Ivan Lovrenović

Na tribini Franjevačkoga samostana svetoga Ante na Bistriku u Sarajevu upriličen je 14. ožujka hommage književniku Mirku Marjanoviću (1940 - 2023). Pozdravljajući prisutne, uvodnu informaciju o Mirku Marjanoviću dao je domaćin večeri fra Ivan Šarčević. O Marjanovićevu ljudskom liku i književnom djelu govorili su prof. dr. Enver Kazaz i Ivan Lovrenović, a pročitan je i tekst koji je poslao Miljenko Jergović. Vrlo uživljenu interpretaciju Marjanovićevih poetsko-proznih tekstova ponudila je glumica Gordana Boban.

Mirko Marjanović

PJESME

OBITELJSKI RAZGOVOR O VJEČNOSTI

Šest godina prije minulog rata,
razgovarao sam s ocem o vječnosti na zemlji.
Prošarani hladom vinove loze, branili smo se od muha.
Bilo je sparno, na njivama sve spaljeno od suše.
Govorio mi je da vječnosti nema, da su to samo prazne
priče.
Pili smo popodnevnu kavu i udisali miris đubreta iz štale,
iz koje se kopitom oglašavao konj.

Te nestvarno mirne i sigurne 1986. godine,
bila je nedjelja, čista poput stakla.
Otac je govorio da o vječnosti neće uopće da razmišlja,
da mi ni moje škole neće osigurati put do njezine kuće.
Muhe su nas žestoko ujedale, a mirisi sparušene prirode
ometali su nas da se udaljimo od stvarnosti.

Otac je ponekad mogao da izađe iz svoga tijela
i da leti iznad svega kao duh. Da osjeti vječnost života
samo u jednom srku pića.
Tog nedjeljnog popodneva, međutim, mogao je samo
da pije kavu i da sluša moje brbljarije.
Vječnost je šupljina, govorio je, u njoj nema
rakije, posne zemlje, mukanja krava, roktanja svinja,
njiske konja, i zato je ne voli.

Govorio sam mu da je vječnost duh čovjekov, a on je
odgovarao da se u to ništa ne razumije, da mu je tek sada
krivo što je toliko novaca utrošio u moje školovanje.
Zar sam u Sarajevu od svojih znanosti toliko
ošupljoglavio,
zar sam zaboravio kako miriše trava, kolika je muka
čovjekova kad ga ujede komarac?

Vječnost na zemlji je to, sve drugo je koješta.
Koješta.
Na zemlji je vječan samo rat,
uz vječno nesigurni mir.
A duh čovjekov? Ah, uh, uh.
Pij kavu, rekoh,
i udiši miris zemlje, sine!
I šuti!

OD DANAS

Od  danas započinje razdoblje u kojem će
sunce izlaziti na zapadu,
a zalaziti na istoku.
Jer, tako je to u ratu.

Sjeverni pol u njegovome razdoblju
preseljava na južni,
a južni na sjeverni.
Afrika će u Europu,
Europa na njezino mjesto.

Australija u Ameriku,
Amerika u Sibir.
Da se sve vrati na početak
stvaranja svijeta.
Jer, tako je to u ratu.

Potresi preseljavaju na nebo,
neka gore ruše sve dok
nam nebo ne pokaže svaki
svoj skriveni kutak.

Vode će ubuduće teći uvis,
a ne prema dolje.
Lako im je do sada bilo teći tako.

Jer, sve je u ratu naopačke:
divlje životinje će pripitomljavati
divlje ljude.
Podne će biti u ponoć.

Spavanje će biti zabranjeno
i umornim i bolesnim,
dozvoljeno samo odmornim i zdravim.
Svaki odmor liječit će specijalisti.

Učenje će biti kažnjavano,
zaglupljivanje nagrađivano.
Dosta nam je više svega
što je normalno.

Samo za nenormalne
sve je ovo i napisano.
Amen i amin!

