Ivan Lovrenović

Na Kordunu
                                hrvatskim pjesnicima

Tamo na Kordunu u selima u kojima je živio
Svojevoljno protjerani narod na svakoj kući piše
Prodaje se i po dva broja telefona oba mobilna
Jedan je hrvatskog drugi srpskog teleoperatera

Tamo na Kordunu u selima u kojima je živio
Svojevoljno protjerani narod samo kokoši tumaraju
Okolo i starac koji se kvrgavim štapom poštapa
Prazne mu oči govore ničega se ja ne sjećam

Tamo na Kordunu ljudski se ne čuje glas
U travuljinu i ambroziju zarastao je grob do groba
Po Srbiji Americi Kanadi traži majka sina svoga

Tamo na Kordunu u selima pod strehama
Roje se ose čuvarice doma kokoši tumaraju dvorištem
Kljucaju mrtve oči javljaju se na mobilni prodaju kuće

Biskup

U biskupovu srcu jama
U jami hiljade mrtvih
Prerezanih grkljana
Razbijenih lubanja

U biskupovu srcu jama
Vi ste medicinski fenomen
križa se bogobojazni
kardiolog i ljubi mu prsten

U biskupovu srcu jama
U jami hiljade mrtvih
Šizmatika

Ali njegovo srce savršeno radi
Lupa kao zahrđali budilnik
Krvi u jami nema samo kosti

Pluralia tantum

Neka idu u Saudijsku Arabiju zašto bi dolazili k nama
Govori istarski političar plašeći birače sirijskim izbjeglicama
U novinskom članku onako uzgred odgovaram mu
Da je fašist i strepim pomalo od njegove tužbe

Dan kasnije on saziva konferenciju za novinstvo
Čudi se što ga napada tamo neki književnik koji je
O zamislite pobjegao iz Sarajeva kada je tamo bio rat
Reče kao da govori o najgoroj ljudskoj sramoti

I tako se zatvara krug savršenog razumijevanja
Između mene i istarskog političara po profesiji antifašista
Koji je nekad revnovao kao činovnik mjesnog vodovoda

Neka idu u Saudijsku Arabiju uzvikuje on narodu
Koji samo to želi čuti političar u duši pluralia tantum
Kada si Hrvat nikad s Hrvatima nisi sam

Jasenovac

U Jasenovcu u blatu dječak od blata stvara čovjeka
Tijelo je pogača od ilovače rebra mu grančice bora
Noge ruke glava loptica od blata u koju je utisnut
Najsavršeniji kompjuterski čip

U Jasenovcu u blatu dječak u visinu diže
Čovjeka od blata kralježnica mu žica kišobrana
Starog i čeka Svevišnjeg da mu udahne dušu
Uto se spusti pljusak i u rukama mu kostur osta

U Jasenovcu u blatu za Boga bi on
Da obavi pola posla a Bog mu velikodušno
Prepušta sve rođenje život i smrt

I kostur u Jasenovcu u blatu još jedan
Dječak na kiši kad bude biskup
Neće mu trebati blato neće mu trebati Bog

 
Obraćenje

Za dom pozdravom veselim starim
Pozdravlja biskup djecu
Vavijek hvaljen nevina uzvraća nejač
Pa oca biskupa hvata za skute

Za dom pozdravom veselim starim
Blagoslivlja svoj puk veseli biskup stari
Dok tenkovi asfaltom ulice glavne
Crtaju mapu slobodne nam domovine

Za dom pozdravom veselim starim
Na obraćenje zove Židova jednog koji od tenkova
Bježi Ješua Ha Nocri njegovo je ime

Hrvatin ti ćeš se sine zvati
Krsti ga biskup stari u ime Otca
I Sina i Duha svetoga amen

San o Ulici Emira Kusturice

Hoćemo li ovoj ulici dati ime Emira Kusturice
Ili Nelsona Piqueta pita me u mom snu žena
Koja ulicama daje imena Emira Kusturice obavezno
Kažem Nelson Piquet nikada nije bio svjetski prvak

