Ivan Lovrenović

Bivajući povremeno uvučen u besmislene a neizbježne rasprave o tome kako je Ivo Andrić u svome književnom djelu muslimane izvrgavao mržnji i poruzi (kako je knjigovodstveno precizno a književnoznanstveno bespredmetno „dokazao“ Muhsin Rizvić u knjizi Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu), davno sam pisao da je tom metodom moguće „dokazati“ da je taj pisac mrzio i kršćane, i sav svijet.

Nebojša Lujanović prošle jeseni objavio je izvanrednu knjigu (U rovovima interpretacija. Strategija i tragedija nelegitimnog čitanja) u kojoj je znanstveno utemeljeno a stilski bravurozno ostvario takav poduhvat - suvereno spajajući čvrsto teorijsko znanje i suptilno parodijsko tkanje.   

U nekoliko epizoda ovdje će iz Lujanovićeve knjige biti doneseni dijelovi poglavlja Kako je Andrić mrzio kršćane.

Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku. Pisac je i znanstvenik. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Osim pripovjedaka, eseja i književnih recenzija autor je i više od trideset znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Objavio je romane Stakleno oko (2007.), Godina svinje (2010.), Orgulje iz Waldsassena  (2011.), Oblak boje kože  (2015.), Južina  (2019.) i Maratonac  2020.), zbirku priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (2008.), priručnik za kreativno pisanje Autopsija teksta (2016.) te znanstvene knjige Prostor za otpadnike – od ideologije i identiteta do književnog polja (2018.) i U rovovima interpretacija – strategija i tragedija nelegitimnog čitanja (2020.). Zaposlen je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje u zvanju docenta drži nastavu iz teorije književnosti i kulturalnih studija. Aktivno trči desetljeće i pol, kao član splitskog Maraton kluba Marjan, s petnaestak istrčanih maratona po regiji i evropskim metropolama. Živi u Splitu. (I. Lovrenović)

Nebojša Lujanović, Neznanstvena znanost (uvod u parodiju)

U dosadašnjem dijelu studije, analizom interpretacijskih konstrukcija dominantnog bošnjačkog narativa o književnom (a, nažalost, neizbježno i životnom) djelu Ive Andrića kreiran je model nelegitimnog čitanja i njegove sastavnice. Nije to, nikada nije zgorega naglasiti, i bit će naglašeno još nekoliko puta, model 'bošnjačke' interpretacije, nego paradigma suvremene ideološke interpretacije koja ide u smjeru podilaženja dominantnim nacionalnim/nacionalističkim narativima, a na štetu umjetničkog djela. Podilaženjem njima, književni tekst se savija, rasteže preko granice puknuća, samo kako bi poslužio kao drugačije oružje od onog uobičajenog (političke konstrukcije) u istoj borbi.

Do kojeg puknuća teksta, njegovog kidanja do granice prepoznatljivosti, dolazi tijekom takvog čitanja, i kakvim sve neodrživim konstrukcijama rezultira, nije moguće prikazati samo teorijskom analizom. Barem je to stav autora ovog teksta. Pravu mjeru njegove suludosti i neodrživosti najkraće i najefektnije je moguće spoznati preko iskorištavanja istog tog modela za čitanje sa sasvim suprotnim predznakom. To jest, čitanje s tezom: kako je Andrić mrzio kršćane. U takvoj primjeni već definiranog modela, dominirat će diskurs kao što je to u slučaju Rizvića i Mahmutćehajića – sasvim znanstven, barem prema svojim glavnim konturama. Njega će pratiti citatnost, teorijska podloga, forma teza/provjera/potvrda teze, nizanje argumenata i sav onaj metodološki i terminološki aparat koji uobičajeno očekujemo u znanstvenom tekstu.[1] Dakle, sve će biti prikazano kao znanost. Samo što to ona nije.

Tek pomnije čitanje ovih konstrukcija, kao i čitanje onih Mahmutćehajićevih, otkrivat će pukotine i naznake da ovdje ne samo da se ne radi o znanosti, nego se radi o njenoj parodiji. Citatnost je dekorativni moment, teorijska podloga je nedosljedno šaranje različitim (i često nespojivim) teorijskim perspektivama, terminologija je prisutna, ali prezentirana s jasnim naznakama nerazumijevanja itd. I snaga te parodije, barem je to namjera, u potpunosti će prikazati neodrživost prethodno analiziranih konstrukcija o mržnji upisanoj u Andrićevim tekstovima.

Što se tiče detaljnijeg pojašnjenja pojma parodije, onako kako je to postavio Biti (2000a) u svom pojmovniku, on je ovdje u upotrebi u obje svoje inačice. Biti govori o prvoj verziji upotrebe gdje se pojam odnosi na izvrgavanje predloška ironijskom tretmanu u cijelosti, te prikazivanja u skladu s time u novom djelu. Druga verzija je rezultat poststrukturalističkih teorija o labirintu tekstova i njihovoj povezanosti gdje parodiju predstavlja bilo kakvo ponavljanje zadanog predloška, imajući prvenstveno na umu stilsku razinu. Time je proširena definicija i sam sadržaj pojma kako je definiran u Solarovom (2007) leksikonu gdje je vezan samo uz preoblikovanje prvotnog teksta s ciljem postizanja komičnog ili satiričnog smisla.

