Ivan Lovrenović

Za nekoliko dana izaći će iz tiska novi roman Mladenka Marijanovića Groblje očevinā. O njemu je prof. dr. Enver Kazaz napisao:

„Mladenko Marijanović napisao je roman koji je ovdašnjoj literarnoj sceni nasušno potreban, jer otvara temu tranzicijske sadašnjosti obilježene posvemašnjom destrukcijom društvenih vrijednosti i mnogostrukim oblicima propadanja. Iznimno rijetko ovdašnji pisci tematiziraju sadašnjost u kojoj raste pustinja od koje, kako bi povodom Selimovićevog Derviša i smrti i slike društva u njemu kao političkog gubilišta rekao Kasim Prohić, ceptimo u strahu zagledani u budućnost. (...)

Marijanović s puno pažnje gradi psihološki profil svojih likova, vješto vodi priču i organizira romaneskni zaplet, a njegov roman je vanredna analitički zasnovana slika ovdašnjeg postratnog beznađa. Društvo u kojem je politička moć bezumno pravdala ratni užas nadom u pravednu budućnost ukazalo se u ovom romanu kao društvo smrti humaniteta i etičkih vrijednosti, da bi na kraju romana skončalo u egzistencijalnoj pustinji od koje čitatelja podilazi jeza. Taj pesimizam Marijanovićevog romana precizna je i tačna slika koja je skinula sve političke i ideološke maske s ovdašnjeg društvenog prezenta i pokazala svu njegovu rugobu. Pri tom, Marijanović je roman izveo jezički precizno, bez satirične napadnosti, ali s jasnim etičkim aktivizmom koji čitatelja poziva u čežnju za utopijom društvene promjene, istodobno ga opominjući da mu je skepsa jedino preostalo racionalno sredstvo i da je živeći ovdje unaprijed osuđen na gubitak.“

Iz romana Mladenka Mrijanovića Groblje očevinā donosimo poglavlje Nema više sela veseloga.

Mladenko Marijanović

NEMA VIŠE SELA VESELOGA

Nekad se u nedjeljna jutra žurilo iz štale poslušati što veći dio emisije „Selo veselo“, snimane po ruralnim krajevima bivše države, gdje bi svoju životnu šansu prigrlili stočari i ratari, načas umiveni, odjenuti u lan i čohu, postajući preobraženi u violiniste i frulaše, orila se izvorna pjesma, a rumene bi snaše cijukale pa u mikrofon bubnule i štogod lascivno, onako kako to one na njivi za stogom. Neki tu emisiju nisu puštali za ugođaj samo sebi nego za lijepih dana otvarali prozore i odvrtali radio kako bi sve pratili i kad su vani, a tako je to dopiralo i do kuće u kojoj odrastoše Slaven i Žaklina. Ostadoše daleko iza takva nedjeljna jutra, a iz osjećaja duga prema djetinjstvu i prema roditeljima kojima bi to značilo kad bi bili obaviješteni, zaputiše se njih dvoje obići ono što je od ognjišta ostalo.

Nedjelju izabrao Slaven, ustvari čekalo se da potvrdi kad može, a ona je na odmoru svakako. Za njim je bio težak dan, poslije gostovanja na televiziji, s mnogo reakcija svih vrsta, ali češće pogrda nego podrške, što je počelo već navečer čim je izašao iz studija. Stizale su poruke sa skrivenih i nepoznatih brojeva, bilo je i prijetnji. Neće to Žaklini ni spominjati. Ali da će mu prijati jedno takvo sklanjanje od javnosti, pa i od stvarnosti... itekako. Žaklina ne bi otišla, a da taj komad grude ne posjeti; to što ga je već par puta gledala s distance, s Vrtača odozgo, nije bilo izbjegavanje nego privilegij. Njoj je to ono što bi netko mogao priuštiti sebi jedino dronom. Ili za što bi u bogatom i razmaženom svijetu uplatio nekoliko krugova helikopterom da ipak svojim očima vidi odozgo, jer tako je uzbudljivije nego dronom. Treće opcije, osim kad bi se moglo pronaći avatara ili zmaja, ukrotiti ga i letjeti na njegovim leđima, zasad na svijetu nema. Zato Vrtače toliko znače.

