Ivan Lovrenović

Jedan Andrićev izbor

(Ivo Andrić, Ispovijed i druge priče, izabrao i priredio Ivan Lovrenović, Naklada Ljevak, Zagreb 2012) U izboru Ivana Lovrenovića, u nakladi jednoga zagrebačkog izdavača, pod naslovom sasvim andrićevskim “Ispovijed i druge priče”, u knjizi se nalazi devetnaest pripovijetki različite dužine, podijeljenih u tri nenaslovljene cjeline, te pogovor priređivačev[1]. Prvu cjelinu čine fratarske priče, naslovna Ispovijed, zatim U musafirhani, U zindanu, Kod kazana, Trup, Čaša, U vodenici, Šala u Samsarinom hanu, Napast i Proba. U drugoj su, uvjetno rečeno, priče iz, uglavnom, građanskoga života bosanskih katolika (Mustafa Madžar, Mara milosnica, O starim i mladim Pamukovićima, Čudo u Olovu, Pekušići, Svečanost, Ćilim, Bife Titanik), dok treću cjelinu sam čini onaj famozni, bezbroj puta citirani i spominjani, kuferaški oproštaj s Bosnom Pismo iz 1920. godine. Premda su se sve te priče, u različitim izdanjima, mogle i dosad čitati u Hrvatskoj i premda Ivo Andrić nije neprisutan autor u katalozima ovdašnjih nakladnika u posljednjih dvadesetak godina, objavljivanje ove i baš ovakve knjige je višestruko izniman i jedinstven događaj za nacionalnu kulturu. Takvim ga, naravno, čini osoba Ivana Lovrenovića, način na koji je on sastavio izbor Andrićevih pripovijetki, riječi kojima je ovu knjigu obrazložio u pogovoru. Svaki razgovor o Ivi Andriću u Zagrebu započinje, a najčešće i završava, s pokušajem ustanovljenja ili fiksiranja nekakvog identiteta. Tako su o ovome piscu, naročito početkom devedesetih, dok je u Hrvatskoj trajala istraga izdajnika i inih poturica i posrbica, raspredali Dubravko Horvatić, Dubravko Jelčić ili Nedjeljko Mihanović, tražeći književne argumente u bračnome ili izvanbračnom stanju piščevih roditelja, i ustanovljavajući kulturne identitete na osnovu genetskih mapa te forenzičkih ili frenoloških ekspertiza. Tako su o njemu, malo kasnije, pisali i mlađi i ponešto ljevlji gornjogradski identitetlije, kada su Andrićevo hrvatstvo derivirali iz spoja njegova biološkog podrijetla, jezičnih karakteristika najranijih njegovih radova, te navodne nacionalne specifičnosti njegovih fratarskih tema. Što god bi se o ovome piscu u Zagrebu pisalo, iz koje god bi se perspektive govorilo, sve bi se slijevalo u beskonačnu litaniju o identitetu. Ivan Lovrenović je, pišući desetljećima o Andriću, također pisao i razmišljao o identitetu. Ali ne o identitetu Ive Andrića, nego o vlastitome identitetu i o strukturi i šaru svijeta iz kojega je osobno potekao. Eto, to je ona prva i osnovna razlika u pristupu. A iz nje zatim izviru, naravno i logično, sve druge razlike u pristupu piscu i njegovu djelu. Razmatrajući vlastiti svijet, Lovrenović razmatra Andrića, ne trudeći se u njemu, njegovim djelima, a pogotovu ne u Andrićevim životnim odlukama i privatnim motivima, pronaći nešto što bi u njima bilo, tobože, skriveno, a što ga čini “našim” ili “hrvatskim” piscem. Ono po čemu je Ivo Andrić i naš i hrvatski, jasno je i razvidno u svakome trenutku, i osim što nije vrijedno ozbiljnoga književnog ili samo ljudskog razgovora, ne proizvodi učinke koji bi bilo što promijenili u vezi s njim. Sav svijet Lovrenovićeva hrvatstva, ili njegove “balkansko-orijentalne facete”, svijet je i Ive Andrića. Oni koji imaju problem s jednim protagonistom ove tvrdnje, imat će problem i s drugim. I tu smo već na korak od razjašnjenja jedne trajuće književno-povijesne i političko-identitetske zagrebačke lakrdije: sva ta veleučena gospoda pisci bi da je Andrić Hrvat, ali istodobno smatraju da hrvatsko nije ono po čemu Andrić jest Hrvat. Osim