Iako nesumnjivo ono što slijedi unutar ovog poglavlja ponekad ima satiričan ili komični smisao, potrebno je ipak naglasiti, u duhu Bitijeve definicije parodije, kako interpretacija koja slijedi s jedne strane i na razini stila i forme slijedi zadani obrazac, i kako na razini argumentacije proizvodi slične konstrukcije, samo što su, na trećoj razini, razini smisla, one suprotnog predznaka. Iz takve primjene definiranog modela, proizaći će konstatacije o Andrićevoj mržnji prema kršćanima koje se sastoje od interpretacijskih konstrukcija:omalovažavanja njihovih ženskih likova, prikazivanja likova koji upućuju na slabost te vjere, izvlačenja likova provokatora i malodušnika iz te vjere koja upućuje na moralnu degradaciju kršćana itd. U svakoj od tih konstrukcija, koje će biti potkrijepljene primjerima iz teksta, bit će primijenjene neke sastavnice prikazanog modela nelegitimnog čitanja (nekada jedna od njih, recimo, selektivno čitanje, a nekada više njih istovremeno, dodajući toj recimo i sastavnice poistovjećivanja lika i autora, zanemarivanje metaforičke razine teksta i slično).

Parodija znanosti je moguća jedino ako je sve u njoj naoko izvedeno znanstveno, ali ako su u tekstu koji parodira izvornik ujedno i ostavljeni jasni znakovi koji upućuju na drugačije tumačenje, tj. novo čitanje u parodijskom ključu (kako navodi u svojoj definiciji pojma Biti, 2000a). Unutar znanstvenog diskursa kojim će biti predočene gore spomenute konstatacije o kršćanima, pukotine koje nas usmjeravaju prema parodiji ne proizlaze toliko iz samog teksta, koliko iz šireg kontekstualiziranja tog teksta, njegovog dovođenja u odnos s Andrićevom poetikom općenito i sustavom ideja njegovih djela. Tek u doticaju s tim širim okvirom, dotične konstatacije poprimaju obrise parodije i izazivaju komičan efekt. Što znači da je za prepoznavanje parodije inače, a naročito u ovom slučaju, potreban kompetentan čitatelj.

Interpretacijske konstrukcije

A. Kršćanke su žene naopake

Kao što će se moći zaključiti iz brojnih primjera preuzetih iz Andrićevih književnih djela, Andrić je mrzio kršćane. Ta mržnja se očituje u brojnim stavovima koje u Andrićevom književnom djelu izgovaraju likovi ili pripovjedači, a koje bez rezerve možemo pripisati samom autoru. Za to i te kako imamo dobre argumente: iz ono malo intervjua koje je Andrić dao, mogu se pronaći negativni sudovi o Rimu, Zagrebu, Beogradu, kršćanskim gradovima u kojima je radio kao diplomat ili nakon diplomatske karijere (što, recimo, nikada nije tvrdio za neke muslimanske gradove; iako je bio dočekan u Istambulu kao pisac, nije se tako negativno izražavao o tome gradu). Sasvim je očekivano da autor neće izdržati suzdržavati se od te svoje mržnje, te da će je mjestimično u tekstu upisati svojim likovima ili pripovjedačima. Ponekad je to izravno, ponekad će jednostavno kršćanske likove staviti u takve situacije ili ih tako prikazati da ćemo iz toga moći iščitati njegov kompleks.

U njega bismo mogli psihoanalitički zalaziti, tražeći mu izvore iz kojih se obnavljao i manifestirao tijekom Andrićevog književnog stvaranja, ali to bi predstavljalo složenu zasebnu studiju. Dovoljno je samo napomenuti da je od kršćana doživio razočarenje kao mladi idealist, da je od njih bio zatočen po tamnicama, prognan, još u svojoj mladoj dobi, kada se najsnažnije i formiraju takvi kompleksi, pa je sasvim očekivano da se takva vrat traume duboko usadila u njegovu podsvijest i onda direktno manifestirala u njegovim tekstovima. Andrić nije i tome izravno progovarao iz kukavičluka i svojevrsne diplomatske manipulacije, uživajući ipak određene dobrobiti barem od onog dijela kršćana koji su ga prihvaćali, ali će navedeni primjeri sasvim jasno konstatirati tu mržnju. Zbog njene eksplicitnosti u tekstu, svaki kršćanin bi se trebao osjetiti uvrijeđenim i učiniti, po svojoj savjesti, što može da tobožnju umjetničku vrijednost diskreditira (od odbijanja čitanja, do inicijativa za mijenjanja imena ulica i promjene popisa lektire).

Taj kompleks mržnje, zbog brojnosti književnih primjera kao argumenata, razvrstan je u nekoliko kategorija, a prva od njih stavlja fokus čitanja na tretman žena u Andrićevim tekstovima. To da je Andrić osobno vjerovao, kako naslov sažeto implicira, da su 'kršćanke žene naopake', sasvim je lako dokazati. Čak nije potrebno niti ulaziti u sve primjere, nego odabrati dva ili tri koji će jasno dati do znanja o kakvoj se 'umjetničkoj obradi' radi (ustvari, manifestaciji osobnog kompleksa koji se ovdje očitovao na najranjivijoj skupini kršćana, ženama). Situacije u koje je u svojim djelima stavio kršćanske žene, karakteristike koje je njima dodijelio ne mogu se ni u jednom tekstu pronaći, a da su vezane uz muslimanske ili bošnjačke žene. Likovi muslimanskih žena su pritajene, neproblematične, poslušne i odane žene. Kršćanke su sve suprotno od toga: samovoljne, uzrokuju kaos, moralno su često u dvojbama, nije im jasno što je ispravno ponašanje, a nerijetko i vrlo zle. No, krenimo od konkretnim primjera.

Središnji, po opsegu, a samim time po sebi možda i dovoljan za započeti i zaključiti raspravu, je primjer junakinje iz romana Gospođica. Andrić nije niti jedan dio svog proznog teksta, a kamo li cijeli tekst kao u slučaju navedenog romana, posvetio junakinji muslimanske vjeroispovijesti kako bi prikazao njen moralno dvojben unutarnji svijet i destruktivni sustav vrijednosti koji pokreće radnju. Kada su u pitanju kršćanke, to mu očito nije bio problem: jednoj od njih je posvetio cijeli roman kako bi imao dovoljno mjesta da detaljno progovori o moralnoj iskvarenosti kršćanki. To je junakinja romana Gospođica, dotična Rajka Radaković, koja je središnji lik romana koji se cijeli isprepliće oko njene osobnosti i njenog razvojnog puta: od odrastanja i obitelji sarajevskog porijekla, rata i samoće, do beogradske starosti i smrti.

