Ivan Lovrenović

Izdavačka kuća Srednja Europa iz Zagreba, specijalizirana za povijesnu i filološku literaturu, te za stručne knjige o nastavi povijesti, objavila je prije skoro dvadeset godina knjigu britanskoga povjesničara Marka Mazowera Balkan - kratka povijest (2003). U međuvremenu u Beogradu je prevedena i objavljena kapitalna studija Marka Mazowera Solun - grad duhova. Hrišćani, muslimani i Jevreji 1430 - 1950. (izdavači: Beogradska otvorena škola i Dosije studio, 2017).  

Za nas, ovdje, čitati balkanističke studije Mazowerove znači liječiti se od neznanja, umišljenosti, skučenih horizonata.

Slijedi uvodno poglavlje iz knjige Balkan - kratka povijest.

Uvod

Imena

Zvuk, ime i izgled, vrijednost, uobičajena mjera i težina neke stvari - u pravilu pogrešno i proizvoljno određe­ni ... time što su ljudi vjerovali u njih i što su narastale od pokoljenja do pokoljenja, te oznake gotovo da su srasle sa stvari, postajući samo njezino tijelo: tako se od samog početka, gotovo uvijek, privid konačno pretvara u bit i nastupa kao bit! Friedrich Nietzsche¹

Potkraj dvadesetog stoljeća govorilo se kao da Balkan po­stoji oduvijek. Dvjesta godina prije toga taj pojam nije još ni postojao. Osmanlije nisu vladali Balkanom nego Rumelijom, nekadašnjim “rimskim" zemljama koje su osvoji­li od Bizantinaca. Sultanovi obrazovani pravoslavni kršćani o sebi su govorili kao o “Rimljanima’' (“Romaioi”) ili jednostav­nije. kao o "kršćanima". Zapadnjacima kojima su bili poznati klasični regionalni pojmovi kao Makedonija, Epir, Dacija i Mezija izraz "Balkan” malo je toga značio. “Očekivanja su mi na­rasla" pisao je jedan putnik 1854., “kada sam čuo da ćemo prijeći Balkan; no ubrzo sam otkrio da to zvučno ime označa­va samo planinski lanac koji dijeli rijeke ili gorski prijevoj, što nije nužno značilo da pruža i veličanstven ili romantičan pri­zor.”²

"Balkan” je izvorno bilo ime planinskog lanca, klasičnom upućenom zapadnom putniku bolje poznatog kao “antički Haemus”, kojim se prolazi putem iz središnje Europe do Konstantinopola. Početkom devetnaestog stoljeća vojni su časni­ci kao Earl od Albermarica, istražili njegove malo poznate pa­dine. “Unutrašnjost Balkana”, pisao je pruski diplomat koji je tuda prošao 1833., “slabo je istražena i poduzeto je svega nekoliko točnih mjerenja visine." Malo se toga promijenilo dvadeset godina kasnije kada su Jochmusove Zabilješke s puta na Balkan ili planinu Haemus izložene Kraljevskom geografskom društvu. Preko te je planine ruska vojska napre­dovala prema Carigradu 1829. i 1877. godine. “Prelazak preko Stare planine”, pisao je autor jedne popularne povijesti rusko-turskog rata 1877. godine, “mora se smatrati jednim od najznatnijih uspjeha ovog rata.”³

Do tog je doba šačica geografa već proširila značenje riječi tako da je ona označavala čitavo područje, i to uglavnom na temelju krive pretpostavke da se planinski lanac Balkan proteže kroz čitav poluotok jugoistočne Europe, slično kao što Pirineji označavaju vrh Iberijskog poluotoka. U osamnae­stom stoljeću geografsko poznavanje turskih zemalja bilo je vrlo maglovito; još 1802. John Pinkerton zabilježio je kako su “noviji zemljovidi tog područja još uvijek vrlo manjkavi”. Veći­na znanstvenika, uključujući grčke autore najranije studije o tom području, rabila je uobičajeniji izraz “europska Turska”, a spominjanje Balkana ostalo je rijetkost još dugo u devetnae­stom stoljeću. Nema ga, primjerice, u spisima učenog istraživača Ami Bouéa, čije je podrobno istraživanje čitavog toga područja - La Turquie d’Europe iz 1840. - postavilo stan­darde za točnost i detalje koji se generacijama nisu dosegli.⁴

Prije 1880. nisu se puno spominjali niti balkanski narodi. Svijet pravoslavlja obuhvaćao je jednako Grčku i Slavene i tre­balo je dosta vremena da bi se pojavila etnografska i politička razlikovanja različitih pravoslavnih zajednica. Godine 1797. revolucionarni buntovnik Rigaš Velestinlis, nadahnut Francu­skom revolucijom, predvidio je propast sultana i proglasio nužnost uspostavljanja Helenske republike u kojoj bi se građa­nima priznali svi narodi “Rumelije, Male Azije, Arhipelaga, Moldavskc i Vlaške” bez obzira na njihovu “vjersku i rasnu raz­ličitost”. U toj je Rigasovoj prostranoj budućoj republici grčki trebao biti jezik učenosti i upravljanja. Još sredinom 19. stoljeća upućeni su se komentatori podsmjehivali “površnim promatračima koji su Slavene smatrali Grcima' jer ih je veći­na ‘grčke’ vjere”. Gak je i njemački znanstvenik Karl Ritter predlagao da se cijelo područje južno od Dunava nazove Halbinsel Griechenland (“Grčki poluotok ). “Sve do nedavna”, pisao je britanski povjesničar E. A. Freeman 1877. "većina je Europljana na sve pravoslavne turske podanike gledala kao na Grke”.⁵

Još dugo nakon neizbježnog rasta slavenskih nacionalizama bilo je teško dokučiti kakvi će oblici država i naroda nasli­jediti Turke. Neki su promatrači zamišljali niz samoupravnih kršćanskih političkih jedinica pod općim osmanskim vrhov­ništvom, dok su drugi predviđali podjelu područja između grčke države i južnoslavenske federacije. Gotovo da nitko nije predvidio proces podjele koji se uistinu dogodio. “Još i danas", pisao je jedan francuski autor 1864., “često čujem ljude da pitaju kome pripada kršćanski živalj u Turskoj - Ru­siji. Austriji, Francuskoj? A kada neki sanjari odvrate: Ti naro­di pripadaju sebi’ - kakve li zabave, kakva li jada zbog tog utopizma."⁶

Tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća izraz “europ­ska Turska” bio je omiljena geografska kovanica. No 1880-ih dani su “Europskoj Turskoj'' očito bili odbrojani. Države koje su je naslijedile - Grčka, Bugarska, Srbija, Rumunjska i Crna Gora - pojavile su se tijekom devetnaestog stoljeća kao kan­didati koji će podijeliti što je preostalo. Između 1878. i 1908. diplomatske konferencije postupno su smanjivale osmanski teritorij, a ono što je preostalo stavile su pod nadzor velikih sila. Zapadni putnici, novinari i propagandisti pohrlili su u to područje i popularizirali novu, širu uporabu pojma “Balkan". I vrijeme izbijanja Prvog balkanskog rata 1912.. kojim je pre­stala osmanska vladavina u Europi (izvan neposrednog zaleđa Carigrada), taj je izraz već bio u općoj uporabi. Čistunci su se jedili. Jedan njemački geograf ljutilo govori o “jugoistočnom europskom - ili kako ga neki sve više zovu, ponavljajući pola stoljeća staru grešku, Balkanskom poluotoku”. Bugarski se stručnjak žalio da “se to područje krivo naziva Balkanski po­luotok”. No bujica je bila protiv takve pedanterije. Za manje od pola stoljeća, najviše zbog iznenadnih vojnih i diplomat­skih promjena, novi se geografski pojam ukorijenio u svakod­nevnom govoru. Već 1917. standardna povijest “istočnog pi­tanja" govorila je o “zemljama koje su geografi prošle generacije opisivali kao 'europsku Tursku', no za koje smo, Prisiljeni političkim promjenama, morali pronaći novo ime.

Ime koje se općenito pridaje tome području jest ᾿Balkanski poluotok’ ili, jednostavno, 'Balkan'.⁷

Od samog početka Balkan je bio više od geografskog pojma, laj je izraz, za razliku od onih koji su mu prethodili, bio nabijen negativnim konotacijama - nasiljem, grubošću, primitivizmom - do te mjere da im je teško naći sličnog. “Zašto 'barbarska Europa?' pitao je novinar Harry de Windt u svojoj istoimenoj knjizi iz 1907. godine. “Zato ... Što taj izraz točno opisuje divlje zemlje bez zakona između Jadranskog i Crnog mora." Naviknu­ta na povijest pobune i osvete koja se protezala gotovo stoljeće unazad, a koja je kulminirala nakon 1900. u terorističkom bom­baškom napadu VMRO-a (Unutrašnja makedonska revolucio­narna organizacija), srpskom kraljoubojstvu iz 1903- i brojnim masakrima koje su tijekom balkanskih ratova počinile sve stra­ne, Europa je vrlo brzo počela povezivati to područje s na­siljem i krvoprolićem. Desetljeće daljnjih borbi koje je završilo 1922. grčkim porazom od strane Turske u Maloj Aziji i nasil­nom razmjenom stanovništva s gotovo dva milijuna izbjeglica, malo je utjecalo na promjenu te slike. Istina, balkanski su narodi sada vladali sami sobom kao što su željeli njihovi brojni za­padni zagovaratelji. No kakav je bio učinak? Niz malih, među­sobno suprotstavljenih i unutarnje netolerantnih država, nesposobnih za samostalan život. Izgledalo je to upravo kao kleinstaaterei kojeg su se bojali protivnici neograničenog ši­renja nacionalnih država. Liberali su teško mogli pomiriti svoj sretni ideal nacionalnog samoodređenja s realnošću rascjepka­nog i nestabilnog svijeta. U slučaju novih država kao što su Nje­mačka i Italija, nacionalizam devetnaestog stoljeća spojio je u veću i gospodarski razumniju cjelinu slabe zastarjele državice; na Balkanu je ishod bio sasvim suprotan.⁸

U međuraću su romanopisci i redatelji to područje pretvo­rili u pozornicu prikladnu za egzotične trilere o korupciji, brzom ubijanju i lakom zločinu. Za Erica Amblera u The Mask of Dimitrios Balkan je simbolizirao moralni pad same međuratne Europe. Za manje sofisticiranu Agathu Christie u njezi­nom romanu The Secret of Chimneys iz 1925. Balkan je dom zlotvora Borisa Anchoukoffa koji dolazi iz “neke od balkan­skih država ... Glavne rijeke - nepoznate. Glavne planine - također nepoznate no prilično brojne. Glavni grad, Ekarest. Stanovništvo, uglavnom Šumski razbojnici. Hobi, ubijanje kraljeva i podizanje revolucija.’’ Kao što je na početku svog pu­topisa Black Lamb, Grey Falcon pisala Rebecca West: “Svakako, nasilje je sve što sam znala o Balkanu: sve što sam znala o južnim Slavenima." Poznati film noir Jacquesa Tourncura Cat People iz 1942. išao je čak i dalje te pretvorio Balkan - kroz nevoljni lik junakinje u filmu koja je Srpkinja - u leglo “drevnoga grijeha" koji ljude pretvara u smrtonosne seksualne predatore koji prijete uništenjem “normalnih, sret­nih života" običnih Amerikanaca.⁹

U poslijeratnom razdoblju neki su od tih klišeja oslabili, lijekom Hladnog rata Balkan je iščezao iz svijesti zapadnjaka, a “željezna zavjesa" prolazila je jugoistočnom Europom dije­leći Grčku od njezinih komunističkih susjeda. Albanija je po­stala sasvim nedostupna. Titovu su Jugoslaviju idealizirali i američki političari i europska nova ljevica; govor o međuna­rodnoj nesvrstanosti i radničkom samoupravljanju u zemlji našao je prijemčive slušače u inozemstvu. Ceausescuova vlast u Rumunjskoj poznatija je bila po svojemu jasno izraženom protusovjetskom raspoloženju u vanjskoj politici, nego po krajnjem tlačenju vlastitog naroda. Uglavnom, Grčka je posta­la granični dio „Zapada" dok su ostale balkanske države pred­stavljale najmanje poznati dio komunističke Istočne Europe. Masovni turizam dovodio jc milijune gostiju na plaže i skijališta i pretvorio seoski način života u večernju zabavu. Sliko­vitost je zauzela mjesto nasilnosti, a najgore su teškoće, koje su čekale većinu turista, bile slabe ceste i neobični zahodi.

