Ivan Lovrenović

Kakva jaja, kakvi jastuk, ženska glavo (četvrti dio) U turskom smo restoranu na Baščaršiji, pod cestom kojom će ljutit proći prestolonasljednik Franjo Ferdinand, na putu prema Vijećnici, nakon što ga promaši Čabrinovićeva bomba. Tiha je i mirna večer. U širokoj ostakljenoj sali s dvadesetak stolova jedva da ima ljudi. Za stolom uz sam izlog veća je obitelj, dvije pokrivene žene, troje djece i krupniji, mlađi muškarac duge riđe brade. Izgledaju kao da su upravo stigli iz Šama, onoga davnašnjeg, mitskog, ali kada progovore iz njih počinju izlaziti riječi ovoga jezika, i naglasci Ilijaša, Kaknja, Breze, tvrdi, kratkih vokala. Ispod oka pogledujem prema njima, i pokušavam da dokučim to čudo nesklada između forme i sadržaja. Muž spominje nekakvog Salema kojeg je obišao u bolnici - išao ga je prigledati, kako se to kaže u Konavlima - pa govori kakva je Salem budala ako je prenosio vreće s cementom, nakon što su mu doktori u Sarajevu rekli da ne smije podizati ništa teže od jaja, jer će ostati nepokretan. I sad što?, Salem leži nepokretan, a mi mu bi se svakog popodneva trebali redati pokraj kreveta. - A fino mu je doktor rek'o, nema da podiže ništa teže od jaja! Ponavlja on to, i tek nakon što ponovi, shvaćam i razumijem što je doktor rekao Salemu. Ne smije dizati ništa teže od jajeta, a ne od jaja. Poslije mislim zašto li je, majko mila, doktor zamislio jaje kao mjeru težine. Ili je zamislio nešto drugo - kašiku, recimo, koja se obično kao mjera spominje - ili nije zamislio ništa, nego je riđobradi pridodao usporedbu da njome ukrasi svoju priču. I onda mu se jaje učinilo mjerom lakoće. Ili mjerom čovjekove slabosti i krhkosti. Brada mu je crvena od k’ne. Spuštam pogled ispod stola: ne, nisu mu nogavice podrezane. I zar bi vehabija dolazio u restoran, pa još dovodio žene i djecu? A svejedno je bojio bradu. Bit će da bi izgledao strašnije, ili da komšiluk ozbiljnije doživljava ono što on kaže. Na glavi mu nekakva kapica. Ne skida je ni dok jede. Pokušavam se sjetiti ljudi iz marokanskih i arapskih restorana po Njemačkoj. Jedu li s kapicama? Ne znam. Njih nisam zagledao. Ali ovog zagledam. Koliko god puštao pa onda krio bradu, stavljao pletenu kapicu, koja pomalo nalik na jarmulku, i činio već sve da izgleda kao da nije odavde, nego je iz neke od onih dalekih zemalja bliže središtu njegova zamišljenog svijeta, vjere, svemira, on je, i tako sakriven, netko koga dobro znam i tko mi je na neki tragičan način blizak. Samo što je forma te bliskosti međusobna odbojnost. Još u ona vremena prije ratova, ili dok smo bili djeca, u Sarajevu je, među ljudima, bila živa potreba narugati se onim sugrađanima, obično Hrvatima i Srbima, koji bi se odrodili čim bi vidjeli Zagreba i Beograda. Ljudi bi tako reagirali na svaku malo hrvatskiju riječ, na neprikladan naglasak, pokupljen s Dnevnika Televizije Zagreb, na ekavicu kojom bi progovorio, ili još češće - propisao, neki iseljeni našijenac. Od djetinjstva si se učio toj navadi, ne razmišljajući o njezinim razlozima niti podrijetlu, i ona ti je, u ovakvom ili onakvom obliku, ostala sve do danas. U tome, recimo, što već dvadeset i tri svoje zagrebačke godine pažljivo čuvaš i kultiviraš svoje sarajevske naglaske - po kojima se razlikuješ od cjelokupne okoline, uključujući i ljude koji su sami nekad bili Sarajlije - nešto je od onoga nametnutog srama i straha da se ne provališ govoreći onako kako se u nas ne govori, ili čak da ne prekršiš zakletvu, ne razvrgneš savez, ne počiniš nepopravljivu izdaju prema onom što ti je upisano u tvoje sarajevske matične knjige. Istovremeno, dok pišeš ovaj sarajevski putopis, ili