Munib Delalić: ŠLJUKA, ŠKOLA DISANJA
Kada se javi Munib Delalić iz daleke hladne svoje skandinavske zemlje, uvijek to za poeziju bude jedinstven trenutak i događaj. Još kada je to pjesma u kojoj govori Pero Buntić, onda samo zahvalno zanijemim i čitam, i čitam ponovo... (I. Lovrenović)
Munib Delalić: ŠLJUKA, ŠKOLA DISANJA
ili: govori Pero Buntić
Rekao mi, nije tome davno bilo:
Znaš li da šljuka prezimi
u dolini Neretve,
a ljeti je u Švedskoj?
A kod tebe obratno.
Da, rekao sam mu tad,
kod mene je sve obratno.
I naopako.
Iako sam mislio da i ja ljeti
zimujem, a zimi ljetujem,
otprilike kao pametna šljuka.
I onda je on najednom nestao,
u ljepše valjda otišao krajeve.
Odletio, kao šljuka.
Neku noć ga sanjam.
Kažem mu: Udahnuo sam, duboko,
najdublje što mogu, i sad polako izdišem.
Svakim sam ti izdisajem bliže.
Eto vidiš, na to će on.
I to ti je obratno, naopako.
Treba prvo izdahnuti, i onda duboko,
najdublje što možeš, udahnuti.
Tako čini šljuka,
prije nego što u ljepše poleti krajeve.
I ne ispušta dah dok ne doleti
tamo kamo je krenula.
Tako sam učinio i ja, kaže mi on,
kad pošao sam ovamo gdje sad jesam.
Prvo, dakle, izdahneš, pa duboko
udahneš, i držiš dah sve dok
na cilj ne dođeš.
I onda ćemo se opet vidjeti.
Ako ne vjeruješ meni,
vjeruj mudroj ptici.