Relativno kratki roman započinje upravo smrću junakinje, usamljene žene koju pronalazi poštar u njenom beogradskom stanu, a koja je bila poznata, u početku je definirano eufemizmom, kao stara usamljena devojka, s poznatim karakteristikama tvrdice i osobenjaka (Andrić, 1963b: 9). Kako u nastavku teksta postepeno uranjamo u radnju i sam lik, to se njena karakteristika škrtice produbljuje do patoloških razina:(…) 'Krpež i trpež kuću drže', kaže ona sebi tu staru narodnu poslovicu (…), a zatim je nesvesno i nečujno ponavlja i okreće u sebi, po bezbroj puta – krpež – trpež! – kao što mlade devojke pri radu, bezglasno i nagonski, ponavljaju reči i melodiju ljubavne pesme (ibid: 16). Od neobičnog lika, preko groteske, lik se postepeno preobražava čak u karikaturu s obzirom koliko su naglašene njene karakteristike škrtosti, uskraćivanja osnovnih zadovoljstava, računanja i odvajanja.

Iako je njena još rana sarajevska mladost obilježena tragedijom (smrću oca trgovca koji je obvezuje da se ona na dalje brine o kućanstvu), činjenica je isto tako da je imala i predispozicije za sve ono u što će se dalje pretvoriti. Odmah daje otkaz pomoćnicima u kućanstvu i zadruzi iako su joj govorili kako će raditi besplatno. Zato što je osjetila moć, zato što se patološki boji siromaštva ili trećeg razloga? Koji god bio, ne prikazuje ju kao karakter u pozitivnom svjetlu. Kako odrasta, ta njena škrtost se sve više razvija, pa čak i odražava na fizički izgled: (…) jer tvrdičenje je jedna od onih strasti koje vremenom vuku za sobom i fizičku prljavštinu (ibid: 47). Gospođica postepeno gubi članove obitelji, prijatelje, poznanike, nešto od toga i namjerno, ograđujući sebe i svoj imetak, odbijajući čak i prosjake.

Sljedeća faza razvoja tog moralno iskvarenog lika jest pretvaranje u središnju gradsku lihvarku. Turbulentna vremena početkom 20.st. Gospođica je znala iskoristiti: Usred takvog društva u kome je hitna i velika potreba za novcem isplela nevidljivu ali gustu i nerazmrsivu mrežu dugova i pozajmica u svim mogućim visinama i najraznoličnijim oblicima, počela je Gospođica da stvara svoj kapital (ibid: 57). Slijede groteskne scene kako se cijele obitelji na raspadu, psihičkom i materijalnom, obraćaju Gospođici da im oprosti kamatu ili na bilo koji drugi način izađe u susret, a ona odbija. U tom odbijanju dolazi i sarajevski atentat i rat na vrata. S već uhodanim poslom, ona brzo shvaća kako da u kaotičnoj situaciji pronađe način za još više bogaćenja; postaje ratna profiterka koja jeftino kupuje hranu i materijale, pa unesrećenim sugrađanima to isti prodaje po deset puta skupljoj cijeni.

Uvijek uspravna na svom putu materijalnog zgrtanja, s uzlaznom putanjom, mogućnost pada ukazala se jedino u noćnoj mori, gdje se u njenoj reakciji vidi dubina njenog patološkog materijalizma: - Ah podlaci! Ah, kukavice! I vičući to vremenu i celom svetu u lice, osećala se napuštena, sama, poražena, ali u isto vreme gorda, ponesena svojom neuništivom ljubavlju prema novcu, svojom očajničkom, poslednjom hrabrošću, svojim prezirom prema svima (ibid: 132). Što o njoj misle drugi likovi i kako to iskazuju, to jest kako ona izgleda u njihovim očima, pokazuje dijalog: - (…) Nema, kažu, takvog kamatnika i zelenaša u cijeloj Bosni. I sve to ona radi nevidljivo i potajno, i sve pošteno i prema zakonu, k'o bajagi. Beštija, beštija, kažem ti. Nikog nikad požalila nije. Za krst ni za dušu ne zna. – To bi bilo sevap ubiti. – Malo je: ubiti. Ja bih tu rospiju smaknuo kao ono što se u pjesmi pjeva: izveo je na raskršće a obukao je u katranli-košulju, i potpalio na njoj. Da izgori k'o svijeća (ibid: 141).

Ubrzo se prebacuje u Beograd jer je Drugi svjetski rat na vratima, ali i u novoj sredini, iako sada ima nekakvu sigurnost i krug poznanika, do izražaja dolaze njene karakteristike zbog kojih joj jedan od pjesnika posvećuje famozno pismo kojim Gospođicu detaljno opisuje, izjavljujući između ostalog da je pogledom na nju osjetio kolika je sramota biti čovjek i vidio da je lice zemlje ruglo u svemiru (ibid: 157). Našavši kao ispriku činjenicu da se našla u društvu mladih boljševika, Gospođica se dalje ograđuje i mijenja okruženja, ali u svakom se jednako ispostavlja – ona je osoba nad kojom se zgražaju. Pa i na kraju kada oboli, u beogradskoj samoći, s majkom, gdje lik već poprima obrise karikature, njoj je mučno od činjenice koliko njen liječnik košta i koliko će joj trebati da to uštedi: U stvari, ona se ljutila na majku, na sebe samu, i na svoje srce koje traži lekara i lekove (Šta će joj srce koje stvara trošak?) (ibid: 219). Ili, ponovno karikaturalni prikaz, kada pripovjedač prikazuje junakinju samu u sobi, a kraj nje naslagane novčanice u tajnom skrovištu, bele kao ljubavna pisma (ibid: 227).