Zatim se budim i znam Piquet je dvaput bio prvak
Ali u mom snu nije nijednom i strah me veliki hvata
Šta će ljudi reći hoće li me novine napasti jer sam predložio
Da se imenom Emira Kusturice ulica jedna nazove

I ne razumijem zašto je pitala mene
Žena koja ulicama daje imena
Kad u Sarajevu već pola života ne živim

Tonem u blaženstvo i san
U snu odmah znam da sve bilo je san
i nema mene u gradu u Ulici Emira Kusturice

Sonet

U slobodno vrijeme biskup sastavlja sonete
I živim se čudom čudi da mu se baš sve riječi
U slogu ritmu i sroku tako savršeno slažu
Bog li je to pita se ili ja sam veliki hrvatski pjesnik

U zatvorenom rudniku soli duboko ispod zemlje
Patuljci klešu riječi kao da će od njih graditi kuću
Naopake nepravilne ružne klešu i slažu u slogove i rime
Da biskup ne posumnja nikad u svoje božansko nadahnuće

Lijep li je mili Bože naš drevni jezik hrvatski
U njemu se Srbin i Sotona uvijek u sroku sretnu
A ono što u jeziku jest tako i u životu biva

Mudruje biskup i soneti mu se na mah
U skladan vijenac upletu dok okovani patuljci
Dan i noć vrijedno hrvatske klešu riječi

Stigma

Stari se biskup sunča prži zvizda
Njegove časti grimiz haljetak crni
Još crnji o podnevu biva žari se
Biskupu trbuh ispod zlatnoga križa

Stari se biskup sunča i prži stokraka
Zvizda njegove časti grimiz pa plik
Se na trbuhu stvori u obličju časnoga
Križa o čudo svetosti kliče mu pobožan puk

I stoji u redu dugom
Da ljubi stigmu na trbuhu
Njegovom svetom golom

U molitvi da ozdrave bolesni
Prohodaju kljasti a domovina procvate
Da nestane šizme i sveg drugog krivovjerja

Ekumena

Sa šizmaticima se biskup sreće
Na simpoziju o ekologiji
Gdje učeno zbori da se najlonska vrećica
U vječnosti nikad razgraditi neće

Je li najlonska vrećica Bog
Pita se u sebi biskup
Ako vrećica nije Bog
Odakle joj pravo na vječnost

O raspadljivosti ljudskih tijela
Biskup mudro ne misli
Nego njuška šizmatika
On mu na masovnu grobnicu vonja

Ako je stvarao na svoju priliku i sliku
Možda Bog nije stvorio ni njih ni nas
Nego je besmrtnu najlonsku stvorio kesu

Hristos u kaiću

Na vrhu brda iznad Karinskog mora
Uz zmijugavu cestu stajala je mala
Pravoslavna crkva lijepa kao iz ruske
Slikovnice precrtana i uvijek kada bih se

Vraćao s mora pomislio bih da sam vjernik
Izlazeći iz crkve vidio bih more i Hrista
Dolje u kaiću kako lovi ribu u kolovozu 1995.
Crkvu su digli u zrak do rujna bio je počišćen

Građevinski materijal do listopada je na mjestu
Oltara već rasla trava do proljeća nevin i žut
Iz ikonostasa izrastao je hrvatski maslačak

O rušenju male pravoslavne crkve iznad Karinskog mora
Nisu izvijestile nijedne hrvatske novine ali od tog doba
Hristos ne ribari u kaiću niti ja poželim da sam vjernik

Gramatika

Uči biskup gramatiku hrvatska puška o
Hrvatskom ramenu hrvatsko žito na
Hrvatskom polju u hrvatskom Srijemu
Pod hrvatskim suncem slavi hrvatskog Boga

I divi se tom savršenstvu hrvatskog jezika
U kojem svaka se imenica kao zaručnica
Za hrvatski pridjev veže pa je nekako sama
I jadna i srpska ako nije hrvatski pridjev uz nju

Hrvatski nož na hrvatskom kulinu pod grlom
Hrvatskog prasca u hrvatsku jesen pred
29. novembar srbokomunistički dan republike

