Ivan Lovrenović

Autor ovim tekstom analizira književni potencijal podunavskošvapske građe. Osvrtom na niz romana koji su se od devedesetih godina prošlog stoljeća pojavili u hrvatskoj književnosti, autor pokazuje afirmaciju bitnih istina o sudjelovanju i doprinosu Nijemaca i Austrijanaca hrvatskoj povijesti.

Ključne riječi: književna građa, Podunavski Švabe, roman, Slobodan Šnajder, suvremena hrvatska književnost

Roman Doba mjedi Slobodana Šnajdera u kratko je vrijeme dobio cijeli niz književnih nagrada u Hrvatskoj i u susjedstvu, a vrlo brzo preveden je i objavljen u Njemačkoj što unaprijed ukazuje i na književnu izvrsnost toga romana. Slobodan Šnajder zreo je pisac koji je svoj talent i spisateljsku visoku vrijednost pokazao u različitim oblicima književnoga stvaranja od dramskog izraza preko esejistike do proze, i uspjeh koji je postigao romanom Doba mjedi ne bi smio biti iznenađenje. Tom uspjehu svakako je, dakle, na prvome mjestu pridonijelo književno majstorstvo autora, ali ne bi trebalo zanemariti ni relevantnost književne građe koju roman obrađuje. U središtu je romana lik Podunavskog Švabe, a fabula je dobrim dijelom fokusirana na zbivanja u Drugom svjetskom ratu kada vjetrometina tragičnih povijesnih zbivanja tog junaka/antijunaka baca po ratištima istočne Europe, dijelom u zloglasnoj uniformi SS-a koju mora nositi nezavisno od vlastite afilijacije i izbora. Autor tog svoga književnog junaka, a predložak je biografija autorova oca, stavlja i u širi povijesni kontekst – u uvodnom se dijelu romana prikazuju na sažet, duhovit i gotovo dramski intoniran način, glavne crte povijesti Podunavskih Švaba na ovim prostorima, posebice njihov dolazak, ali i prilagodba novoj sredini.

O produktivnosti književne građe može se raspravljati s različitih aspekata, ali nedvojbeno je da značajno utječe na poetiku, kao i na recepciju književnoga djela. U tom pogledu posebno su značajne ratne teme koje a priori privlače značajniju čitateljsku pažnju pa su i recepcijski markantnije. U poetičkom smislu takva vrsta građe nameće dinamičniji prozni izraz što se i opet ogleda u recepcijskoj razini. Primjeri takve građe susreću se u prozama Mihaila Šolohova, Isaka Babelja, Guyja de Maupassanta, Antona Pavloviča Čehova ili suvremenoga hrvatskog pisca Miljenka Jergovića. Nesumnjiva privlačnost takve tematike koja se kod ovakvih majstora književnosti i adekvatno ogleda u obradi znatno pridonosi ugledu tih književnih oblika. Pritom je nekom hipotetičkom ocjenjivaču ili kritičaru teško odrediti koliko je za privlačnost takvih djela pa i njihovu literarnu valjanost presudno majstorstvo autora, a koliko neporecivi magnetizam književne građe. Je li Šolohov doista tako neprikosnoven majstor ratne proze ili je i tema ono što značajno utječe na finalni književni produkt – gotovo je nemoguće razlučiti. Tako postavljeno pitanje može se smatrati i sekundarnim – književno djelo nakon realizacije egzistira neovisno u odnosu na autora pa je za doživljaj toga djela, ali čak i za njegovu objektivnu književnu vrijednost, ako takva postoji, put do ostvarenja određene razine kvalitete. U svakom slučaju autorima koji se s uspjehom prihvaćaju tako privlačne tematike ne možemo negirati i priznanje za izbor efektne građe.

Izbor građe književnoga djela može imati i dalekosežnije kulturološke ili socijalne posljedice. Da bi bilo jasnije na što time aludiram, spomenut ću djela Mati Maksima Gorkog i Germinal Emilea Zole. U širem kontekstu ta su djela imala funkciju analize i isticanja društvene nepravde i, u većoj ili manjoj mjeri, svojevrsne mobilizacije na borbu protiv te nepravde. Može se smatrati da je činjenica što su gimnazijalci u Jugoslaviji prije Drugoga svjetskog rata mogli dospjeti u zatvor ako bi se kod njih našao primjerak romana Mati – iznimno afirmativna kritika autorove tendencije ugrađene u roman. Ipak, pitanje koliko takva upotreba građe, odnosno takva mjera angažiranosti kao što je to slučaj s Maksimom Gorkim umanjuje potencijalno objektivnu književnu kvalitetu, umjetničku sugestivnost djela, ostaje otvoreno.

