Ivan Lovrenović

U izdanju novoosnovane izdavačke kuće "Dram radosti" u Travniku objavljena je knjiga pjesama Kenana Đidića Dani prosjaka. O velikoj a premalo poznatoj stvaralačkoj avanturi u ratnim danima grada Travnika, u okrilju koje je nastao i pjesničko-muzički opus Kenana Đidića, piše iscrpno u predgovoru knjige Enes Škrgo, i sam jedan od protagonista te avanture.

Knjiga Dani prosjaka objavljena je u biblioteci Horizont očekivanja - poezija. Tipizaciju biblioteke, prijelom i dizajn knjige napravio je Josip Lovrenović. Knjiga je štampana u Grafotisku u Grudama.

Kenan Đidić

DANI PROSJAKA

Prije jela tiho šapni molitvu
ptico koja spavaš u mom oku
gradom tumarajući odnesoše svu
bistrinu čuvanu i u bosioku
prokleti da ste

Stojimo u redu s vezanim rukama
s ponosom luđaka, gladni, poniženi
oboljeli od čovječanstva u mukama
obilježavamo se sramu privrženi
bježi šugo sestro sramote

Sad mi daj usne od naranče
slavimo dane prosjaka
ljubi me poput gladne vučice
ljubi ime revolucija

Ova noć je bliska sa nama
skinimo mramorne majice bijele
večeras trava dobro miriše
sretni smo što sutra i nama dijele
njuškanje po smradu, krv i bezumlje

Sad mi daj usne od naranče
slavimo dane prosjaka
ljubi me poput gladne vučice
ljubi ime revolucija

Enes Škrgo

PREDGOVOR

Na kraju travničke čaršije, one Gornje, uz rijeku Lašvu, nasuprot vojnoj kasarni „Petar Mećava“, dio je grada koji se zove Luka. Za nas dječarce to je bila luka u koju smo nakon istraživačkih odiseja po Travniku pristajali i kao umorni mornari nakon duge plovidbe smiraj nalazili u porodičnoj kući Đidićâ.

Kenan bijaše moj školski drug. Stanovali smo u komšiluku, a najviše nas je zbližilo sudjelovanje u Pionirskoj sceni Amaterskog pozorišta Travnik. U njegovoj sobi prelistavali bismo razne knjige iz bogate kućne biblioteke, tiskajući se među sanducima i kutijama sa stotinama gramofonskih ploča koje je kolekcionarski sakupljao njegov stariji brat, student prava u Sarajevu, kojeg smo rijetko viđali. S prelaskom u Omladinsku pozorišnu scenu, otkrivali smo muzički svijet otisnut na pločama i pomalo razaznavali žanrove pop i rock muzike. Kenan Đidić je najčešće preslušavao albume Boba Dylana, Leonarda Cohena, Neila Younga... Riječi njihovih pjesama ostajale su nam mahom nerazumljive zbog slabog poznavanja engleskog jezika, ali atmosfera kantautorskog izraza uticala je na njegove afinitete i nastojanja za književnim i muzičkim izrazom mladalačkog doživljaja svijeta. Pojava zagrebačke grupe „Azra“ i „socijalno angažovanih“ pjesama koje pisao i pjevao Branimir Johnny Štulić značile su mu jezički blizak uzor i motivaciju da sam pokuša pisati i muzicirati. Nabavio je akustičnu gitaru, učili su se prvi akordi i hvatovi, a uz to su nastajali prvi njegovi stihovi. Pisao je pjesme dajući im glazbenu formu, svirajući i pjevajući kao pravi kantautor – gitara i glas.