OBITELJSKA KUĆA

Bio sam u dvorištu obiteljske kuće.
Podivljala trava.
Iz praga izraslo drvce.
Drhtajem lišća
ono me pozdravlja
ispred otvorenih vrata
umjesto majke.

U prostoru prozora neka puzavica.
Šalteri počupani, kablovi isječeni. 

Na propuhu kuhinje
drhti i moje tijelo.
Kad sam vikendom dolazio iz Sarajeva,
tu me je pozdravljao oboljeli otac.
Koji je osporavao vječnost na zemlji
i priznavao na njoj samo nesigurni mir. 

Napuštena, moja obiteljska kuća
umire sporo.
Suše se u njoj životi svih mojih dragih.
U njezinom dvorištu
povija se travurina.
Njezini pokreti zamijenili su ljudske glasove.

U tišini puca moja bol.
Ne znam tko je odnio
njezine prozore i vrata.
A zar je to važno?
Važno je da umirem s njom.
Sa svim mojim najdražim.
Rasutim po svijetu.

PRAZNO SRCE

Prazno srce ispisuje povijest svoje okrutnosti
i ovoga dana. Za njega je i dalje toplina duše njegov
najveći neprijatelj. Ljudski život uništava sa strašću
i s osmijehom. U ljubav ne vjeruje, sve oko sebe
truje svojom prazninom. 

Puno je pustinjskih dina,
u šupljinama njegovih komora i pretkomora
orgija uskovitlani pijesak umjesto tople ljudske krvi.
U prostoru zidova praznoga srca slavili su svojim
oružjem pakao tih njegovih pješčanih oluja
i Hitler i Mussolini i Staljin i Pol Pot.

I danas je puno mrtvačkih glava to jadno,
to naše prazno srce, koje nas i dalje strijelja i davi,
izgladnjuje i ponižava na razne načine. Vladalo je
u Auschwitzu, Jasenovcu, Bleiburgu, Sibiru, bilo je
u Katinskoj šumi, bilo je i u Srebrenici. Ostavilo je
svoj potpis na svim ljudskim nedjelima to naše
prazno srce. 

Pustošilo je i prije raspeća na križu to jadno, to naše
prazno srce, od čije mržnje ključaju vode, bljuju
vulkani, gore trave, nestaju u pepelu gradovi. Ono
svakodnevno spaljuje na lomači i ljubav i dobrotu,
na njegovome prijestolju nihilizam se razmeće
poput najprimitivnijeg pijanice
u najmračnijem svratištu.
Njegov je otrov hašiš, a može biti i metak. I nož.
Bori se protiv njegove oholosti i oslobađaj se njegova
otrova iz svih vijuga svoga mozga,
u kojima često stanuje,
a da to i ne znaš,
kao ptica grabljivica u gnijezdu,
kao zmija otrovnica u svome leglu
od čijega ujeda nema spasa. 

Svjedočim da mu je jedino ljubav ravnopravna
u borbi za prevlast, jedino ga njezina snaga
obara na pleća. Svjedočim i njegove poraze u takvim
borbama i priznajem prazno srce i u vlastitome tijelu. 

Jer, i moje je prazno srce mnogima nanijelo bol.
I u mome je praznom srcu orgijao pustinjski pijesak
umjesto tople ljudske krvi, zajedno s raznim tipovima
zlikovaca iz vremena prije i poslije Krista. 

Pamtim koliko je ljudi i moje prazno srce rasplakalo
i zauvijek unesrećilo. Pamtim koliko ih je
u posljednjem ratu 1992. prazno srce prognalo
iz zemljice Bosne, i kako je u tom vremenu i u moju
zavičajnu Posavinu vratilo i Hitlera i Mussolinija i Staljina. 