fratara, naravno, jer redovnika franciskanskih ima čak i u Zagrebu, pa su, po toj književnopovijesnoj logici, vječiti jamci kaptolskoga, iličkoga, vlaškovuličanskoga i općenitoga zagrebnoga hrvatskog pripadanja i oni gučegorski, fojnički ili kreševski franjevci. I na kraju, ničim, osim njihovim očenašima i zdravomarijama ne bi ni mogli potvrditi i pokazati što je to u Bosni ikad bilo hrvatsko, a da nije bilo nalik Zagrebu. Kojem je, opet, Ivo Andrić posve nenalik. Na neki neobičan, premda posve zakonomjeran način, Ivan Lovrenović ponavlja Andrićevu zagrebačku sudbinu. Premda je rođeni Zagrepčanin, u Zagrebu je završio i sve svoje škole, od gornjogradske gimnazije do Filozofskog fakulteta, Lovrenović je u ovome gradu živio kratko, kao izbjeglica, a zatim i kao službenik bosanskohercegovačke ambasade. Prvi put, kao dijete, 1945, a zatim još nekoliko puta, vraćao se u Bosnu. Taj svoj izbor objasnio je, u više navrata, na vrlo jednostavan način. Ivan je otamo i tamo želi biti. U svojim beletrističkim, pjesničkim i kulturnopovijesnim radovima bavi se, gotovo isključivo, bosanskim i bosanskohrvatskim temama. Nije to previše za reći, Ivan Lovrenović od nekolicine je najvećih živih hrvatskih pisaca. Kada se okolo sve uzburka i raspali, on ostaje miran i sabran, pa i preko granica vlastite egzistencije i sudbine, pristajući na vlastitu samoću kao na trenutnu, a možda i doživotnu mjeru intelektualne čestitosti i moralne ispravnosti, ali ne samo u svakodnevnome, građanskome smislu. Samoća je mjera njegove književne vjerodostojnosti. Kada bi se vrijednost nečijega umjetničkog i intelektualnog opusa mogla mjeriti samo cijenom koja je za njega svjesno plaćena, tada bi Lovrenović, bez mogućnosti da se itko s njime poredi, bio najveći pisac naše i hrvatske današnjice. Ali kako su mjerila književne vrijednosti nešto šira, tada na tom imaginarnom vrhu, i samo na njemu, on nije sam. Na zagrebačkoj javnoj sceni, po novinama i po časopisima, Lovrenović je bio prisutan i prije rata, ali intenzivnije tek od 1993. godine. U Zagrebu je napisao, ili samo objavio, neke od svojih ključnih radova. Bio je stalni suradnik u više tjednih listova i jedan od prisutnijih autora u Goldsteinovom Erasmusu. Dok je živ bio Franjo Tuđman, u toj je njegovoj prisutnosti unutar hrvatske ili tačnije – zagrebačkohrvatske kulture bilo nekakve interakcije, suživljenosti, pa čak i privida nekog interesa za svijet iz kojeg Lovrenović potječe, te sklonosti da se posluša ta njegova, za potumplana vuha glavnoga grada svih Hrvata, nerazumljiva pripovijest o hrvatskim orijentalnim facetama i licima (premda je, nekako tradicionalno, Hrvatskoj na orijentu stražnjica, a ne lice). Bio je to, međutim, slab dogovor pisca sa Zagrebom, zasnovan, u velikoj mjeri, na zajedničkoj muci, ali ne i stvarnome kulturnom interesu. Onima koji su Lovrenovića u Hrvatskoj tada objavljivali, Tuđman je smetao zbog onoga što je radio u Hrvatskoj, kao i zbog rata koji je 1993. zametnuo u Bosni, s bosanskim muslimanima, ali uskoro će se pokazati da im nije smetao jer je razarao onu Andrićevu “svu Bosnu”, o kojoj je Lovrenović pisao u svojim kulturnohistorijskom ogledima i koju je branio silinom svojih uvjerenja i cijenom vlastite sudbine. Kada je Tuđmana nestalo, pisanje Ivana Lovrenovića u Hrvatskoj se još neko vrijeme podnosilo, ali sada uz dvostruko nezadovoljno škrgutanje zubima, slijeva koliko i zdesna, da bi na kraju i to prestalo. Ali na način koji je tako ljupko hrvatski i dio je, zaista, one tradicije pred kojom je Ivo Andrić bježao glavom bez obzira, tako da ga do dana današnjeg metropolski