Sredinom 1980-ih godina u Travniku je djelovalo nekoliko pop-rock bendova; jedan takav oformio je Kenan s drugovima iz Pozorišta. Nazvali su se „Aida“, što je bila neprikrivena posveta zagrebačkim rockerima više nego aluzija na internacionalni ad hoc Bend Aid. Pjesme koje su izvodili pisao je Kenan. U ljubavnim songovima primjećivala se razlika u odnosu na ostale travničke grupe, pa i na afirmisane muzičare i grupe u Jugoslaviji, često s muzičkim hitovima banalnih tekstova. Izuzetak na travničkoj sceni bila je grupa „Djeca Talije“, koja je djelovala u okviru Amaterskog pozorišta Travnik, stvarajući i izvodeći muziku u nekim pozorišnim predstavama. Za njihov repertoar neobične poetske tekstove pisao je književnik Rusmir Agačević, što je uticalo i na Đidićevo pjesničko stasavanje, kao što je u muzičkom smislu tome doprinio kompozitor benda i vrsni gitarista Mustafa Huseljić Musa.
U njegovim pjesmama osjećala se lirska obojenost i nagovještavao pjesnički talenat. 
Svirao je tako i pjevao Kenan Đidić, snatreći o osnivanju muzičke grupe, koju će nazvati po motivu iz romanse „Kentervilski duh“ Oscara Wildea.

Pjevački Institut Bezbrižni Rupert.

Velika geografska karta Jugoslavije, kakvu smo imali u školi na nastavi geografije, na zidu Kenanove sobe postala je mapa našeg odrastanja: crvenim flomasterom bili su zaokruženi gradovi u kojima su on i njegovi vršnjaci iz Pozorišta služili vojni rok. Pripremali smo se za nešto u što ćemo ući potpuno nespremni.

Kao potoci koji upadaju u čaršiju kao pijan, obnevideo seljak, u naše živote nahrupio je rat. Našoj su generaciji navukli kamuflažne uniforme i razbacali nas po raznim borbenim i neborbenim jedinicama. Kenan i ja ponovo smo se sastali u Umjetničkoj četi 7. korpusa Armije BiH, kamo smo bili prekomandovani. U Dramskoj grupi članovi travničkog Pozorišta spremali su jednočinke i dramske minijature za vojsku, izbjeglice, lokalno stanovništvo, igrali predstave po vojnim ambulantama, kasarnama, izbjegličkim centrima, školama, fabrikama... Odlazili smo igrati i na ratište, a katkad smo na front koji je, kako piše Remarque, počinjao tu, u susjedstvu, dolazili i s oružjem.

Na početku posljednje ratne godine, kao pravo pozorište iznenađenja, spremljeno u tajnosti poput kakve umjetničke urote, predstavljena je zamisao Kenana Đidića i Murisa Delića da na kamernoj pozorišnoj sceni naprave simbiozu teatra i rock muzike.
Đidiću se dogodilo ono umjetničko iskustvo o kojem piše pjesnik i estetičar Senadin Musabegović: da je „sam rat omogućio, i u tome bi mogla biti njegova podsticajna vrijednost kao velike teme, da mi se otvore zapretene perspektive svijeta, da se otvore mnogi uglovi ljudskog iskustva u kojima se rat, onaj koji sam nazvao unutrašnjim ratom, prišutio, sklupčao, začaurio“.

Kenan nije istoričar kojem treba vremenska distanca, pjesnik je on: onako kako mu se događaju ratne traume i frustracije,  poetski ih oblikuje u ciklus od 39 pjesama. Nagomilane naplavine vojničkog iskustva i intimnog doživljaja zbilje u nekoliko ratnih mjeseci prosule su se na hartiju kao poplava pjesničkih emocija, metafora i aluzija. 
To je slika unutarnje strane rata, lišena patriotske patetike, tutnja topova, jauka žrtava terora i ratnih zločina... Njegovi stihovi sadrže pjesničko osjećanje rata kakvo je Faruk Šehić iskazao u stihu:

Ja sam bio u ratu, rat je bio u meni.

Samo u jednoj pjesmi Đidić je napisao riječ rat, datu u zlokobnom tonu teške kletve:

Teško onima čiji očevi dobiju rat!