Povijest Podunavskih Švaba i pojedinaca koje može obuhvatiti takav zajednički naziv u posljednje se vrijeme pokazuje konstruktivnom i u određenoj mjeri privlačnom književnom građom. Time ne želim ustvrditi da su književna djela s takvom tematikom brojna, ali u posljednja dva-tri desetljeća takva se djela objavljuju, a prije ih nije uopće bilo i cijeli kompleks tema koji bi kao osnovu koristio dotičnu problematiku bio je zamagljen i zamračen nimbusom tabua i političke laži. Kada govorim o tabuiziranju ove tematike, onda u prvom redu aludiram na našu neposrednu okolinu, dakle, hrvatski kontekst i još više prethodni, jugoslavenski, ali se to u podjednakoj mjeri može odnositi i na cijelu istočnu Europu, nekadašnji Sovjetski Savez, pa čak i ostatak svijeta. Ipak, tunica est propior pallio, hrvatski se kontekst u okvirima o kojima je u ovom tekstu riječ nameće kao dobar primjer, ali i relevantan dio i pokazatelj onoga što se događa u nekoj mjeri i na široj europskoj skali.

O potencijalu podunavskošvapske književne građe pisao sam u nekoliko navrata. Dio tih razmatranja odnosio se na pitanje identiteta. Nakon egzodusa Podunavskih Švaba iz područja bivše Jugoslavije, preostali pripadnici toga etničkog korpusa, odnosno njihovi potomci morali su prihvatiti sveopću šutnju o tom povijesnom događaju. On je bio izbrisan iz dnevno-političkog života, ali također i iz pamćenja pripadnika većinskoga naroda. Nametnuta etiketa o krivnji nametala je pak neizbježno mimikriju. Nitko od preostalih Švaba više nije bio Nijemac, svi su bili eventualno njemačkoga podrijetla. Pripadnost labavom i fleksibilnom jugoslavenstvu, uz nacionalnu pripadnost većinskom narodu, uz postojanje republičkog državljanstva bili su dovoljno komotan okvir da se problem pripadnosti ne osjeća kao posebno naglašen i akutan. Stanje uoči raspada Jugoslavije i razdoblje raspada bili su popraćeni jačanjem nacionalizama, nacionalnih mitova, fanatizma i šovinizma. O tome da je nacionalni identitet rezidualnih etničkih Nijemaca bio nasilno potisnut govori zanimljiv odnos triju generacija prema njemačkom jeziku. Pri kraju 20. stoljeća najstarija generacija još je uvijek znala i čuvala njemački jezik, iako se njime rijetko služila, srednja generacija, njihovi sinovi, nisu znali njemački jezik, ali su djeca tih sinova ponovno učila i usvajala jezik svojih djedova. Određena mjera demokratizacije društvenih odnosa dovela je do toga da se među pripadnicima svih triju generacija počne intenzivnije razmišljati o identitetu. U Godišnjaku Njemačke zajednice iz Osijeka (2002: 89) objavio sam esej pod naslovom Kulturni identitet Podunavskih Nijemaca kao književni izazov. Pojam kulturnog identiteta, kako sam tada zaključio, bio je adekvatniji stanju stvari od naglašavanja nacionalnog.

Razmatranje kulturnog identiteta bio je također dobar put prema otkrivanju prikrivenih činjenica prešućene povijesti. A prešućivanje je bilo tako temeljito i djelotvorno da, primjerice, gotovo cijela generacija hrvatskih građana koja je započinjala svoj radni vijek petnaestak godina poslije rata uopće nije imala predodžbe o tome kako su u Hrvatskoj značajan postotak stanovništva nekada predstavljali Podunavski Švabe i potomci Nijemaca i Austrijanaca. O tome su nešto znali oni doseljenici u Slavoniju i u Srijem koji su stigli s juga i uselili se u kuće koje su njihovi vlasnici uglavnom prisilno napustili posljednjih dana Drugoga svjetskog rata ili neposredno nakon njega. Nitko nije spominjao i uglavnom nije ni znao da je jedna od prvih uredbi nove Jugoslavije bila ona koja je svoje građane njemačkoga i austrijskog podrijetla lišila državljanstva, proglašavajući ih suradnicima okupatora.

