Ivan Lovrenović

Sunčanog popodneva, sredinom prosinca, godine koja nas je upravo napustila, sjedio sam s prijateljima ispred Caffèa degli Specchi, na Piazzi dell Unità, i gledao mlađeg čovjeka, koljena je pokrio kariranim prekrivačem, pa glave naslonjene na hladni kamen palače Stratti, izlaže lice blagotvornom djelovanju zimskoga sunca. Sunča se, a radni je dan u Trstu. Tada mi je u svijesti izronila sitna Andrićeva prispodoba o Tršćanima, negdje iz “Travničke hronike”. U Trstu, piše on, ljudi “neodređenih zanimanja” žive isto kao i oni s “pravim zanatima”. Te riječi upamtio sam zato što su neobične, čitatelj nikako ne može biti siguran na što se one odnose, i kakvi su to u Andrićevoj imaginaciji ljudi “neodređenih zanimanja”, ali upravo takve ljude, neodređenih zanimanja, susrećemo u Trstu, i trebala nam je samo ta jedna umetnuta rečenica iz romana da nam ih opiše, i trebao mi je taj mladić pokrivenih koljena, koji sunča lice potiljkom naslonjen na palaču Stratti, da se sjetim jedne od nekoliko knjiga koje najduže u životu čitam. “Travničku hroniku” započinjao sam u barem dvadeset navrata, a dočitao sam je, sigurno, više od sedam puta. U različita vremena, u različitim životnim prilikama, kao osmoškolac, gimnazijalac, student, zatim u vojsci, pa nekoliko puta u Zagrebu i na ljetovanjima po moru, pratio sam kako se mijenjala ova knjiga, i kako sam se u njoj mijenjao ja. To je razlog zbog kojeg valja nanovo čitati iste knjige, čak i onda kada im se svako poglavlje zna, jer u njima čitatelj prati svoje lične mijene, i otkriva slojeve priče, i cijele priče, koje su mu ranije ostajale sakrivene, nije ih ni primjećivao, jer ga se nisu ticale, ili ih nije razumio, jer su bile daleko od njegova životnog iskustva. Naravno, ovo se odnosi samo na prave pisce i velika prozna djela, kakvih je malo, ali svejedno je na čitatelju da ih sam pronalazi. Ako je pravi čitatelj i čita iz potrebe i iz uvjerenja da važnije zbilje nema od one koja vibrira u knjizi. Kada sam se vratio u Zagreb, umjesto da uzmem čitati “Travničku hroniku” u izdanju iz 1976, sarajevske Svjetlosti i grupe jugoslavenskih izdavača, otišao sam u knjižaru i kupio varijantu sarajevskog Buybooka iz 2013, lijepu, vizualno dopadljivu knjigu, rad dizajnerice Aleksandre Nine Knežević. Tako se varakam, stvaram iluziju da čitam nešto što ranije nisam čitao. A zapravo i nisam, jer sam se u međuvremenu promijenio, promijenila se i “Travnička hronika”, promijenio se pisac. I drukčiji je motiv za čitanje: poželio sam doći do onoga mjesta na kojem Ivo Andrić spominje Tršćane neodređenih zanimanja. Iako sam knjigu posljednji put čitao u ljeto prije četiri godine, pamtim u kojem su se dijelu rastvorenog sveska nalazile te riječi. Naravno, ne znam broj stranice. U Buybookovoj “Travničkoj hronici”, bilježim, Tršćani neodređenih zanimanja spominju se na 124. stranici, između osmoga i desetog retka, ili tačnije: u gornjem lijevom dijelu rastvorene knjige. Čitatelj takve stvari pamti, važne su mu u čitanju, i zato – uza sve druge razloge – elektronska knjiga neće zamijeniti snop uvezanih papira. Elektronskom knjigom se zanose ljudi koji čitaju iz nekih drugih razloga. Ili uopće ne čitaju, nego samo memoriraju tekst. Čovjek koji čita mora znati na kojem se dijelu stranice nalazi svaka upamćena rečenica i riječ iz važnoga romana. Nije to moranje odabrano ni samonametnuto, nego je u suštini čitanja knjiga. Književnost je, pored svega drugog, i geografski raspored svake riječi u knjizi. “Travnička hronika” ima alternativni naslov “Konzulska vremena”, također od šest slogova, koji bi, možda, bolje odgovarao priči ovoga romana, započetoj