Muris Delić je bio bas gitarista i pjevač u travničkim rock grupama prije rata, nastupao u Duvačkom orkestru Muzičkog društva Travnik, sudjelovao u Amaterskom pozorištu Travnik kao član grupe „Djeca Talije“. Đidićeve pjesme uglazbio je pribjegavajući žanrovskoj raznolikosti unutar pop-rock izričaja. Svaka pjesma bila je komponovana u drugačijem obrascu i to je bio konglomerat u kojem se čuo blues, reggae, rock, punk, rave, ska... Uradio je to na veoma vješt i uspješan način, u konvencionalnom maniru, slijedeći tipska obilježja ovih žanrova. Melodije su bile pjevljive i pamtljive, nimalo hitmejkerski jeftine i trošne. Kompozitorski i aranžmanski bilo je zamišljeno da se songovi izvode na akustičnim instrumentima, ali to nije bilo lako ostvarivo u ratnim uslovima; tek u poratnim godinama nabavljeni su gitare, kontrabas, konge... 

Prilagođavajući ih obličju muzičkih songova, Muris Delić je u mnogim Đidićevim tekstovima pribjegavao skraćivanju dosta dugih pjesama, ponekad izostavljajući čitave strofe. Uglazbljeni stihovi dobili su savim drugačiju dimenziju; tek otpjevana, poezija je progovorila punom umjetničkom snagom. Tome je dodatno doprinijelo zanimljivo aranžiranje vokalnih dionica, kada se u jednoj pjesmi smijene tri pjevača i jedna pjevačica kerubinskoga glasa, pjevajući po jednu strofu ili samo pojedine stihove, da bi u refrenskim tačkama nastupili u dvoglasju, troglasju ili četveroglasju.

*

Kao neka vrst prolegomene za razumijevanje poezije otisnute u ovoj knjizi, u vidu digresije treba navesti zabilješku o djelovanju Pjevačkog Instituta Bezbrižni Rupert kao pozorišnog benda i nastanku poetsko-muzičko-scenskog djela.

Naziv “Dani prosjaka” osmislio je u Muris Delić kao vlastito promišljanje kako su ratne okolnosti na bitan način dekonstruisale mirnodopsku društvenu ljestvicu važnosti. Ugledni intelektualci i umjetnici u ratnim uslovima dospijevaju na društvenu marginu i najniži hijerarhijski položaj jer njihovo znanje, umijeće i talenat postaju daleko manje važni, skoro nepotrebni – u novim okolnostima daleko veću društvenu važnost ima, naprimjer, pekar od člana Akademije nauka i umjetnosti. Prema Delićevim tezama, Kenan Đidić je napisao naslovnu pjesmu i u stihovima 

Stojimo u redu s vezanim rukama
sretni smo što sutra i nama dijele
njuškanje po smradu, strah i bezumlje

sažeo ideju predstave: u ratnim prilikama fizički opstanak je ugrožen borbenim dejstvima i nestašicom hrane, vode i energenata; formalno, svi građani imaju isti status, svi su prinuđeni da stanu u red za dodjelu humanitarne pomoći, od gradonačelnika do gradskog prosjaka, svi zvanično dobijaju isto sljedovanje humanitarne pomoći kao propisani minimum za preživljavanje. Naziv ciklusa „Dani prosjaka“ parafraza je naziva travničkih kulturnih manifestacija Andrićevi dani i Ilhamijini dani, upotrijebljena bez ironiziranja ličnosti kojima su posvećene.

U posljednjoj fazi produkcije scenskog izvođenja “Dani prosjaka” ja sam, slijedeći pjesnikov i kompozitorov autorski koncept, osmislio scenografiju i kostimografiju. Na rikvand platno postavljeni su veliki drveni ramovi u kojima su nekoć stajali plakati predstava u pozorišnom foajeu; sada su to bile vreće za brašno iz humanitarne pomoći s logotipima USAID, UNHCR i nekih arapskih milosrdnih organizacija. Na sredinu scene postavljena je velika poljska vojnička kuhinja kao podijum za perkusionistu, pored njega u prostoru su visile uglavnom napuknute činele, sa strana drveni praktikabli za gitariste i pjevače. Izvedbena forma rock-teatar koncerta preuzeta je od MTV unplugged nastupa, na kojima su najpoznatiji muzičari i bendovi svoj repertoar prearanžirali za izvođenje na akustičnim instrumentima. Dio koncepta je statičnost muzičara na sceni; oni sjede na barskim stolicama – na travničkoj sceni to su bila limena burad. „Dani prosjaka“ počeli su tako što na scenu izlaze muzičari u kostimima koji asociraju na intelektualce i umjetnike. Sa stropa se spušta kazan napunjen ambalažom za hranu i piće. Muzičari preturaju po kazanu, simbolizirajući time da ovi, nekoć ugledni članovi društva, moraju po kontejnerima za smeće tražiti ostatke hrane. Prinuđeni su da uzmu muzičke instrumente i sviranjem, poput uličnih zabavljača, pokušaju zaraditi malo hrane ili koji novčić.

