Ivan Lovrenović

Norveška je književnost prošle godine dobila i četvrtog nobelovca. Nisam stavio uskličnik na kraju rečenice, iako bi ga možda trebalo staviti, ma što taj znak značio i na što god eventualno upućivao. Možda bi taj znak trebalo staviti i iza rečenice koja kaže da je taj četvrti norveški nobelovac Jon Fosse. Jer, ruku na srce, da nije njegovih drama, zahvaljujući kojima je posljednjih dvadesetak godina postao poznat diljem svijeta, što je u dobroj mjeri jedinstven slučaj, priča za sebe, ne vjerujem da bi ih baš puno u tome istome svijetu istaknulo Fossea kao jednoga od najozbiljnijih kandidata za najugledniju književnu nagradu. Možda se puno takvih ne bi našlo ni u Skandinaviji, a možda ni u piščevoj domovini. Zašto tako mislim? Pa, najviše zato što je Jon Fosse, u vremenu raznoga populizma, u kojemu je istinska vrijednost često u drugome planu, prije svega manjinski pisac, pisac manjine, pisac manjinskoga jezika od kojega mnogi zaziru i u njegovoj domovini, a kamoli u bližoj i malo daljoj okolini. Skandinavski su jezici toliko bliski da Šveđani i Danci čitaju norveške pisce u izvorniku, nije im potreban prijevod, ali im je Fosseov nynorsk (novonorveški) nepoznat, kao što je više ili manje nepoznat i mnogim Norvežanima koji se, pogotovo sad, nakon dodjele Nobelove nagrade Fosseu i povećanoga zanimanja za njegovo djelo, pitaju kad će on biti preveden na bokmål (norveški književni jezik). U dobroj je mjeri on manjinski pisac i svojom tematikom, i možda još više načinom pisanja koji nije baš namijenjen takozvanoj široj čitateljskoj publici, ma što se pod tim pojmom podrazumijevalo. Njegovo je pisanje toj i takvoj publici poteško, odveć zahtjevno, možda i dosadno, u njegovu je djelu, i u proznome i u dramskome, malo toga što bi moglo biti po njihovu ukusu, o njegovoj poeziji da se i ne govori. Ali je on zato onima koji znaju što je što u umjetnosti pisane riječi odavno itekako važan pisac, Tomas Espedal, primjerice, kaže da je Fosse jedan od rijetkih suvremenih norveških pisaca kojemu skida kapu, a Knausgård ga odavno smatra najvećim evropskim živućim piscem, naziva ga „umjetnikom“, što bi valjda trebalo biti nešto više od „običnoga“ pisca.

Zanimljiv je književni put Jona Fossea (1959.), koji nimalo nije bio posut ružama, dapače, bio je on potežak, trnovit, posebno u početku. Izdavač mu je rukopis prvoga romana odbio, navodno s obrazloženjem da nije aktualan i zanimljiv, pozvao se, drugim riječima, na ukus šire čitateljske publike. A i kad je počeo objavljivati (1983. objavljena mu je prva knjiga, roman Raudt, svart (Crveno, crno), dvije godine kasnije roman Stengd gitar (Zatvorena gitara), godinu dana poslije prva zbirka pjesama Engel med vatn i augene (Anđeo vlažnih očiju)), njegove knjige nisu baš naišle na razumijevanje, kritika je uglavnom bila negativna. Je li to bio jedan od razloga što se Jon Fosse početkom devedesetih okušao u drami? To je moguće, iako je do 1993., kad je objavio svoje prvo dramsko djelo koje je bilo uvod u dramski rad bez premca u povijesti modernog norveškog teatra i koje je najavilo dramatičara svjetskoga glasa, objavio još pet proznih djela i dvije zbirke pjesama zahvaljujući kojima se u njegovoj domovini o njemu (ipak) počelo govoriti kao o jednome od važnijih prozaika i pjesnika svoje generacije. Devedesetih je godina, i poslije, dok ga je svijet slavio kao velikoga dramatičara, kao „novoga Ibsena“, Fosse objavio nekoliko iznimno vrijednih proznih i pjesničkih knjiga, među kojima se posebno ističe obimniji dvosveščani roman Melancholia (1995. i 1996.), kao i roman Morgon og kveld (Jutro i večer, 2000.), a i tri malo veće pripovijesti, ili tri kraća romana, Andvake (Besani, 2007.), Olavs draumar (Olavovi snovi, 2012.) i Kveldsvævd (Pospani, 2014.), što je potom objedinjeno u knjigu pod zajedničkim naslovom Trilogija (2014.), za koju je dobio nagradu Nordijskoga vijeća za književnost, najveće nordijsko književno priznanje. Kao da je sve to bila priprema za njegovu po svemu veliku Septologiju, trosveščani roman – Det andre namnet (Drugo ime, 2019.), Eg er ein annan (Neko sam drugi, 2020.), i Eit nytt namn (Novo ime, 2021.) – u sedam dijelova, što je 2022. objavljeno kao cjelina, u jednoj knjizi, djelo koje mnogi smatraju krunom njegova dosadašnjega književnog rada. Prošle je godine Fosse objavio dužu pripovijest, ili bolje reći kraći roman, Kvitleik (Bjelina, 2023.), koji je naišao na iznimno dobar prijem u piščevoj domovini, a i izvan nje, i koji sigurno ide u red njegovih najboljih djela.