Hrvati ne stigoše. Nitko Lovrenovića u Zagrebu nije zabranio. Samo njegovo pisanje, eto, nikome više nije bilo potrebno niti zanimljivo. Postao je tehnološki višak hrvatske kulture, jer je odvajkada njezinim viškom tema kojom se on bavi. Pritom, Lovrenović je višak za one koji bi i sutra opet Bošnjake dreteljili pa ih slali na doživotni preodgoj u prekomorske zemlje, kao i za one koji u Bošnjacima prepoznaju samo pravednike i evlije, a u Bosni, naročito u Sarajevu, rahatluk, koji remeti samo postojanje zlih i nepopravljivih komšija. On im je smetnja, kao što im je, paradoksalno, i Ivo Andrić smetnja, jer je njegov svijet (Bosna i Hrvati u njoj, orijent i Balkan, tri kulture koje čine jednu kulturu, a ne daju se mehaničkim ili kemijskim putem ponovo dijeliti i derivirati na tri sastojka…) kompleksan, kompliciran i poliperspektivan. Lakše je o Bosni, kao i o književnosti, misliti u jednostavnim kategorijama, otprilike onako kako su to predstavile naše novine, kada su na svojoj naslovnoj stranici objavile da će sud odlučivati o tome čiji je pisac Ivo Andrić. Blaženi li su oni koji tako prosto misle! Lovrenovićeva knjiga Andrićevih pripovijetki čita se kao jedan mogući identitetski roman. Među najboljim njegovim pričama, on je birao takve koje se izravnije bave hrvatsko-katoličkim bosanskim svijetom, ali ne da – kako bi to blaženici poželjeli – izdvoji iz njegova pripovjednog opusa nešto što je hrvatsko, te odcijepi od nečega što, valjda, hrvatsko nije, nego da na istom mjestu, u novom narativnom ritmu, predstavi jednu Andrićevu temu, koja, kao ni ostale njegove teme, nije ni čista, ni izolirana od drugih. Nije Andrić pisac sve Bosne samo cjelinom svoga opusa, nego je isto to i u pojedinim tekstovima. Ovakav izbor njegovih priča čitatelju otkriva neke začudne stvari, kojih nije bio svjestan dok ih je čitao razbacane po knjigama. Mimo fratarskog ciklusa (sačinjenog od fra Petrovih i fra Markovih priča, pisanog kroz tridesetak godina), kojega smo već i kao cjelinu znali, pripovijetke nanizane u drugome dijelu knjige, ukazuju se kao jedan otvoreni epski roman, koji pripovijeda sudbinu orijentalno-katoličkog, bosanskog svijeta, uglavnom u trenucima njegove dekadencije i propadanja. Unutar tog romana je, već samom dužinom, ali ne samo njom, najmarkantnija Mara milosnica, pripovijetka koja bi se, prema današnjim mjerilima, dužinom i narativnim zamahom mogla opisati kao kratki roman, i za koju je, zapravo, šteta što nikada nije objavljena kao samostalna knjiga, jer bi se tek tada mogla sasvim osjetiti sva njezina emocionalna silina. U toj je priči, više nego igdje u Andrićevu djelu, fatalna i ubilačka ćud velike historijske promjene prelomljena preko duše i srca, preko savjesti ljudske jedinke. Slijedi, zatim, poludovršeni prozni tekst, dio ambicioznije i nikad napisane romaneskne cjeline, O starim i mladim Pamukovićima, koji s Marom milosnicom čini moguću cjelinu, ili je dio iste zamisli. To su, uz Pekušiće, Svečanost i Ćilim Andrićeve sarajevske priče, koje se događaju na Bistriku i u nekoliko okolnih mahala, krajnje urbane priče, o jednome iščašenom, dalekom svijetu, koji se dijeli na bogate dobrostojeće gazde i na hudu sirotinju, a između ničega nema, osim kakvoga fratra koji ispovijeda jedne i druge. Tako prikazan, ili tako nizan u jedan pripovjedni đerdan, Andrićev sarajevsko-katolički svijet najednom, kao nikad dosad, počinje nalikovati židovskim poljskim štetlovima Isaaca Bashevisa Singera. Mustafa Madžar, međutim, nije urbana priča, kao ni Čudo u Olovu, jedna od onih vrlo kratkih pripovijetki, kojima se, kao čitatelj, najduže divim