Mario Trifunović: BOSNA I HERCEGOVINA I HRVATSKA NA VENECIJANSKOM BIJENALU

Nije riječ o otvorenom plagiranju „Oltara domovine“, ali da „Mjera mora“ Stjepana Skoke ima velike sličnosti sa spomenikom Kuzme Kovačića - ima!

 

U sjeni međunarodnih sukoba i sve većeg porasta desnog ekstremizma, populizma i mržnje prema strancima, kao i marginaliziranima, diljem Europe i svijeta, 60. izdanje Venecijanskog bijenala suvremene umjetnosti u fokus stavlja strance, marginalne i neprivilegirane umjetnike. Tema ovogodišnje manifestacije glasi “Stranieri Ovunque - Foreigners Everywhere” (“Stranci posvuda”), a nadahnuta je neonskim sloganima pariškoga kolektiva Claire Fontaine. Po njima naziv Bijenala ima dva značenja: “Prvo, kamo god ideš i gdje god da se nalaziš, uvijek ćeš naići na strance. Drugo, bez obzira gdje se nađeš, uvijek si istinski i duboko u sebi stranac”, stoji u najavi na mrežnim stranicama Venecijanskog bijenala.

Iako “Stranci posvuda” kao fraza zapravo nije izvorna ideja spomenutoga kolektiva, ona seže još do početka 2000. godine, kao fraza torinskoga kolektiva koji se tad borio protiv rasizma i

ksenofobije u Italiji. No poanta koncepta i fraza zapravo želi skrenuti pažnju na one na marginama, koji do sada nisu dobivali platformu za svoj rad – bar ne u ovakvom obliku.

Međutim, pitanje je kako su na ovaj koncept odgovorili umjetnici i kustosi. Jesu li “umjetnici” s margina ti koji su dobili priliku progovoriti? A kako je s pogledom prema Hrvatskoj, a još više prema Bosni i Hercegovini? Na temu ovogodišnje središnje izložbe “Stranci posvuda” brazilskoga kustosa Adriana Pedrosa predstavnica Hrvatskog paviljona, Vlatka Horvat, izlaže djela mnogih umjetnika iz cijelog svijeta koji šalju svoje radove na krajnje nekonvencionalan način – bez pošte, dopremljeno u nečijoj ručnoj prtljazi. Kako je u medijima prije početka Bijenala istaknula, Horvat je “Priručnim sredstvima” osmislila razmjenu radova raznih umjetnica i umjetnika koji su kao i ona “stranci u mjestima gdje žive”.

No ovdje želimo uputiti pogled i prema Bosni i Hercegovini te njezinu nastupu na ovoj najstarijoj i najvažnijoj svjetskoj izložbi. Treba naglasiti odmah na početku da je bosanskohercegovačko Vijeće ministara dodijelilo mandat Sveučilištu u Mostaru, koje je za povjerenika paviljona izabralo ravnatelja Muzeja moderne umjetnosti i nastavnika na filozofskim fakultetima u Mostaru i Osijeku, Marina Ivanovića.

Zašto radim kip Čovića? Pa jer je hrvatski velikan!

On je, pak, za paviljon BiH izabrao akademskoga kipara i bivšeg dekana širokobriješke Akademije likovnih umjetnosti, Stjepana Skoku. A on je poznat još iz 2021. godine kad se u medijima i na društvenim mrežama širila fotografija tad još nedovršene biste Dragana Čovića, bivšeg člana Predsjedništva BiH i predsjednika bosanskohercegovačkog HDZ-a. Skoko je tom prilikom za medije potvrdio autentičnost fotografije na kojoj se mogao vidjeti “skulpturalni, trodimenzionalni prikaz” Čovića, a naglasio je kako se nije radilo o narudžbi ili državnom nego njegovom osobnom projektu o deset hrvatskih velikana i tri prijatelja. Upitan kojoj skupini Čović pripada, Skoko je odgovorio: “On je među velikanima, znači prvi hrvatski velikan”.

Tri godine kasnije ovaj kipar s Čovićevom bistom u svom portfoliju zastupa s novim projektom, pod nazivom “Mjera mora”, Bosnu i Hercegovinu te dobiva time pozornicu na najvažnijoj manifestaciji u svijetu. Riječ je o prostornoj instalaciji koja prema tumačenju u najavi ima za cilj istaknuti mediteranski identitet Bosne i Hercegovine – u formi većinom plavih kubičnih isječaka, ima i jedna bijela i smeđa, s gornjom vodoravnom plohom valovite forme, ili laičko rečeno, plavih kockica koje ovako poredane nalikuju na hrvatski grb.