i dovršenoj “na kraju travničke čaršije, ispod hladovitog i hučnog izvora Šumeća”, tamo gdje je “otkad svet pamti mala ‘Lutvina kahva’”. Priča počinje prvih dana 1807, kada se pročulo da će u Travnik stići i u Travniku ostati francuski konzul, a završava sedam godina kasnije, kada jedan za drugim odlaze oba konzula, francuski i austrijski, a u Lutvinoj kahvi “pušeći svi su uživali u dobroj, pobedničkoj tišini.” Kroz to vrijeme kroz Travnik je protutnjala velika europska politika, mijenjajući svoje formate i prilagođavajući ih mjerama i mjerilima tog vezirskog grada, s kojim Andrić svoga čitatelja po nekom svom pripovjedačkom običaju upoznaje najprije preko meteoroloških prilika, onako kako ga je upoznao i s Višegradom, ali i Sarajevom u barem dva svoja nedovršena, a započeta ili zamišljena romana. O Travniku: “Nikad niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovom gradu, ali je izvesno da se sunce ovde docnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica.” I onda rez, u lakom prelazu s klime na ljude i njihove naravi: “To ne poriču ni Travničani, ali zato tvrde da sunce, dok sja, nigde ne sja tako kao nad njihovim gradom.” Kada je travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, jugoslavenski poslanik i opunomoćeni ministar Ivo Andrić mogao je birati: ili će, prema njemačkoj ponudi, emigrirati u Švicarsku, ili će podijeliti sudbinu personala u berlinskome poslanstvu i poći u zarobljeništvo. Izabrao je drugo, i uskoro se našao u Beogradu, gdje nije, zapravo, imao ni kučeta ni mačeta, a ni doma. Prijatelj advokat primio ga je na stan kao podstanara, u Prizrenskoj ulici, podno hotela Moskva, i tu je živio sve do oslobođenja. Povremeno se pred većim nevoljama sklanjao u Sokobanju, nije objavljivao, nije sudjelovao u javnom životu i odbio je potpisati kolaboracionistički poziv srpskih intelektualaca na lojalnost okupatoru (tzv. Apel srpskom narodu). Iako je službeno umirovljen, odbio je primati penziju. Ako je i činio privatne kompromise i u mirna doba svoje političke nazore usklađivao s logikom trenutka, pred velikom je poviješću Ivo Andrić bio savršeno čist. “Travničku hroniku” zamišljao je i pripremao dok je bio u diplomaciji, a napisao ju je, munjevito, u okupiranom Beogradu. Na kraju knjige stoji: “U Beogradu, aprila meseca 1942. godine”. Iako se roman bavi jednim kratkim razdobljem u povijesti grada, kada je Travnik na vrhuncu otomanske dekadencije, i pri zalasku svoje metropolitanske slave kao vezirskoga grada, nakratko bio i sjedište dvaju konzulata, Andrić se, više nego i u jednom drugom romanu, referira i na vremena u kojima sam živi. Središnji lik priče, francuski konzul i neostvareni pjesnik Žan Davil pripao je u diplomatsku službu na revolucionarnom, jakobinskom valu. Dušom i djelom bio je uz revoluciju, posvećivao joj je svoje neuspjele heksametre, sve dok ga u Travniku nije stigla sumnja: “‘Možda revolucije rađaju čudovišta?’ pitao se uplašeno tada. ‘Jeste, one se začinju u veličini i moralnoj čistoti, ali rađaju čudovišta’, odgovarao je sam sebi često.” Kako su ove riječi morale zvučati uredništvu Državnoga izdavačkog zavoda Jugoslavije, koje je početkom 1945, prije nego što je zemlja bila oslobođena, u Beogradu vijećalo nad rukopisom “Travničke hronike”? Tko je bio prvi čitatelj ovoga velikog romana? Vjerojatno Marko Ristić, beogradski nadrealist, pjesnik i budući Titov ambasador u Parizu, koji je u Politici, samo nekoliko mjeseci ranije, pozivao na revolucionarnu, jakobinsku osvetu nad kolaboraterima i poraženom klasom. Njemu sigurno nisu promakle ove strašne Andrićeve riječi o djeci revolucije, s kojima je