Bili su to povoljni ishodi dugotrajnog mira koji je zadesio Europu s Hladnim ratom. Mnogima to danas ne izgleda samo daleko, nego sasvim nevjerojatno, kao neki zijev u kojemu se privremeno bio prikrio stvarni karakter Balkana. Od pada ko­munizma na jugoistočnu je Europu postalo lakše gledati kao na jednu cjelinu, no istovremeno su se ponovno pojavile i dobro poznate negativne konotacije. U stvari, borbe kojima je prethodio raspad Jugoslavije vjerojatno su više nego ikad prije učvrstile takvo gledište u općoj predodžbi: nisu više samo Tito i komunizam bili krivi za masovno nasilje, već same etničke različitosti i dugotrajni povijesni rascjepi između vjera i kultura. Teško je i pronaći ljude koji se o tome pod­ručju povoljno izražavaju, a još je teže o njemu raspravljati izvan okvira dobra i zla. Zadatak je ovog djela vidjeti može li se na Balkan gledati svježim pogledom oslobođenim prizme “Balkana" s kojom smo tako dugo živjeli.

Da intelektualna povijest zapadnih stereotipa o Balkanu nije duža od stotinu godina, teško bismo objasnili utjecaj koji još i danas ima na nas. Sam izraz, iako razmjerno novijeg datuma, te­melji sr na drugim primislima koje sežu znatno dublje u zapad­nu misao. Jedna je od njih napetost između pravoslavnog i ka­toličkog kršćanstva koja se jasno iskazala u križarskom pljačkanju bizantskog Carigrada 1204. godine. No svakako je još važniji od toga duboki procijep međusobnog neshvaćanja što leži između kršćanskog i islamskog svijeta koji su već duže od jednog tisućljeća - od sedmog, barem do kraja sedamnaestog stoljeća - bili zapleteni u teritorijalne i misaone bitke u Europi.

Na prvi džihad koji je muslimansku kulturu proširio po­dručjem koje se protezalo od Španjolske (i velikog dijela Afrike) do indijskih i kineskih granica, kršćanstvo je odgovo­rilo iberijskom rekonkvistom, vraćanjem područja južne Ita­lije i, što je još važnije, križarskim pohodima. “Sveti ratovi za Sredozemlje” možda su, kao što kaže Eric Christiansen, bili “jadno traćenje vremena, novca i života.” No iako ni dva sto­ljeća borbe protiv Saracena nisu kršćanstvu uspjela ponovno pribaviti Jeruzalem, ta je borba u kršćanskoj Europi znatno pridonijela osnaživanju tradicije vojne nesnošljivosti prema hereticima, nevjernicima i nadasve prema muslimanima. Dok su muslimanski vladari prihvaćali podanike nemuslimane (nemuslimani su uvijek bili većina na osmanskom Balkanu), kršćanske su države protjerivale muslimane (i strogo nadzira­le naselja manjih židovskih zajednica još od srednjovjekovlja) i smatrale ih prijetnjom.¹⁰

Drugi su islamski pohod protiv kršćanstva vodili Turci, no­madski narod iz središnje Azije. Između jedanaestog i sedam­naestog stoljeća turkijski su narodi postupno pregazili i pora­zili Bizantsko Carstvo, osvojivši kršćanska izdvojena naselja na istočnom Egeju i na rubnim područjima oko Crnog mora, povremeno nadirući i kroz Ugarsku do germanskih područja u srednjoj Europi. Dva puta su osmanske vojske opsjedale Beč. Kršćani su pad Carigrada 1453. godine tumačili kao dokaz is­kvarenosti pravoslavlja, krajnje pogrešnosti Bizanta kao car­skog sustava i kao Božju kaznu za ljudske grijehe. Dok su tur­ski brodovi isplovljavali s talijanske obale, od pobožnih se katolika tražilo da mole za "uništenje islama". Osmanska se di­nastija vjerojatno smatrala nasljednikom općeg rimskog i bi­zantskog kraljevstva, “Božjom sjenom na zemlji". No za mnoge kršćane, kao za elizabetinskog povjesničara Richarda Knollesa, bilo je to posljednje utjelovljenje islamske pogibelji i “ne­posredna prijetnja svijetu”.¹¹

Unatoč vjerskoj nenaklonosti između kršćana i muslimana, Europljani sedamnaestog stoljeća poštovali su Utrke i bojali se njihove moći, dosega i učinkovitosti. "Gran Signorc', kako su najčešće označavali osmanskog sultana, smatrao se vjerojatno najmoćnijim vladarom poznatoga svijeta. Renesansni proma­trači opisivali su ga kao nasljednika Aleksandra Velikog i rim­skih careva te su povlačili negativne usporedbe s neurednim stanjem kršćanskih vojski. Godine 1525. i inače labava kršćan­ska zajednička fronta slomila se kada je francuski kralj i “naj­stariji sin Crkve” Franjo I. zatražio savezništvo sa Sulejmanom Veličanstvenim protiv Svetog Rimskog Carstva. Svetogrdnim savezom ljiljana i polumjeseca započelo je dugo savezništvo između katoličke Francuske i Turaka. Mlečani su također bili impresionirani naizgled bezgraničnim teritorijalnim i ljud­skim potencijalima sultanove mašinerije izgrađene za rat. Ve­leposlanik Marco Minio već je 1521. upozorio da se čini kako Gran Signore “drži ključeve čitavog kršćanstva.”¹²