uopće kad pišeš o Bosni i o Sarajevu, napisat ćeš podrijetlo, a ne porijeklo, sve znajući da ćeš onima koji su te utjerivali u zavičajnu suru tom riječju gurnuti prst u oko. Kao što ćeš u zagrebačkim i hrvatskim tekstovima nizati turcizme i sarajevske lokalizme - sve same provincijalizme i barbarizme - ne bi li opet kome zasmetao. Posljedica je to nepreboljene i neizlječive sarajevske bolesti, kojom si se zarazio one jeseni 1973, kada si, po povratku iz Drvenika, u svojoj novoj školi u Sarajevu izgovarao riječi rajčica, općina, ručnik, što je kod đaka izazvalo urnebesan smijeh, a učiteljica ih je, te riječi, podvlačila crvenom kemijskom, kao neispravne. Nedavno sam se, nekoliko je godina tome, sjetio toga, i sjetio sam se svoje naopake učiteljice iz drugog osmoljetke Aide A., pa sam o tome napisao nekoliko umetnutih rečenica u priči o jednoj sarajevskoj ulici, u čemu su neki čitatelji, naravno Sarajlije, s još uvijek aktivnim sarajevskim adresama, ali i oni s konvertibilnim prebivalištima u bijelome svijetu, prezirno detektirali moj naglo probuđeni hrvatski nacionalizam, optuživši me s onih već davno napuštenih multikulturalnih bosanskih visina da sam izmislio priču o rajčici, općini i ručniku, e ne bi li se smilio sredini u koju sam se naselio i ne bi li, bezbeli, oklevetao Sarajevo. Kad bi mi i bilo potrebno, ili kad bi mi bilo po volji da omilim Zagrebu, zar bi bilo smisleno da to pokušavam učiniti nakon tolikih godina u tom gradu? Na kraju krajeva, evo moje dosadašnje bilance u godinama, gradovima i selima: u Drveniku sam živio prvih sedam godina života, u Kninu i na Lastovu proveo sam petnaest mjeseci, služeći JNA (sezona 1984/85), u Zagrebu živim već dvadeset i tri godine. Ostaje da sam u Sarajevu proveo - devetnaest godina. Dakle, već sam četiri godine dulje u Zagrebu nego što sam bio u Sarajevu. I zašto bih onda izmišljao učiteljicu kojoj se nisu sviđale hrvatske riječi? Stvar je u tome što oni kojima je zasmetalo to bezazleno prisjećanje dobro znaju, zapravo osjećaju, da je gola istina to s rajčicom, općinom i ručnikom, jer je i njima, kao i odavno pokojnoj učiteljici, u životu znalo zasmetati kada bi neki rođeni Sarajlija - čuj ti te odrednice i tog priznanja i odlikovanja: “rođeni Sarajlija” - rekao rajčica, općina i ručnik, umjesto paradajz, opština i peškir, jer tako se u Sarajevu govorilo do 1990. A onako kako se u Sarajevu govorilo bilo je mjerom toga kako se u Sarajevu mora govoriti, ili barem kako je u Sarajevu umjesno govoriti. Istina, nakon 1990. vekivečna opština najednom je postala općinom, ali to zbog nečega nikome nije zasmetalo. Zašto sam se svega toga sjetio, dok sam iz prikrajka, u polupraznom turskom restoranu - inače, jednom od najboljih turskih restorana u kojima sam u životu bio - gledao čovjeka s neidentificiranom orijentalnom kapicom, riđom bradom, s dvije zabrađene žene - čini mi se da su nekakve rodice, i da je jedna spomenula muža koji se treba vratiti s puta u Olovo - i troje rastrčane djece, među kojima je i dvanaestogodišnja, također pokrivena, curica, i zašto su me oni podsjetili na davnu sarajevsku preosjetljivost prema odrođenim sugrađanima koji bi se svojim jezikom, izgledom ili ponašanjem legitimirali kao ljudi iz nekih drugih gradova? U potrebi da se odmah po dolasku u Zagreb progovori po zagrebački i da se postane Zagrepčaninom, makar i uz čuvanje tajne svoga sarajevskog podrijetla, one tipične i stereotipne bosanske topline i duhovitosti, leži ista identitetska nevolja kao i u naoko suprotnoj potrebi i neodoljivom nagonu da se, dok se u Sarajevu, ruga onim sugrađanima koji iz nekoga svog razloga, potrebe ili sklopa