To nije gramatički ispravno biskup se ljuti
U prošlom glagolskom vremenu imenicu siluje pridjev
Prošlosti hrvatskoj treba duhovna obnova žurna

Stanica u pustinji

Tog nasilja trebao sam postati svjestan
Čim sam otvorio knjigu pjesama Josifa Brodskog
Posuđenu u knjižnici na Starčevićevu trgu
I vidio stihove podvučene kemijskom olovkom

Primjeri pjesničkog sklada poneka sitna mudrost
Glas ljubavi glas očaja nad debelom krivudavom crtom
Tako da ih više nitko ne pročita i u njima ne osjeti
Ono što je osjetio taj koji ih je čitao prvi put

Tog nasilja trebao sam biti svjestan
I da će ubiti lako mladić starac žena
Koja je kemijskom pošla na knjigu

Trebao sam bježati dok je bilo vrijeme
Brodski mi je dao znak Brodski ili knjižničarka
Koja se nije sažalila i sahranila knjigu

Sirija

Bio sam dijete plašio se ljudi vode mraka
I onoga što bi svakog trenutka moglo sunuti
Iz mraka spavao sam kod tetke Lole
U Dubrovniku ona me pokrila crvenim jorganom

Ova se tkanina zove damast rekla je a po meni su
Skočili lavovi razjapljenih čeljusti posjekao me je
Dimiskijom sabljom osmanski asker sličan Mandraku
Iz stripa tako da sam se svu noć budio vičući od straha

Po damastu njene posteljine razvila se ratna bitka
Razvila se povijest budućega doba što nalik je
Mom dubrovačkom snu iz njega se ne budim više

Sirija ni jedna zemlja nema tako lijepo ime
Milo dječjem uhu Sirija dimiskija damast u snu govorim
Kao dječak u naručju stranca Sirija neutješna mila

Plovdiv

Prehlada li je ili ne daj Bože alergija uplašio sam se
Jedine noći u Plovdivu kada sam počeo da kišem
I u nekoliko mi se minuta začepio nos omilio mi tad je
Virus nikad mi ne bi drag kao jedine noći u Plovdivu

Jer da je to bila moja hrvatska alergija na ambroziju
Lipu i korov tada bih mislio da me moja Hrvatska
I u Plovdivu prati i da nigdje više slobodan nisam
Da je Hrvatska kao kosmos kao paranoična duša široka

Prehlada li je ili ne daj Bože alergija uplašio sam se
Jedine noći u Plovdivu gdje se sokaci uz šest bregova
Šest tepeta u visine penju a sedmo su tepe poravnali divlji ljudi

U Plovdivu koji me na ono Sarajevo podsjeća što ga je bilo
Na akvarelima Todora Švrakića i u snovima kada sam bolestan
I uplašen od hrvatstva i treba mi zavičaj u snu a gdje drugo

Sofija

U Sofiji sam u Bugarskoj nitko moj nije ovdje bio
Nije se moglo ići četrdeset pete šeste ni deset sljedećih
Godina a nakon toga bilo je već kasno nestali se nisu vratili
Europa njezina duša od svih je nesahranjenih načinjena

Pa neka jedna među njima bude i naša u Sofiji u gradu
Koji je postojao samo na razglednicama i u pismama
Na fotografijama iz radnje Foto Sleiermacher ispisano
Latinicom za uspomenu i dugo sjećanje rođacima u Jugoslaviji

U Sofiji sam u gradu u kojem je živjela Regina Dragnev rođena
Stubler Njemica iz Bosowicza moja daleka rodica u Sofiji je
Nestala krajem drugoga rata Crveni križ nije je mogao naći

Dok prolazim pokraj carskoga dvorca crkve svete Sofije
I spomenika zahvalnosti caru Aleksandru III pomišljam
Da je moja stopa zagazila u stopu Regine Dragnev i da nestajem