započeta poslijeratna jugoslavenska književna kultura, jer je uskoro, dva ili tri mjeseca nakon “Na Drini ćuprije”, u ćiriličnom pismu i efektnom dizajnu, kombiniranom od crnih i crvenih slova, objavljena i “Travnička hronika”, u kojoj će do kraja Jugoslavije, i poslije toga, do kraja ovoga jezika i njegove literature, do kraja ovoga svijeta, dakle, stajati vječna Davilova (i Andrićeva?) sumnja da revolucije rađaju čudovišta, čak i kada se “začinju u veličini i moralnoj čistoti”. Prije nego što je u jugoslavenskim književnostima objavljen i jedan značajan redak osude upravo poraženog fašizma, u “Travničkoj hronici” je u pitanje bilo dovedeno revolucionarno načelo komunizma. Neobičan slučaj o kojemu vrijedi misliti. Ali nije me, barem ne u ovom čitanju, osvojila priča o revolucionarnim čudovištima i o putu jednoga konzula od vjere u revoluciju do disidentske sumnje, nego jedna epizoda, moćna i duboka, u kojoj je Andrić rišući ljudske naravi, tipične i tragično uosobljene, jedinstvene, narisao u jednome, možda i najbjednijemu od svih Travničana, prošli i budući duhovni zavičaj ovoga čitatelja i svih njegovih bliskih i dragih. Mario Kolonja jedan je od četvorice travničkih ljekara ili iscjelitelja. Levantinac zagonetnoga, složenog, promjenjivog podrijetla, koji ne liječi nikoga i o kojemu svi, zapravo, imaju vrlo loše mišljenje. “Fratri su ga smatrali manijakom i prelivodom a građanstvo uhodom ili učenom budalom.” Vezirov ćehaja (zamjenik) Sulejman-paša Skopljak o njemu je govorio: “Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina.” Kolonje se slabo ticalo ljudsko tijelo, život je za njega bio stalno kretanje prema smrti, a zadatak medicine da čovjeku olakša taj put, umanjujući patnje, ali bez iluzija da ijedna bolest ikad može biti stvarno izliječena. Svaki interes za tijelo, njemu je služio u neke više, duhovne svrhe. Kolonja je povremeno imao nastupe vjerskog zanosa. Dosađivao je fratrima, tražio ih da s njima vrši duhovne vježbe, optuživao ih za manjak revnosti i pobožnoga žara, govorio da nemaju teoloških znanja. Kad bi ga to prošlo, odlazio je travničkome jeromonahu, pa muderisu Abdulselam-efendiji, uspoređivao je pravoslavne običaje s onim u Grčkoj, vodio je učene rasprave o povijesti islama. Poznavao je dobro ne samo Kuran “nego i sve teološke i filozofske pravce od Abu Hanife do Al Gazalija”. Nije samo muderisa gnjavio s tim. “Svakom prilikom on je i ostalu gospodu iz travničke uleme neumorno i bezobzirno zasipao citatima iz islamskih teologa, koje oni u većini slučajeva nisu poznavali.” Ista “dosledna nedoslednost” vladala je i karakterom ovoga čovjeka. Čas bi djelovao vrlo povodljivo, svoje bi riječi ugađao prema osobi s kojom razgovara, i ne bi vodio računa o stilu. Bio je ljigav, ljudi su ga zbog toga prezirali. U drugoj bi, opet, prilici “zauzimao smela gledišta protiv sviju i svakoga i branio ih hrabro i tvrdoglavo, zalažući se ceo, bez obzira na štetu i opasnost po sebe”. Kada je u Travniku izbila pobuna, i svjetina je vješala i linčovala Srbe, zarobljene oko ustanka koji se upravo vodio u Srbiji, Kolonja je naišao kada su krenuli tako, greškom, da objese nekog Kulijera, fojničkoga katolika. On mu je dobacio dok su ga vodili: “Doktore, doktore, ne dajte da na pravdi boga stradam!” Kolonja se tu pobunio, stao protiv muslimanske svjetine, uvrijedio njihova predvodnika, on ga je nabijedio da mu je u vjeru dirnuo, na što se Kolonja nadignuo: “Ko, veru? Ko, sveca? Znam ja bolje islam od tebe. Kopile bosansko. Ja sam… Ja sam…” I ponavljajući tako što je, Kolonja je nehotice izgovorio nešto što je rulja prihvatila kao šehadet, ili prihvaćanje islama