Ivan Lovrenović

Knjiga balkanskih crteža Uda Scholza

Naslov knjige*, koja je zamišljena kao popratna publikacija uz istoimenu izložbu, aludira svjesno na roman Karla Maya In den Schluchten des Balkan (U balkanskim gudurama), u kome se u romantičarskoj fikciji radnja smješta u brdski krajolik koji bi se trebao nalaziti negdje na prostoru između Albanije, Makedonije i Kosova. Sugestivnost ove fikcije bila je toliko jaka da je mladi Udo Scholz (rođen 1913. u moravskom mjestu Dolní Studánky/Schönbrunn, odrastao u Moravskoj Ostravi; umro 1989. u Bavarskoj) za vrijeme čitanja Mayevih avanturističkih romana pred sobom držao otvoren atlas, kako bi mogao identificirati topografiju svoje lektire. Ova ga je lektira konačno potakla da, sâm ili u pratnji, u vremenu između 1931. i 1938. krene više puta u potragu za mjestima opisanim u toj literaturi. Scholzovo zanimanje za Balkan proisteklo je iz literature, ali je on svoj susret s ovim krajem razradio ne literarno, nego likovno.

Scholzovo prvo putovanje po Balkanu (u Bugarsku i Tursku) uslijedilo je nakon njegove mature 1931. godine. Sljedeće godine upisao je studij geografije i likovne umjetnosti na njemačkom sveučilištu i na njemačkoj Tehničkoj visokoj školi u Pragu, ali je istovremeno pohađao i grafičku klasu na praškoj Akademiji za likovne umjetnosti. U vrijeme studija poduzeo je još dva putovanja po Balkanu (1933. i 1935.) koja su ga odvela u Srbiju, Kosovo, Makedoniju, Crnu Goru, sjevernu Albaniju i sjevernu Grčku, a prošao je i dijelovima Dalmacije i Bosne. Nakon završenog studija dobio je mjesto asistenta na njemačkoj Tehničkoj visokoj školi u Pragu (1936–1938). Zatim su uslijedila još dva daljnja putovanja na njemu tako dragi jug (1936. i 1938.). Sa svakoga od ovih putovanja kući je donio blokove sa skicama, crtežima i akvarelima na kojima su u prvome redu prikazani ljudi i arhitektura. Za vrijeme putovanja 1936, osim toga, skupljao je materijal za diplomski rad iz geografije o demografskoj slici i naseljima Stare Srbije.

Velik dio likovnih radova nastalih za vrijeme ovih putovanja nestao je, između ostaloga i Scholzov dnevnik. Sačuvale su se samo neke zabilješke koje je pisac kasnije sâm, budući da su bile pravljene nesistematski ili stenografski, dešifrirao i transkribirao. U njima je najviše riječ o prelascima granica, vožnjama i pješačenjima, konacima s ušima ili bez njih, prijaznim ljudima i manje prijaznim činovnicima. Mjestimice se tu osjeti nešto i od atmosfere koja je u to vrijeme vladala u srednjoj Evropi, tako u zapisima iz 1938. za vrijeme vožnje parobrodom po Dunavu: Česi, Slovaci, Moravci, Poljaci – svi su imali jasne predodžbe o svojoj političkoj budućnosti i svi su ih strastveno i glasno zagovarali (str. 73). U Travniku morao je Scholz zatražiti pomoć zubara i dospio je u ordinaciju Sefarda Mike Salomona: „Doktor je natucao njemački, a prema meni se ponio najljubaznije, premda je saznao da sam sudetski Nijemac.“ (27. lipnja 1938, str. 77.)

Scholzov interes nije bio usmjeren prema političkim mijenama u Evropi nego balkanskoj romantici ili onome što se obično pod time razumijeva. Ali unatoč tome ne možemo a da njegovo djelo, naočigled aktualnih zbivanja na Balkanu, ne promatramo i čitamo danas isljučujući i ovu perspektivu. Ni Scholzu nije moglo promaći da na Balkanu između pojedinih etničkih grupa vladaju međusobne predrasude i netrpeljivost (usp. str. 26, 30, 43, 51 i 61). Bilo bi sigurno pretjerano posegnuti za dnevničkim zapisima ovoga tada mladog čovjeka i koristiti ih kao „dokaz“, ali se isto tako i njegova usput načinjena zapažanja ne smiju okvalificirati kao adnotacije apolitičkog i nevještog promatrača; povijesna znanost zna i ovakve „male“ iskaze iskoristiti kao svjedočanstva i ugraditi ih u jednu širu sliku.