Naravno, preostali pripadnici, ili bolje rezidualni pripadnici njemačke i austrijske manjine ponešto su više i točnije znali o sudbini etničkoga korpusa iz kojega su potekli, ali su podjednako dobro znali da je o tome pametnije šutjeti, nerado su se ili nimalo poistovjećivali sa suradnicima okupatora, a o toj navodnoj ulozi suradnika okupatora znali su vrlo malo. Uvjeti za nacionalnu identifikaciju s precima bili su nepostojeći. Ovo posljednje promijenilo se dakle, ili se počelo mijenjati devedesetih godina dvadesetog stoljeća s intenzivnijim buđenjem nacionalizma i nacionalnih mitova u posljednjim danima jugoslavenske multietničke zajednice.

Godine 1990. godine u Sarajevu[1] je objavljen moj roman Kratka kronika porodice Weber, a objavljivanje toga romana općenito se smatra početkom širega kulturnog interesa za sudbinu Nijemaca i Austrijanaca u novijoj hrvatskoj povijesti. Buđenjem toga kulturnog interesa smatramo i utemeljenje simpozija Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, što je uslijedilo neposredno nakon objavljivanja moje knjige, a koji je kasnije postao tradicionalni, kao jedan od najznačajnijih oblika kulturnog djelovanja njemačke i austrijske manjine u Hrvatskoj.

Iako je Kratka kronika porodice Weber, a u nešto promijenjenom društveno-političkom i kulturnom kontekstu otvorila vrata beletrističkoj obradi uvjetno rečeno naših njemačkih tema, trebalo je proći dosta vremena od pojave toga romana da se ta vrsta građe ponovno realizira u obliku romana. Vitalnost teme djelomično je potvrđena drugim izdanjem Kratke kronike porodice Weber, u Zagrebu 2001., što je pobudilo zanimanje za nepoznatu temu, ali i podjednako skrivena od očiju javnosti autora koji je bio prisiljen objavljivati u Sarajevu.

Tek 2008. godine u Osijeku je objavljen sljedeći roman s podunavskošvapskom tematikom – Sretni Martin Tome Živka. O važnosti kulturnog doprinosa izdavanjem takvog romana govori činjenica da ga je Njemačka zajednica iz Osijeka objavila dvojezično, i na hrvatskom i na njemačkom jeziku.

Godine 2009. objavljen je roman Ivane Šojat Kuči Unterstadt. Roman je dobio povoljne kritike, a još povoljnije ocijenjena je dramatizacija toga romana koja je odnijela više nagrada. Roman je ponovno pobudio veliko zanimanje za podunavskošvapsku tematiku, odnosno građa koju roman obrađuje još jednom je otkrivena. Uslijedio je čitav niz publicističkih ili novinarskih tekstova kojima se otkrivalo postojanje nekih tamo Podunavskih Švaba i njihovo prisustvo u nedavnoj povijesti Hrvatske.

Moj roman Zavičaj, zaborav objavljen je 2010. i predstavlja svojevrsnu književnu summu[2] svega onoga što sam svojim književnim i publicističkim interesom želio obraditi u području donaušvapske tematike. Tu valja podsjetiti da je ona fragmentarno prisutna i u nekim drugim mojim romanima u kojima je u najmanju ruku glavni književni lik njemačkog podrijetla. Roman je dobio visoke ocjene i vrijedne književne nagrade, među kojima je možda najznačajnija nagrada Meša Selimović s obzirom na to da se odnosi na područje kultura onih jezika koji se razumiju bez prevođenja; dakle, regionalna nagrada.