Za Thomasa Fullera sultanovo je carstvo 1639- bilo “naj­veće i najkompaktnije carstvo koje se ikada pojavilo. Uzmemo li more i kopno zajedno... i od Budima na zapadu do Taurusa na istoku, protezalo se oko pet tisuća kilometara... Ležalo je u središtu svijeta kao odlučan pobjednik koji pruža otpor svima s kojima graniči i koji zapovijeda najplodnijim zemljama Euro­pe, Azije i Afrike." Dvjema metropolama, Carigradom i Kairom, koje su zadivljivale posjetitelje svojom veličinom i patuljastim činile London, Pariz, Amsterdam i Rim, njegova je veličanstvenost zasjenjivala područja kršćanstva prepuna susjedskih trzavica. Njegova je moć istovremeno privlačila i odbijala Eu­ropljane. “Kada pogledamo koliko mnogo naših prelazi k nji­ma", komentirao je Sir Henry Blount obraćenje kršćana na islam, “a kako malo njihovih k nama, pokazuje se što za neku stvar znači da privuče ljude k sebi.¹³

Taj osjećaj poštovanja prema osmanskom režimu postu­pno je počeo nestajali. Od druge polovice sedamnaestog stoljeća nadalje, čak i prije no Što je o tome pisao Montesquieu, osmanska se vlast sve više opisivala kao “tiranija” ili “despotizam”, ranija upućivanja na vjersku toleranciju ne­stajala su i sve se više naglašavalo njezino bezakonje, oslanjanje na korupciju, iznuđivanje i nepravdu te nužnost njezine propasti.

Taj se pomak u nazorima zbio u vrijeme kada se ravnoteža snaga između Turaka i njihovih protivnika očigledno mijenja­la i činilo se kao da su se osmanske vojske približile svojim krajnjim mogućnostima. Sama je kršćanska Europa jačala za­hvaljujući širenju trgovine i carstava preko Atlantika, pojavi merkantilističkog kapitalizma te izgradnji novog državnog su­stava nakon Tridesetogodišnjeg rata. Osobito je uzdizanje Ru­sije i habsburške Austrije kao vojnih sila sposobnih da krenu u napad protiv Osmanlija stubokom promijenilo ravnotežu snaga u istočnoj Europi i crnomorskim područjima. Nakon druge opsade Beča 1683- osmanska je sila u Europi jenjavala: habsburške su vojske osvojile Ugarsku, Hrvatsku i okolna po­dručja na koja su Habsburgovci naselili kršćansko stanovništvo i stvorili Vojnu krajinu. Carstvo je i iznutra slabilo. Sami su osmanski dužnosnici zamijetili sve slabiji nadzor središnje državne vlasti nad pokrajinama: žalovanje za zlatnim dobom šesnaestog stoljeća postalo je stalna tema osmanske političke literature. U cijelom je carstvu, a osobito na Balkanu, život po­stajao sve nesigurniji.¹⁴

Takav politički i gospodarski razvoj pratio je i znatan po­mak mjerila vrijednosti. Nakon vjerskih ratova iz sedamnaes­tog stoljeća, uspon znanosti i prosvjetiteljstvo donijeli su novu svjetovnost Europi, koja je unificirala elitnu kulturu i političko-vjerski ustroj Osmanskog Carstva pokazala sasvim staro­modnim. Od tog trenutka pojavio se zapadni prezir prema bahatoj vjerskoj moći - usmjeren protiv iskvarenih pravoslav­nih prelata jednako koliko i protiv islamskih “fanatika” - koji traje sve do danas. U zapisima putnika, upućenih ljudi i filozo­fa pojavilo se novo suprotstavljanje - između uljuđenog Zapa­da i barbarskog Istoka, između slobodoljubive Europe i despotskog Orijenta. On je, osjećajan, spor i snovit, služio kao ogledalo zapadnom posjetitelju punom samopoštovanja.¹⁵

Sam je Balkan zauzeo položaj kulturalnog međuzemlja iz­među Europe i Azije - u Europi, ali ne njezin. II devetnaestom su stoljeću putnici imali mnogo jasniji i izrazitiji osjećaj nego njihovi prethodnici da napuštaju Europu i ulaze u Aziju onog trena kada stupe na osmansko tlo. Stojeći 1875. na obali Save, granici između habsburške Hrvatske i osmanske Bosne, mladi je Arthur Evans počeo “shvaćati u kakvom smo to novom svijetu. I sami stanovnici Bosne o drugoj strani Save pričaju kao o ‘Europi’ i u pravu su; jer s obzirom na sve važne stvari, petominutno vas putovanje prebacuje u Aziju. Putnici koji su vidjeli turske pokrajine u Siriji. Armeniji ili Egiptu, začuđeni su kada po ulasku u Bosnu odjednom ugledaju poznate azij­ske i afričke scene reproducirane u pokrajini europske Tur­ske." Zapadnjaci su zamijetili nesigurnost privatnog vlasništ­va, misterioznost osmanskog zakona te jasnu i važnu razliku između vladajuće i podređene vjere. Najviše ih se dojmio niz estetskih, gotovo teatarskih utisaka - neočekivane boje, miri­si, mješavine naroda. Iskrcavši se u Prevezi, nasuprot Jonskog otočja, mladi je Henry Holland 1812. zapisao: “Kada se stigne u to područje, okolina se odjednom mijenja i pred očima imate novu vrstu bića, sa svim onim šarenim dodacima orijentalnog karaktera i krajolik koji je tako dugo oduševljavao maštu u pričama o Istoku. Specifične navike Turaka, koje oni izvode iz svoje vjere i drugih okolnosti, čine tu promjenu go­tovo jednako očitom u prvom turskom gradu u koji uđete kao i u onima znatno pomaknutima od blizine europskih nacija." Stoljeće kasnije mladi je ruski novinar, kasnije proslavljen kao Lav Trocki - gledao kroz prozor vagona tijekom puta iz Bu­dimpešte do Beograda u predvečerje Prvog balkanskog rata i priznao: “Istok! Istok! Kakva mješavina lica, odjeće, etničkih tipova i kulturnih razina!"¹⁶