Ipak, prema Scholzu treba biti pravedan i na prvome mjestu istaći umjetničku stranu njegovog djela koje sadrži uglavnom crteže olovkom, ugljenom i perom, zatim nekoliko akvarela – ukupno oko 60 originalnih crteža. Blokovi sa skicama nisu se nažalost sačuvali, ali su se zato sačuvali snimci i fotografije prema kojima je Scholz kasnije na transparentnom papiru izradio crteže malog formata i ove prilikom svojih predavanja koristio za dia-projekcije. Ove minijature rađene su u manirima karikature – s malo poteza i ograničene samo na najnužnije – ali u svojoj izražajnosti pokazuju Scholza kao suverenog crtača i darovitog promatrača. Pri tome treba naglasiti da su ovi „dia-crteži“ nastali mnogo godina nakon viđenog i doživljenog, no umjetnikova ruka nije nikada došla u napast da rekonstruira ili oblikuje bez pokrića. Svaki detalj ima svoju podlogu. Stoga crteži djeluju vrlo uvjerljivo, a s obzirom na neobičnu tehniku i vrlo simpatično.

U knjizi, koja je ujedno i neka vrsta izložbenog kataloga, doneseno je oko 60 crno-bijelih reprodukcija Scholzovih radova, što je sasvim dovoljno da se o ovom umjetniku, zaljubljeniku u Balkan, dobije jasna slika. Knjiga sadrži osim toga i uvodne tekstove: „Tko je bio Udo Scholz?“ i „Odakle potječe materijal za izložbu?“, jedan povijesni uvod te popis objekata izložbe. Najveći dio zauzimaju opisi pojedinih putovanja, čija se rekonstrukcija oslanja uglavnom na dnevničke zapise; izvodi iz ovih zapisa su ilustrirani odgovarajućim crtežima. Premda u središtu Scholzova interesa Bosna i Hercegovina nije stajala na prvome mjestu, ona je ipak i u njegovom djelu i u ovoj publikaciji/izložbi dobro zastupljena. Reproducirani su sljedeći bosansko-hercegovački motivi: Sava kao kulturna granica između Bosne i Slavonije; Džamija u Mostaru; Scholz i drug na kamionu u dolini Bosne; Panorama Travnika; Stara džamija („stara crkva“) u Travniku; Besim-beg Teskeredžić iz Travnika; Mlin za žito i crepulja za pečenje kruha; Bogumilski nadgrobni spomenici kod Jajca; Kula u Jajcu; Drvena džamija u Jezeru kod Jajca. Omot knjige krasi akvarel Jajca, a kao popratni materijal uz izložbu tiskana je i razglednica s akvareliranim prikazom kule u Jajcu. Iz Scholzovih zapisa treba posebno spomenuti one iz Travnika, gdje je bio gost kod obitelji direktora travničke Građanske škole Barbarića: „... Direktor me je osim toga upoznao s Besimbegom Teskeredžićem koji je prije agrarne reforme bio najbogatiji travnički beg. Izuzetno inteligentan, nekoć austrijski poslanik u Carigradu, samosvjesni musliman koji nikada ne skida fesa, oduševljeni prijatelj prirode i osnivač mnogobrojnih turističkih svratišta u bosanskim planinama ... Bio sam s njime četiri sata na Vlašiću ... Izvanredno je interesantan čovjek i već se radujem razgovoru s njim. Današnje prijepodne proveo sam u visokom društvu upravitelja ovdašnjeg isusovačkog kolegija.“ (29. srpnja 1938; str. 78.)

Da bi se bolje razumjelo kulturnu i estetsku perspektivu našeg putnika po Balkanu za preporučiti je studija autorice Mechthild Golczewski Der Balkan in deutschen und österreichischen Reise- und Erlebnisberichten 1912–1918 (Balkan u njemačkim i austrijskim putopisima i svjedočanstvima), Wiesbaden 1981. Za dalje usporedbe vrijedi pozabaviti se putopisima Engleskinje Mary Edith Durham (1863–1944) Through the Lands ofthe Serbs (1904), The Burden of the Balkans (1905), High Albania (1909), Some tribal Origins, laws and Customs of the Balkans (1928) i dr. Kao crtačica Durham ne može naravno konkurirati sa Scholzom, ali ono što je njima zajedničko, to je oduševljenje Balkanom i sposobnost da nas upozore na detalje koje – bez njihove pomoći – vjerojatno ne bismo bili u stanju zamijetiti. Ako iz mnoštva drugih ovdje navodim samo Durham, to je iz razloga što je ona nepravedno zaboravljena, a to ni po čemu nije zaslužila; nema joj spomena ni u knizi Omera Hadžiselimovića: Na vratima istoka. Engleski putnici o Bosni i Hercegovini od 16. do 20. vijeka, Sarajevo 1989. Ona je jedna od rijetkih strankinja koje su se usudile zaći i u naj-zabitnija balkanska mjesta i opisati ih. To valja i zbog toga istaknuti, budući da je Durham kao žena u mnogim stvarima imala perspektivu drukčiju od one njezinih muških kolega. Osim toga pisala je lijepo, a imala je i istančan osjećaj za politička zbivanja u ovim krajevima. O Bosni je pisala u knjigama Twenty years of Balkan Tangle (1920) i The Sarajevo Crime (1925).

