Ivan Lovrenović

Iz knjige O pticama i drugim prostorima, Tešanj, Biblioteka Gradina, 2023.

GNIJEZDA

Tamo, gore,
Među uskrsnulim granama i lišćem,
dva nerođena sanjaju sunce.

Tamo, gore,
gdje Kainov zločin nije grijeh,
jedan za nebom plače jače.

Tamo, gore,
gdje crvi idu mrijeti,
niču skupa pera.

Tamo, gore,
prazna gnijezda kriju
naše mȍre.

SNIJEŽNA SIMFONIJA

Čujem muziku koje nema.
To svjež sloj snijega svjetluca
U ritmu andantea i pucketanja ploče.

Oko mene svira bijela simfonija.
Samo smo semafor i ja u boji.
Vjetar diriguje pahuljama,
A one koracima.

Svaki trag bjelina pokriva.
Večeras ga je blaženo ne ostavljati.

Hladnoća umiruje misli.
Samo nakratko vidljiv dah
Povremeno podsjeti na postojanje.

MRŽNJA

Kaže mi prijatelj u Beogradu
Gađali su nas
A ja ne umijem biti čovjek
I reći žao mi je.
Već šutim da mi ne bi
Nikli očnjaci.
Kako je trideset godina kasnije
Zlo još svježe?
Neki konzervans od Ikara
Ostao možda još u meni.
Pa bili smo djeca i ja i on.
A kao da smo jedan drugog
Već ubijali

TRIDESET I JEDAN

Ispovijedio mi se jaran
kako ne zna fatihu proučiti,
već digne ruke kao i drugi,
pa broji do trideset i jedan.

Izbrojao jednom
kod nekog čovjeka
i odlučio
da mu bog veličine trideset i jedan
odgovara.

Niti uzak da žulja.
Niti velik da spada.
Trideset ijedan.

GRAD

Otekla kasaba među zabreklim bregovima,
Sad je grad koji moli za melem ili bar oblog:
Ljekovito bi bilo porušiti brda, zatjerati i smog
I krik što se koti po beskrajnim ćoškovima.

Od umora bi utekle, kao iscrpljen Bog
U sedmi dan, sve slutnje što vrve u nama,
I istina i njena težina što gnječi godinama.
Jer sumnja je sumnjiv lijek, i čestit i ubog.

Ali je gore bježati u ravnice gdje ima
na pretek mira lažnog, mršavog i hudog.
Draže mi je ovdje među zgužvanim grobljima
Što miruju kao sat tačno čekajući svakog,

Da utihne u zemljanim grudima
Gdje će vazda biti mjesta za susjednog.

NEPOZNATA ZEMLJA

Ubistvo je otimanje tuđeg vremena.
Stoga, nisam razmišljao o samoubistvu.
Maštao sam kako prestajem da postojim.
Sa uživanjem djeteta koje zamišlja
Budućeg sebe,
I sa strahom životinje natjerane u ćošak.

U jednoj slici
Pucnja u sljepoočnicu
Ili skoka sa balkona
Na samilostan pločnik.

Bolje mi se činilo ovo drugo.
I zbog leta i blaženog olakšanja
I zbog mog negdašnjeg straha od visine.
I istovjetne prve noćne more
Koje se i dan danas sjećam.

Nikad nisam maštao da gutam neke tablete
I nestajem, iako bi taj način bio najizgledniji.
Fali trenutak, kao u svakom tonjenju u san.
U uspavljivanju nebitan, u mašti najvažniji.

Vrijedila su ta maštanja
Koliko i škrinja puna zlatnika
Čovjeku na pustom ostrvu.

Kukavičluk mi je dao vrijeme,                              
A očaj antidepresive.
U tabletama se krio spas
Za kojim sam tragao svakog budnog trena.

Žalim za ljudima u prethodnim vijekovima.
Imao sam ipak i sreće.

Kasnije bi mi sporadično navirala čudna nostalgija
Za vremenom kad nisam imao ni želju da jedem.
Ona je pokretač,
I onog što je sitno koliko zalogaj.
A zna biti naporna kad se čovjek od nje odvikne.

Ne bojim se više visine.
Nisam siguran zašto.                                         
Možda jer sam se vratio u život izmijenjen.
Pun ožiljaka, nijedan od njih vidljiv.

Sad lakše prepoznajem zakopano u ljudima.
A one što se još uvijek pate prepoznajem,
Po pogledu.
Zagledanom u sebe.

Pronašla me poezija.
Fabrika novog jezika
Kojom bih objasnio
Skeptičnim Špancima oko sebe

Da negdje daleko
Postoji nepoznata zemlja
Puna dubine i tuge
I blaga za one koji se uspiju vratiti.