Bosanski duh Mediterana

Ivanović je netom prije početka Bijenala u razgovoru za Federalnu novinsku agenciju rekao da Skoko svojim radom želi osnažiti svijest kako Bosna i Hercegovina ipak pripada

mediteranskim državama, pa makar i u zaleđu. Poziva se na Fernanda Braudela, koji je naglasio da se duh Mediterana “dulje čuva u zaleđu”. Ivanović smatra da je, iako tema Bijenala nije obavezujuća za nacionalne paviljone, ovogodišnja misao “Stranci posvuda” kompatibilna sa Skokinom temom jer je more prepreka koja, kako kaže, razdvaja ljude i čini ih strancima.

“Želja nam je istaknuti da doista i u potpunosti predstavljamo našu državu, a ne sebe kao instituciju te da predstavljamo umjetnika koji trajno živi u Bosni i Hercegovini, koji dijeli sudbinu naše svakodnevice”, rekao je povjerenik paviljona BiH. I predsjedateljica Vijeća ministara BiH, Borjana Krišto, na otvorenju paviljona spomenula je otvaranje pregovora za Europsku uniju i naglasila mediteranski identitet BiH: “Iako imamo samo nekoliko kilometara neumske obale, naše hercegovačko zaleđe istinski je Mediteran”, rekla je.

Autor Oltara domovine: Ima neke sličnosti, ali...

No uspoređujući Skokin rad s “Oltarom domovine” kipara Kuzme Kovačića na zagrebačkome Medvedgradu, ne može se ne vidjeti, pa ni zanijekati, sličnost ideje i izvedbe. Povodom toga pitali smo samog autora “Oltara domovine”, kipara Kuzmu Kovačića, kako on gleda na očiglednu sličnost. U prvom navratu nije znao o čemu je riječ jer nije zainteresirano pratio događaje oko Bijenala.

Za njega je ova manifestacija postala svojevrsni aktivistički forum koji daje prostor ideološkom aktivizmu. “Umjesto da se na Bijenale vrati onaj smisao povezivanja svijeta, ljudi i umjetnosti, tako da se izlažu umjetnička djela, nameću se teme koje umjetnost pretvaraju u aktivistički forum”, rekao je Kovačić. Za Kovačića Skokina “Mjera mora” ima “neke sličnosti, ali nije sad baš da bih taj rad mogao nazvati imitacijom moga rada. Ali neku inspiraciju je očito imao s tim mojim radom. Ne mogu baš reći da nema bliskosti”, u razgovoru je pored toga istaknuo da je raspored nešto malo drukčiji nego kod njegova “Oltara domovine”. Ni Hrvatski paviljon nije ga previše impresionirao. Dapače, za njega ideja Vlatke Horvat “uopće nema smisla”, kazao je te ponovio da bi na Bijenale trebalo vratiti umjetnička djela i odmaknuti se od ideološkog aktivizma.

Također smo za ovaj prilog kontaktirali Stjepana Skoku s pitanjima o tome što je temeljni motiv za njegovu prostornu instalaciju i koji mu je bio uzor za takav zahvat. “Projekt ‘Mjera mora’ je nastao u ozračju traženja, dugogodišnjeg gledanja motiva i čekanja slučajno polučenog rezultata koji se očitava na skulpturama Plodovi mora, Komad mora, Maslinova grana, Blatina, Žilavka, Veronikin rubac, Cvjetnica, Oltar znanja, Školska klupa i trenutno radim Vrata mojeg doma”, kazao je Skoko i nastavio:

“Tema Paviljona BiH se bavi našim mediteranskim identitetom koji je oblikovao priobalje i zaleđe. Jednostavno mi je bilo dosta tema rata, međusobnih sukoba, privatizacije i disfunkcionalnog društva”, rekao je i istaknuo kako je svojim radom želio afirmirati “ljepotu kojom BiH obiluje i identitet mediteranskih zemalja kojima također pripadamo”.