Publika – njih stotinjak, koliko je mjesta u gledalištu najljepše kamerne scene u BiH – vjerovatno je drugog februarskog dana posljednje ratne godine očekivala repertoar sačinjen od obrada hitova jugoslovenske pop i rock muzike. 

Doživjeli su Aristotelesovu catharsis. 

Koncert skoro bez aplauza, u čudnoj i teškoj atmosferi, događao se u svim narednim izvedbama, čak i tamo gdje publika, osim riječi Gestapo koja se spominje u jednoj pjesmi, nije razumjela ništa – jezik kojim su pjevali bio je u tim zemljama tuđ i nepoznat.

Rock-teatar koncert transformisan je u rock-teatar predstavu na prvom gostovanju izvan Travnika. U Zenici, u kinu „29. novembar“ uz muzičare su se na sceni prvi put pojavili  kostimirani glumci, koji su pantomimom, plesom i scenskim pokretom nastojali prikazati ideju i temu songova; svaka pjesma izgledala je kao spot koji se izvodi pred publikom. U svim narednim izvođenjima na sceni su u svakom songu bili glumci-pantomimičari, uvijek u različitim kostimima i s drugom rekvizitom. Na licima su imali pozorišnu šminku, odnosno ono što se od pudera i sjenila moglo pronaći u ratnoj neimaštini, i to tako da je jedna polovina lica bila od palete jarkih boja, a druga polovina bijela s crnim ratničkim šarama. Šminka je bila izražajno sredstvo, metafora za podvojenost ličnosti u ratu, osobnog osjećanja i stanja u kojem su bili sami glumci: kao vojnici, pripadnici Armije BiH, morali su biti militanti; kao umjetnici (s htijenjem da to budu!) htjeli su biti pacifisti, civili, građani... Time je u dramaturškom smislu, slijedeći konceptualni redoslijed izvođenja songova, koncertu dato obličje pozorišne predstave.

*

Đidić je postmoderan pjesnik a da to i ne zna. Dok piše pjesme, pojam postmoderne mu je nepoznat. Služi se citatima i parafrazama, pribjegava asocijacijama i aluzijama, referira se na književna djela – citira Shakespearea (Kažu da je sova bila pekareva kći), parafrazira Anđelka Vuletića (Kao pokojnik počiva moj grad), jednu pjesmu, onu Otokaru Ševčiku, nazvao je po liku iz proze Milorada Pavića, Kuća plavog lišća naziv je dramskog teksta Johna Guarea, spominje Toma Waitsa, pjesma Terra bina zahvala je našem pjevačkom heroju Nusratu Fatehu Ali Khanu...

Rock-teatar predstava počinjala je izvedbom songa Školska 23, pa se njome otvara i ova zbirka. Pjesma je za članove Pozorišta predstavljala neku vrstu njihove ratne himne jer je opisivala ratno stanje i status Pozorišta: 

U prostoru punom dima i duhova
ponovo marširaju likovi iz predstava
čast i smijeh na maskama
spremni da se pjesmom tuga otjera.

Pozorišna zgrada, njihov drugi dom, bila je pretvorena u vojni objekat u kojem su smjenjivali tenkisti, vojna policija, pješadija i napokon Umjetnička četa, kada im je vojna komanda omogućila da igraju predstave kao podstanari u vlastitoj kući.