životnih okolnosti govore po zagrebački ili se ponašaju kao Zagrepčani. Provincija je vazda na svoj folklor ponosna. Kao što je i njime frustrirana. Ponos ili frustracija, što će se kad manifestirati zavisi od društva i od toga s kime ste u većini. Obrambeni refleks provincijalca je da se uvijek bude u većini, nikad u manjini. Biti u manjini znači biti ugrožen, nezaštićen, napadnut. Manjina služi da konstituira većinu. Na manjini većina vježba svoje većinstvo. Manjina je objekt nad kojim većina provodi vojne manevre. Štiteći se od manjinske sudbine svi su u Sarajevu govorili paradajz, opština, peškir. Osim sedmogodišnjeg mene, koji sam u Hrvatskoj završio prvi osnovne, i nisam imao pojma da postoji nekakav problem s rajčicom, općinom i ručnikom. Ovaj čovjek što ga promatram, njega, djecu mu i žene za stolom, zapravo je tipični Sarajlija. Iako, možda, nije iz Sarajeva, nego je iz sarajevske okolice. Transformirao se po narudžbi sredine i po narudžbi poželjnoga većinstva, isto onako kako bi se preobražavali svi oni iseljeni i raseljeni sarajevski Hrvati i Srbi kojima smo se - da, i ja sam bio među rugačima! - rugali zbog njihova izmijenjenog jezika, novih naglasaka i manira. Razlika je samo u tome što ovaj, izgleda, nigdje nije ni odlazio, nego mu je k’na obojila bradu, a marokanska kapica legla na veliku bosansku glavu, zato što se butum Sarajevo, sve s Miljackom i okolnim planinama, preselilo negdje gdje ranije nije bilo. Poželjno većinstvo, ili avangarda poželjnoga većinstva postalo je nešto što nije ni nalik onome nekadašnjem Sarajevu. Prigovaram li ja, možda, tome? Naravno da ne prigovaram. Tu sam na dva i pol dana, i opet ću doći na dva i pol dana, i dolazit ću dok god tu budem imao nekog posla, a možda ću dolaziti i poslije, opet na dva i pol dana, ako mi se svidi u Sarajevu, ali u tim dolascima neće biti želje ni namjere da se tu ijednim svojim dijelom osjetim domaćim i svojim. Uostalom, zato se i prijavljujem na recepciju, spavam u hotelu, budim se na postelji koja nije moja, s pogledom kroz prozor iza kojega je nešto što ne prepoznajem. Sarajevo posjećujem, u Sarajevo zalazim kao u vlastitu podsvijest. Sve oko mene već jednom je bilo zaboravljeno. I ovaj čovjek u kojeg ne prestajem gledati jednom je također, tako mi se barem čini, već bio zaboravljen. Znao sam ga u njegovom prethodnom utjelovljenju, ili znam kako bi on izgledao da ne izgleda ovako, da se nije preobrazio i uskladio s nekim drugim svijetom. Vidim ga u yassa trenerci i puma tenisicama kako stoji na kakanjskoj autobuskoj stanici i nekoga čeka. Rumen i krupan, mogao je biti autolakirer i mogao se zvati Armin ili Munib ili Jusko… Promjena koja se njemu dogodila, koja je preusmjerila njegove životne putove, a možda i sudbinu, možda se i ne razlikuje od promjene koja se meni dogodila. Kao što ni ja, vjerojatno, ne bih živio u Zagrebu da nije bilo rata, ili da se rat nije ovako završio, tako ni on ne bi živio u Sarajevu, ne bi sad bio u turskom restoranu, ne bi danas u bolnici obilazio Salema koji je nosao vreće sa cementom, a doktori su mu lijepo rekli da ne smije dizati ništa teže od jajeta, nego bi sretan i zadovoljan živio u svom Ilijašu, Brezi, Varešu ili Kaknju, nastavljajući lozu svojih oca, djeda i pradjeda, nadovezivao bi se na njihov identitetski kod, a da mu nikakvi identiteti nikad u životu na um na padnu. I da mu je netko takvom rekao da će jednoga dana puštati bradu do grkljana, koju će zatim farbati u crveno, sigurno mu ne bi vjerovao. Ili bi se uplašio i pomislio kako takva najava može značiti samo jedno - smak svijeta. A jest tako. I njemu je, koliko i meni, smaknut