Na kraju, Gospođica, sama u svom beogradskom stanu, s tako naslaganim novčanicama kraj uzglavlja kao ljubavnim pismima, sama trune, ali nije ni to dano da se završi samo po sebi. Upada joj u kuću razbojnik i guši je kako bi se domogao njenog bogatstva. Da je bilo nekoga uz nju prije ili nakon tog događaja, ne bi tako završila. Ali, sve je bilo uređeno da lik s takvim karakteristikama na kraju završi u gluhoj samoći zbog koje je nije imao tko zaštititi niti čak pronaći mrtvu na kraju. Samo poštar koji je nalazi na vratima. Moguće da se radi o metafori materijalizma koji osvaja svijet u kojem nestaju tradicionalne vrijednosti ili slično, ali, ostaje jednako tako i činjenica da je za junakinju ovako negativnog profila, kao i za iduću pripovijetku, autor odabrao upravo kršćanku.

Drugoj kršćanki nije posvetio cijeli roman, ali jest jednu od svojih dužih (i popularnijih, kako li se svi samo vole naslađivati nad nevoljama kršćanki) pripovijetki – Aniki. Anika je demonski i destruktivni lik koji je svojom rušilačkom snagom poremetio ne samo svoj život i život onih koji su se našli u njenoj blizini, nego i cijele kasabe. Do te mjere je bila fatalna za svijet oko sebe da se pripovijetka o njoj zove 'Anikina vremena'. Vrijeme u kojoj je živjela je proglašeno njenim vremenom kao da se radi o demonu koji ima vlast nad svime što živi u tom periodu. Tako demoniziranu junakinju nemamo među muslimankama, pa čak niti među muškim likovima muslimana, u smislu da su cijeli roman ili pripovijetka[2] oblikovani oko isključivo negativnih manifestacija jednog lika. Kada su pak u pitanju muslimanke, o nekoj od njih nemamo niti retka, a da je oslikana na ovakav način.[3]

Anika je fatalni lik koji remeti univerzum na svim razinama. Ona je rušilačka sila koju ne može ništa obuzdati, a koja se manifestira na svim razinama. I na razini metafizičkog (protiv religijskih autoriteta), i na razini zemaljskog zakona, i na razini međuljudskih odnosa – jednako destruktivna. Sveobuhvatni vrtlog jednog lika koji se uzdiže do razine rušilačkog principa uslijed raspada jednog svijeta prikazan je preko kršćanke, junakinje koja je razrušila cijeli jedan mikrokozmos i tako obilježila vrijeme (s njenim imenom su spojili sintagmu 'vremene kad je Anika orvala' (Andrić, 1963c: 24). Sintagma, princip, sila – to su kategorije kojima je moguće obilježiti Aniku jer je u samoj pripovijetci mnoštvo tragova koji je izdiži iznad razine individualnog lika: ona nema povijest (Kad se Anika rodila, i kako je odrasla, niko se nije pravo ni sećao) niti su čvrste spone koje su je vezale za ovaj svijet (Bilo je zaista kao da je stigla iz druge varoši, iz tuđeg svijeta) (ibid: 26-27).

Događalo se da pojedini Andrićevi likovi ispoljavaju nagone, da se preko njih manifestira ono najdublje mračno u čovjeku, dok oni i dalje ipak ostaju ljudi, ali je samo jedan od njih naličje potpunog zla – Anika. Ili, kako stoji u priči: Govorilo se o njoj kao o nečem što je sramotno i strašno, ali daleko i gotovo neverovatno. Ali što se više govorilo, ogovaralo i prepričavalo, to je razumljivije, bliže i običnije postojalo to zlo(ibid: 47). Već na idućoj stranici, u idućem pokazuje i djelom. Nakon što čuje staru Ristićku kako njen sin, za razliku od ostalih, neće preko njenog praga, Anika se zainati. I poruči joj kako će već sutradan njen sin nositi cijeli subotnji pazar na rukama, pa će vidjeti tko je Anika. Ničime motivirana, samo čistim zlom ili željom da nanese štetu. Kada to ostvari, vraća sina majci s cijelim darivanim iznosom, natrag, s naglaskom da to ne radi jer ju je Ciganka proklela (jer se niti kletve ne boji), nego samo zato što je ono do tada bilo sasvim dovoljno da pokaže svoju razornu moć koja je sama sebi svrha.

Ne samo Anika, nego, poput središta vrtloga, u pitanju su i svi likovi s kojima dolazi u dodir, pa i oni s kojima su ti likovi povezani – svi su oni, i sve odreda kršćanski svijet, nositelji bluda, nagona, nasrtaja, pogrešaka, mračnih tajni i davnih grijeha od kojih bježe ili koje potiskuju u sebi (poput Mihaila, i s njime povezane Krstinice, na početku, pa onda i svi ostali; pojava muslimanskih likova je sasvim rijetka). Cijeli kršćanski svijet oko Anike pretvara se u raspamećenu rulju, tako lako i zapaljivo da se sam po sebi nameće zaključak – ona ih ne pretvara u zvijeri, oni su to sami po sebi, samo ih je potrebno malo pogurati (zlo dolazi na zlo, tako je od početka Mihailo sudbinski bio vezan za Aniku). Osim Anike i povezanih likova, spominju se i neki usputni, ponovno, zli kršćanski svijet. Tako se Mihailo prisjeća svoje traume; davno je vidio prizor u kojem ne neki Srbin probo Arnautina i godinama ga ta slika prati (ibid: 80). Zlo je tako inspiriralo zlo, pa se zlo spojilo s velikim zlom, sve dok se na kraju nije sve skupa poništilo u ništavilu. A svi nositelji zla u tom lancu, i drugim karikama koje se nadovezuju, su – kršćani.

