Ivan Lovrenović

U četvrtak, 2 travnja u Beogradu umro je Mate Lončar. Bio sam među onima koji su vijest dobili privatno, s obiteljske elektronske adrese. Uz tugu za prijateljem, osjetio sam se odlikovanim i privilegiranim, među prijateljima.

Mate Lončar bio je rijedak čovjek - individualno obdaren  i osobit u tako izrazitoj mjeri, da je cijelom svojom intelektualnom pojavom neporecivo svjedočio istinu o neponovljivosti ljudske pojedinačnosti u svemiru. Bio je doista netko.  

Znali smo se dugo, od polovice sedamdesetih godina XX vijeka, a susretali strašno rijetko, nenadoknadivo - bili smo daleki a bliski prijatelji. Svaka Matina javka, pismo, čestitka bio je dar i događaj.

Cijeloga radnog vijeka predavao je hrvatsku književnost, na fakultetima u Beogradu i u Novom Sadu, a rat '92-95. odveo ga je do Južne Koreje, na univerzitet u Seulu.  

Svi koji su ga makar jedanput imali priliku slušati, znali su kakva je golema šteta što profesor Lončar tako malo objavljuje od svega onoga što zna, i kako to što zna oblikuje u čudesno živ, duhovit govor, tačan i akribičan, a istovremeno svoj i neukrotiv. A Lončar nije mnogo objavljivao zato što je bio nemilosrdno samokritičan, nikad zadovoljan sobom i svojim tekstom. Odlika jakih, izgrađenih umova.

Lončareva tema i specijalnost bio je Krleža. Među istraživačima Krležinog djela i djelovanja uvijek se znalo da je Lončar na tom području neprikosnoven autoritet. Lično, i danas se sjećam uzbuđenja kojim sam uzeo u ruke Krležinu knjigu 99 varijacija (lexicographica, eseji i zapisi) koja je do te mjere bila Lončarevo priređivačko i uredničko djelo, da bi u posebnom smislu riječi mogla biti tretirana i kao su-autorsko. Neka bude spomenuto i to, jer nije nimalo nevažno, da je knjiga, objavljena 1972. godine, bila među prvim izdanjima znamenite Biblioteke XX vek Ivana Čolovića. O toj knjizi-čudu pisala su te 1972. i 1973. godine sva najjača beogradska esejistička i kritičarska pera, uz poneko zagrebačko. Ne manje uzbuđenje bilo je i kada su stigla prva dva sveska (Заставе 1-2) iz buduće kolekcije od deset tomova izabranih Krležinih djela na ćirilici, koja je dovršena 1977. godine. Lončar je tu kolekciju uredio i redigirao maestralno, možda kao nitko prije ni poslije.

Matu Lončara neće biti moguće zamijeniti.

P. S. Hladna enciklopedijska informacija kaže da je Lončar rođen 30. VII. 1938. u Vinjanima, da je nižu gimnaziju pohađao u Derventi, a višu u Gradačcu (1958). Diplomirao je jugoslavistiku i svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu (1963), gdje je magistrirao 1965. radom o M. Krleži. Doktorirao je 1984. radom Pojava, značajke i odjeci časopisa Danas u književnosti između dva rata na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Institutu za teoriju književnosti u Beogradu 1966–71, potom bio profesor na Katedri za hrvatsku književnost Filološkog fakulteta u Beogradu. Priredio je više izdanja hrvatskih i srpskih pisaca i objavio oko 130 ogleda i studija, rasprava, eseja, kritika i članaka u knjigama, časopisima i zbornicima. O M. Krleži je objavio više studija i rasprava (Banket u Blitvi Miroslava Krleže, Saloma Miroslava Krleže, Antiteze i analogije u Krležinim legendama, Krležini književni časopisi i dr.). Posebno se posvetio Krležinim časopisima i enciklopedijskom radu. Priredio je za tisak reprint Krležina časopisa Danas, knjigu Krležinih leksikografskih zapisa 99 varijacija (1972) i Izabrana djela Miroslava Krleže (I–X, 1977).