svijet. Samo što se on svojski potrudio da preobliči svoju pojavu i tako pronađe svoje mjesto među većincima u novome svijetu. U tom je njegovom trudu ganutljiva uzaludnost cijeloga pothvata: nastojeći da bude po mjeri novostvorenoga sarajevskog i muslimansko-bošnjačkog svijeta, tako je sebe dizajnirao da više ne samo što nije samome sebi nalik, nego odudara i od ovoga i ovakvog Sarajeva. A svoje mjesto ne bi mogao naći ni u Maroku, ni u Jemenu, ni u Siriji. Nigdje, osim, možda, u nekoj Njemačkoj ili Holandiji, u Austriji, možda, gdje ljudi ima raznih, ovakvih i onakvih, pa niti se čime može biti mimo svijeta, niti se čime može biti manjinac. A može biti i da sam sve ovo umislio, da je priča drukčija, i da je ovaj čovjek u kojeg potajice gledam iz neke druge i drukčije priče, i da se u ovome što o njemu govorim zrcali moj, a ne njegov slučaj. Sigurno je tako. O čemu god govorim, u što god da gledam, pričam o sebi i u sebe zurim. Pričam o svojoj nelagodi što sam se najednom ovdje zatekao. U taj čas dolazi prijateljica s kojom smo se dogovorili naći - kasni barem dvadeset minuta, pa predugo gledam u tog čovjeka i izmišljam njegovu priču - razmjenjujemo onih prvih nekoliko rečenica s kojima ustanovljavamo da je sve dobro, da smo oni isti, da se ništa važno nije promijenilo, da nam se život ne otima iz grudi i glave… Ona je nekoliko godina živjela u Zagrebu, pa se odselila u Sarajevo u kojem nikada ranije nije duže boravila, i sad joj je tu dobro. Ali i u tom je dobru neka projektirana privremenost. S mužem planira da se jednom, za nekoliko godina, preseli negdje u Istru. Zabavljeni smo naručivanjem jela. Pijem već treći ili četvrti čaj, gusti i aromatičan, turski, i kao da mi se najednom izoštrava čulo mirisa. Ono što u zraku osjećam smirujuće je i ugodno. Mirišu začini kojima ne znam imena, suhe trave, korjenčići, cvjetovi iz frankfurtskih i minhenskih orijentalnih dućana, u kojima se, kao na cjelodnevnom boravku, okupljaju ljudi koji tamo žive, a da nikada tamo ne pripadnu, niti se srode i s jednim drugim mjestom, osim s tim dućanom. Često sam zalazio na takva mjesta za putovanja po Njemačkoj, i odlazio sretan što sam tu na samo dva-tri dana, i što ću se poslije vratiti kakvoj-takvoj kući. Priča nam o svojoj svakodnevici. Spominje ljude koje poznajem ili sam ih nekad poznavao. Nižu se događaji, anegdote, crtice - kakvim je odvajkada ispunjen sarajevski život, naročito kada se prepričava nekome tko nije iz Sarajeva. I ja sam tako od anegdota i crtica gradio svoje sarajevstvo, pa ga prenosio i saopćavao drugim ljudima. A oni su, barem ti s kojima sam se družio i koji su me voljeli te 1993. kada sam došao u Zagreb, žudjeli za tim mojim anegdotama i crticama, vjerujući da je u njima istinski život, ali i najteža optužba protiv ljudi koji grad drže pod opsadom, a onda i protiv ravnodušnoga zapadnog svijeta. Možda je ravnodušan zato što mu se ne mogu prevesti crtice iz sarajevskog života? Možda rata ne bi ni bilo, ili bi već u proljeće 1992. nastupila međunarodna intervencija, samo da su se kako dali prevesti vicevi o Sulji i Muji. Vicevi o našem bijedom životu i našoj budućnoj nostalgiji. Ona je dobra i pametna cura. U razumnoj mjeri prilagodljiva. Sarajevo se na plemenit i fin način naselilo u nju. Možda bih volio, jer bi tako bilo bolje, da se u mene tako naselio Zagreb. Ali nije to išlo. Zbog moje naravi, više nego zbog ičega drugog. Za onaj stol dolazi još jedan muškarac. Običan, nepamtljiv mladić tridesetih godina, u trapericama i bijelom džemperu. Ni po čemu se ne bi moglo prepoznati da je iz Sarajeva. Ovog ili onog. Rukuje se s riđobradim, klimne prema ženama. I onda se priča o Salemu ponavlja. Pa kaže: - Nos'o on vreće sa cementom, a doktor mu fino rek'o da ne diže ništa teže od jaja!” - Ne kaže se, bolan, teže od jaja, nego teže od pera ili teže od jastuka!” - puče jedna žena, ona za koju se čini da je njegova. On namršti, nije mu jasno što to ona govori: - Kakva jaja, kakvi jastuk, ženska glavo?   