Seksizam u kombinaciji s etničkom mržnjom sažima se u Andrićevom slučaju u prikazu njegovih junakinja i brojni su književni primjeri, pored navedenih, kojima bi se mogao taj stav potkrijepiti. Andrić se očito teško odupirao uvjerenju da su žene stereotipna bića (između anđela i svetice, stereotipno prikazana, ali uglavnom kao rušilačka snaga ili kao jednostavan dodatak muškom liku kao nadopuna njegovog karakterizaciji), ako što se teško odupirao uvjerenju da su kršćanke posebno nestabilne žene lakog morala jer niti jednoj muslimanki nije pridodao niti jednu sličnu karakteristiku.

Kada smo kod lakog morala, poslužit ćemo se još samo jednim primjerom, kako bi očvrsnuli početnu tezu. Onime koji se pojavljuje u priči Put Alije Đerzeleza. U poznatoj Andrićevoj književnoj verziji povijesne i mitske osobe Đerzeleza, koja pokušava ući iza maske idealizacije, kako bi dodatno psihološki produbio lika, autor ga dovodi u vezu s tri junakinje. U psihološkoj razradi, jasno je po prethodnome, autor će staviti naglasak na emotivnu život velikog junaka, to jest na nemogućnost realizacije emotivnih (i seksualnih) odnosa osobe koja dolazi s pozicije moći (upravo, unatoč toj moći). Đerzelez silazi s konja i kreće među raju da pije, zabavlja se, dok mu ne proradi nagon i onda traži gdje da utaži svoju žeđ.

Tako postavljenom liku pridodana su tri ženska lika kao sredstvo samo kako bi se, kao što je rečeno, dotični dodatno oslikao. Prva od njih je Venecijanka; figura od lika koja samo primiče scenom. Gospodska djevojka predstavljena samo kao trofej koji bi trebalo osvojiti, a opet hladna i nedostižna iza zatvorene kapije, dok Đerzelez na nju ne povikne Kučko! Kučko (Andrić, 1963i: 16). Druga je Ciganka koja je ustvari nalik na kršćanku (bi li bila prihvatljiva Ciganka koja izgleda kao Ciganka, ako takav 'izgled' postoji?). To, kao i njenu nemoralnost, pa tako i bešćutnost kada je u pitanju Đerzelez, vidimo u opisu: Ta Zemka je bila puštenica, i to već po treći put, vitka, zelenih očiju i bijela mimo sve ostale Ciganke. Kažu, niko joj nije mogao stati na kraj (ibid: 19). Tjelesno zamamna, besramna i razgolićena, Zemka je oličenje požude, na razini komada mesa koji je izložen na trapezu, upravo u cirkusu, kontekstu lišenom dostojanstva, poput robe u izlogu, svima na uvid, pa tako i Đerzelezu.

Treća od njih je, ne računajući usputne, [4] ona značenjski najvažnija za tezu – Jaketarina. Đerzelez, poražen nakon svih pokušaja, slomljen na kraju odlazi onoj kojoj svi odlaze i nitko ne završi odbijen. Odlazi Jaketarini o kojoj sve govore stepenice koje vode do njenih vrata u opisu: Tu uđe u jedno malo dvorište s visokom kapijom. Pod njim su jecali i škripali uski basamaci izglodani od mnogih posjeta (ibid: 32). Dakle, bilo da su u izlogu kao komad mesa, bilo da mame i provociraju tjelesima, bilo da prodaju svoje tijelo ili samo trguju tuđim, uvijek i svugdje samo kršćanke. Zar jedna od njih nije mogla biti muslimanka? Zar muslimanske žene nemaju tijelo i želje? Zar muslimanske žene ne mogu moralno pasti? Prema Andriću, očito ne mogu! Kada to dodamo prethodnim primjerima, sasvim je lako obraniti tezu o Andrićevom posebnom tretmanu ženskih likova kršćanki. Tretmanu iz kojeg proizlazi da se radi o dubokom kompleksu, omaložavanju kršćanskih žena naspram muslimanskih, koji se morao manifestirati i u samom njegovom pisanju.

B. Slaba li je u vas vjera

U prevladavajućoj dihotomiji Andrićeva svijeta (povijesnog na koji se referira, pa onda i književnog kojeg na njemu izgrađuje), onoj koja se odnosi na kršćansko i muslimansko, postavlja se iduće pitanje: kakav je njegov odnos, barem po onome što se može iščitati iz njegove književnosti, prema dotičnim vjerama? Bez obzira na likove kao pojedince,  bilo bi zanimljivo sumirati pojedine indikacije i doći do zaključka očituju li se naznake stava prema religiji općenito u Andrićevoj književnosti. Iako se nije izravno o istima, barem na razini usporedbe, očitovao, poneke tragove, ako krenemo postavivši sebi tu usporedbu kao zadatak u dubljem ponovnom čitanju, ipak je moguće pronaći. Naime, u tom čitanju postaje sasvim jasno kako u Andrićevom imaginariju nisu stradale samo žene kršćanke, nego kršćanska vjera općenito.

Kakav je, bez daljnjeg okolišanja, onda Andrićev stav prema kršćanstvu ili islamu? Tragovi koji su vezani uz islam ne pružaju dovoljno materijala kako bi se izvukao zaključak višeg stupnja generalizacije, dok oni koji su vezani uz kršćanstvo i te kako pružaju. Izdvojeni i dovedeni u novu vrstu veze, sasvim jasno upućuju kako je (sugerira sam naslov poglavlja) Andrić smatrao da je kršćanstvo nestabilna vjera prepuna proturječja i nesigurnosti, često sklona da manipulira ljudima preko njenih nositelja (svećenika), kao i da se često okreće strogo materijalnim motivima. Uz to, često je obilježavaju 'prebjezi na drugu stranu', što ne daje dobar dojam o samoj vjeri (njenoj funkcionalnosti i naklonosti sljedbenicima), kao i iznimna okrutnost prema onima koji su unutar te vjere izvršili određeni prijestup koji se kosi s pisanim ili usmenim načelima. Ničega od toga nema kada je u pitanju islam u Andrićevoj književnosti, iz čega se može zaključiti kako je to vjera, prema Andrićevom stavu, sretnih vjernika, stabilnih nazora i uzorite organiziranosti.