Nelagodno međuprožimanje Europe i Azije, Zapada i Istoka, nalazi se u većini suvremenih opisa Balkana. Europu se gleda kao uljudbenu snagu, koplje koje se zabija u pasivnu orijentalnu materiju. Putnici obično komentiraju znakove “europskog” života kao što su kuće sa staklom na prozorima, pribor za jelo, kabarei ili hoteli s bilijarom. Balkanski se gra­dovi obično opisuju kao da imaju europsku fasadu iza koje se krije orijentalna - u značenju pitoreskna ali prljava, vonjava, drvena i neplanirana - stvarnost. Željeznice su europske, va­goni nisu: tehnologija je definitivno europska, ali vjerski obredi nisu. Društveno se tkivo gotovo uvijek dijeli na mo­demu vanjštinu i tradicionalni sadržaj. Orijentalna zbilja - moć vjere, pretežitost agrarnog siromaštva - smatraju se pojavama koje se stoljećima nisu promijenile. Potkraj devetnaestog stoljeća, kao što svjedoče brojna izvješća, zapadnom je put­niku - izloženom opojnom oduševljenju i senzualnom orijen­talizmu koji su pružali pisci poput Pierrea Lotia - bilo zapra­vo nemoguće vidjeti Balkan ikako drugačije.

Diplomatski se .smatralo - unatoč vezi s Francuskom - da Osmansko Carstvo leži izvan europskih zajednica moći. Nije, primjerice, imalo predstavnika na Bečkom kongresu 1815-, a tumači međunarodnog zakona isključili su ga iz “kršćanske porodice naroda”. Jedino što ga je uvelo u europsku zajedni­cu - i to zbog njegova očitog propadanja i zabrinjavajućeg ja­čanja Rusije - bila je realpolitik. Vodeći Krimski rat, uglavnom da bi Turke spasile od Rusa, pobjedničke su sile 1856. konač­no obznanile da se “Visokoj Porti dopušta da sudjeluje u pred­nostima javnog zakona i europskog sustava". Zauzvrat, Porta se obvezala kako će provesti reforme u vezi s vlasništvom, pra­vosuđem i vjerskom jednakošću za koje su kršćanske sile sma­trale da su nužne za modernu civiliziranu državu.¹⁷

Turci nikada nisu prihvaćeni kao Europljani. U sve više rasno obojenom rječniku devetnaestog stoljeća oni su oz­načavani kao „Azijati”, „nomadi”, „barbari” koji vladaju „zem­ljama u kojima se rodila europska civilizacija”. „Turci se", pisao je lord John Russell 1828. „izgleda, u svakom slučaju razlikuju od nacija koje zauzimaju ostatak Europe.” Čak i za Lathama, jednog od najuvaženijih viktorijanskih etnografa, „Turčin je Europljanin isto koliko je i stanovnik Nove Engleske .Amerika­nac. to jest, ne u strogom smislu." Latham je s prezirom gledao na ideju da su Turci „došljaci" u Europi ili „Azijati” u bilo kak­vom smislu, ali je smatrao da su zbog svoje vjere „neprikladni pripadnici europskog sustava". Muslimane se smatralo sklo­nijima barbarskim djelima nego kršćanske podanike. „Nije­dan rat, stari ili suvremen”, pisao je jedan američki diplomat 1842., „nije se vodio s tako upornim bijesom i s takvom okrutnošću kao onaj koji su vodili Turci protiv Grka. Treba se ču­diti što su europske kršćanske nacije tako dugo šutke gledale zločine počinjene u njemu." Unatoč zapisima ljudi poput Georgea Finlaya, čija Povijest grčkog rata za nezavisnost nije nimalo uljepšavala opise međusobnog „rata do istrebljenja", u mašti običnih ljudi nasilje je bilo jednosmjerno. To jednostra­no zgražanje uspješno je obuzdano Gladstoneovim raskrinka­vanjem „bugarskih strahota”: ono je nesumnjivo pokazalo da su i kršćani počinili zločine ili ih povremeno namjerno izaz­vali. „Kada musliman ubije muslimana, to se ne računa”, sažela je europski stav Edith Durham. “Kada kršćanin ubije muslimana, to je pravedan čin: kada kršćanin ubije kršćanina to je kriva prosudba o kojoj je bolje i ne pričati; tek kada mu­sliman ubije kršćana dolazimo do potpunog zločina."¹⁸

Sljepoća kršćanske Europe za muslimanske žrtve previdje­la je velika kretanja stanovništva koja je potakla osmanska pro­past. “Na Zapadu ljudi često govore o prebacivanju svih Tu­raka. odnosno muslimana, u Aziju kako bi se europska Turska pretvorila u jedinstveno kršćansko carstvo”, zapisao je Ami Boué1854. godine. „Takva bi odluka bila jednako nehumana kao što je bilo i protjerivanje Židova iz Španjolske ili protesta­nata iz Francuske i svakako je jedva održiva budući da Europ­ljani stalno zaboravljaju da su muslimani u europskoj Turskoj većinom Slaveni ili Albanci koji imaju pravo na zemlju jednako kao i njihovi kršćanski sunarodnjaci." Ipak, prema i nekim procjenama gotovo pet milijuna muslimana izbačeno je iz nekadašnjih osmanskih zemalja na Balkanu i crnomorskom području tijekom jednog stoljeća nakon 1821.; samo s Balkana, dobrovoljno ili ne, između 1878. i 1913. u buduću Republiku Tursku emigriralo je od 1,7 do 2 milijuna muslimana. Turski je jezik prestao služiti kao regionalni lingua franca, urbana su središta preuzeli kršćanski došljaci, a osmanske građevine smišljeno su uništene ili ostavljene da propadnu. Postavljanje eksploziva u džamije i druga arhitektonska i remek-djela u Bosni i Hercegovini ranih 1990-ih, bilo je tako nastavak, u ekstremnom obliku, procesa deislamizacije koji je započeo desetljećima ranije.¹⁹

