Ivan Lovrenović

Naočale

I.

Slike o bakama nose naočale i kroz njih se ogledaju.
Prve su jedne u drugima uokvirene uzorkom kornjače.
Pogled dolje trijebio bi rižu, mrežasto krpao prste-pete,      
prelijevao očice s igle na iglu pa otkucavao gust tekst,
ispredao krasopis kist-olovkom, da vidiš kako se piše,
i još slijedio retke s dva prsta da se ne gube iz vida.
Prileći će očale, a ruke se preplesti kad lijeva pritisne
kapke, eda bi nekako zatomili fokus i brže se predali.
Pogled udalj odveo bi vas pod ruku put Svetog Vinka.
U zraku oproštaj, mutne oči, zadasi, vene, mir vama.
Kad je vrhunac i svi pokleknu, svećenik i ona uspravni.
Ne može na koljena, a tebe sramota što je tu visoko:
iskaču modrina usana i sijedi uvojci iz kape francuske.
Tek se naknadno diviš vjeri da joj se neće uzeti za zlo.

II.

Slike o bakama nose naočale i kroz njih se ogledaju.
Druga je svoje prozvala po onome s čime se nose:
ćorci, ćorke. Kuburile bi samo u kućnim okvirima,
kao vid intime, neugledne i rasklimane. Raskreči ih
da podmetnu islužena leđa, kadli oči skokom nadođu          
do prednjica, poruba, vezova, mustri i razbucavanja.
Niz ćorke ručno oblozi se slili pa prazninama izručili:
ovdje uštirkani milje, ondje goblen od tuđih motiva.
Zna svoje, ispružit će se s pomagalom nataknutim
i približiti predah jer nije zaspati kao iglom ubosti.
Nagore bi okom ušla u Svijet, Bazar, Praktičnu ženu
ili ga zaklonila križaljkom: konj – at, pjesnik – Zmaj.
Kad bi si ugodila ležište, a horizontala se zatresla, 
pogled ustranu povrh stakala dobacila bi spikerici,                          
otresla to s nosa pa joj odvratila: I tebi, Jasminka.

Uho

Tamo ispod baldahina pretvorena u uho pod vama,
pod velom mrene u postelju uvučena ona čuči mrka.
Moguće je vidiš – bijele zjene, noćna košulja, jeza
nadjača te zamisliš li što treba za smrtni čas – muk.
Kao bubica preletiš onu mesinganu pločicu *Metz*
u podzemlju od prizemlja i nestane te pola u prolazu.
Onemoćala, pa ipak i brata i tebe i rođake na daljinu
krepko u šaci drži, a ima dijete i mogla bi imati sluha,
no daleko je, osijedjelo je već. Sad je topot ilegala.
Dosta skakanja i trčanja, grohota, ma kakva žmira!
Ima da staricu nosite na umu, sebi postanete opreka.
U slijepu sudbinu zavijeni, tiho, i empatiju prigušite.
Ama kako ne potresa je protok izvana, svirka guma,
trube šofera, tandrk prikolica, vokali u svim bojama
kao udaraljke što se u sobe obruše, prostor prohodan.
Zbog ulice kako uho ne obnevidi, a ne nogica i cike.

Kruh

Kliznete mu niz pleća, radni dan premjestite van,
i torzo Kralja Tomislava pod tabanima se sažima.
Optočili ga zidić u kamenu i slijeva Dvije ruže,
svud hrakotine, u asfaltu pukotine, grotla šahtova
i miris memle, čiji su se dahtaji slegli na podrume.
Oštriš perspektivu upinjući se biti mu za petama:
podvig je odgovarati Goginoj prednosti u godinama.
Najprije ćete kod Raze, a kad tamo nema, put Želje.
(Pouzdano je da vas do kase vode kaplje mlijeka,
kao i da će je u džepu zaobići Životinjsko carstvo.)
Ako je ovima nestalo, a vi do u podnožje u market.
Virovi vaših smjehova na što god naiđu izvrtat će
i osiljeni gaziti poprijeko da bude povoda za još.
Malko gore pa desno skrenete i eto vas po jufke.
Radnjom kilometarskog tijesta, kornetom na dar
poslužite se da ismijete sve one koliki se razvlače.
Negdje oko pupka ulice oko podne pristane kruh.
Ćopnete okrajak, sredinu toplu, hrskate i topi se.
Zašto samo pola, zar nisam rekla cijeli? I bio je,
bako, ali kako mi da znamo da će se pojesti sam.