Kancelarijski registrator u cekeru (peti dio) Petrakijina ulica nekad se zvala Nikole Tesle, ali to ime nikad nije zaživjelo, a ni ulica nije tako položena da bi je se često po imenu zvalo. Jedino što je tu postojalo, u tih dvjestotinjak koraka od Muzičke akademije do Olimpijskog muzeja i onih nekoliko vila preko puta restorana Lovac, meni najljepših u cijelom Sarajevu, bila je pekara kod Jerlagića, u kojoj su se godinama u kasna noćna doba kupovale kifle. Pa se onda i Teslina ulica orijentirala prema Jerlagićevoj pekari, i govorilo bi se, ako se ulica već morala spomenuti, da je nešto s lijeve ili je s desne strane, preko puta ili vizavi (vis a vis) pekare kod Jerlagića. Samo su stare žene, među njima i Nona, govorile Petrakijina ulica, a pekaru su zvale samo pekara, kao da ih se Jerlagić nije ticao, kao da je i on još jedna od novotarija u imenovanjima i preimenovanjima ovoga vazda višeimenoga grada. Kadikad bih se, u ona vremena, penjao Petrakijinom kada bih se vraćao iz škole ili iz grada i kad mi se ne bi išlo uz Dalmatinsku, ali mi ta ulica nikada nije bila važna - osim Jerlagića pekare i onih vila koje su mi dolazile u san. Nakon rata, kada se na sve strane već išlo taksijem, često bih se provezao uz Hamam bar, današnju zadužbinu Adila Zulfikarpašića, pa pokraj akademije naglo ulijevo, i uz Petrakijinu, prema Banjskom brijegu, Mejtašu i Sepetarevcu. Taj mi se doživljaj utisnuo upravo zbog toga naglog skretanja ulijevo i naslijepo, jer mi se svaki put učini da će auto u kojem se vozim pregaziti mačku ili pješaka. Nekoliko sati pred odlazak, u završnoj šetnji gradom, krećemo uz Petrakijinu, dvadesetak koraka od akademije, do trgovine čajevima Franz und Sophie. To mjesto mi je prije nekoliko mjeseci Ivan spomenuo, kaže otvorilo se nakon što si ti prestao dolaziti, tu kupuje crni čaj za ujutro. Čaj za progledati. Ali nije do čaja, kaže, nego je mjesto kakvoga nigdje okolo nema. Upamtio sam to, ili mi je još koji put spomenuo Franz und Sophie, a onda sam jučer, dok smo se vozili taksijem, ugledao tablu s natpisom, i pomislio sam da bismo mogli navratiti. Poslije me je nešto odgonilo da ne navraćamo. Pa sam rekao sebi da ovo, ipak, nema previše smisla, da nemaju smisla pokušaji da odvraćam glavu od svega što je u Sarajevu novo, a što bi mi se moglo svidjeti. Kao zaliječeni heroinist u strahu da se ponovo ne navuče na drogu, tako već drugi-treći dan izbjegavam gledati. Dočekuje nas mali pas. Ljubazan i vrlo rječit, ne bježi od dodira ljudskih ruku, ne plaši se kada čovjek čučne, pa se nadnese nad njega i, onako prevelik, zakloni mu svod i svijet, kao što se većinom plaše mali psi. Pogledom iz čučnja obilazim prostoriju. Ispred pulta mala je čajdžinica od dva-tri stola, po kojima je svega i svačega - novine, časopisi, nečije naočale, rasuti predmeti, nered živoga mjesta - a iza pulta čovjek srednjih godina, profinjene fizionomije alkemičara ili mikrobiologa iz Praga u sedamnaestom stoljeću ili iz Aucklanda u dvadeset i prvom, opasan pregačom traži način da mi se obrati. Ona izgovara rečenicu-dvije o psu. Šali se da ćemo ga povesti sa sobom. Ubila bi me žena kad bi se to dogodilo, kaže. I prenosi neku poveliku jutenu vreću - ili nije bila od jute? - u kojoj je, pretpostavljam, čaj. Dižem se i iza pulta vidim još