Sveta kokoš

Biskup na šamlici sjedi i promatra kokoš
Kako duž željezničke pruge kljuca probire
Iz ljudskog izmeta neprobavljena zrna kukuruza
I čudi se toj mudrosti kokošjoj ništa neka se ne baci

Biskup na šamlici sjedi i promatra vlakove
Stočne vagone iz kojih ispada izmet ljudski
Na putu za logore zaljubljeni je par niz ulicu glodao
Prve kukuruze jeseni sutra su ih odveli to sutra je danas

Biskup na šamlici sjedi i divi se kokoši
Tom savršenstvu Božjeg stvaranja kad kljucne
Kokoš zaboravi svaki svoj prethodni kljucaj

Biskup na šamlici uzdiše i misli zašto nas Bože
Nisi učinio kokošima da zaboravimo sutra sve što smo
Vidjeli rekli učinili danas i da nas svaki kljucaj učini svetim

Mrzljak

Ako se stranac nastani u vašoj zemlji nemojte ga
Ugnjetavati stranac koji sa vama živi neka vam
Bude sunarodnjak ljubi ga kao samoga sebe
Jer i ti bio si stranac u zemlji egipatskoj

Tako je u Bibliji piše govorio Jahve ljudima
Što ih je stvorio iz neobjašnjive potrebe svoje
Za stvaranjem a oni su ga slušali sa strahom
I nadali se proći će proći će proći će nestati

I tako je nestao Bog a pojavio se jedan drugi
Top tenk korporacijski menadžer propovjednik
Biskup Mrzljak koji sa oltara grmi glasom pravednika

O strancima koji iz Sirije stižu u misiji islamizacije
Europe ili je Bogu dojadilo njegovo djelo ili je Mrzljaka
Stvorio da mrzi prvi među ljudima a da nije bio stranac

Zagreb-Bregana 100 eura

Taksisti sirijskim izbjeglicama sto eura naplaćuju
Vožnju do hrvatske granice i ostavljaju ih tamo
U nadi da će oni čim izađu zaboraviti njihova lica
I da se na Sudnji dan ni dragi Bog ovoga neće sjetiti

Ili da je u ove dane dok se niz lijevak Europe sa Levanta
Sliva silan narod na dežurstvu naš hrvatski bog mržnje
Osvete i obraćenja u krvi inovjernih pa da na Sudnji dan
Nagradi taksista svakog koji je kupio izbjeglice po Zagrebu

Sa još sto puta po sto eura da mu ni u raju ne uzmanjka
Zato što je osvetio sve mučenike vjere koji su pali
pod muslimanskom sabljom od križarskih ratova do danas

Ali što ako je ovih dana Allah na dežurstvu
Što ako on sve ovo vidi što ako Bog doista postoji
Ako se nadvio nad nas kao dijete nad sobnu željeznicu

Sveta obitelj

Na preporuku rimskoga pape neka svaki župni dvor
Po jednu sirijsku obitelj primi župnik iz Slavonskog
Broda neki Matanović rodom Bosanac govori da će ih on
Primiti i dvije ali krštenih po obredu rimokatoličkom

Ne zna papa Franjo ono što Matanović zna da muslimani
Nisu kao drugi da muslimani u neku ruku i nisu ljudi
Iako je i njih Svevišnji na svoju sliku i priliku stvorio
Ali ih je Muhamed obezljudio i u živinčad redom pretvorio

Ne zna papa Franjo u Rimu ono što Matanović zna
U Bosni gledao ih je izbliza njušio im pazuhe slušao kako
Govore i kako se Bogu mole iako u Boga istinskog ne vjeruju

Ne zna papa Franjo kako je krštenoj duši dok gleda
Kako musliman gori kako krklja prerezana grla i čudi se
Čudom živim umire a nije čovjek skapava a nije hajvan

Mi

Svud oko nas ljudi su puni ufanja i vrline
Kao djeca naivna i čista smiješe se dolazećem
Zlu ratu potopu vatri koja će spaliti domove tuđe
Smiješe se i raduju bit će tako jer mora tako biti