Mnoge njegove pjesme izravna su refleksija sasvim konkretnih prizora i situacija iz ratne zbilje. Nekima sam bio sudionik i dobro pamtim cijele pripovijesti, koje autor kao natuknicu transkribuje u jedan stih: 

Izmrcvareni gazimo pred suncem
gonjeni smijehom manijaka

Opet su nas postrojili u holu Doma Armije, ali ovoga puta dobili smo potpuno nove američke uniforme, čak i čizme, i neupotrijebljene, tek dekonzervirane automatske puške AK 47. Kao što se u nekim ratovima vojnicima davalo duplo sljedovanje ruma ili groga pred najteže bitke, tako i ovo opremanje nije slutilo ni na šta dobro i predskazivalo je nevolju. Iako smo izgledom asocirali na dobro uvježbanu, možebitno elitnu četu, kao borbena jedinica malo smo vrijedili jer smo, mahom ratnički neiskusni, bez ikakve vojničke pripreme poslani na aktivno ratište gdje borbe ne jenjavaju.

Dok u marševskom poretku stupamo vlašićkim vrletima, nailazimo na vojsku, prekaljene ratnike iz 17. krajiške brigade. Kad se pročulo da pored njih prolazi Umjetnička četa, jedan vojnik odnekud je uzeo megafon i počeo izvoditi dugi solilokvij od provokacija i zastrašivanja ionako isprepadanih muzikanata, glumaca i slikara.

Evo još jednog primjera:

Ulaze i zatiču nas ispunjene gnušanjem.

Naglo se otvaraju vrata kancelarije u pozorišnoj zgradi. Komandir Umjetničke čete i njegov zamjenik zaprepašteni su što u bazi Dramske grupe – umjesto vojničkog reda i posluha, ili bar patriotske epike – svirajući gitare i udaraljke njeni pripadnici na sav glas pjevaju „Bandiera rossa“, a jedan od njih, pjesnik, mlatara crvenom zastavicom.

Na izvođenju rock-teatar koncerta i predstave pred travničkom publikom, najsnažniji emotivni trenutak u predstavi bilo je performiranje pjesme „Ganija“, posvećene miljeniku travničke čaršije Amiru Ganiću Ganiji. Kao vojnik Armije BiH u borbi sa HVO usmrćen je snajperskim metkom. Pjesma je posveta svim poginulim drugovima iz naše generacije.

Ma koliko bile guste dimne zavjese komesarskog patriotizma, pjesnik vidi sve ono na što ima prava, i to ne kani zatajiti: 

To što misliš
ne ćuti
nego kaži. 

S razočarenjem i gnušanjem pjesnik motri nepravde, prevare, pljačku, crnoberzijanstvo, dezerterstvo, lažni heroizam... Kad je s vojskom ušao u napušteno hrvatsko selo, smatrao se izdanim jer nije ratovao zato da bi neko pobjegao iz svoje kuće. Otuda strofa iz pjesme „The Devil Smile“:

Kako je, ne znaš ti 
kad ti zidovi lupkaju u noći 
kako je, ne znaš ti
kad snovi djece plaču u samoći

Stilizovan zapis o osjećaju krivnje i stida što sudjeluje u ratnom pohodu, nemoćan da utiče na ratnu etiku, naročito onih famoznih drugih ešalona koji su za sobom ostavljali kataklizmičnu pustoš, pa im poručuje Sretno vam budući na takvoj slobodi. U stihu Ja sam dokument današnjeg doba treba čitati autorovo nepristajanje na obmane i laži patriotske propagande. Pjesnička zbirka umnogome je kritički pogled na ratni haos.