Sad kad je u obrnutoj perspektivi Žaklina ponovno poseže za svojim sonyjem. Kupila je najboljeg u kompaktnoj klasi i vraški skupog, ali on joj obilato uzvraća. Prstom pokazuje Slavenu mjesto na Vrtačama, koje je raskrčila na rubu stjenovite kose, zatim ga zumira i fotografira te uvećava na displayu do mjere da u kadru otkriše djetlića kako dubi suho, još uspravno deblo pored njene kamene stolice.

– A, šta kažeš? – želi Žaklina malo više divljenja jer je fotografija čudesno oštra.

– Pa ti s time možeš provjerit navečer ima li koga na Mjesecu – veli joj on.

Od svega što je bilo samo je klokot potoka preživio pod kućom, a nad kućom, kojoj traga nema, sunovrat se žuti. Nikome utjeha, ali nema ni kuće u koju su gledali iz svoje. Ondje su njihovi vršnjaci imali bicikl i na raspolaganju, pa možda i petnaestak metara ravni da se naizmjenično vozikaju. Toliko su ravni imali u dužinu, u širinu je to bilo dva-tri metra, ali dovoljno da im se dječji pozavidi. Nema ni starog tajnovitog kućerka koji je tu na obzoru bio, s krovom od šindre izvedenim u klobuk i malim prozorskim oknima u koja bijahu ubačene šipke od rundajza, po jedna vodoravno i okomito, za zaštitu od provale. No, i sam je prozor bio tako uzan da bi se glavat lopov već u njemu zaglavio. Ta je nastamba preživjela dva svjetska rata, ali u ovom trećem, lokalnom, sva od drveta činila se valjda kao pripremljena lomača.

Bila u njoj davno neka baba Manduša, sama s kokoškom jednom, nepokretna pa joj kokoš dolazila u kuću i snosila jaje u krilo. Postigle su nekako takav dogovor, nakon čega baba jaje popije, a kokoš dobije neko zrno žita. I svaka sita. Prikovana za ležaj i tanak madrac kraj jednoga od tih prozorčića Manduša je imala samo jedan posao od zore do sumraka: gledati ima li koga u prolazu. I dati mu nadimak prema jednom od tri kriterija: izgled, kretanje, odijevanje. Svi koji su ikad naišli dobiše ga prišivenog, a pošto se seoski ljudi, često u zavadi zbog zemlje, obožavaše međusobno pogrdno zvati taj je registar lako zaživio. I makar je Manduša napustila svijet kudikamo prije nego će Slaven i Žaklina na nj doći, sjećaju se dobro da je njeno naslijeđe ostalo i njegovalo se. Pa čak i kad bi netko umri, njega bi se u pričama spominjalo po onome kako ga je Manduša prekrstila. Nije to mimoišlo ni njihova djeda Ivana, iako bijaše visok i zgodan, hodao uspravno, nosio odijelo i mantil, obuća mu naglancana bila. Prošao tako kroz tri njezina obruča i stoga Mandušamorade otvoriti novu rubriku te njega ukajti u nesvrstane pod nadimkom Došljo. Doseljenik je djed neporecivo bio, te iako ružnih pridjeva spašen, time je kandidiran za vječito umanjivanje prava. I to je poslije lako eskaliralo u: 'Šta on oće, došljo jedan obični'. Isprva, dok su on i baba živjeli u polovici jedne kuće u selu, nikad mira nisu imali. U drugoj polovici bila zlobna žena, neka Lucara, nije dala na korito iako se vodilo kao zajedničko, pod žalosnom vrbom. Ona bi kad se dobro smrkne iziđi, na vrbu okači fenjer, svoje operi i triput isperi, a izjutra urani i još krmeljava lužnicu iz šporeta u korito isprazni. 'Eno je opet, Ivane, đidija s punim lavorom veša' – baba bi zaviči kad navečer na vrbi ugleda lampu –  'iđi je otjeraj!' Na koncu je djed izgubio živce te izabrao za život i gradnju kuće kutak što dalji, gdje ga je s tri strane opasala šuma sa svim onim što se leže u njoj. Babi omogućio da dva vlastita potoka ima, iz dva pravca dotjecali pod kuću, te i on tu podiže svoju vodenicu, što je za vrijeme gladi i rata, kad je falila samo još kuga, bilo vrjednije već imati dvorac. Imao i vještine sklanjati se na vrijeme pred kundacima, među obližnjim stijenjem, kad bi naiđi koja vojska. Pa se sada Slaven i Žaklina otimaju za nasljedstvo: on misli da je od djeda poprimio nezavisnost i pacifizam, a ona pak bliskost s gorom i kamenom.  