Jer zlo se događa drugima jer rat je negdje tamo daleko
Potop njihove kuće nosi dok kroz gradove naše bogu hvala
Rijeke ne teku svi ratovi od nas se a ne ka nama kreću
Zlo se događa drugom nas štiti vjera naših gospodara

S ove strane topovskih cijevi pitomo im se oko nogu
Vrzmamo mi smo izvan logorske žice mi smo našli
Svoga jedinog boga nama ne trebaju drugi ljudi

Mi stojimo na vrhu najvišeg brijega smiješe se njuške naše
Osmijesima naših gospodara mi čekamo da se istoka pojave
Žene djeca ljudi naša historijska misija je da zalajemo kad naiđu

Sjećanje

Djetinjstvo kao kad bi bosom nogom nagazio
Onu najmanju lego kockicu i oštar bol bi potrajao
Trenutak dva i osjetio bi se njegov odjek sve do sutra
A onda bi zaboravljen bio navijek ili sve do ovoga dana

Djetinjstvo kao kad bi od tebe sakrivali loše vijesti
I zlodjela koja počiniše otac ujak stric jer sve dobro
Mora biti i svi dobri moraju biti u to vrijeme mlado
Samo u mraku i iza sna aveti stranci babe roge i hitleri

Oni će čim djetinjstvo mine jedino nam društvo biti
Napušteni i sami dok budemo od istine branili oca ujaka
Strica i sve čija nam zlodjela bjehu od djetinjstva skrivena

Djetinjstvo kao kad bi bosom nogom nagazio lego kockicu
Onu najmanju oštar i neispričan bol koji se nikome ne da reći
Nego ga samo zaboraviti može djetinjstvo zlodjela očeva i zaborav

Mandatar

Domoljub je kaže i to jedino je što zna reći
Na jeziku materinjem ali kako se domovina
Bez jezika ljubi pitanje je na koje odgovora
Nema niti ga može biti kao ni na pitanje drugo

Kako se bez jezika išta igdje ljubi i kakva je
Bezjezična ljubav što o njoj Gospodin naš kaže
Koji nas ljubi sve i zapovijeda nam da i mi tako
Ljubimo bližnje svoje jezik stoga nam je dao

Koji još i tome služi da ga opečemo
Ako je juha vrela i da se jezikom
Pobunimo ako nam vlasti nisu po volji

Domoljub jedino je što zna reći jezikom
Domovine vatreno zbunjen poput jungfera
Što se hvali da obljubio je cijelu domovinu žena

Hrvatska

                 po Thomasu Mannu via H. Heine

Noću kada na Hrvatsku pomislim ja nastojim
Da što prije ponovo zaspim što god usnio
Neće tako strašno biti kao moj strah od onog
U što će se ona sljedeće jutro pretvoriti

Noću kada na Hrvatsku pomislim ja se osjećam
Napušten i sam kao što su napušteni svi
Oni koji se iza sna prenu i na Hrvatsku pomisle
Nakon što su ih branitelji njeni proglasili tuđincima

Noću kada na Hrvatsku pomislim mene zaboli oko
Kroz koje prolazi kuršum ispaljen u onaj zatiljak
Iza kojeg misao sinu o zemlji iz koje pobjeći nismo stigli

Noću kada na Hrvatsku pomislim ja želim da se ne budim
Sve do jutra do sljedeće godine stoljeća eona spavam
Pod jorgan planinom u zagrljaju mrtvog Ćopića Branka

Intro

Na početku svega svijeta stoji jedno dijete
Bačeno na ulicu noć je mrkla studen magla
I nikoga nema a ono se samo boji na početku
Svega svijeta dok je bilo ono čega više nema

Zatim su zvonila školska zvona zatim su
Padale bombe oko naših su ušiju šištali snajperi
Kao laste ptice u proljeće kao pretis lonci u kojima se
Proljetna juha kuha zatim su zvonila školska zvona

I mi smo odlazili kao što su odlazili oni prije nas
I mučila nas je savjest kao da smo dužni da ostanemo
Kao da prije sata matematike bježimo iz škole