Kada je 1912.-1913. Osmansko Carstvo izbačeno s Balkana, mnogi su na Zapadu to vidjeli kao konačan izgon „azijske” sile iz Europe te pobjedu vjerske i rasne snage kršćanstva. Prema američkom novinaru Fredericku Mooreu u časopisu National Geographic, azijski su Turci tlačili svoje europske podanike nametnuvši im islamska pravila. Pokušali su svoju rasu ojačati preobraćenjem, no na kraju nisu mogli prevladati biološki nadmoćne čistokrvne Europljane kojima su vladali. Sada će “(Turčin] otići natrag u Aziju odakle je i došao prije mnogo stoljeća jedva promijenjen svojim druženjem s europskim na­rodima koje je držao na stupnju na kojem ih je i našao - u srednjovjekovnim uvjetima, sa svim barbarizmom srednjovje­kovne Europe, sa svom njezinom živopisnošću. njezinom bojom, prljavštinom i nepromišljenom vjerom”. Za buduć­nost Moore predviđa slabu promjenu među onima koji su prije vladali carstvom, jer je “[Turčin] musliman, a duša je pra­vog muslimana ravnodušna na promjene. No “za proširene balkanske države izvjesno je predvidjeti skori razvoj na liniji suvremenosti jer smo vidjeli kako su sve one u doba velikih teškoća već barem djelomice ispunile svoje težnje za prihva­ćanjem civiliziranih europskih institucija."²⁰

Mooreovo predviđanje u potpunosti je bilo u skladu s uobi­čajenim liberalnim očekivanjima razmjernih civilizacijskih mo­gućnosti islamskih i kršćanskih naroda. Ono je odražavalo shvaćanje koje je u ostatku Europe stvorilo moćne i utjecajne lobije za oslobođenje Bugarske, Srbije i Grčke od osmanske vlasti. No upravo je takvo gledište prouzročilo gotovo neizbježno razočaranje koje je uslijedilo. Već 1836., nakon prve pobjede balkanskog nacionalizma, francuski je putnik u Grčkoj uočio emocionalni pomak. "Trebalo je žaliti Grke kao turske robove”, pisao je. "Nekoć slobodni Grci sada su samo zaplašeni. Njihov je život niz krađa i zlostavljanja, paleži i uboj­stva njihova su uobičajena svakodnevica.” Na sličan je način, samo brže i još grublje, uništen i liberalni optimizam 1912. go­dine. Pobjedničke balkanske države, još svježe od pobjede nad osmanskom vojskom, odmah su se okomile jedna na drugu u Drugom balkanskom ratu. Pojavile su se vijesti o brutalnosti koju je regularna vojska provodila nad civilima, osobito u Makedoniji, na Kosovu i na crnogorskoj granici. “Tako to iz­gleda kada se pogleda izbliza”, izvještavao je Trocki. “Meso trune, i ljudsko i volovsko; sela su postala vatreni stupovi: istre­bljuju se osobe koje nisu mlađe od dvanaest godina, svi po­staju bezosjećajni, gubeći svoj ljudski vid.”²¹

Na sve to u lipnju 1914. godine došlo je ubojstvo prijesto­lonasljednika Franje Ferdinanda koje je izveo srpski naciona­list, student Gavrilo Princip. Druga bosanska kriza i treći balkanski rat u dvadesetom stoljeću pretvorili su se u konti­nentalno krvoproliće koje je konačno razorilo stari europski poredak. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga Balkanci su od tada prokleti u europskoj svijesti. Samo su pojedinci naj- naklonjeniji nekoj od tih malih nacija nastavili tvrditi da ih valja podržavali. Još je manje bilo onih koji su se trudili utvr­diti da ih ne treba opterećivati kulturnim pretpostavkama Za­pada, već da ih treba razumijevati prema njihovim mjerilima.

Točnije i manje iskvareno poimanje Balkana traži od nas da pokušamo raspetljati načine na koje su se stavovi o tom području oblikovali ne samo događajima koji su se tamo zbili, već i široko raširenim pričama o razvitku europskog identite­ta i civilizacije. Osnovni je historiografski izazov kako uklopi­ti stoljeća osmanske vlasti u priču o kontinentu kao cjelini. Mnogim je istaknutim europskim znanstvenicima odgovor bio očit. Sir John Marriott započinje svoju trezvenu povijest istočnog pitanja jednostavnom tvrdnjom da je “prvenstveni i najhitniji čimbenik u tome, problemu nazočnost strane tvari uklopljene u samo tkivo Europe. Ta je tvar osmanski Turčin." Drugim riječima, osmanska je vlast otkinuta Balkan od ostatka kontinenta i uvela to područje u novo mračno doba, budući da je - kako je to izrekao poljski povjesničar Oskar Halecki - „tijekom cijele europske povijesti u užem smislu, Europa bila gotovo istoznačna s kršćanstvom”. Činjenica da je prije Tu­raka to područje bilo sastavni dio tek nešto manje prezrenog Bizantskog Carstva samo je osnažila takav stav o ovom problemu.²²

Ne prihvaćaju svi to pojednostavljeno izjednačavanje Eu­rope s (katoličkim) kršćanstvom. Arnold Toynbee i istaknuti rumunjski povjesničar Nicolae Jorga dokazivali su. u skladu s tvrdnjama samog Mehmeda Osvajača, da je uistinu Osmansko Carstvo bilo pravi nasljednik bizantske pravoslavne „sveopće države”. Osobito je Jorga isticao da je postojao „Bizant nakon Bizanta”, koji je preživio pod sultanskom vlašću. No te tvrdnje o bliskosti koje bi mogle povezati kršćanstvo i islam uglavnom nisu imale pristaša. Mnogo je više znanstvenika - i vjerojatno većina javnog mnijenja - slijedilo Haleckog koji je ustrajavao na tome da se “s europske točke gledišta mora primijetiti kako Osmansko Carstvo, potpuno strano svojim europskim poda­nicima po podrijetlu, tradiciji i vjeri i ne uklopivši ih u novu kulturu, tim podanicima nije donijelo ništa osim strane pre­vlasti koja ili je na otprilike četiri stoljeća odvojila od su­djelovanja u europskoj povijesti”.

