulaciju, barbarsko razaranje jednoga slojevitoga identiteta kojega su i Hrvati organski dio, te u krajnjem ishodu vlastito poricanje i iskorjenjivanje. Psihološke i sve druge posljedice takva ponašanja pogubnije su i dalekosežnije od svega što bi ikad mogao proizvesti i najperfidniji srpski i bošnjački ekstremizam.
Sve to oblikovano je još u vrijeme herceg-bosanske "državnosti", u, recimo tako, oponašateljskom razdoblju, kada je i simboličnom sferom dominiralo izražavanje istovjetnosti s Hrvatskom. U daytonskom ili "postdržavnom" razdoblju, kada postaje očito da od pripojenja do daljega nema ništa, nailaze pak novi elementi koji nude čitanje te sfere u drugačijemu ključu. Slučajno ili ne, objava provincijala Pervana da hercegovački Hrvati imaju poslanje ozdraviti Hrvatsku uslijedila je nedugo pošto je u svibnju 1998. novoizabrani predsjednik HDZBiH Ante Jelavić s govornice u Mostaru uzviknuo: "Mi ovdje smo temelj!", te točno u vrijeme kada se nizom dirigiranih propagandnih akcija počela promicati ideja o trećem entitetu u BiH. Slučajno ili ne, na najnakladnijim su se stranicama u savskoj varijanti Zagreba odmah pojavili i napisi s ambicijom da povijesno i državnopravno razrade osnovu te "temeljnosti" i toga "mesijanstva", da im, drugačije kazano, namaknu formalno teorijsko pokriće. Potpisao ih je Mate Kovačević, no bit će da samo ime i nije toliko važno.
U prvome članku najprije je raskrinkao razne zapadne urote protiv Hrvata, svih i svuda, ali ponajprije u BiH, što uključuje i "zabranu njihova povijesnog naziva Herceg-Bosna", zaključio je kako im je "preostao još jedini, ali pravnopovijesno utemeljen naziv Hercegovina, koja bi pod određenim uvjetima, a na temelju referenduma o samoodređenju imala napokon pravo na vlastiti suverenitet", "pravo na samostalni i nezavisni položaj u međunarodnoj zajednici" (Večernji list, 31. siječnja 1999, ali uredno preneseno i u Slobodnoj Dalmaciji 2. veljače 1999). Ako jest glupo, nije nelogično: ulazak u Hrvatsku je zapriječen, ostanak u BiH odavna odbijen, pa se probija put koji je još jedini preostao.
Uskoro je uslijedila i razrada, pod posve preciznim naslovom: "Hercegovačka državna posebnost". Srbi su učinili što su učinili, Bošnjaci neka čine što ih je volja, a Hrvatima je "ipak mudrije odlučiti se za vlastiti samostalan državni put u okviru Hercegovine". Povijesnu osnovicu za takav zahtjev čine:
1) humska kneževina Mihajla Viševića iz 10. st, s kojom se, eto sretne slučajnosti, Hercegovina danas prostorno podudara;
2) "međunarodno priznanje svoje zemlje" koje je od "katoličkog Zapada" u 15. st. zadobio herceg Stjepan Kosača, čime je "i formalno postao suverenom" u zemlji koja će se po tome i prozvati Hercegovinom;
3) sultanova odluka u 19. st, "kada se rađaju mnoge europske nacije", da Hercegovinu kao poseban pašaluk "potpuno odvoji" od Bosne i tako je potvrdi kao "poseban entitet [!] unutar Turskog carstva";
4) protuosmanski ustanak 1875, koji je počeo u Gabeli, kao očit dokaz autohtone vojne sposobnosti; te
5) nedavni rat, "kad su Hercegovci zapravo bili jedini branitelji Bosne od crvene jugonemani".
Sve navedeno "hercegovačkom narodu ostavlja otvoreni put za vlastitu državu", pa kada se još provede referendum o samoodređenju, eto što "može zajamčiti Hercegovini samostojnost u dobrosusjedskim odnošajima sa svim susjednim državama - Bosnom, Hrvatskom i Republikom Srpskom" (Večernji list, 7. ožujka 1999).
Dotaknut čarobnim štapićem državotvornosti, više ni Zagreb na Neretvi ne može ostati puki preslik Zagreba sa Save i iskaz odanosti "matici", jer se s novim idejama redefiniraju ukupni odnosi centra i periferije, originala i kopije. Uloge se zamjenjuju i nailazi vrijeme kada će razvodnjena "matica" pred čistokrvnim sucima s dojučerašnje periferije morati dokazivati svoje nacionalno zdravlje i sposobnost čuvanja zavjetne državne misli. Još preciznije, Hrvatskoj se opet dogodio kobni poraz na Gvozdu i "sporazumaška politika" faktično je dovela na vlast tuđince, istina, ne više Mađare nego svakovrsnu anacionalnu masoneriju iz Haaga, Bruxellesa i Washingtona, no sreća je u nesreći što se ni ovaj put najbolji i najodlučniji Hrvati ne šćahu u lance svezati nego se povukoše prema jugoiztočnom dielu Hrvatske, da junački amanet čuvaju, divno ime i svetu slobodu, da svojim neuništivim državotvornim genom stvore autentičnu nacionalnu državu i autentičniji, nepurgerski Zagreb kao njen glavni grad. Ta država izdržat će sve izvanjske pritiske i prezreti sve nehrvatske utjecaje, pa u sgodnoj prilici nesebično stati na čelo sveopćega hrvatskog oslobođenja i ozdravljenja, i jednom zauvijek ispraviti sve greške povijesti.*
Da su se fra Tomislav Pervan, Ivan Aralica, naš Goja i ponajprije Predsjednik Svih Hrvata, kada su prije devet godina zbunjeni i uplašeni ljudi na tom mitskom jugoiztoku pogledali u njih s onoliko povjerenja, potrudili objasniti im u kojim je obmanama korijen njihove nevolje, bili bi postali njihovi pravi spasitelji i zaista veliki ljudi. Veliki kao, recimo, fra Didak Buntić. Umjesto toga, oni su ih opili još jednom obmanom, pa su se tragično potvrdile riječi Josifa Brodskoga da je „povijest zlatni rudnik za skorojeviće i nitkove. Tko god potegne okidač s namjerom da ispravi neku povijesnu grešku, taj je velik lažac. Povijest ne griješi, jer ona nema smisla. Okidače ljudi uvijek potežu radi vlastitih interesa, a povijest citiraju kako bi izbjegli odgovornost i tjeskobu vlastite savjesti.“
* U svojim memoarskim Doživljajima (1968) Ante Pavelić, naime, razvija pseudopovijesnu tezu da su se oni hrvatski velikaši koji nakon bitke na Gvozdu nisu htjeli pristati na personalnu uniju s Mađarima sklonili u Hercegovinu, jugoistočnu Hrvatsku, i čekali „sgodnu priliku“ da svrgnu tuđince. Taj mit istovjetan je (veliko)srpskom mitu o tome kako su se najodlučniji i najnepokoriviji srpski velikaši nakon kosovskog poraza povukli u crnogorska brda s istom misijom - čuvati luč slobode, pa kad naiđe prilika, mesijanski osloboditi ostatak naroda. Tim mitovima autor je posvetio prvi nastavak ovog eseja, a sintagme koje su ovdje navedene u kurzivu citati su iz Pavelićevih Doživljaja i Njegoševa Gorskog vijenca!