Ivan Lovrenović

CIJELO STOLJEĆE POSLIJE

Kad oko tebe otpočeo je rat, i vojske se na sve
strane razmještale, zauzimale položaje, pisao si
Zlatnik, možda temeljnu knjigu svojih jezičnih
pokušaja, kojom si okončao jedan svoj život, 

čega si tek poslije postao svjestan. Posvetio si je,
ne bez razloga, ocu i majci, čuvarima tvojih
uspomena. Čuvarima tvog života.

Sad, cijelo stoljeće poslije, pitaš se: Šta je zlatnik?
Šta je to što doista vrijedi? Što je životno važno.
Što je veće od života. U kakvom prostoru to živi?
I kako? Zar u nenapisanom je pismu, u ludom srcu
i još luđoj glavi, zar u slici teško shvatljivoj?
U povučenoj međi, na otoku nekom, u bezimenoj
rijeci, molitvi staroj? U uspomeni, samo? Čemu
sve to sliči?, pitaš se dalje. Ocu, majci? Bratu?
Obiteljskom stablu sumnjivom, olujama koje su ga
srušile? Koje su te srušile. Stihu koji mnogo se
muči? Iz kog će, mislio si, knjiga ljubavi nići.
Čim malo popusti led. I puna glasova bude nam
pusta kuća. I svjetlo iznova doputuje, i providi
svijet. Huljen i svet. Koji, dobi davne, podijeljen
između dobra i zla stoji, kao što dan i noć su
podijeljeni, i između svjetla i tame stoje. Kojem
ni suze radosnice nisu ravne (znaj!, govorio
sam uporno sebi, nekoć davno, naivan,
znanja stalno željan).

Zar cijelo sam stoljeće utrošio na to?
Na pitanje malo, obično: ko sam?, šta sam?,
zašto sam to što jesam?, zašto nisam ono što
nisam? Zašto jesam, zašto nisam? Na koje

odgovor nikako ne mogu naći. U svijetu
ovom u kojem si prisiljen stalno odgovarati,
birati i nešto biti; ne biti ono što jesi, biti
ono što nisi; ne biti kad jesi, biti kad

nisi; ne biti, biti.

POMICANJE USPOMENA

Pisanje je pomicanje uspomena. Kažem sebi.
Pišem, dakle pomičem uspomene. Jer svaka je

uspomena mala granica. Grbava ravnica. Ravna
uzbrdica. Svaka je uspomena pospana java. Javni

san. Malo prekoračenje, povreda srca. Rečenica.
Pišem, dakle pomičem uspomene. Pomičem se.

Sve do bijela zaborava. Kojeg se poslije
jedino sjećam.

RADIMLJA, STOLAC

Peri Buntiću

Obilazio stećke, nakon puno vremena.
Gledao, osluškivao. Pitao se hoću li se,
kao nekoć, ondje prepoznati. Je li to
moguće. Nakon svega. Nakon

toliko različite smrti, nakon toliko
različitih života.

Potom, u gradu, pored pjesnikove stajao
biste. Gledao, osluškivao. Rekao mu da mu
moram okrenuti stihove, kao što je vrijeme
okrenulo nas. Rekao mu: Da smo vrisnuli

kako treba, glas bi nam stigao do neba.

I još sam mu nešto rekao, ali, onako, među nama,
zato neka među nama i ostane. A on se prvo
namrgodio, zatim nasmiješio, kao što to biste
ponekad čine. Kad im se na pravi način obrati.

Pri povratku odande, pomislih da nam je bronca
nebo, jedino ona, jedino do nje vrisak nam stiže.
Jedina nas ona sluša, jedino nas ona čuje.

KUĆA U BLACAMA

U Blacama, podno Opuzena, gdje Neretva se
u more ulijeva, a more u nebo, u izvor svih stvari,
kuća je Halila Tikveše. Ta je kuća galerija
pod otvorenim nebom, u kojoj je sve na svome
mjestu, svaki predmet, svaki kamičak, i drvo
svako, svaka nova slika.

Halil je poput antičkog mudraca, kad on priča,
sve šuti i sluša, i nebo se primiri i zemlja pritaji,
sve živo naćuli uši. Halil priča polako, odmjereno,
kao da riječi na slogove rastavlja, važe im težinu,
tijelo i dušu, pomno ih slaže. Svaka mu je riječ
u pravo vrijeme, svaka na pravom mjestu. Halil
govori onako kao što slika, slika onako
kao što govori.

Slušam Halila, gledam mu slike, i najednom
vidim da se u njima, Halilovom rukom, potezom
antičkog mudraca, njegovim umom, more
u rijeku ulijeva.

Pogledam, u nevjerici, malo bolje: doista se more
u rijeku ulijeva. U moje oči. U moj uzdah: Kad bih
mogao pisati kao što Halil slika, kad bih se mogao
u Halilov jezik pretvoriti, u jezik njegovih slika,

gdje bi mi bio kraj! A tek kad bi se sve, sve što
postoji, moglo u Halilovu pretvoriti sliku! Možda
bi zemlja, ne samo zbog rime, zaista postala raj.