i najčešće sam, u trideset i koju godinu čitanja Ive Andrića, bio sklon, u lakim i površnim razgovorima, kazati da je najbolja. Ali na najzanimljivijem se mjestu našla priča Bife Titanik, koja zatvara drugi dio knjige i predstavlja jedino pravo i veliko iznenađenje u Lovrenovićevom izboru. Riječ je o pripovijetki koju smo često bili skloni otpisati, ili je čitati na krivi način, kako zbog teme, tako i zbog okolnosti vremena u kojem je napisana. I ona se zbiva u Sarajevu, ali je najbliža vremenski našemu dobu. Pripovijeda o ustaši Stjepanu Koviću i Židovu Mentu Papi, koje će spojiti jedna duga hrvatska i sarajevska noć, ali do toga u priči ima još mnogo. Najprije će, polako i redom, Andrić ispričati biografiju kafedžije Mente, zvanog Hercika, slabog Židova, za kojeg se odavno u sarajevskoj Jevrejskoj opštini ovako govori: “Ništa gore biti ne može od našeg čovjeka kad se propije i pronevaljali.” U kući se tuče sa ženom, u kafani je onakav kakvi su sitni ljudi i inače u kafani, ali onda dolazi vrijeme kada je gostiju sve manje i manje, a zatim i vrijeme kada u bife Titanik više nitko neće ni ući. A Stjepan Ković je nesretnik, po svoj prilici podmetnuti ptić u gnijezdu svoga oca, fotografa banjalučkog Augustina. Loš u školi, nesretan među vršnjacima, mračan iznutra, s nekim svojim velikim jadom i mukom, takav je Stjepan u ustaškoj uniformi stigao u Sarajevo, i tu je nakanio da učini nešto što će ga učiniti ravnim drugima, ali i nešto čime će i on, konačno, nekoga do kraja poniziti i tako naplatiti svoju životnu nesreću. Bife Titanik priča je o holokaustu, o velikome hrvatskom zločinu, ali i o tome da žrtve uvijek baš i nisu idealne, nego su katkad, poput Hercike, nalik svojim ubojicama. Od svijeta Mare milosnice, od tih ljetnih dana 1878. pa do svijeta Stjepana Kovića, prošlo je cijelih šest desetljeća i još koja godina, ali se može jasno vidjeti iz čega se, kako se rađao Stjepan, takav kakav je bio. Nije to bio Andrićev cilj, ali tako to jest. Njegovi likovi proizlaze jedni iz drugih, povijesni kontinuiteti proizvode nove povijesne kontinuitete, a cijela je povijest, više ili manje, jedna piščeva autobiografija, u koju, naravno, spada i sva njegova, upamćena, viđena, doživljena, te uglavnom imaginirana Bosna. Bife Titanik veličanstven je prozni komad na temu kojoj hrvatska književnost apsolutno nije dorasla, ali po njemu je, više nego i po svojim fratrima, Ivo Andrić hrvatski pisac. U ovome slučaju, čak, nije daleko ni od Zagreba, jer će ta priča, pročita li je u metropoli tko, biti dočekana s karakterističnim bijesom prepoznavanja i samoprepoznavanja. I nakon svega, Pismo iz 1920. godine, kao oporuka i kao riječ onih koji su jednom u Bosnu došli, a sada, tiho i zauvijek, iz Bosne odlaze. Taj kuferaški nokturno temeljito je krivo shvaćan, i to je jedna od rijetkih stvari u kojoj su se, po pitanju Ive Andrića, slagali svi, dokazujući, na osnovu ove pripovijetke, ili kako je Bosna samo zemlja mržnje, ili kako ju je Andrić lažno potvorio da je zemlja mržnje. A istina nije ni jedno, ni drugo. Čak ni kada bi se fikcionalni, beletristički tekstovi mogli čitati kao izvještaj sa tržnice ili kao topnički dnevnici, čak ni tada se ta dugočasna trakavica o inherentnoj bosanskoj mržnji u Pismu iz 1920. godine ne bi mogla obraniti, ni obrazložiti, jednostavno zato što u priči piše nešto drugo, što nije tako teško pročitati, čak ni ako, recimo, ne znate ćirilicu ili iz nekih fizioloških razloga otežano povezujete pojmove. Na jednom mjestu u Znakovima pored puta Ivo Andrić piše ovako: “Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali; za