I sad nas je stid i taj će stid nastaviti da grize da živi
Da šišti mimo nas kao lasta kao pretis kao snajper
U snu u mrkloj noći svijeta na početku u Sarajevu

Ante Tomić

Židov je onaj koji se osjeća Židovom
                                     Ben Gurion

Jedan je domoljub Domagoj Borna ili je Tomislav bio
Židovu smaknuo šešir s glave dok drugi je domoljub
Domagoj Borna ili je Tomislav bio zamahnuo Židova
Šakom udariti u glavu ali Židov čigra izmače se njemu

Novine javiše potom da su ta dvojica Židova napala
riječju samo a gospoda domoljubi na kavi u gradskoj
kavani Domagoj Borna ili je Tomislav bio kazaše
Da Židov provocira stalno i što će Židovu šešir na glavi

Što će mu šešir dok majke domoljuba naših palih u ratu
Domagoja Borne ili je Tomislav bio sinove oplakuju svoje
Koje pogubiše braća rođaci istokrvnici Židova tog ušeširenog

Što će Židovu šešir na glavi dok sestre domoljupke naše
Domagoje Borne ili je Tomislava bila silovane hode gradom
A šešir im njegov dođe ko obrezana spolovila židovska

Sakloni nas

Kuge gladi rata Gospode Bože sakloni
Ako je kuga tvoja volja neka po našoj
A ne po njihovoj zemlji mori ako je tvoje gladi
Da bude neka naši a ne njihovi ambari gore

Ali ako nas od rata Gospode ti ne spasi
Sakloni nas od pobjede u ratu sakloni
Od slave i od junaštva od smućene pameti
Pobjednika od praznih im srca sakloni

Gospode daj nam da triput dušmanin
Pregazi zemlju našu triput je spali
I pomori pobjeda njegova vazda da bude

Daj nam da smo triput i stoput za svaki rat krivi
Na našemu rodu da je trostruki žig sramote
Samo pobjede u ratu Gospode Bože Sakloni

Crna misa bijelog fratra

Ne bi krivnje na dominikancu mladom
Što ga komunisti u uze baciše ako krivnja nije
Vjera u Boga i u to da Tito nije na zemlji bog
Godina bje 1983. malo prije nego nam se nebo na glavu sruči

Godina je 2016. kad prior samostana dominikanskog u Splitu
U televizijskoj misi propovijeda zlo pa kaže da ustaše nisu zločin
Počinile jer klati unutar granica hrvatskih Hrvatu zločin nikako nije
To onaj je isti fratrić mladi što nevin vjerova u jednoga Boga

S njegova oltara u ime vjere danas krv kaplje prošla i buduća
Da Bogu je milo kad Hrvat kolje unutar granica svojih jer granice su
Njegove od Boga date i jer je klanje to kao kad Abraham zakla sina

Ne bi nizašto kriv uškopljenik vjere mladi ali grešniku nije lako
Nedužnost svoju da nosi i zato trideset i koju godinu poslije uz đavla
Namiruje račun i zlo je njegovo danas veće od zla kojim ga potvoriše onda

Mrav

Ne spava biskup mirno mori ga grdan strah
Na jastuk mu neku noć sa stropa niz dlaku
Tanku sišao mrav kako mrav biskup pita
Zar nije pauk niz paučine svoje sišao nit

Ne biskupe druže mrav sam glavom i bradom tačnije Božji
sin uglavljen u tijelo mrava na Golgotu sutra me vode da me
Raspinju tamo kao i svakoga drugog dana ništa to novo nije
Dvije hiljade godina već ni petka ni svetka nego na križ druže

Pa sam došao da te pitam zašto smrt moju i uskrs zazivaš
stalno je li te strah biskupe druže da bi bez posla
Mogao ostati ne budu li me i ovoga vikenda razapinjali

A biskup kakav je gnjevan namrtvo zgnječi mrava ali
Sljedeće noći avaj eto ti njega opet govori da s Golgote stiže
Biskupa pita ima li bez raspinjanja dana dušom da dahne Bog