I roman i nagrada pobudili su u izvjesnoj mjeri ozračje senzacije. Ponovno je podunavskošvapska tema ispala sasvim nepoznata i nova, ponovno je otkrivena mračna stranica povijesti – progon Podunavskih Švaba, ponovno je otkriven čak i  autor o kojem je već ranije književna kritika izrekla sud prema kojemu bi slika hrvatske književnosti devedesetih godina bila sasvim drugačija da Bauerovi romani nisu bili objavljivani izvan Hrvatske i tada u Hrvatskoj praktički nedostupni.

Uslijedili su intervjui, uslijedili su tekstovi o tragičnoj sudbini Podunavskih Švaba koji su bili prognani pod uglavnom neopravdanom tvrdnjom da su bili suradnici okupatora. Kada kažem neopravdanom, onda time ne želim umanjiti zločine onih pripadnika toga etničkoga korpusa koji su zaista počinili strašne zločine. Ostaje pak činjenica da su žrtve poslijeratnih progona većinom bili oni ljudi njemačkoga ili austrijskog podrijetla koji se nisu uprljali zločinima fašizma; poraženi fašisti povukli su se, pobjegli ili izginuli ranije.

Zanimanje za podunavskošvapsku tematiku pružilo je priliku da se i na izvanknjiževnom planu kaže ponešto o onome o čemu je roman govorio, primjerice o doprinosu kulture njemačkoga jezika stvaranju moderne europske hrvatske kulture i civilizacije. Unutar kratkoga vremenskoga perioda mi koji o svemu tome nešto znamo dobili smo priliku da to i kažemo i napišemo. Roman je dakle probudio slojevito razumijevanje problematike, ali i književnosti koja se tom problematikom bavi. Ipak, kao što obično biva razumijevanje je popraćeno i apriornim nerazumijevanjem pa se primjerice u nekom pregledu suvremenoga hrvatskog romana pojavila ocjena da roman ima četiristo i nešto stranica i da predstavlja ljevičarsko skretanje ili zastranjivanje. Ljevičarstvom je dakle proglašeno parodiranje nekih režimskih ceremonijala iz vremena socijalizma, kao i središnji problem opisan u romanu: neopravdani progon Podunavskih Švaba. Dotični je pregled objavljen u časopisu Forum koji izdaje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti!

Popularni Miljenko Jergović objavio je 2013. godine opsežan roman Rod, roman biografskog karaktera koji se gradi na sudbini porodice njemačkoga podrijetla. Imajući u vidu Jergovićevu spomenutu popularnost i ugled sasvim je razumljivo što je roman dočekan s velikom pažnjom. Ponovno su uslijedili valovi zanimanja za povijest Podunavskih Švaba i uopće Nijemaca i Austrijanaca kao sudionika hrvatske povijesti i civilizacije. Ponovno je s čuđenjem u javnosti otkriveno da je nekada u Hrvatskoj živjela brojna njemačka i austrijska manjina i da ostaci te manjine još uvijek postoje. S obzirom na to da je Jergović jedan od najprevođenijih suvremenih hrvatskih pisaca nije neobično da je roman ubrzo preveden na njemački, a čini se da je i ondje pobudio slično čuđenje i obnavljanje svijesti o prognanoj njemačkoj manjini, iako je najveći broj pripadnika te manjine dospio poslije rata upravo u Njemačku.