Na tragu tih razmišljanja, države koje su nastale na Balkanu svoje nacionalne korijene traže u srednjovjekovlju ili klasičnom razdoblju, a svoje povjesničare potiču da razdoblje osmanske vlasti prođu što je brže moguće, kao da se tijekom tih godina nije zbivalo ništa dobra. “Kada je potkraj četrnaestog stoljeća Bugarska potpala pod osmansku vlast", tvrdio je 1981. Todor Živkov, “zaustavljen je i obrnut prirodni tijek njezine povijesti." Takvo je gledište prethodilo Živkovljevu komunističkom režimu i nadživjelo ga. Srpska legenda o Kosovskoj bitki 1389. odražava istu zadojenost pitanjem prava nasljeđa. Grčki povjesničari i ču­vari tradicije puno su skloniji obrađivanju antičke, bizantske ili suvremene povijesti, nego osmanskog razdoblja. Britanski povjesničari, u cjelini gledano, ne troše mnogo vremena pitajući se koliko njihova zemlja duguje svojemu anglosakson­skom, normanskom ili hanoverskom nasljeđu; no pitanja konti­nuiteta, prekida i povijesnog nasljeđa neizbježna su na Balkanu budući da je ono što Halecki naziva “europska točka gledišta” oblikovalo velik dio zanimanja znanstvenika i javnog mnijenja u samom tom području. A to nije zato što ljudi tamo imaju neo­bičnu sklonost da se izgube u maglovitosti vremena, već više zbog toga što biti Europljanin nije značilo ništa manje nego po­bijati legitimnost osmanske prošlosti. Za članstvo u europskom klubu postalo je nužno obnoviti divljenja vrijedno pamćenje na­cionalne borbe i otpora imperijalnom pritisku. Drugim riječi­ma, nacionalističke strasti i gorljivost izrazi su nastojanja da se stvori svojevrstan povijesni pedigre koji je nekoć - ako ne još uvijek - zahtijevala sama Europa.²³

Budući da su dugo vremena balkanske zemlje imale loš ugled u Europi, nekim je znanstvenicima bilo teško oduprije­ti se iznošenju vrlina tog područja. Nacionalne su povijesti donedavno predstavljale prošlost kao neizbježnu i sasvim zasluženu pobjedu nacije nad njezinim neprijateljima. Tek je nedavno razočaranje u nacionalizmu uzgojilo nostalgiju za vremenom carstva. Nova struja u osmanističkoj historiografiji naglašava etnički i vjerski suživot pod sultanima i pretvara carstvo u svojevrstan multikulturni raj avant la lettre. No blistava inačica slike osmanske vlasti nije baš neki pomak na bolje u odnosu na stari negativan stav, osim kao njegov korektiv. Unatoč tome što je tijekom niza stoljeća vjerski suživot bio prihvaćeniji pod Osmanlijama nego gotovo igdje u kršćanskom svijetu, činjenica je da to nije značilo i vjersku jednakost. Ako i nije bilo etničkih sukoba, to nije bilo zbog “snošljivosti”, već stoga što medu sultanovim podanicima nije bilo ideje nacionalnosti i stoga što je kršćanstvo naglašavalo "zajednicu vjernika" više nego etničku solidarnost.²⁴

Normativna povijest postavlja model povijesnog razvoja i potoni objašnjava otklone od njega. Svijest devetnaestog sto­ljeća zajamčenim je smatrala da povijest djeluje na taj način i da je ono što se opisuje uspjeh ili neuspjeh bilo kojeg društva da se uspne stazom napretka iz zaostalosti i barbarizma do ci­vilizacije. Znanstvenici dvadesetog stoljeća, skloni govorenju o putu od tradicije do suvremenosti, promijenili su termine, ali su većim dijelom zadržali taj isti linearni pogled. Iskoristili su prividno univerzalne modele gospodarskog razvoja i političke demokratizacije ne bi li razumjeli zašto su balkanske države i društva ostali siromašni i nestabilni te zašto se nisu preobrazi­li kao što su trebali. No upitno je mogu li se razmjerno siro­maštvo jugoistočne Europe ili čak politika etničkog nasilja ui­stinu objasniti kao značajke zaostalosti. Etnička mješavina Balkana stoljećima je ostala u znatnoj mjeri nepromijenjena, a tijekom tih stoljeća većinom nije uopće bilo etničkih sukoba. Zašto je upravo u posljednja dva-tri stoljeća taj koktel postao politički nasilan? Suvremeni slučajevi u masovnoj politici i gradski, industrijski život, nastajanje novih državnih struktura te širenje pismenosti i tehnologije na Balkanu itekako se mogu pokazati važnima kao i navodne vječne istine o vjerskim ra­skolima, ruralnoj ukorijenjenosti i etničkim razlikama. Mogli bismo tada shvatiti da priča koju pričamo više podriva nego što potkrepljuje ikakav osjećaj europske nadmoći. Jer zajedno s kategorijama kojima se sama određuje, Europa je Balkanu dala i ideološko oružje - prvenstveno u liku modernog ro­mantičnog nacionalizma - pomoću kojih bi se on sam trebao uništiti. Drugim riječima, pokušaj razumijevanja Balkana izazi­va nas da na samu povijest gledamo kao nešto vise od ogleda­la koje smo podigli zapriječivši tako mogućnost prošlosti da odražava naše vlastite vrline.

* U bilješci uz knjigu Solun - grad duhova beogradski izdavači objašnjavaju da je ispravan izgovor autorova prezimena Mezauer, te daju slijedeće objašnjenje: „Usled doslovne transkripcije odomaćilo se u Srbiji pogrešno prenošenje prezimena Mazower kao Mazover, pa je takav način pisanja upotrebljen na svim dosad prevedenim njegovim knjigama na srpski jezik.“ U Bosni i Hercegovini, koliko mi je poznato, Mazowera se ne čita, ne citira i ne prevodi, pa ovdje tih problema nema.

Napomene

1 Friedrich Nietzsche, The Gay Science, navedeno u Todorova, Imagining the Balkans (New York, 1997), str. 19. (hrv. prijevod prema njemačkom izvorniku T. Janović)

2 Warrington W. Smyth,4 Year with the Turks (New York, 1854), str. 169.

3 Earl of Albermarle (George Keppel), Narrative of a Journey Across the Balcan (London, 1831); M. von Tietz, St Petersburgh, Constantinople and Napoli di Romania in 1833 and 1834 (New York, 1836), str. 91; Lt-Gen. A. Jochmus, 'Notes on a Journey into the Balkan, or Mount Haemus in 1847',Jour­nal of the Royal Geographical Society, 24 (1854), str. 36-86; E. Ollier, Cassell's Illustrated History of the RussoTurkish War, 2 vol. (London, n.d.), II, str. 15.