Iza Jona Fossea obimna je bibliografija, sedamdesetak objelodanjenih knjiga različitoga žanra. Mnogi odavno s pravom ukazuju na cjelovitost njegova djela, kao da on od svojih književnih početaka piše jednu knjigu, bez obzira na žanr. Pisac piše jednu knjigu kao što njegov slikar, glavni lik impozantne Septologije, svim svojim slikama slika jednu sliku. Nisam imao priliku Fossea osobno upoznati, ali kao da i jesam, upoznao sam ga, kao rijetko kojega drugog pisca, čitajući i prevodeći njegove drame, njegovu poeziju i prozne radove, posebno taj trosveščani roman u kojemu je, od svih njegovih dosad objavljenih knjiga, možda ponajviše autobiografskih elemenata. Njegov slikar živi na selu, pobjegao je iz grada da bi se spasio od zla zvanog alkohol, a i da bi se posve posvetio slikanju, onome što jedino zna i može. U međuvremenu mu je iznenada umrla žena, živi sâm, i jedino mu je društvo njegov prvi susjed, inače dobrodušan, priprost čovjek, i njegov galerist, koji jednom godišnje u svojoj galeriji priredi izložbu njegovih slika. Druži se i sa svojim dvojnikom, svojim imenjakom, koji je također slikar, i čiji se životni putevi isprepliću i nadopunjuju. Sve upućuje na to da su njih dvojica zapravo jedan lik, koji je sigurno i jedan od najdojmljivijih likova u cjelokupnom Fosseovom dosadašnjem književnom opusu. Možda bi se slobodno moglo reći da je pisac sve svoje bitnije misli o životu i umjetnosti, posebno o slikarstvu (odnosno o pisanju i književnosti, jer, kako kaže njegov slikar, „književnost i likovna umjetnost su jedno te isto“), smjestio u lik svoga slikara, slikar je njegov pravi alter ego. On želi slikati na svoj način, uvjeren je da uvijek slika jednu, istu sliku, ali svaki put drukčije, kao što je uvjeren da se slika mora dogoditi, mora doći sama od sebe, kao neki događaj. Umjetnost se događa, kaže on, ona je poseban slučaj. Svojom slikom on želi pokazati nešto što ne može pokazati ni na koji drugi način, nešto što bi najradije nazvao prisutnom odsutnošću, ili nekom odsutnošću koja je prisutna, kao kad nešto nevidljivo postaje vidljivim, ali i dalje ostaje nevidljivo, i dalje je tajnovito, ostaje tajnom. Sve su njegove slike zapravo proizašle iz jedne, unutarnje slike, koju on nosi u sebi, u svojoj glavi, i koju pokušava prenijeti na platno i tako je na neki način poništiti, osloboditi je se, jer mu je preteško nositi je. I to je kao neki oblik molitve, kao Božji dar, Božje djelo. U svemu je tome itekako prisutan i njegov odnos prema vjeri, prema Bogu i katoličanstvu na koje je prešao napustivši Norvešku crkvu, norveški i skandinavski protestantizam. Zanimljive su piščeve opservacije na tu temu, jer njegovome slikaru (a vjerujem i samome piscu, jer i on je ne tako davno prešao na katoličanstvo) biti katolik nije samo vjera, nego i način postojanja u životu i svijetu koji, kako on kaže, može sličiti načinu postojanja umjetnika, jer i biti slikar jedan je način življenja, način postojanja u svijetu, za njega su ta dva načina postojanja u svijetu jedno, jer oba takoreći stvaraju udaljenost od svijeta, i pokazuju prema nečemu drugom, prema nečemu što jest u svijetu, a i prema nečemu što je izvan svijeta. „Da bi nešto postojalo“, kaže on, „moram vjerovati da to postoji.“ Bog se ukazuje skrivajući se, i u tome svome skrivanju Bog jest, i u tome i on sâm može zaboraviti samoga sebe i skriti se, što je, kaže on, neshvatljivo, u tome nema shvatljivosti, iako Boga i shvaćamo tek kad shvatimo da ga ne možemo shvatiti. Fosseov je slikar vjernik koji sumnja, koji stalno dvoji, koji je u raljama svojih misli koje imaju veliku pokretačku snagu i koje ga u pravilu vode prema prostorima slike i slikarstva, jer jedino slikanjem može doći negdje, ili negdje.