Sve to možemo zaključiti preko likova koji su nositelji tih vjera. U slučaju kršćanstva (prema Andriću, slabe ili barem slabije od islama vjere), u središtu ponovnog čitanja su likovi svećenika (najčešće fratara, ali povremeno i popova) – kako su prikazani, kojim motivima vođeni, kakav stav ispoljavaju, kako svoju vjeru prakticiraju. Njihovi su postupci, misli i karakteristike izdvojeni u tekstu koje slijedi, kao najočitiji primjeri manifestacije religije općenito (rijetki su i sasvim zanemarivi primjeri slične manifestacije likova/svećenika islama kao što su imami, hodže i dr.), te je onda iz njih iščitan odnos prema dotičnoj religiji, i nakon toga doveden u vezu s autorom. To jest, s početnom tezom o autorovoj mržnji prema kršćanima koja se manifestira na nekoliko razina, pa tako i na ovoj.

Mržnja ima nekoliko verzija i stupnjeva, te je ovdje uzeta kao krovni pojam koji obuhvaća nekoliko kompleksa. Od zloupotrebe osnovnih religijskih postavki, preko preuveličavanja dogmatskog utjecaja na sljedbenike (religijska sljepoća), do karikiranja i grotesknog izobličavanja samih likova/nositelja te religije. Kada je u pitanju zloupotreba, izdvojimo primjer Andrićeve pripovijetke Ispovijed. Priča počinje kazivanjem seljaka Ljolje koji svećenicima prepričava kako je pronašao ranjenog velikog hajduka Ivana Rošu, poznatom po nasilnim djelima i pljački u kreševskoj dolini. Odnio ga je do pećine, sklonio od Turaka, hranio, pa kada uvidje da je na izdisaju, odluči da potraži svećenika kako bi se hajduk ispovjedio pred smrt i tako barem malo olakšao dušu od grijeha.

Poslan je fra Marko, a pri dolasku u pećinu, hajduk je pružao otpor. Prvo, fra Marko je koristio i tehnike manipulacije i zastrašivanja kako bi od oslabljenog čovjeka na samrti iskamčio dozvolu da ga privede natrag religijskoj zajednici, da ispuni i taj posljednji sakrament, ispovijedi i pričesti pred smrt. Ono što je Roša ispričao fra Marku, očito je bio skup zločina s onu stranu razuma. [5] Užas možemo samo naslutiti prema fra Markovoj reakciji: Odjednom fratar podiže glavu, pa onda naglo cio gornji dio tijela. Okrenu se ka izlazu i, pridržavajući se za rubove na otvoru pećine, nagnu se kao čovjek koji se guši i koji traži vazduha i olakšanja. Nije mogao više. Bio je žut u licu i obliven znojem koji se hladio na zimskom vazduhu (Andrić, 1963j: 47).

Dalje, kako se razvija situacija, pred nama je fratar koji se psihološki raspada. Osim što je prekoračio etičke ovlasti i 'navukao' na ispovijed umanjeno ubrojivog i oslabljenog hajduka, on nije niti dovoljno jak da podnese njegovu ispovijed, niti u sebi ima dovoljno vjere da se s preuzetim grijehom pomiri u skladu s propisima i praksom svoje religije. Imamo nositelja jedne religije koji ukazuje na njene rupe i nedosljednosti. One kulminiraju nakon što, nesanicom i mučninom izmučeni, fra Marko odbacuje primljenu ispovijed i u sebi ponavlja: - Ama, nije se kajao kako bi trebalo, đavolji sin! Nije! (ibid: 52). Što je na kraju priče ovdje više uočljivo i na čemu je težište, na težini hajdukova grijeha ili nemogućnosti fra Marka da izvrši do kraja ispovijed, ostaje za razmisliti (a onda, nadovezavši se na prethodne manifestacije autorove mržnje prema kršćanima, lako za domisliti). Nije li, napokon, nemogućnošću prihvaćanja hajdukove ispovijedi i nemirom kojim je obuzet fra Marko ustvari kažnjen za ispovijed za koju se izborio u 'nelegitimnim' uvjetima?

Još je jedan poznati slučaj u kojem se katolička vjera, preko svog predstavnika svećenika, pokazuje kao vjera onih koji zloupotrebljavaju i manipuliraju, a riječ je o priči U musafirhani. I ponovno je u središtu priče isti fra Marko, samo što ovog puta imamo još više njegovih negativnih karakteristika koje se svode na neumjerenost, nepouzdanost i labilnost dotičnog svećenika. Kao što svjedoči nadređeni mu biskup: - Nit utjera račvast kolac u zemlju, ni tvog fra-Marka u sveti red (…). Ni za što ne pokazuje sklonosti. Samo što neprestano raste ušir i uvis(ibid: 10). Osim toga, ovo je jedan od rijetkih osoba svećenika svih triju vjera koji se svađa sa svojim bogom: - Haj' sa srećom, u ime božje, haj' sa srećom! Znoj mu kaplje s lica. Kad svrši jednu lijehu, on se ispravi stenjući (krsta mu pucaju), otare znoj nadlanicom kaljave ruke i odišući mrmlja: - E, evo sam posadio, pa sad pošalji gusjenice da pojedu, ko i lani! (ibid: 13).