Ne prestaje nam svoju okrutnost iskazivati prazno srce
ni ovih dana. Ni ovih dana, prazno srce, ne želi čuti
ničiju riječ o patnjama prognanih. Zato zaustavi njegov
govor u svom grlu, odmah. Sve dok to ne učiniš i ti,
dragi čitatelju, vladat će i tobom, sve dok ne priznaš
da je ponekad i u tebi, sijat će zlo i u tvoje ime. 

Priznanje da je prisutno i u tebi i nije tvoja slabost.
Ono je tvoja snaga, kao što je i moja, vjeruj mi,
čovječe, ma gdje da sada čitaš ovaj moj vapaj!

NEROĐENOM 

U koliko sam te misli obukao kao kraljevića svog.
S koliko sam te nade čekao da preda me staneš.
Ali, bolje je što nisi došao u ovo nevrijeme. 

Ništa te tako lijepo ne bi dočekalo da si ovdje.
Sa mnom.
U svijetu kojem ću uskoro reći zbogom.
Sve je u njemu tako tužno i neizvjesno.
Razuzdano i na rubu plača.
U svijetu u koji si putovanje odgodio zauvijek.   

Nijedna te utroba nije htjela.
Samo moje srce.
Ni u jednom sjemenu nije te bilo.
Samo u mojim mislima.
A kakve sam ti darove spremao u njima.
I što sam sve s tobom računao osvojiti
na ovome svijetu.
Kao sa sinom.
Ili kao sa kćeri.

I bolje je što nisi došao.
Već nas je previše.
Sedam milijardi čeka svoje bolje dane.
Bez rata.
Bez gladi.
Bez mržnje.
Iščekujući ljubav i bratstvo.
Imamo već mnogo nevolja.
Bolje da nisi došao da i ti preuzmeš svoje.

Iako je život čudo.
Neusporedivo s nevoljama koje u njemu
nestaju kao u crnoj rupi.
Iako je život bogatstvo koje se troši
i obnavlja uvijek drukčije.
Neprestano.
Bolje je što nisi došao.

Dugo sam ovdje bez tebe.
Predugo čekam sreću s nesretnima.
A sve znam o ovome svijetu.
Sve.
Vjeruj.
I bolje je što nisi došao.

U čežnji si ostao jači
i od svog mogućeg života sa mnom.
Za koji bih bio odgovoran jednako kao i ti.
Bolje je što nisi došao.
Vjeruj mi, sine!
A vjeruj mi, i ti, kćeri!
Bolje je što niste došli u svijet
u kojem se mrzi i ratuje.
Svakodnevno.

KAKO NA ZAPADU TAKO I NA ISTOKU, KAKO NA SJEVERU TAKO I NA JUGU

Isus

Otišao sam na nebo. Sve sam vam naslikao
svojim govorima na Zemlji. I kažem vam opet:
na početku bijaše riječ i ona sve stvori. I kažem vam:
alegorija je uvijek nešto drugo i veće. Moje usporedbe
nisu jednoznačne. Moje riječi su i slike.

Ostavio sam vam križ i svoj lik na Veronikinom rupcu.
Plač majke i pokajnice Magdalene. Svojim učenicima
ostavio sam riječi u kojima su slike moga života
među vama. Po njima se ravnajte ako želite
moje kraljevstvo i svoju slobodu u njemu.

Bio sam među vama kao čovjek. Razapet sam umjesto
Barabe. Moje raspeće nije obična smrt, kao što ni
riječ nije samo riječ. Kao što ni slika nije samo slika.
Moj križ je mnogoznačan, kao što je i moja žrtva za
vas.

Vjera i ljubav odvele su me u kraljevstvo Oca.
Vjerujte u neizrecivo, ljubite nevidljivo. Izgovoreno je
zavodljivo, vidljivo je varljivo. Na Zemlji su vaša tijela
tek povremeni glasovi, kod mene su svjetlost koja je
vječna. 