Najveći uspjeh romana koji se temelji na podunavskošvapskoj građi postigao je roman Slobodana Šnajdera Doba mjedi koji je objavljen 2015. godine i ubrzo je dobio čak pet književnih nagrada, a gotovo je odmah i preveden na njemački, što se logički nadovezuje i na dotični broj nagrada i na prethodnu afirmiranost Šnajderovu na njemačkom govornom području. Šnajderov uspješni roman, koji je zapravo i svojom pojavom i uspjehom povod ovom razmatranju, fabulativno se odvija na dvije razine. Prva je razina posvećena dolasku dijela Podunavskih Švaba na prostore Hrvatske. Ta razina ispričana je u maniri legende u kojoj se miješa stvarno i fantastično, a takvo je pripovijedanje u funkciji toga da otpočetka plansko preseljavanje Nijemaca u područja uz Dunav koja su opustjela nakon protjerivanja Turaka čitatelji dožive kao svojevrsno prokletstvo. Vrlo svjesno agitator preseljenja oslikan je kao mitološki đavao. Obećanja koja su Nijemci dobivali pokazat će se nakon dolaska u tobožnju obećanu zemlju lažnima. Kao što je to u poslovici bilo odavno sažeto, prvu generaciju čekala je smrt, drugu nevolja, a treća se tek mogla najesti vlastita kruha; na njemačkom krilatica glasi: Tod – Not – Brot. Šnajder bilježi kako su pri ulasku lađa, tzv. ulmskih kutija s njemačkim migrantima u Austriju – predstavnici austrijskih vlasti uništavali njihove protestantske biblije i bacali ih u Dunav. Na taj su način doseljenici bili označeni kao buduće žrtve i kao svojevrsno roblje. Druga razina fabule povezana je s biografijom Đure Šnajdera, u stvarnosti autorova oca. Ta je biografija s jedne strane utemeljena na stvarnim činjenicama što je i prilično jasno objašnjeno, ali je s druge strane i izrazito simbolična. Za simboličan smisao biografske priče značajno je da se junak romana sasvim asimilirao u sredinu u kojoj se rodio, on je tipičan Slavonac, zapravo tipičan bekrija iz hrvatskoga lokalnog folklora. On ne drži previše do svoga njemačkog podrijetla, iako ga se ne odriče, on ne govori i gotovo uopće ne zna njemački, njemu nacizam nije nimalo blizak, nego je naprotiv suprotan njegovim životnim nazorima. Ipak, nakon njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu, njega proglašavaju Nijemcem i mobiliziraju u SS. Tu nije bilo nikakva izbora. Šnajder u romanu naprosto je igračka surove povijesti. Ta druga, u većoj mjeri faktička priča fokusirana je na Šnajderovu sudbinu u ratnim godinama, uglavnom na području Poljske. Šnajder – junak romana opire se tome da sudjeluje u zvjerstvima esesovaca pa ubrzo postaje sumnjiv, a na kraju zbog toga, a i po logici svoje savjesti dezertira iz njemačke nacističke vojske i pridružuje se poljskim ustanicima. Kasnije će ga ratni vihor pridružiti ubačenim sovjetskim partizanima gdje će dobiti i svojevrsnu potvrdu o borbi protiv fašista, i ta će ga potvrda u novoj Jugoslaviji ne samo osloboditi progona zbog toga što je bio mobiliziran u SS, nego će mu pružiti i uvjete za nešto povoljniji start u novo društvu, odnosno – učinit će ga čovjekom od povjerenja, čovjekom koji se potvrdio u borbi protiv fašizma.

Moguću linearnost ili eventualnu patetiku autor majstorski izbjegava razbijanjem monolitnosti teksta, uvođenjem zapravo sebe, budućega, još nerođenog junakova sina koji komentira očevu anabazu, ponekad i s ironijskim odmakom. Slobodan Šnajder koristi ovdje iskustvo uspješnoga dramskog pisca dajući svojoj prozi efektnu dozu drame.

Šnajderovim romanom, kao najnovijim u nizu onih koji se koriste podunavskošvapskom građom, na rječit se način zaokružuju književni dometi te građe, ciljevi na koje je ona imanentno usmjerena, kao i književna istina o povijesnoj sudbini Podunavskih Švaba. Time ne želim reći da je tematska podloga ovim romanom iscrpljena, želim samo naglasiti da je zahvaljujući ovom romanu postala puno shvatljivijom i u književnom i u izvanknjiževnom, najširem smislu.

Bilo bi ovdje umjesno sada se osvrnuti na razloge relevantnosti podunavskošvapske građe, i to u svjetlu činjenice da četiri i pol desetljeća nije funkcionirala kao književni temelj, a u novije se vrijeme predstavila književnoj publici i široj javnosti u nizu romana. Među korijenima današnje relevantnosti te građe svakako valja istaknuti da je progon njemačke i austrijske nacionalne manjine već zbog svoje nezakonitosti i okrutnosti bio prešućivan i zataškavan. Podaci o logorima u koje su dospjeli građani odjednom lišeni svih prava i proganjani naprosto zato što ih se moglo povezati s njemačkim porijeklom tako su temeljito bili skrivani da se tek danas, naporom povjesničara stekao uvid u broj i lokacije tih logora dok se broj onih koji su u logorima izgubili živote uopće ne može točno utvrditi.