Fra Marko je bio zadužen za održavanje musafirhane (svratišta) upravo kada u njega dvojica Turaka poznata kao strah i trepet donose trećeg, na granici smrti, kojeg treba liječiti i hraniti, i taj zadatak dopada upravo fra Marka. On zbog tog postaje predmet poruge, a samim time i živčaniji i nepodnošljiviji. Takav kakav jest, nesavršeni službenik jedne religije, s još nezgodnijim psihološkim profilom i stanjem koje se pogoršava, on je metafora religije unutar koje djeluje kao njeno ogledalo. Pored svega, on započinje i s pritiskom na bolesnog izmučenog čovjeka kako bi ga preobratio na svoju vjeru, nagovarajući ga na simbolički čin poljupca križa i Isusovog lika: - Samo reci: Spasitelj, u pomoć nam bio! Reci, Osmo! – šapće mu fra Marko koliko može tiše i umiljatije. Turčin ćuti. Samo teško diše, poigrava mu jabučica (ibid: 20). Uskoro je bolesnik i preminuo, ali fratar u svom naumu da ga preobrati nije uspio. Nasilna provedba jedne tako čiste ideje kao što je religija nije uspjela, ali sama namjera dovoljno baca negativnog svjetla na nositelje i dužnosnike kršćanske vjere. O sličnim primjerima s muslimanske strane Andrić nije pisao.

Isti lik, fra Marko, akter je još dvije slične situacije, u priči Kod kazana, nakon kojih konačno i skončava, što je prilično predvidljiv kraj. Fra Marko je ovdje otišao još jedan korak dalje. Ne samo da je težak karakterom, dvojben u svojim procjenama i djelovanju, nego je i izgubio osjećaj koji je temeljan za njegov poziv, osjećaj gdje prestaje dobro, a počinje zlo koje treba ispravljati: U fra-Marku se, ne prvi put, dizala strašna misao da božje i đavolje nije jasno ni pravo podijeljeno, i da se ne zna, da niko ne zna, kolika je čija sila i gdje im je prava međa (ibid: 58).

Prva situacija u koju takav upada je ona s kćerkom Marka Barbareza, koja se odlučila promijeniti vjeru za islam kako bi se onda i udala za čovjeka te vjere. Iako su roditelji plakali i molili, djevojka je ostajala pri svojoj volji. Što u tom slučaju čine fratri? Otimaju djevojku u Sarajevu i silom, u dogovoru s roditeljima, vode u samostan u Kreševo. Tamo je podvrgavaju prijetnjama i zastrašivanjima kako bi s predomislila, a kada ni to ne uspijeva, jedan od njih predlaže: - Zovite fra-Marka da bije kučku dok dušu čuje u njoj! To nije način djelovanja svećenika dostojnih vjere koju kršćani slijede i sam ovakav prikaz dovoljno je uvredljiv za sve kršćane kojima je stalo do vjere i Boga. Kao i sasvim dovoljan razlog da se ovakav način pisanja u skladu s time i vrednuje. Ali, to nije sve.

Fra Petar, fra Marko i drugi svećenici, svaki na kraju svoj strpljenja, okupljaju se oko djevojke, prijetnje su prešle u djela, primjenjuju silu, i dalje bez rezultata. – Udri, fra Marko udri, posvetila ti se! Djevojka se slabo branila; otprilike tako kao da se radi o nekoj igri koju ne voli. Njezin sitan struk iščeznu u fra-Markovim ogromnim šakama (ibid: 61). Religijsko djelovanje pretvara se u ovoj priči, dalje od nagovaranja i manipuliranja, u nasilje, okrutnost i grupno zlostavljanje djevojke. Pa čak i uz primjese seksualnog uzbuđenja pri tome. Naime, dok je fra Marko mlati, udara po obrazima, butinama i okreće na koljenima poput malog djeteta, u priči stoji kako joj slučajno pritom napipa dojku, osjeti uzbuđenje kojeg se prepadne, pa je odbaci i pobjegne. Kršćanska vjera – nasilje i perverzija, prema Andriću.

Na kraju, takav kakav jest, u sukobu sa svima i svojom vjerom, i nije mogao završiti drugačije nego smrću kao rezultatom jednog od svojih incidenata. U svađi s dvojicom Turaka, na granici fizičkog sukoba, jedan od njih naglo reagira i fra Marko završi sa sačmom u trbuhu koju mu ispali jedan od turskih suparnika u svađi. Oko čega je izbila svađa u kojoj je stradao vršitelj jedne svete dužnosti, predstavnik kršćanske vjere, onaj kojem je povjereno u ruke da prenosi nauk drugima? Ne u nikakvoj svetoj misiji, da mu se barem pred kraj ponudi nekakva mrvica dostojanstva. Ne zbog kakvog Božjeg zakona, svete riječi ili nečega sličnog u čiju je stao zaštitu. Naime, on pogiba zbog svađe oko kazana u kojem je pekao rakiju. On je stao, eto, u zaštitu rakije.

Kada smo kod vjerskih službenika, predstavnika kršćanske vjere, vratimo se na kratko na spomenutu priču 'Anikina vremena'. Njeno ludilo, dakle prije 'njenog vremena', obilježilo je vrijeme jednog drugog luđaka. A taj luđak je pravoslavni svećenik, pop Vujadin, čije je ludilo obilježilo taj prethodni period (općenito je to onda vrijeme kršćana luđaka; bilo da su vjernici ili vjerski službenici). Pop protiv svoje volje, silom prilika, u sukobu sa svima, bez razumijevanja prema mještanima (i obrnuto), čudan i siv, s nesretnim životnim prilikama (smrt popadije). Taj samotnjak i čudak, uslijed daljnjih nesretnih okolnosti, završi konačno pomračenog uma [6] – na kraju scene, on je mahniti luđak koji lunja šumom s puškom i puca na sve. Na kraju su ga jedva uhvatili i prisilno zatvorili u samicu, prije čega su ga vezanog i poniženog proveli kroz naselje, gdje je proveo još deset godina pomračenog uma.