Otišao sam na nebo u ranama. Njima sam vam sve
kazao na Zemlji. One su i moje riječi i moje slike.
Osvojio sam ih vrlo jednostavno: cjelinom svoga života.
Zato su im značenja jasna. I kažem vam opet:
i riječ i slika o vama žive samo ako im posvetite
sebe.   

Jer: tako se živi za vječnost. Tako se živi
i za umjetnost.
Tim jezikom nije vladati lako. Govorim vam to
i kao čovjek i kao Bog. I kao umjetnik.
Bez usporedbe. 

Oče moj! 

Oče moj! Još mi mačem probadaju rebro, tako se oni i dalje zabavljaju mojim
ljudskim tijelom. Kako na zapadu tako i na istoku, kako na sjeveru tako i na jugu
ispod moje krune od oštroga trnja po čelu mi još kaplje krv. Dvije tisuće i dvadeset
tri godine čekam njezin odlazak sa svoje ranama unakažene kože. Otkup grijeha
svima koji su me razapeli nije mi još priznat. Svaki dan mi sude oholi i zavedeni
bjesniji od čete Poncijevih šest stotina vojnika. Kako sude meni tako sude i Tebi.
Križa su me, govore, oslobodili, cerekajući se, skidaju mi crveni skrletni plašt
i spuštaju me na kamen, on je moje prijestolje posve novo. 

I pljuju me urličući: Eto sad si kralj židovski. Oče moj! Kruna od drača samo što
nije probila lubanju moju. Paliurus spina na svaki njezin pokret odgovara strašnim
bolom dok me pitaju zar sam mogao i pomisliti da je s vijencem od trnja na mojoj
krvavoj glavi, čavlima u rukama i nogama, užetom privezanim za drvo križa,
i unakaženim tijelom, prije dvije tisuće i dvadeset tri godine sve zauvijek završeno? 

Čuješ li, udarci čekića odjekuju, moje kosti nemilice lome, sve moje krvne žile pucaju.
Plač moje majke se ne zaustavlja. Kako je to bilo davno a sve kao da je danas. Kako
bijaše na početku tako će biti i vazda, viču. Samo to zapamti, zauvijek, cerekajući se,
poručuju mi ti Poncijevi razuzdani vojnici. Ni Tebi, koji si moju žrtvu smislio i ostvario,
ni oholim i zavedenim na Zemlji, čiji grijeh, koji me na križu tako dugo drži, kako na
zapadu tako i na istoku, kako na sjeveru tako i na jugu, moj otkup grijeha grešnih
grešni još uvijek ne prihvaćaju. 

Ne uvodi nas u napast novu, tako mi i danas prijete ti oholi i zavedeni ljudi, dragi Oče
moj. Ti Poncijevi vojnici koji su Zlo počinili, Zlo i nastavljaju. A ne kaju se; to im je,
valjda, samo zabava protiv dokolice. Tko zna kakvo će Zlo u tu svoju zabavu posijati
i što će iz njega još novo niknuti. Oče moj, oprosti im jer ne znaju što rade! A vjeruj mi,
unatoč njihovom Zlu, za sve njih moja ljubav nikad neće usahnuti zato što dobro
znam kolika je ljubav Tvoja i prema takvim.

Ali izbavi nas od njihovog Zla, predragi Oče moj! Pomogni mi da sa strašću nastavim
ljubiti sve svoje i Tvoje ohole i zavedene! Zaustavi Zlo prije Kraljevstva našeg, kako
na zapadu tako i na istoku, kako na sjeveru tako i na jugu, vrijeme je za to, Oče. Oprosti
im, da ne stradaju nevini, da konačno započne život vječni i za njih. Ako nije prerana
i drska ova molba moja, neka Zlo, napokon, zamijeni Kraljevstvo naše! Bez vremena,
bez bolesti, bez ratova i bez smrti, neka se tako nastavi život svakoga čovjeka na Zemlji,
predragi Oče moj! Amen.  

2023.