kao svoje vjere. I umjesto da ga objese, proglasili su, na užas fratara i austrijskoga konzulata za koji je Kolonja radio, da se liječnik poturčio. Riječ je o jednoj od mučnijih, ali i tačnijih Andrićevih vjersko-politički konotiranih scena, neugodnijoj, recimo, od onog toliko puta opisanog nabijanja na kolac iz “Na Drini ćuprije”, koja, međutim, nije toliko rabljena u bošnjačkim nacionalističkim i hrvatskim bančevskim optužbama da ovaj pisac “dehumanizira muslimane”. Naravno, turčenje Marija Kolonje, lažno i nasilno, kao oblik duhovnoga linča, ima širi smisao, ne tiče se nasilja muslimanske većine nad kršćanskom manjinom, jer kao što smo vidjeli, Kolonja i nije bio neki kršćanin, nego se tiče duhovnog linča koji će u Bosni spremno provoditi svaka većinska rulja. Nakon što su ga učinili pravovjernim muslimanom, Mario Kolonja se, vjerojatno, ubio. Zato što su ga učinili nečim ili nekim tko on nije bio? Ne, nego zato što su ga sveli na jedno, ponizili su ga time što su mu uskratili da bude i sve drugo. Kolonjin lik jedinstven je u našim književnostima, uz Selimovićevog Hasana ovom čitatelju ponizno najbliži, tako da ga kani upisati u svoje osobne dokumente, kao vlastitu naciju, vjeru, domovinu, identitet. Evo što je taj identitet, Kolonjinim riječima: “Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celog veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko, živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.” Lik Kolonje Ivo Andrić nije stvarao po vlastitoj mjeri, i po svojemu osjećaju identiteta, nego prema onom, i od onoga, čega se plašio, od čega je u vlastitom životu i u nizu životnih opredjeljivanja bježao, od čega se sklanjao, i od tog sklanjanja, na kraju, načinio i svoj vlastiti model jugoslavenstva, koji se odnosio samo na njega, i samo njega određivao. Kolonja je onaj kojim Andrić nikako nije želio biti, ali kojega je razumio bolje nego samoga sebe. Nekada, u ranijim čitanjima “Travničke hronike”, Mario Kolonja za mene je, možda, bio tragičan lik, osobenjak, andrićevski autsajder, sinkretist sa Levanta, da bih u ovom čitanju, koje ću kraju privesti u posljednjim satima Stare godine, dok oko mene budu slavili i šenluk činili oni koji o katolištvu manje od mene znaju, ali i o tome što znači biti Hrvat i biti ustaša, pronašao u Kolonji moguće životno, a ne samo književno ili povijesno utočište. Možda bi mi se nekada moglo učiniti da je on dvojio i trojio između različitih vjera i identiteta, da se kolebao poput onoga poslovičnog Buridanovog magarca, možda bi mi se, čak, učinilo da je Kolonjina priča nastala iz te magareće legende i metafore, da bih tek na kraju svih svojih bosanskih puteva, kada mi se već Trst učinio kao grad u kojemu bih najradije živio, i sam bez određenog zanimanja, kao pisac koji ne želi da mu knjige pripadaju istoj naciji koja je njega strefila, tek kada mi se učinilo da ničemu više nisam ni brat ni drug, razumio sam Kolonju, i razumio sam da je u dvojbi i trojbi sav njegov identitet. “Travnička hronika” teretan je, spor roman, ispunjen idejama, opisima teških ljudskih raspoloženja, životom mučnim i svedenim na robovanje mjesnoj klimi i kalendarima, povijesnim i klimatskim. Da su ga čitale hrvatske i regionalne lijeve budaletine, kritičari iz sponzoriranih zagrebačkih caffe klubova, posjednici stanova kupljenih na povlaštene akademske kredite i ina protuknjiževna marvinčad, te pokoji rijedak insan među njima, imali bi stotinu prigovora na Andrićevu romanesknu konstrukciju, pa čak i na njegov stil. Prigovarati Andriću na njegovim proznim ostvarenjima može samo kreten. U tome je on blizak rod Kišu, kojemu također