našeg života samo ovo drugo.” Šta je pisac bio u svome građanskom životu, kako se pisao u vojničkoj bukvici, a kako u diplomatskim ispravama, može to istraživati tko god hoće, iz razloga koji mu ustrebaju. Ali na taj način se ne da ustanoviti ništa o onome što je Andrić bio u svome djelu. Ili skoro ništa. Mogu nas, međutim, uputiti na to s kakvim je uvjerenjem Ivo Andrić živio. A onda i iz kakvih se uvjerenja nečega odricao ili je na nešto pristajao. Evo, zato, jednoga malog, sitnog biografskog detalja, nečega što se javlja u više svjedočenja Andrićevih suvremenika. Predratna dvorska dama, ugledna Beograđanka, Andrićeva prijateljica, u svojim “Sećanjima na Ivu Andrića”, objavljenim u Sveskama Zadužbine Ive Andrića, broj 14, za godinu 1998, piše kako je jednoga dana, godine 1942, po pisca došla policija. Razlog je bio ovaj: u ličnu legitimaciju, u rubriku vjeroispovijest, Andrić je upisao “bez vere”. A to je bila formula kojom se tada, u ratnome Beogradu, nije služio nitko, osim komunista. Kada su ga prijatelji na to upozorili, rekao je: “Tačno, nisam na to mislio, a suviše sam već zašao u godine da bih prelazio na pravoslavlje, kad to nije iz ubeđenja. Nemam ja ništa protiv katoličke vere kao takve, ali da ostanem dalje u njoj danas, nemoguće mi je. Dobro poznajem sve ove u Zagrebu. Gospodinu Stepincu bilo je dovoljno da, nedeljom pri održavanju mise, gore sa amvona, kaže samo tri reči. Nijedna vlas ne bi nedostajala ni na jednoj srpskoj glavi. Ali gospodin Stepinac nije našao za vredno da te tri reči izgovori. A ja u ovim vremenima ne mogu pripadati jednoj religiji na čijem se čelu, u mojoj zemlji, nalazi jedan Stepinac.” Ovakvom je biskupsku, pastirsku, šutnju u svojoj zemlji doživio i budući njemački kancelar Konrad Adenauer, ali on se, za razliku od Andrića, u tom strašnom času nije odricao. Hrabrost je tražilo i odricanje i ostajanje, a samo je ravnodušnima tada bilo lako, samo je njima bilo svejedno. Takvi će danas u Ivi Andriću vidjeti idealnog izdajnika. Ali ostavimo to po strani: ovakav iskaz, i junačan piščev čin pred zazornom njemačkom okupacijskom policijom i njezinom srpskom poslugom, sam po sebi je potvrda složenoga, osjetljivog i svim mijenama podložnog čovjekovog identiteta. Opet je najlakše većini kojoj je uvijek sve svejedno. Oni koji većina nisu, svoju su pripadnost potvrđivali i odricanjem. Da ne ostane prešućeno, istom prigodom, u rubrici narodnost, upisao je – srpska. Ali tko bi pametan pomislio da je i time sve rečeno? Ivo Andrić nije se služio pseudonimima. U književnome životu, u diplomaciji i na povelji Nobelove nagrade piše baš tako: Ivo Andrić. Ali u neke krajnje intimne svrhe, na majčinom nadgrobniku, na groblju svetoga Josipa u Sarajevu, ili na nadgrobniku tetke i tetka u Višegradu, upisivao se kao Ivan. Gospodar slučajnosti katkad umije biti jako mudar, kao kad je ugodio da se Ivanom zove priređivač ove Andrićeve knjige, te njegov najupućeniji zemaljski zagovornik. Ivan za Ivana. Nerazumijevanja se, katkad, množe tako, zlobe se, u neka doba, u čvor zapletu tako da sve, barem na trenutak, postane savršeno razumljivo i sve na kraju bude dobro. O nerazumijevanjima i zlobama u vezi Andrića reklo se onoliko koliko se danas moglo i koliko se stiglo. O nerazumijevanjima i zlobama u vezi Ivana Lovrenovića reklo se onoliko koliko spada. Pa onda, na kraju, što reći na nerazumijevanje i zlobu s kojom će u središnjicama biti dočekano to što o Lovrenovićevom Andriću pišem baš ja? Ništa, osim da smo se svi skupa ovog puta savršeno razumjeli. I dobro je tako. (Objavljeno u Jutarnjem listu, Zagreb, 4. 2. 2012)