Na to se zataškavanje stvarnosti nadovezuje i poslijeratna indoktrinacija. Većinski su narodi na jugoslavenskim prostorima doista vjerovali da su svi etnički Nijemci i Austrijanci bili fašisti. Iako se uopće ne smiju zanemariti besprimjerni zločini koje su nacistički orijentirani folksdojčeri počinili, velikim dijelom i nad svojim susjedima, povijesna je istina vjerojatno bliže tome da su pripadnici njemačke manjine u manjem postotku aktivno sudjelovali u fašističkim formacijama nego pripadnici većinskih naroda, primjerice četnici i ustaše. U tom kontekstu bilo je komfornije vjerovati da su svi Švabe bili najveći fašistički krvoloci. Ta dva srodna faktora urodila su trećim: potrebom da se nakon vremenske distance artikulira puna istina, prvo književna, zatim društvena. Tu potrebu aktualiziralo je i kulturno djelovanje njemačke i austrijske manjine, ali i sama činjenica da se ta manjina usudila upozoriti na vlastito postojanje. Povjesničar Vladimir Geiger i političar Goran Beus Richembergh u nekoliko su navrata naznačili da je u tom kontekstu i objavljivanje romana Kratka kronika porodice Weber djelovalo poput otponca.

Moram naglasiti da sam i svojim književnim i publicističkim tekstovima ciljano i svjesno nastojao zastupati istinu o Podunavskim Švabama, i Nijemcima i Austrijancima uopće na našim prostorima. Smatram da je svojstvo podunavskošvapske građe i u tome da, kao što sam prethodno naznačio, imanentno predstavlja usmjerenje prema nekoliko esencijalnih ciljeva. Riječ je naravno prije svega o razobličavanju postojećih predrasuda koje su se u različitim vremenima od Drugoga svjetskog rata naovamo pojavljivale u prilično sličnim varijacijama. Smatram da bi se ono čemu podunavskošvapska građa objektivno, po sebi teži moglo svrstati pod četiri međusobno povezana zajednička nazivnika.

1. Nadovezujući se na germanofobiju koja je stoljećima bila jedna od karakteristika europske civilizacije, stvorila se svijest o krivici baš svakog pripadnika njemačkoga naroda za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu. Pojednostavljeno rečeno, ishodišna zabluda ili, blaže rečeno, predrasuda mogla se sažeti u jednadžbu: NIJEMAC = NACIST = RATNI ZLOČINAC. Dakle, prvi je imanentni cilj korištenja podunavskošvapske građe upravo razobličavanje takve zablude.
2. Drugi cilj i bitno obilježje donaušvapske građe kao književnog materijala jest u tome što naglašava potrebu da se jasno pokaže kako su progoni Nijemaca bili bez razumnoga i moralnog opravdanja, a njima su i Podunavski Švabe postali žrtve nacizma.
3. Treći cilj koji ova građa nameće jest potreba ukazati na grubu istinu prema kojoj su Podunavski Švabe žrtve povijesti i političkih strategija sve od vremena Marije Terezije i polaska iz Ulma. Naseljeni u napuštena i nezdrava područja, oni su bili prepušteni sami sebi, a nakon uspostave prve Jugoslavije postali su građani drugog reda da bi nakon stvaranja nove jugoslavenske vlasti poslije Drugoga svjetskog rata postali neprijatelji. Ni u prvom niti u drugom slučaju odgovornost matičnih zemalja, Njemačke i Austrije, nije mogla dobiti oblik koji bi pripadnicima manjine pružio potpunu zaštitu.
4. S obzirom na to da je prisustvo Nijemaca na današnjim hrvatskim prostorima nešto što datira od dvanaestog stoljeća na ovamo, kao i na to da su između njemačko-austrijskih doseljenika koje su ovamo dovodili drugačiji ciljevi i kolektivno doseljavanih Podunavskih Švaba neizbježno postojale prirodne i logične veze, podudarnosti i miješanje, podunavskošvapska književna građa nalaže argumentirano ukazivanje na konstruktivan doprinos Nijemaca, Austrijanaca i pripadnika kulture njemačkoga jezika modernoj hrvatskoj kulturi, kao esencijalno europskoj, utemeljenoj na nacionalnom preporodu.