Ručali su toga dana kod svoje kuće. Ili kao kod svoje kuće. Slaven kupio gotove ražnjiće, naložili vatricu pa ispekli. Kao Indijanci. I napili se vode vlastite. Još pomalo dotječe s izvora u šumi. Teško je vjerovati u sve to. U ništavilo koje je progutalo selo. Sve one krčevine, gdje je nekoć isječeno redom i izvaljeni panjevi da se dobije ledina, vratile se majci prirodi u krilo. Mlada smrčevina na kosnim se livadama tako zbila da kroz nju ni vjetar ne može. E, sad, koliko ih je koji žale zbog toga. Mogao bi se iznenaditi odgovoru tko bi takvo pitanje postavio. Rat je mnogima dao alibi i, nakon početnog afekta, gotovo bi potražili onoga tko je prvi potegao pušku da mu zahvale. Stresli sa sebe trinu iz pojate, u oranici svakako rađalo više kamena nego krumpira, a i gospoje se dosinule asfalta. Tako da im je rat, po duši govoreći, otvorio vrata da napuste goru i mnogi se više ne žele ni sjećati da su bili seljaci u prijeratnom iliti prošlom životu.

Ali, i da nije bilo rata zar bi selu bitno drugačije bilo? Slažu se oboje da ne bi i nastavljaju rezimirati što je sve donijelo novo vrijeme. Strane zemlje, poput drugih nedostajućih sirovina, uvoze i gotovu djecu, a djeca k'o djeca, daš im šareno lizalo, da šeću svjetskim trgovima uz blještave izloge gdje svaki par pasje skupih cipela ima vlastiti pijedestal i onda bi se zbog toga ta djeca trebala osjećati zahvalno i svjetski. No, kad iz tolikih ravnih i blagorodnih sela kao pred poplavom bježe svi osim staraca čiji korijeni više nisu za presađivanja, o čemu bi onda imalo sanjati jedno ovakvo: zabačeno, škrto i grbavo. Možda će ovakva jednog dana u budućnosti dobiti novi smisao, bude li se bježalo od nekih novih kuga. Dotad, nema više sela veseloga, te su frule u falš propištale davno. A Žaklina je lovac koji upravo okinu, fotoaparatom, na srnu u djetelini daleko na suprotnom obronku, okruženu mladim jelićima što se namnožiše kao gremlini i iz nekog razloga ne uspješe poniknuti samo na oranici gdje je djed, uz onaj rat, sijao pšenicu za svoju vodenicu.

– Hm, kad skontaš... – progovori Slaven iz dubine svojih misli, nakon poduga zatišja, a glas mu sluti na nešto dobro turobno – sve je ovo groblje, groblje naših očevina. Samo nabavit jedno deset kilometara ograde pa ga opasat.