A što kažu stručnjaci i kako oni gledaju na sličnost Skokine “Mjere mora” s “Oltarom domovine” Kuzme Kovačića? Za Express komentirao je to ugledni likovni kritičar i donedavni profesor s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, Vinko Srhoj. “Nema toga kojega, kad vidi Skokinu ‘Mjeru mora’, neće asocirati Kovačićev ‘Oltar domovine’. To stoga jer je Kovačićev ‘Oltar’ postao amblematskim djelom i smjerokazom za prepoznavanje gradnje spomeničkog aranžmana sastavljenog od kockastih elemenata posloženih u formi šahovskog polja (osnovice hrvatskoga grba).

Skokina kiparska potkapacitiranost

Skoko je očito uzeo dio, odnosno plave staklene ploče iz tog ansambla, koje bi trebale predstavljati kubični isječak vodenog elementa. Vizualno i koncepcijski to je ta ‘mjera mora’, uz dakako uvijek podrazumijevanu prvoloptašku asocijaciju šahovnice”, kazao je Srhoj i nastavio:

“Nije, međutim, riječ o otvorenom plagiranju Kovačićeva spomenika. Prednost Kovačićeva ansambla je u razvedenosti, različitim visinama i uporabljenim materijalima, jednom riječju u dinamici elemenata od kojih je sastavljen. Kod Skoke imate industrijsku šablonu ‘vodene kocke’, koja se u međusobnoj interakciji izdiže i spušta kod Kovačića, dok se kod njega serijski nivelira. Da ne govorimo koliko je za sugestiju mora prikladnije staklo od Skokina aluminija u plavoj boji, koji više izgleda kao neki popartistički proizvod nego vodeni volumen. Ali to je i razlika između Kovačićeva talenta i Skokine kiparske potkapacitiranosti, nebrojeno mnogo puta demonstrirane u javnoj skulpturi. A tek što reći za željezne školjke u nategnutom zbližavanju kovačnice u Kreševu s morskim motivom iz Neuma nego da je riječ o još jednoj banalnoj prvoloptaškoj priči, da parafraziram onaj turistički slogan, o Mediteranu kakvog u Kreševu nikad nije bilo. Osim ako za prisustvo Mediterana ne uzmemo trgovanje s Dubrovačkom Republikom i osamdesetpostotnu naseljenost hrvatskim življem”.

Iskreno, što to BiH čini mediteranskom zemljom? Možda masline?

Upitan o tome kako se u ovom kontekstu reflektira politika Bosne i Hercegovine, a koliko politika Hrvatske na kulturno, odnosno umjetničko područje, odgovorio je Srhoj, koji ujedno iza sebe ima iskustvo dugogodišnjeg praćenja politike kao kolumnist Slobodne Dalmacije, a trenutno piše za Konturu, jedini hrvatski nezavisni časopis specijaliziran za praćenje likovne umjetnosti i kritiku:

“Sve je politika, pa i ondje gdje se naizgled govori o umjetnosti. Pogotovu u slučaju BiH, gdje politizacija svega nije mimoišla ni nastup na jednoj umjetničkoj manifestaciji. Iskreno, što reći na riječi kustosa izložbe u paviljonu BiH, Marina Ivanovića, da do sada nijedan Hrvat nije predstavljao Bosnu i Hercegovinu, nego da to zvuči kao neko svođenje računa s paritetom jedne od nacionalnih komponentni koje čine tu državu. Čim to izgovorite u susjednoj državi, nikad to nije neutralna konstatacija nego politička legitimacija jednog nastupa”.

Tome je Vinko Srhoj dodao: “S druge strane, nategnutost bosanskohercegovačkog mediteranstva koje se po Braudelu više u načelu očuvalo u zaleđu nego uz obalu, može lijepo zvučati kao izokrenuta paradigma, ali iskreno, što to BiH čini pomorskom zemljom”, pita se Srhoj. “Je li to rasprostranjenost masline, koja opet više govori o kulturi na hercegovačkom prostoru, gdje sredozemna klima omogućava njezin rast, baš kao što taj braudelovsko-matvejevićevski narativ o Mediteranu na kraju ponajviše legitimira hercegovačku komponentu BiH. I tu onda u politiziranoj priči o susjednoj zemlji opet nastupa politika, u kojoj ni klima ni biljne vrste nisu bez političke konotacije. Primorski litoral BiH, gledajući izlazak na more, nije, uostalom, nastao kao prirodna činjenica i težnja zaleđa za Mediteranom nego opet kao politička demarkacija kojom je Dubrovačka Republika omogućila Otomanskom Carstvu izlazak na more u zamjenu za zaštitu od Mletaka. Tih dvadesetak kilometara Mediterana susjedne države teško da mogu biti potvrdom nekog, uostalom, maglovitog mediteranizma. U geopolitici područje oko Neuma, ta svojevrsna ‘terra franca’, ne može se upotrijebiti ni za politički program BiH-Mediterana kao hrvatske političke kolijevke. Ili kako je to rekao Ivo Banac, to područje nikad nije pripadalo ni mletačkoj Dalmaciji, ni Habsburzima, ni SRH.”

