Ivan Lovrenović

Krajem prošle godine u zaprešićkoj Frakturi, kod Seida Serdarevića, izašlo je prvo kolo Izabranih djela Miljenka Jergovića: Sarajevski Marlboro, Dvori od oraha, Hauzmajstor Šulc i knjiga izabranih eseja Imenik lijepih vještina. Uređivao sam, na Sredarevićev poziv, te knjige, i ponovo ih pročitao, sada u onoj specifično razrokoj vrsti čitanja - redaktorskoga, koje je istovremeno i čitalački užitak, i rigorozno vrebanje. Pokazalo se da jedno drugome nije smetalo, dapače, otvaralo je novi doživljaj tih tekstova, širi i vibrantniji od onoga iz prethodnih čitanja. To iskustvo trebalo je sažeti u kratke izdavačke bilješke na koricama knjiga. Evo ih. (Ivan Lovrenović)

Sarajevski Marlboro

Tematizirajući ratnu stvarnost Sarajeva, priče iz Sarajevskoga Marlbora u poetičkom pogledu superiorno iznevjeruju konvencije i očekivanja: Jergović ne operira povišenim emocijama, ne „igra“ na sentiment, u njegovom se gledanju svijet i ljudi ne dijele manihejski na dobre i zle, na zločince i žrtve. Narativni postupak je stegnut, bez retoričkih paroksizama, usredsređen na događaj i na ono što se u njemu zbiva sa čovjekom, bez svoje volje bačenim u događaj. A sve je to viđeno kao iz stanja neke čudovite odvojenosti, koja omogućuje da se sve stvari sagledavaju i tekstom oblikuju istovremeno u svojoj tvrdoj stvarnosti, i sugestivno oneobičene izvan ičijega i ikakvoga poznatoga iskustva. Odmah po izlasku prvoga izdanja 1994. godine, Sarajevski Marlboro - u tom trenutku prva prozna knjiga mladoga sarajevskog pjesnika i kolumnista - bio je prepoznat kao književni fenomen. Danas, četvrt stoljeća kasnije, kada je Jergović već autor obimnoga, raznovrsnog a i dalje otvorenoga opusa, dvadesetdevet kratkih proza iz Sarajevskog Marlbora zrače jednakom magijom, na neki način još zagonetnijom, ostajući amblemskom knjigom ovoga pisca, ali i cijele jedne književne mikro-epohe ozračene ratom 1992-95. 

Dvori od oraha 

Dubrovnik kao središte iz kojega se priča radijalno širi na Bosnu, Hrvatsku, Srbiju, Balkan, Evropu; obitelj kao jezgra iz koje priča polazi a onda se u silnom razgranjavanju dotiče i povezuje s brojnim drugim obiteljima, osobama, sudbinama; dvadeseti vijek kao pozornica svih tih zbivanja, baš cijeli taj čudesni i sumanuti vijek sa svojim lijepim i strašnim čudima, svojim ratovima i istrebljenjima, sa svojim uznesenjima i slomovima, ljudskim i političkim - to je kronotop, i to je predmetni svijet romana Dvori od oraha, predočen i ispričan u obrnutoj kronologiji, od svojega kraja prema svojemu početku. Virtuozna je sigurnost i preciznost autorskoga postupka kojom se cijelom tom gaudijevski fantastičnom strukturom vlada. A osnovni poetički koncept - da se sve to i začne i skonča u malome, u mikro-perspektivi sitnoga ljudskog života, podsjeća na ingenioznu figuru iz pučke poezije: „Pružih zlatnu žicu preko bijela svijeta, pa je savih u orahovu ljusku.“ Odgonetka: očinji vid.  

Hauzmajstor Šulc

Knjigu Hauzmajstor Šulc možete čitati kao roman: glavni lik, o čijem životu i karakteru knjiga govori, potom niz epizoda, događaja i drugih likova koji čine njegovu životnu i društvenu sredinu (Sarajevo kroz dobar dio dvadesetoga stoljeća), a sve je povezano u cjelinu likom hauzmajstora Šulca... A on je arhetipski majstor, i to je ono što kao ideja predstavlja fundament knjige: Ne plaši se vraga, špijuna i narodnih neprijatelja, postoji samo stroj koji u času / Stane, postoji oko koje vidi i ruka koja popravi kvar. Knjigu Hauzmajstor Šulc možete, zatim, čitati i kao pjesničku zbirku, ne samo i ne prvenstveno po tomu što je „tehnički“ pisana u stihovima, nego zato što je njezin jezik i književni duktus eminentno pjesnički, lirski. Ono, pak, što knjigu čini jedinstvenom, jest način na koji se u njoj narativni i lirski prosede sjedinjuju, stvarajući sasvim poseban ton koji vlada cijelom knjigom. Tako se zapravo dokida važnost pitanja o žanru: kao svaki književno izvoran i dobar tekst, Hauzmajstor Šulc razmiče granice žanra i utvrđuje ih nanovo. 

Imenik lijepih vještina 

Na velikoj i razvedenoj mapi Jergovićeva književnog opusa, koji je i dalje u nastajanju i narastanju, jednako na svim svojim žanrovskim i tematskim izohipsama, zasebno mjesto pripada diskurzivnom tekstu. Od samih autorovih književnih početaka, krajem osamdesetih godina 20. vijeka, to je vezano s pisanjem za novine, što je u Jergovića ostalo konstantom do danas, u neumoljivom tjednom ritmu. Još s prvim novinskim tekstovima, za koje je 1990. dobio nagradu „Veselko Tenžera“, tada najsnažnije priznanje te vrste u štokavskom dijelu Jugoslavije, Jergović demonstrira izrazito individualiziran stil, koji s lakoćom probija tipološke granice eseja, kolumne, komentara, osobnoga sjećanja, pripovjednoga prosedea, slijevajući sve u specifičan amalgam jergovićevskoga esejizma. S vremenom tematski registar njegovoga interesa širi se u ogromnim koncentričnim krugovima: književnost i knjige prije svega, ali i film, slikarstvo, muzika (sva: klasična, nova, narodna...), strip, nogomet, nascentna stvarnost sa svim svojim čudima, rijetko dobrim, najčešće opakim, politička povijest, identitetne drame postberlinskoga doba, s posebnom osjetljivošću za društvenu poziciju svih vrsta manjinaca...

Jergovićev esej: svjedočanstvo neutažive duhovne gladi da se tekstom obuhvati, ili barem dotakne totalitet stvarnosti, cijeli svijet. Začudna je to i pomalo zastrašujuća glad, veličanstvena i, naravno, uzaludna. Uzaludnost? Pretpostaviti je da je i autoru poznata, jer sam daje mnoštvo indikacija za to u svojim tekstovima, pa nepopustljivost u svakodnevnom izvršavanju spomenutoga nauma, i vjera u Tekst kao posljednje uporište smisla, sugeriraju nešto od stoički svladane pomirenosti. No, sve bi to bilo sporedno da nije silne moći pisanja, jezika, po kojoj nas Jergovićev tekst angažira, uznemiruje, provocira, i, iznad svega toga, izaziva nepatvoreno čitateljsko uzbuđenje.