takvih vreća. Sarajevo je nekada brojalo četiristotinjak tisuća stanovnika, jer su u sastav grada ulazile i općine koje mu nipočemu nisu pripadale, okolna planinska mjesta, sela i zaseoci u kojima su ljudi živjeli u sretnome suživotu s vukovima i mrkim medvjedima. Takvo definiranje grada bilo je motivirano optimizmom epohe, snovima o razvoju, napretku i rastu. Jednom će, vjerovalo se, Sarajevo biti milijunski grad. A da se nitko, zapravo, nije pitao o smislu takvih snova. Ono što je doista bilo grad, i što se prostiralo od Baščaršije do Ilidže, vjerojatno je brojalo dvjestotinjak, možda dvjesto i pedeset tisuća stanovnika. Danas jedva da ih je malo manje. I dok gledam te vreće sa čajem, preračunavam brojeve ove i one, pa mislim tko li će, Bože, i kako, nakuhati i popiti sav taj čaj. Ali upravo u tom prividnom nesrazmjeru između Sarajeva, ovolikog koliko ono jest, i vreća sa čajem, u jednom dućanu u Petrakijinoj ulici, u kojoj jedva da je i prije bilo dućana, izuzme li se, naravno, pekara kod Jerlagića, mogući je početak priče o ovome mjestu. Ono što je naizgled pretjerano, ono što se čini nemogućim i neostvarivim, a što je ugrađeno u trgovinu čajem koja se otvorila u gradu u kojem je sve prolazno osim vozova - koji kroz Sarajevo ne prolaze, nego se zaustavljaju na čeonim peronima, kao da su stigli na sam kraj ili na početak svijeta, ili u prijestolnicu planete, oblik je nekoga višeg sklada, oblik žudnje za mjestom na kojemu će se svakodnevica svakodnevno rađati iz čuda. Vlasnik je ustvari liječnik, ali je u neka doba u životu odustao od medicine. Ne bi bilo dobro upitati ga zašto je odustao. Osim što su takva pitanja indiskretna, ona priču lišavaju onoga začudnog. Bira mi crni čaj, koji ću nositi u Zagreb na dar. Pita me o daroprimcu, kakav mu je ćeif za čaj, što voli. Odgovaram mu tako što prvi put i mislim o onom što me pita. Zapravo bih samo crni čaj - znam da ga čovjek voli. Ali znam da to nema smisla, i da bi sad trebalo načiniti portret, psihorobot, otisak pupoljaka s vrha jezika, hologram njegovih čula, zbirku sjećanja iz kojih se rodilo ono što danas voli i što ne voli, pa da na takav način meštar od čaja pokuša pronaći idealan crni čaj za daroprimca. I onda izgovorim tih nekoliko rečenica, možda dvije-tri, u kojima se najednom javlja nešto što prethodno nisam znao da znam. Dok govorim kakav bi crni čaj volio moj prijatelj, kao da se mnogo bolje upoznajem s njim. Iako se znamo skoro i dvadeset godina. Bilo bi zanimljivo da tako izaberem čajeve za sve ljude kojih se uspijem sjetiti. One koji su mi dragi, ali i one koje ne volim, koje očima ne bih gledao i ne bih im ništa donosio s puta. Ali koji bi crni čaj bio za kojeg od njih? Vremena su teška, međuratna, i među nama nema više dragosti ni povjerenja. Noći su duge, smrkava se oko pet, tad onemoćamo, obuzme nas tupost, i do odlaska u postelju svašta nam se vrti po glavi. Onda san, plitak i isprekidan, i buđenje, isto plitko, tako da se san uglavnom ne razlikuje od budnosti. Crni čaj, težak kao more ispod kaića neplivača, duboki mrak tamo kod Biševa, bistri misli i oštri njuh. I tako svakoga jutra. Ali ja ne pijem crni čaj. Za sebe tražim zeleni. I bijeli. Postoji kod nekih vrsta zelenog čaja trenutak kada se iz vrele tekućine osjeti neki vrlo snažan vonj. Njegove tragove zatim lovim u okusu čaja, ali ih rijetko ulovim. Taj vonj zelenih čajeva nenaviknut bi netko nazvao smradom - kao što smrde bakalar, tartuf, sir, suha jaretina - ali kako se mirisi i okusi tiču iskustva, i nastaju samo iz iskustva, pa se kroz iskustvo dijele na ugodne i neugodne, tako su i smradovi zelenog čaja i bakalara među