4 Vidal de la Blache - L. Gallois, Geographie Universelle, sv. 7, no. 2 (Paris, 1934), str. 395-6; J. Pinkerton, Modem Geography: A Description of the Empires, Kingdoms, States and Colonies, with the Oceans, Seas and Isles in Ali Parts of the World, 2 vol. (London, 1802), 1, str. 461; Jochmus, 'Notes', str. 64. Najraniji opis iz pera domaćih autora vjerojatno je Geografia neoteriki D. Filippidesa i G. Konstantasa iz 1791: vidi izdanje koje je uredio A. Koumarianou (Athens, 1988).

5 Rigas, u: R. Clogg, ur., The Movemenl for Greek Independence, 1770- -1821 (London, 1976), 157-163. E. A. Freeman, 'Race and language', Contemporary Review, 29 (1877), str. 711-41.

6 Ami Boué, Recueil d'itineraires dans la Turquie d'Europe, II (Vienna, 1854), str. 327-32; H. F. Tozer, Researches in the Highlands of Turkey, 1 (Lon­don, 1869), str. 393-7; Saint-Marc Girardin navedeno u T. G. Djuvara, Cent projets de partage de la Turquie (Paris, 1914), str. 496.

7 F. Crousse, La Peninsule greco-slave (Brussels, 1876); T. Fischer, Mittelmeerbilder (Leipzig, 1906), str. 44; D. M. Brancoff (Dimitur Mishev), La Macedoine et sa population chvetienne (Paris. 1905), 3; J. R. Marriott, The Eastern Question: An Historical Study in European Diplomacy (Oxford, 1917), str. 21.

8 H. de Windt, Through Savage Europe (London, 1907), str. 15; M. Todor­ova, Imagining the Balkans (New York, 1997) str. 122.

9 R. West, Black Lamb and Grey Falcon (London, 1943), sv. 1, str. 23.

10 E. Christiansen, The Northern Crusades (London, 1997), 2; o dvije faze muslimanskog svetog rata protiv Europe vidi B. Lewis, The Muslim Discovery of Europe (New York, 1982), str. 20-8; K. M. Sctton, Prophecies of Turkish Doom (Philadelphia, 1992), str. 4.

11 K. M. Setton, op. cit.; Europe and the Levant in the Middle Ages and the Renaissance (London, 1974); Knolles navedeno u Lewis, str. 32; o muslimanima i Turcima kao sinonimima, N. Matar, Islam in Britain, 1558-1685 (CUP, 1998), str. 21.

12 L. Valensi, Venezia e la Sublima Porta: La nascita del despota (Bologna, 1989), str. 41, 44; L. Stavrianos, The Balkans since 1453 (New York, 1965), str. 74-5.

13 N. Matar, op. cit., 14, str. 22.

14 Vidi A. Pippidi, 'La Decadence de l'empire ottoman comme concept historique, de la Renaissance aux lumieres', Revue des etudes sudest Eu- ropeennes, XXXV, 1-2 (1997), str. 5-19.

15 Kao što je zamijetio Pippidi, postojala je i dosta slabija protustruja proturskih kritičara suvremenog europskog društva, medu kojima je najznača­jniji bio Montesquieu: Pippidi, op. cit., str. 18-19.

16 A. J. Evans, Through Bosnia and the Hercegovina on Poot (London, 1877), str. 89; H. Holland, Travels in the lonian Islands, Albania, Thessaly Macedonia etc. during the years 1812 and 1813 (London, 1815), str. 69-70; The War Correspondence of Leon Trotsky: The Balkan Wars, 1912-1913 (New York, 1981), str. 58-9.

17  E. A. Freeman, Ottoman Power in Europe (London, 1877), 1; A. Oakes i R. B. Mowat, ur., The Great European Treaties of the Nineteenth Century (Ox- ford, 1918), str. 177; vidi N. Sousa, The Capitulatory Regime of Turkey (Baltimore, 1933), str. 162. Vidi također J. C. Hurewitz, 'Ottoman diplomacy and the European State System', Middle East Journal, str. 15 (1961), str. 141-52.

18 Anon. (Lord JR), The Establishment of the Turkish Empire (London, 1828), str. 27; R. G. Latham, The Ethnology of Europe (London, 1852), 6; i njegove The Nationalities of Europe, 2 (London, 1863), str. 69; E. Joy Morris, Notes of a Tour through Turkey Greece, Egypt, Arabia Petraea to the Holy Land (Philadelphia, 1842), I, str. 48; E. Durham, The Burden of the Balkans (London, 1905), str. 104.

19 Ami Boué, op. cit. str. 331; o protjerivanju muslimana iz balkanskih država, vidi A. Toumarkine, Les Migrations des Populations Musulmanes Balkaniques en Anatolie (1876-1913) (Istanbul, 1995), koristan izvor da se stavi kao protuteža manje odmjerenom J. McCarthy, Death and Exile: the Ethnic Cleansing of Ottoman Muslims, 1821-1922 (Princeton, 1995); o sma­njenju uporabe turskog, vidi B. Lory, 'Parier le ture dans les Balkans ottomans au XIXe siecle', u F. Georgeon i P. Dumont, eds., Vivre dans l'empire Ottoman (Pariš, 1997), str. 237-45; o uništavanju spomenika, M. Kiel, Studies in the Ot­toman Architecture of the Balkans (Variorum, 1990).

20 F. Moore, 'The ehanging map of the Balkans', The National Geographic Magazine, (February, 1913), str. 199-226.

21 J. V. de la Roiere, Voyage en Orient (Paris, 1836), 23; Trotsky, op. cit. str. 272.

22 O. Halecki, The Limits and Divisions of European History (New York, 1962), str. 47, 77-8; Marriott, Eastern Question, str. 3.

23 T. Živkov - navedeno u M. Kiel, Art and Society of Bulgaria in the Turkish Period (Maastricht, 1985), str. 34, nap. 1.

24 Zahvaljujem Dimitriju Livaniosu za vrlo korisno oblikovanje ovih pi­tanja.