Jedne ratne noći tokom dežurne oficirske službe pukovnik Mušinbegović, pomoćnik za moral komandanta 7. korpusa Armije BiH, susreo se sa dežurnim vojnikom u Domu Armije za kojeg mu je prethodno rečeno da je darovit pjesnik. Njihov razgovor o poetskim temama i uticaju njihovog pjesništva na čitalačku publiku podsjećao je na scenu iz dramskog teksta Ilhamija Rusmira Agačevića: vezir Dželaluddin-paša iskazuje se kao pjesnik i sugeriše pjesniku Ilhamiji da društvene okolnosti nisu podesne za pjesničke slobode u stvaranju, nije vrijeme za kritičku nego afirmativnu misao u poeziji, da se treba ugledati na njegovu poeziju posvećenu veličanju padišaha i carevine... 

Kivan je pjesnik zbog destrukcije grada (Kao pokojnik počiva moj grad); razaranje urbanog tkiva pogađa ga kao rikošet, kao šrapneli nastali rasprskavanjem neurbanog ponašanja onih koji su iz svoje nevolje stigli u Travnik, nespremni da prihvate kulturu stanovanja i ophođenja, nemušti za njegove spomenike, tradicije i autoritete. Napetost između urbanog i ruralnog, Izrovani drumovi nose i donose regimente brđana, dodatno usložnjava ratnu situaciju u gradu koji je sa svojih oko 20 hiljada stanovnika na duži ili kraći vremenski rok prihvatio oko 120 hiljada prognanika iz Bosanske krajine.

U pjesmi Školska 23 kaže: 

Mi znamo probuditi grad
samo da ovi odu sad.

Iz memorijske vizure Travničana, uvijek su postojali neki „ovi“ koji su priječili razvoj grada ili ga uništavali i dezavuirali na razne načine. Kod Đidića to je neka vrsta prepjeva motiva iz Travničke hronike, kad u prologu romana Hamdi-beg Teskeredžić, kao najstariji travnički beg na Sofi, kaže: „Mnogi je ovdje došao da ostane, ali mi smo svakom do sada u leđa pogledali...“ 

Kao neko ko se oprašta sa životom, testamentarno određuje životnu zadaću novim pokoljenjima Travničana:

Čuvajte djeco ovaj lijepi grad.
                                                                     

*

U razdoblju neslobode, koje je dugo kao čitava jedna epoha sputanosti svake vrste, autor u nekoliko pjesama varira ideju slobode: jednom je određuje kao najveću zakletvu za ptice, u drugoj pjesmi šutimo na sprovodu slobode, a pjeva i o onima koji imaju strah od slobode...

Nesvjesni baštinik „nove osjećajnosti“ pesimizma i besperspektivnosti, kad se činilo da borbe nikada neće jenjati ni okončati, kad su se počeli gubiti ljudi / teret s leđa pada na glavu, kad klecaju noge, nestaje daha / na ovoj vjetrometini – kao kontrapunkt postavlja princip ljubavi, posljednje pribježište ljudskog bivstva, stjeranog uza zid ispred kojeg stoji streljački vod. 

*

Iz dosta obimne književne produkcije nastale u Travniku tokom rata 1992.-1995. godine, tek nekoliko književnih ostvarenja moglo bi izdržati vremensku probu i kritičko čitanje s distance od skoro 30 godina. Dani prosjaka kao umjetnički najvrednija poetska cjelina nastala u ratnim okolnostima nije ni tretirana i doživljavana kao poezija u konvencionalnom smislu, mada neke pjesme i danas pamte i naizust znaju poštovaoci Pjevačkog Instituta Bezbrižni Rupert.

Sve do sada, do štampanja ove knjige, pjesme iz ciklusa „Dani prosjaka“ imale su samo muzičko-scensko obličje i tek im predstoji knjiški život. Svakako bi bilo zanimljivo poređenje čitalačkog iskustva, razmjena dojmova onih koji pjesme poznaju s pozornice i čitalaca koji ne znaju da su one već živjele jednim prethodnim životom.

Uglazbljenim pjesmama nazvane su one iz prvog dijela zbirke i to je bio repertoar rock-teatar predstave „Dani prosjaka“. Pjesme su navedene prema redoslijedu izvođenja u predstavi.

Neuglazbljene pjesme, osim dvije, takođe imaju svoju songovsku formu, ali nikada nisu svirane i pjevane pred publikom.