Romani Karla Maya bili su Scholzov baedeker, a tko s takvom lektirom krene na put, taj će  tražene junake i krajolike ili stvarno naći ili ih fiktivno pronaći. U Prizrenu Scholz je u više navrata bio gost kod mjesnog katoličkog biskupa „koji s oduševljenjem govori o Karlu Mayu“ (str. 32). S prijateljem Walterom Kutscherom Scholz je posjetio jednoga pašu koji je svoje franačke goste primio u konaku i dočekao s plesačicom i talambasima – sve to naravno ne u stvarnosti nego u fantaziji crtača (ilustr. na str. 11). Na slici su Scholz i Kutschera prikazani kao dječaci, pokraj njih stari paša i elegantna plesačica; u ovoj sceni očituju se ne samo romantičarske sanjarije načitanog mladića nego i fini humor koji se kod Scholza ne može previdjeti (usp. crtež kako Scholz fotografira na tržnici, str. 22, zatim crtež susreta s bugarskom ciganskom čergom na str. 27. ili crtež aromunskog pastira na str. 36. i dr.).

Bilo bi zanimljivo saznati iz čega se još, osim romana Karla Maya, napajala Scholzova slika Balkana. Iz njegovih dnevničkih zapisa o tome ne saznajemo ništa. Da li je on nešto znao o svojim prethodnicima koji su s jednakom otvorenošću i sličnom prizmom krenuli iz Češke u „balkanske gudure“, prešli ih uzduž i poprijeko i oslikali? Da ovdje navedemo samo neke od njih: Jaroslav Čermák iz Praga (1830–1878), student münchenske likovne akademije koji je gotovo čitav svoj život preveo u inozemstvu, pa u inozemstvu (u Parizu) i umro. Poznati su prije svega njegovi crteži iz ustaničke Crne Gore, motivi koji korespondiraju s jednim drugim Čermákovim tematskim kompleksom, njegovim prikazima husitske ustaničke prošlosti. U tematskom pogledu i političkoj perspektivi Čermák je bio vrlo bliz piscu i novinaru Josefu Holečeku (1853–1929). František Bohumír Zvěřina (1835–1912), crtač i slikar koji je obišao sve balkanske zemlje i o svojim putovanjima izvještavao u slici i riječi u časopisima Globus, Leipziger Illustrierte Zeitung ili Gartenlaube (njegove je ilustracije kod nas donosio često i zagrebački Vienac). Ludvík Kuba (1863–1956), također učenik münchenske akademije, pisac i folklorist koji je svoje boravke na Balkanu koristio i za muzikološka istraživanja. Ova bi se lista mogla proširiti s još mnogim imenima različitih zvanja, koji su svi porijeklom iz Češke, a koji su imali velikog udjela u otkrivanju i upoznavanju balkanskog prostora. Jedno sistematsko istraživanje ovog doprinosa u znanosti, književnosti, umjetnosti, fotografiji, etnografiji i dr. nije još obavljeno. Stoga je i iz ovog razloga izložba posvećena Udi Scholzu, kao i popratna publikacija uz tu izložbu, vrlo dobrodošao poduhvat za koji treba prije svega zahvaliti umjetnikovom sinu, Herbertu Scholzu.

[Forum Bosnae 5 (Sarajevo 1999), str. 287-291]

^* Mit dem Skizzenbuch durch die Schluchten des Balkan. Ein Prager Student durchwandert die Balkanländer der 30er Jahre. Begleitbuch zu einer Ausstellung aus dem zeichnerischen Nachlass von Udo Scholz (1913–1989) ... Aus den Originaltagebüchern zusammengestellt von [S crtaćim blokom kroz balkanske gudure. Praški student na putovanju po balkanskim zemljama tridesetih godina. Iz originalnih dnevnika sastavio] Herbert Scholz. Haus des Deutschen Ostens, München 1997. (= Veröffentlichungen des Hauses des Deutschen Ostens München, Bd. 8) Kemplcn (Allgäu); Kulturamt der Stadt Kempten 1997, 96. str.