Dvoje

Nema dvojbe, baka je pokazivala želju za drugim.
Sama sam ko u apsu i to ti je, reći će, ništa drugo.
S lomne sećije šalje oko put horizonta televizora,  
s kojom ragom izlokanih kanala vjekuje udvoje.
Nadvoje tako sobu polovi crno-bijelo zdvajajući
na dvolične trokute. Katetu desnog zadesila jesen
u dva okvira: unutra usahlo granje, vino ispijeno,
vani zera jezera, šaša, gipke breze požutjele u paru.
Poduplana priroda, mrtva do stajaće, pikseli i sjeta. 
Udvojene su fotelje, štokrle, oni tanjuri talismani
za dvoje na zidu servirani. Stalo bi ih više, ali ne.
Podjednako su bjelinu, nekoć katom kreveta zastrtu,
dok pokrivala je vas tad četvero i silu žutih mrava,
vječnost poslije nastanili Isus gore na Maslinskoj
i zdesna mu u onom ratu nestao bakin brat uvećan.
Novo je vrijeme i eto je sad i to dvoje progledalo.

Odjeća

Kad se vatra razmahala nasrnuvši kroz prozore na noć,
unijela vam se u bunovne face, pa i Maksilofacijalnu,
bacakala se bahato, a vi je dolje proždirali kao rebus,
kad je pod jezikom plamena štokove obrubio ugljen,
a oblizani radijatori zadobili šiljaste srebrne krijeste,
u crno kad su se rasplinule tvari koje ćete domišljati,
vječno čuvani vjenčani pokloni, neraspakirani setovi,
naslage turšije, posteljine, pletenine, miraza, mirisâ,
progutana je ukupnost vaših sobica na ime paljevine,
u njoj ukopane nove role, kasica, zbirka salveta, nered,
u žaru dograđivani herbar i dnevnici, mrtve stečevine.
Tad je podlegla i odjeća, preinačena u druge dimenzije,
s etažâ ormara trikotaža koju ste imali prepolovljavati
do izgaranja brat i ti. Linija nošenja istog ugasila se
kad je zgarište na sebe preuzelo nove helanke i rolku,
za paradu jedino što si imala. I kad je kojetko oprašio,
nek se nađe, okraćalu presvlaku od unuka što su vani,
što se njima izbjeglima bila otpravila u uspomenu, dim.
Tad si se, uvučena u polovnu šansu, već mogla ocrtati,
udahnuti sebe rukavu, nogavici, mirno se rasplamsati.

Herbar

Kroz livadu među kućama nabujalu, zujavu i stršavu,
izviri ti zvrndajući nešto treće, nešto školske prirode.
Mazno se klasje, rese, travke, čaške za tebe povijaju,
tebi odgovaraju kao nalazište i razrješenje svoje vrste.
Jer vrijeme je, za vratom ti puše sedmi u jeku debelo,                     
ubirati je trebalo još u petom drevnom razredu, avaj.
Nema šale, staneš opet pod tepih gurati da poguraš
pa na papir što prije biljni svijet prebaciš, zadaća ti je.
Mesnata bokvica, sočna djetelina, ljutič zlatne krvce
smirili se, posivjeli, zadobivši nadrealne šare u nevolji.
Svedeni otužno na listove herbara, s oznakom odakle ti.
Tog se dana nebo ogledalo u travi. Tu mravi jurcaju,
gore plavetnilo ispresijecano fijukom avionâ. April je         
i izbili su izgledi da stigneš. Kopaš do zvučnog zida.
Pa grabiš kući noseći biljke sveobuhvatno, kao bebe.