najdražim mojim mirisima. Kad god vidim psa koji se, na užas svoje gazdarice, nasred parka, livade, vrbika valja u govnima drugoga psa, ili još bolje - u životinjskoj strvini, ne bi li se njome namirisao, pomislim kako između njega i mene razlike, zapravo, nema. Tako bih se ja namirisao zelenim čajem i bakalarom. Ali ne u isto vrijeme. Ne spominjem mu taj vonj. Iako poslije mislim da sam ga, ipak, trebao spomenuti. Na osnovu onog što sam mu rekao, on mi sprema dva paketića različitih zelenih čajeva. Nutka me da jednu vrstu opipam prstima -  savršeno svileno tkanje, čaj od kojeg bi se Pepeljugi mogla sašiti haljina za pretponoćni bal. Bijeli čaj načelna je suprotnost zelenom. On ne vonja, njegova aroma u dalekoj je slutnji. Za dane je koji nisu od zelenog čaja. Čaj pijem bez šećera i bilo kakvih dodataka - što je jedan od razloga zbog kojih niti ne pijem crne čajeve - tako da pokušavam izabrati onu vrstu čiji se okus lako razabire. Ali ni to mu ne govorim. U međuvremenu ulaze neki klinci, jedva da im je preko dvadeset, cura i dvojica mladića, sjedaju za stol, razgovaraju na engleskom. Gledam ih krajem oka, tko su oni? Tako dok stojim, leđima okrenut prema izlogu i prema Petrakijinoj ulici, i dok gledam gazdu koji otvara novu vreću čaja, a ta djeca brbljaju na svom jeziku, čini mi se da bi se ova scena mogla odigravati na bilo kojoj tački svijeta, u bilo kojoj metropoli, od Buenos Airesa 1941. do Aucklanda 2016. - da spomenem samo gradove u koje, vjerojatno, neću ići, niti sam u njima bio. Iako mi je najlakše zamisliti ovo mjesto, i ovakvu Petrakijinu ulicu, u Krakovu i Lavovu, dva možda i najdraža grada u koja stižem kao stranac. Ali da bi u gradu postojala ovakva trgovina čaja, s malom čajdžinicom od dva-tri stola, grad mora biti metropola. U gradovima koji to nisu, ovakvi dućani jednostavno nisu mogući, jer nisu ni zamislivi. Grad ima svoju imaginaciju, koja je, kao i kod svakog čovjeka, individualna, različita i raznorodna. Poljski gradovi imaju imaginaciju svojih bivših stanovnika, njihovih nestalih kultura. Njihova podsvijest je moćna, rasprostire se preko svijeta, govori jezikom Talmuda i Kabale, mrtvih njemačkih filozofa, fragilnih dama i njihovih malih sinova, rođenih sadista, violinističkih genija, budućih američkih pjesnika. U poljskim je gradovima moguće sve, i sve se da zamisliti. Tamo u Krakovu, na sto metara udaljenosti su “sarajevska” ćevabžinica, u kojoj se nude ćevapi s ajvarom i ostali “jugoslavenski” specijaliteti, gruzijska trgovina vinom i minijaturna knjižara s knjigama o jevrejskoj historiji grada. Takvo što moguće je samo u metropoli u kojoj mrtvi nisu ništa manje živi od živih, a živi se svakodnevno pune smrću, dok gledaju te ljude i izloge. U Sarajevu su moguća ovakva čudna mjesta, koja kao da su signal nekoga velikog i starog grada. U ona davna doba, prije trideset i pet godina takvo je mjesto, recimo, bio Kogo. S prvim hamburgerima u povijesti grada i s nekim neobičnim metropolskim duhom, koji bi se rađao na ulazu i iščezavao na izlazu iz Koga. Trajalo je to sezonu ili dvije, a onda je zauvijek nestalo. Poslije se više nikome nije ni moglo objasniti čega je bilo u tom Kogu. Franz und Sophie takvo je mjesto, nastalo ni iz čega i ni zbog čega, ili zato što se neki liječnik odlučio ostaviti medicine i uhvatiti čajeva - ali ne travarstva, nadriliječništva ili bilo kakvog čudotvorstva, jer u trgovini čajem nema ničega životvornog i ljekovitog, upravo suprotno, čaj je izraz mirenja i rezignacije. Dvije su, možda već i tri godine, otkako sam prestao piti kavu. Tako ja zovem espresso: kava. Za tursku, koju u Beogradu zovu srpska, u Sarajevu