Fossea su kao dramatičara uspoređivali s Ibsenom, s Brechtom i Beckettom, kao pjesnika s Hölderlinom, Traklom i Rilkeom, pjesnicima njemačkoga jezika, s danskim pjesnikom Sørenom Ulrikom Thomsenom i njegovim „plesom na glosama“, ali su u njegovu djelu možda ponajviše pronalazili utjecaj Meistera Eckharta, njemačkoga dominikanskog svećenika i kršćanskog mistika, čije je djelo inače puno paradoksa i proturječja i čiji je jezik bliži jeziku poezije negoli hegemonijske teologije. Njemu se i njegovome učenju Fosse češće obraća, suglasan je s njegovim stavom da sve stvoreno u sebi ima nešto od Boga, ali i da je to što je sve istodobno i jedno ništa; Bog je i sve i ništa. U jednoj je svojoj knjizi kratkih priča Eckhartu posvetio i prozni zapis u stihovima, koji je nazvao himna, karakteristična naslova Sasvim bez riječi.

Kako god, Jon Fosse je od svojih književnih početaka posve svoj, onaj koji uporno ustrajava na svome putu, rječiti minimalist koji najviše govori šutnjom i stankom, govorom negovora, onaj koji daje glas tišini, odnosno onome neizrecivom. Sve je kod njega i daleko i blizu, i vidljivo i nevidljivo (vidljivo u svojoj nevidljivosti i nevidljivo u svojoj vidljivosti), sve i jest i nije, na rubu postojanja. Fosse je pisac koji se, kao i njegov „učitelj“ Meister Eckhart, kreće rubnim dijelovima paradoksa i proturječja, prostorom čiji bi se početak mogao sažeti u njegov stih „ja sam jedna uzaludna izmišljotina“, a mogući (privremeni) kraj u njegove stihove „vidim da sam prisutan u nekoj sreći koju nikad / ne mogu zaboraviti“, i koji je sav u jeziku, u svome, manjinskom nynorsku koji valjda niko u norveškoj književnosti nije koristio tako kao on, kojega je pretvorio u nešto što je više od jezika, u simfoniju, u čistu poeziju. Ne citira on bez razloga riječi Ludviga Wittgensteina da nikad nećemo izaći iz jezika, i riječi Martina Heideggera da je jezik granica našega svijeta. Njegov je jezik sav u njegovu zavičaju, priobalnome krajoliku jugozapadne Norveške, u moru i nebu, u fjordu, kojim plovi jedan usamljen čamac i u kojemu se ogledavaju obližnji planinski vrhunci. U tome je jeziku duša njegovih zavičajaca, zatvorenih, šutljivih ljudi koji nerado govore, a i kad progovore, kad su na to prisiljeni, govore uglavnom kratkim rečenicama, najradije jednosložnim riječima, kojima je posebno teško govoriti o osjećajima, jer to je nešto o čemu se i ne govori, zato najčešće zašute oborena pogleda ili zure ispred sebe. Jezik je Fosseovo polazište, uvijek, u svemu što piše, on je ta tišina koja govori, šutnja i nepomična pomičnost, udaljenost koja je sve udaljenija, i sve bliža, slika koja je jedna i koja se stalno ponavlja, uvijek na drukčiji način, nešto bijelo što se plavi, upravo ondje gdje svi žele biti, a da nisu, gdje je sve isto i uvijek različito

kao jedno ništa, kao
negdje, u ničemu
kao baš ništa
i kao žuto svjetlo, bijelo, baš u ovoj
iskošenoj glazbi,
gdje svjetlo nije svjetlo, u svemu žutom
i svjetlo koje nije svjetlo, u svjetlu