prigovaraju samo osvjedočeni kreteni. Napisali bi, možda, učeno, kako ovaj pisac dehumanizira književne kritičare, sileći ih da čitaju nešto što po mjeri njihovih priručnika uopće nije književnost. A kamo li velika! No, srećom, “Travničku hroniku” oni zapravo i ne čitaju. Ne trebaju je čitati, jer im, recimo, ovakva rečenica ne bi značila ništa: “Dolazile su dolačke gazdarice, rumene i ušuškane, u atlasli ćurdijicama, krećući se lako i svečano kao patke na poledici.” Književnost, poput glazbe, podrazumijeva muzikalnost, ne samo onoga koji svira i pjeva, nego još više muzikalnost onoga kome se svira i pjeva. U ovom slučaju, muzikalnost je u razumijevanju, a onda i u zdravom ljudskom ushitu nad usporedbom katolkinja koje idu na babine francuskoj konzulici s “patkama na poledici”, koje se, kao i te žene, kreću “lako i svečano”. Pisac, a ni njegov čitatelj, nikada nije vidio kako se kreću patke po poledici, ali on unutrašnjim okom vidi kako je lak i svečan njihov hod, i čuje sliku u jeziku, koja ih prispodobivim čini, te patke, gospojama dolačkim, što dolaze konzulici na babine. I ona im jedino tada, i više nikad u životu, biva kona. Te neviđene patke na poledici vidljive su samo unutarnjem oku, zagledanom u ono što je čovjek u stanju da zamisli, ali nisu ništa manje stvarne od onoga što vide vanjske oči, niti su išta manje istinite. Velika književnost uvijek svjedoči istinu o patkama na poledici. “Travnička hronika” kraju ide oproštajem francuskoga konzula s Jevrejinom Salamonom Atijasom, koji Davilu izgovara riječi zahvalnosti, jer ih je prvi u njihovoj zemlji gledao kao ljude jednake drugim ljudima, i time im pomogao da i sebe gledaju isto tako. Njih, Jevreje! Ovo, retorikom izrazito nabijeno poglavlje, Ivo Andrić bi svakako drukčije napisao da je “Travničku hroniku” pisao u neka druga vremena, prije ili poslije rata. Ali ono što nije sebi dopustio kada je govorio o muslimanima, katolicima, pravoslavnima, ono što nije bilo umjesno nuditi kao popust Turcima i kršćanskoj raji, jer bi kvarilo književnost i jer bi zvučalo lažno i pretjerano, pisac je obilato priredio travničkim Jevrejima. Salamon Atijas posudio je francuskom konzulu novce za putovanje u Francusku, premda ovaj to od njega nije tražio. I održao mu je govor zahvalnosti. Taj govor nije njegov, nego piščev, i to Andrić prvi i jedini put priznaje, opraštajući se od njega: “To bi, otprilike, bilo ono što bi Salamon Atijas kazao u ovom trenutku kad se francuski konzul sprema da zauvek napusti Travnik i kad mu Salamon daje teško ušteđene dukate da bi mogao da putuje. To ili nešto slično bi rekao. Ali sve to nije uopšte potpuno jasno i određeno u njegovoj svesti, a još manje dozrelo do izraza, nego je ležalo u njemu, živo i teško, ali neizrečeno i neizrecivo. A ko u životu uspeva da izrazi svoja najbolja osećanja i najbolje želje? Niko, gotovo niko. Pa kako da ih izrazi travnički trgovac kožama, španski Jevrejin, koji ne zna nijedan jezik ovoga sveta kako treba, a i kad bi ih sve znao ne bi mu ništa koristilo, jer mu ni u kolevci nisu dali da glasno plače, a kamo li u životu da slobodno i jasno govori.” Tako je Ivo Andrić pisao u Beogradu 1942, žrtvujući na čas književnu vjerodostojnost i stil onome jedinom što je tog trenutka u Europi i na svijetu vrijedno takve žrtve. Ali zar upravo u tome, u takvoj žrtvi, nije vjerodostojnost prave književnosti? Razumjet će to svaki muzikalan čitatelj “Travničke hronike”, koju ću ja, knjiga mi je svjedok, ovom prilikom uzeti za argument u obrani svojoj i Andrićevoj. Sebe braneći kao čitatelja, njega kao pisca. Amin i amen. (Objavljeno u Jutarnjem listu, Zagreb, 11. 1. 2014)