Ne samo da BiH ima “prijelazni položaj između Mediterana i Srednje Europe te između Istoka i Zapada” nego ima i “karakter zatvorene ‘unutarnje zemlje’ omeđene Dinarskim masivom i dvjema velikim graničnim rijekama, Savom i Drinom”, istaknuo je već na početku knjige “Unutarnja zemlja” upravo taj njezin identitet pisac i kulturni povjesničar Ivan Lovrenović.

"Mjera mora" nije pogođen koncept

No nastup Hrvatske na ovogodišnjem Bijenalu Vinko Srhoj u odnosu na nastup Bosne i Hercegovine ocjenjuje ovako:

“Najkraće kao razliku između dobro osmišljenoga koncepta naše predstavnice Vlatke Horvat i loše materijalizacije kiparske ideje Stjepana Skoke”, kazao je. “Projekt Vlatke Horvat ‘Priručnim sredstvima’ prvo je gotovo idealno uklopljen u središnju koncepciju Adriana Pedrose ‘Stranci posvuda’. Horvat je i sama strankinja sa stalnom adresom u Londonu, a dionici njezine izložbe također su umjetnici-stranci koji joj neformalnim kanalima dostavljaju svoje radove”, istaknuo je Srhoj za Express. “Izbjegavajući oficijelne poštanske kanale dostave umjetnici-stranci šalju radove preko prijatelja koji putuju u Veneciju, kako to obično čine migranti i raseljene osobe povjeravajući svoje pošiljke bliskim i pouzdanim osobama. U tom privremenom ateljeu u Veneciji, u Fabrici 33, Horvat priprema svoja uzvratna djela koja će isto tako neformalnim putem biti dostavljena kao odgovor pošiljateljima. Budući da se radi o dominaciji koncepta nad artefaktom, fokus nije na djelima nego na komunikacijskim kanalima, ali je ideja dobro strukturirana i zaokružena, a Vlatkin privremeni atelje poput je kakve apoteke ili poštanskog ureda gdje je sve pažljivo sortirano, dajući na značaju svakoj pošiljci u tom lancu povjerenja. Nije ni čudno onda da su strani mediji prepoznali naš paviljon među desetak najuspješnijih koje valja posjetiti.”

Nekoliko sugovornika nije se odazvalo na upit da progovore o ovoj temi, a na kraju, pitanje evidentne sličnosti s Kovačićevim radom nije možda toliko sporno koliko problem političke konotacije koju sadrži. Riječ je o tome da umjetnost može uputiti na moć odmaka od podjela, ali i pokazati da su Hrvati po nekim drugim kulturnim aspektima vezani uz druge narode u Bosni i Hercegovini, da su jedni drugima potrebni, a ne stranci. No BiH je s Hrvatskom vezana upravo kroz migracije i strance, i primjerice, uzimajući u obzir koliko u Hrvatskoj živi ljudi koji su došli iz raznih krajeva BiH ili, pak, da u Hrvatsku ulaze stranci kroz granicu s BiH. Gledajući sa strane, čini se da ovakav pristup oblikovanju motiva koji snažno asocira na heraldički znak druge, tj. hrvatske države, može se samo pretpostavljati kako on može potaknuti polarizaciju onih koji nisu Hrvati, kojima taj znak ne pripada.

Umjetnost treba povezivati u univerzalnim vrijednostima koje su potrebne i strancima kojih je sve više oko nas i koji ćemo, ako nismo, možda već sutra i mi biti. Možda je u duhu teme Bijenala bilo važnije dati onima glas koji ga nemaju – izbjeglicama na granici s Europom!

Express, Zagreb, 24. svibnja 2024.