već dvadeset i koju godinu bosanska kafa, dok je u Zagrebu uopće nema pa za nju ne moraju ni imati imena, govorim samo - kafa. I nekako mi se čini da bi razlika između kave i kafe u ovome jeziku trebala biti očigledna. Razlika između v i f, to je razlika između zapada i istoka, između Italije i Orijenta. Prestao sam, dakle, piti kavu, a kafe više nije ni bilo, premda bih prestao piti i nju. U isto vrijeme, mjesec ili dva kasnije, nisam više pio ni pivo. I prestao sam piti coca-colu. Pa sve gazirane i voćne sokove, osim onih ručno cijeđenih. Loš espresso me je protjerivao, što nije bilo ugodno, jer bi me gonilo po kojekvim tuđim zahodima. Mislim da svaki čovjek ima samo jedan, svoj zahod. Od piva mi se spavalo. Kada bih se probudio, bilo bi mi mutno u glavi, i teško bih uspostavljao granicu između sna i budnosti. Coca-cola mi je najednom bila preslatka. Sokovi imali su prejake okuse. I sve ono što mi je kroz život prijalo, barem kada je o okusima pića riječ, i što me je gonilo da odrastam, i čemu sam se odrastao veselio, jer sam ga mogao piti koliko sam htio, sve mi je to već postalo pretjerano, jako, intenzivno i - što je najgore - umjetno, onako kao što su umjetni okusi gumenih bombona i sirupa protiv kašlja. I tako sam počeo piti čaj, koji nikada ranije nisam pio. Najprije jedva zaslađen, onda bez ikakvih sladila. Tako da osjetim jasan prelaz od vode do aroma biljke čaj. Čaj je tekućina, čaj je piće jasne imaginacije. On zadržava sjećanje na vodu, vruću vodu, koja se pretvorila u nešto drugo. Strani su mi čajni ceremonijali. Ne razumijem Japan i nemam želje ni vremena da ga počnem razumijevati. Ni Engleze popodne u pet također ne razumijem. Čaj bih pio sam. Posljednja šetnja gradom. Ispred tržnice prodaju šipke. Melju ih u jarko crveni, gorkast sok. Bili su tu i prije tri godine, kad smo prošli put dolazili. Tada smo kupili dvije boce. Jednu popili na putu prema Konavlima, druga nam se do Zagreba uskiselila. Ovaj put ne kupujemo ništa. Gledam ženu koja žuri od Ekonomskog fakulteta prema gradu. U ruci joj ceker, u cekeru kancelarijski registrator zeleno-crnih korica. Šezdesetih je godina, u zelenom šanel kostimu. Kosa mišje siva, bez ijedne sijede. Zagledam je, ona prolazi bez prepoznavanja. Mislim o onome jednom trenu kada sam u njoj vidio Javorku. Nema među njima vidljive fizičke sličnosti, ali to zeleno moher odijelo - tako specifično za nekadašnje sarajevske mode, boja kose, a naročito registrator u cekeru. Moja majka bila je kancelarijski registrator u cekeru moje majke koja u ruci nosi ceker i u njemu kancelarijski registrator koji je moja majka… Čvor bez početka i kraja. Detalj prepoznavanja. Zato je to što me nakon njene smrti nema u Sarajevu. Još nisam obišao ove ulice s mišlju da je mrtva. I onda na Sarajevo gledam onim očima koje još uvijek nisu naviknute da je nema. A žene k’o žene, generacija na izmaku radnoga vijeka, dobrodržeće gospođe kojima je rat počeo u ranim četrdesetim, po gradu danas raznose svoj predratni šarm i običaje. Njihovo vrijeme je odavno minulo. Kao što je, na neki drukčiji način, minulo i moje vrijeme. Znam, kada se ovih ulica nagledam, više je neću prepoznavati u drugima. U kancelarijskom registratoru u cekeru. I to će onda biti ta konačna smrt. Tek tada u Sarajevu više neću imati nikoga svog. Zanimljivo je, međutim, to što protok vremena ne znači ništa. Prošle su tri godine kako me ovdje nije bilo, i skoro još godina otkako je umrla, a moje oči još uvijek na svijet gledaju s mogućnošću da im se ona pojavi na vidiku. Vrijeme u toj stvari ne znači ništa. Sve dok se čovjek ne nagleda mjesta na kojemu pokojnika više nema.