Ivan Lovrenović

Katarina Livljanić povremeno objavi novi tekst na svojoj web stranici. Tu možete naći i podatak o autorici i o stranici. Vrlo je raskošan. Glasi ovako:

„Katarina Livljanić je pjevačica i muzikolog. U slobodno vrijeme čita i piše. Ova je web stranica zamišljena kao minimalistički vrt u kojemu rastu moji tekstovi.“

To je sve. Onomu tko za Katarinu Livljanić ne zna, eno mu interneta, taj će mu sve kazati. Onaj, pak, tko prati i zna, u ova tri redka vidi svu nesvodivu umjetničku ličnost te muzičke čarobnice, čiji je raspon - vas svijet.

A vidi sada i umjetnicu riječi, čija književnost jest nešto sasvim svoje, u našem jeziku sasvim novo.

Web adresa: https://www.katarinalivljanic-exlibris.com

(I. Lovrenović)

KATARINA LIVLJANIĆ

Ja-gurt

Carlu Felixu von Mertzessohnu

Već mjesecima smireno trajem. Rok trajanja mi je doduše odavno istekao. Ja sam čvrsti jogurt od obranog mlijeka, odložen na polici frižidera. Nikada nisam bio otvoren. Ako mi se netko približi, zapahnut će ga oštar miris i mekana mahovina na mome tjemenu. 

Moji su se kolege već odavno otopili u nečijim ustima, pretvorili u milijarde dobrih komandosa koji su pobili vojske crijevnih nametnika i doprinijeli ravnoteži i miru u svijetu. Ja ne mogu poslužiti više niti u receptu za brzi biskvit. Mogu samo trajati, pun uzavrelih kultura osuđenih na šutljivu hibernaciju, dok me neka dobra duša ne oslobodi i kratkim postupkom pošalje u toplije krajeve.

Moji susjedi misle da sam sasvim fin gospodin. Kada mi se netko obrati, ja mu se uljudno naklonim. Već sam uvježban, naši susreti su savršeno sazdani, kao montažne kuće, kao mali lego-gradovi. Svaki razgovor u kojemu kratko sudjelujem već je negdje prije postojao, i to više puta, ja ga samo ponovo složim od istih rečenica koje ništa ne znače, pristojno zvuče i potpuno su oslobođene od misli. Susjedi odu od mene zadovoljni. Nikome ne padne na pamet da me otvori.

Nekada u meni sve zavrije, uzmućkam se od ljubomore u sjeni kakve ustobočene boce gazirane vode, dođe mi da izletim iz kože i da se unesem u lice prvom slučajnom namjerniku i pomilujem ga svojim ustajalim ručicama. 

Jučer su stigli neki novi šminkeri s aronijom, kvinojom i đumbirom. Bilo mi je došlo da zinem na njih, ali sam se predomislio. Moš si misliti. Za koji dan će svi otplesati u svojim šarenim haljinicama. Ja ostajem. Čuvar hrama, car Trajan, tajan, moćan i neupotrebljiv.

Poseban čovjek

Kažu, poseban neki čovjek. Cijeli se život trudio da bude drugačiji, da privuče pažnju.

Vidio sam ga nekidan, nakon puno godina. Uvjeren da je duhovit, rastezao je neku anegdotu sa stotinama detalja i digresija o slavnim prijateljima i transsibirskoj željeznici, vjerojatno je doma proveo sat vremena gužvajući košulju na pomno izabranim mjestima i žvačući obod šešira pod određenim kutom ne bi li i time zalio biljku povijušu posebnosti u sebi. Tri puta je rekao idiosinkrazija, razvlačio je kutove usana i govorio kroz nos. Buljio sam u njega misleći kako bi bilo dobro da opere kosu, i čekao zarez ili točku da se nekako izvučem i odem.

Njegova posebnost nije ovisila ni o čemu, nego o posebnosti. Proboravila je s njim neko vrijeme, i kad je shvatila da je dosadan domaćin i da je izjeo sve što mu je donijela a da je nikada nije ni ponudio domaćom rakijom iz vlastitog podruma, otišla je. Bila je kao neki plameni jezik nad njegovom glavom koji on više ničim nije uspijevao upaliti. Jadničak, trudio se cijelog života i na koncu je tim svojim trudom ugasio posebnost. 

Dim zaostao od usahloga plamenog jezičca još mu je neko vrijeme lelujao nad glavom, a onda je odumro prirodnom smrću, utrnut zaboravom ljudi koji su se okrenuli tuđim jezičcima. Možda je odlutao u svijet i pretvorio se u jednu od onih plastičnih svjećica kojima se po crkvama novčićem dade rok sjajanja, i na koje se pale samo kratkovidni tipovi koji škilje iz daleka.

Ljubo, moram...

Buljim u te satima, prevrćem te u svim smjerovima. Bolji si, majku ti talentiranu. Bojim se da ćeš me satrti, da ćeš se polako, kap po kap, zavući u me i ispuniti rupe koje sam izdubio po svojoj utrobi malom žličicom koju izvadim iz džepa pidžame oko tri ujutro i njome rujem po krevetu dok djevica Marija blaženo hrče na susjednom jastuku.

Palim radio. Tvoja emisija u noćnom programu. Dobra večer, slavni gospodine, slušam ti glas kroz valove hladnog znoja i nekog sladostrasnog užasa u trbuhu. Nisi glup. Imaš čak i smisla za humor, obožavani moj govnjaru, i neki gnjecavi nazalni zavijutak u vokalima, valjda to ljudi vole.

Provodim više vremena misleći na tebe nego svi koji su ikada bili zaljubljeni u te. Valjda želim biti kao ti. Najviše mi trebaš kad sam gladan adrenalina i drame.

Jesi li ti možda moj Anđeo Čuvar? Čuvaš me od sreće, ako je sreća ovo malo želučane kiseline što još stane u aluminijsku žličicu kojom jurišam na tebe.

A možda si ti ja? Trbuhozborac s bijelim ljiljanom što mi se smije ispod plahte, mudrac iz madraca koji ne razumije zašto mi je zanimljiv i koji bi se spasio da napokon umuknem.