Kada su me okolnosti navele da budem prvi koji će u književnosti probijati led, u vrlo dramatičnom smislu toga frazema jer bilo je to povezano i s ozbiljnim rizikom, izrazito švapskom i do tada tabu temom[3], bio sam svjestan karaktera, potencijala i naboja građe koju sam želio uobličiti u književnu istinu. Moj angažman bio je svjestan i programiran. Kratka kronika porodice Weber, uza sve ambicije da bude valjana književna struktura koja će publici pružiti čitateljski užitak, angažirano je željela promovirati književnu istinu koja pobija onu zlokobnu jednadžbu NIJEMAC = NACIST = RATNI ZLOČINAC. Opsežnim romanom Zavičaj, zaborav želio sam afirmirati književnu istinu koja govori o tri značajne spoznajne cjeline, ili shvaćanja što se spominju u gornjem tekstu kao imperativi koji pak proistječu iz korištenja, odnosno književne obrade podunavskošvapske građe u najširem smislu te riječi.

Na ovome mjestu ne mogu se upustiti u analizu vrijednog doprinosa koji su cijelom ovom tematskom kompleksu dala djela Tome Živka, Ivane Šojat i Miljenka Jergovića. Ovaj tekst potaknut je prvenstveno pojavom najnovijeg romana u toma nizu – Doba mjedi. Mogu sa zadovoljstvom konstatirati da je svojom sugestivnošću i blistavom obradom građe Slobodan Šnajder dao velik doprinos afirmiranju onih književnih i objektivnih istina koje tematski krug nameće. Možda je najrječitije od svih nas opisao dovođenje njemačkih naseljenika – na prijevaru i bez sustavne brige o njima – u dijelove Podunavlja koje je Eugen Savojski očistio od Turaka. Posredno, ali vrlo uvjerljivo razobličena je i laž o profašističkom uvjerenju i djelovanja potomaka tih žrtvovanih doseljenika. Nije se uklopilo u koncept romana prikazivanje njemačkog doprinosa hrvatskoj civilizaciji i kulturi, ali ako imamo na umu da i autor romana Slobodanu Šnajder nosi u sebi barem nešto od poslovičnih vrlina njemačkih predaka – a pritom ne ciljam na krv ili na genetiku nego na vrline poput odgovornosti, ustrajnosti, dosljednosti koja se prenosi primjerom na nove generacije – onda smijemo i ovo književno djelu smatrati takvim prvorazrednim doprinosom.

SAŽETAK

Polazeći od primjera višestruko nagrađenoga romana Slobodana Šnajdera Doba mjedi, esej analizira pojavu niza romana koji se u proteklih četvrt stoljeća bave položajem i sudbinom Podunavskih Švaba i drugih Nijemaca u Hrvatskoj. Tabuiziranje tih tema kroz dugi niz godina istaknuto je kao jedan od glavnih razloga potrebe da se o njima progovori u književnom obliku. Autor pokazuje i da korištenje takve građe nameće kao glavne ciljeve demaskiranje službenih laži, i to prvenstveno da se svi Nijemci u Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata mogu gledati kao nacisti i suradnici okupatora. Tekst također upozorava na otkrivanje istine o tome da su Nijemci nakon rata bili neopravdano protjerani iz novostvorene Jugoslavije – upozorava na to da su i povijesno Podunavski Nijemci bili žrtve visoke politike jer ih se doseljavalo na prijevaru. Pažnja je posvećena i prešućivanom doprinosu Nijemaca i Austrijanaca nastanku moderne hrvatske, esencijalno europske kulture.

[1] Roman nije mogao biti objavljen u Hrvatskoj jer ga je u rukopisu pratio glas antikomunističke proze. Roman je 1991. godine dobio nagradu Svjetlosti za roman godine.

[2] Sintagma preuzeta iz prikaza Lidije Dujić Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer, Zavičaj, zaborav objavljenog u Godišnjaku Njemačke zajednice (2011: 167-176).

[3] Zbog te činjenice među pripadnicima njemačke i austrijske manjine, a prihvatio je to i poneki kritičar, o nizu romana sa srodnom tematikom kolokvijalno se govori kao o Bauerovom žanru.