Ako se učini čitatelju da je negativan prikaz nositelja kršćanske vjere slučajnost, tu smo da skrenemo pozornost i na drugu stranu religijske prakse – one koji je žive, a ne naukuju. Konkretno, kakvi su, prema Andriću, vjernici kao ljudi, naravno u onim životnim situacijama kada bi trebalo doći od izražaja to što su sljedbenici kršćanskog nauka? Slika je, unaprijed je jasno, još i gora od slike svećenika. Imamo tako jednu skrušenu vjernicu čija je upravo najvažnija životna situacija obilježena vjerskim (situacija u kojoj bi trebala doći do izražaja njena vjera). Naime, u priči Čudo u Olovu, starica Bademlićka vodi svoju bolesnu kćer na hodočašće. Namjera je doći u poznato svetište i zamoliti Boga za čudo, kako je inače praksa u takvim religijskim ritualima. Nikakvi lijekovi nisu pomagali njenoj djevojčici kojoj su se zglobovi grčili, tjelesni razvoj kasnio, a duševni izostajao. Činila je sve što je moga da je izliječi. Pošto je obišla sve ljekare i vračare, i probala sve lijekove i sve što joj je ko kazivao, i uzalud plaćala mise i molitve, ona se jednog dana pred Bogorodičinim oltarom zavjetova da će o Maloj Gospojini bosa otići u Olovo i odvesti bolesnu kćer Gospinom vrelu kod manastira (Andrić, 1963j: 203-204).

Majka je sa zaovom držala kćer pod ruku, vodila kroz rulju, uvela u svetište i do vrata uronila u svetu vodu. Tada se dogodila neka vrsta čuda: djevojčici se javila snaga, nekako se uspravila i počela vikati da je vidjela Isusa kako silazi. Ostali vjernici se nisu usudili podignuti glavu, nego su se pognuli i osjećali, i bez gledanja, prisustvo istoga. Jedino je majka, stara Bademlićka, podigla pogled, pa zgrabila djevojku i nosila prema svjetlu i kipu s vrlo znakovitom izjavom: I kao da je jedva čekala da pobjegne od svijeta i da ostane nasamo s Bogorodicom, kojom ima još neriješen zavjet, ona se okrenu prema mračnom kutu i viknu šapatom i oštro: - Uzmi je sebi! Uzmi je sebi! Ponovila je nekoliko puta te riječi, i nije se ni osvrtala na djevojčicu koja je drhtala pored njenih nogu (ibid: 210). Takva je to vjera prema Andriću, takvi su to vjernici. Slabe vjere i moralne degradacije.

Krajnji stupanj (kolektivne) moralne degradacije su pojedine sramotne epizode u povijesti naših kultura, kao što je ona s ustašama, kršćanima koji su se okrenuli jednoj mrzilačkoj ideologiji, te inspirirani njome davali svoj doprinos nacističkoj ideologiji ubijanju Jevreja. Upravo je priča Bife Titanik priča o sarajevskim Jevrejima tik pred povijesni trenutak njihove najveće tragedije koja se širi i najavljuje dolazak u sarajevske ulice, pa i spomenuti bife. Njega vodi Mento zvani Hercika, sarajevski Jevreji nositelj negativnih karakternih osobina. Nije Andrić bio blag ni prema Jevrejima; ovdje ne strepimo za stradanje dobrog i poštenog seljaka ili nedužne djevojke, nego Mente koji je pijanica i kockar: U sarajevskoj sefardskoj opštini smatraju Herciku izgubljenim čovekom, šugavom ovcom, izuzetkom i izrodom kakvog odavno nije bilo među Jevrejima, i upravo povodom njega i ponavljaju staru reč: 'Ništa gore biti ne može od našega čovjeka kad se propije i pronevaljali' (Andrić, 1963e: 197).

Na vratima bifea se uskoro ukazuje zla ideologija u kojoj Hercika vidi svoj kraj, a koja se materijalizirala i sljedećem liku: Kao da razvaljuje otvorena vrata, široko i nabusito je ušao čovek u ustaškoj uniformi, sa talijanskom kapom nabijenom na čelo i ustaškim znakom na njoj, sa velikom kožnom futrolom od revolvera na levom boku. U Mentinim očima to je ulazila – najposle jednom! – ta nerazumljiva kazna i strašna sudbina. U stvari, ulazio je Stjepan Ković, skorašnji ustaša iz jednog letećeg odreda koji je sada bačen u Sarajevo, inače poznati banjalučki besposličar i svaštar (ibid: 207). U međusobnom poništavanju, spojena su na malom prostoru dva kršćanina, unižena karakterom, navikama i svjetonazorom, 'loša' žrtva za još 'lošijeg' krvnika, što uviđa i sam Stjepan: Posmatra Stjepan Ković svoga 'Židova' i nezadovoljan je i samim sobom i svojim 'Židovom', i svim oko sebe (ibid: 223). Velika povijesna tragedija prikaza je, uslijed Andrićeve mržnje prema kršćanima, kao poništavanje dvije ništice koje se sudaraju igrom slučaja, uslijed kaosa povijesti.

Bilo je, barem tako povijest kazuje, i pripadnika islamske religije koji su se našli na opisanom dnu moralne degradacije (koketiranja s nacizmom), ali je Andrić izabrao samo navedeni primjerak. Besposličara Kovića kao izdvojeni primjerak koji će predstavljati kršćane u njihovoj mračnoj epizodi povijesti, iako je kolektivni subjekt (kršćanski narod) unižen već na početku pripovijetke, tako što je prikazan kao sudionik u progonima i pljački: Pre nego što će ustaške vlasti početi sistematski i u velikim grupama da odvode sarajevske Jevreje tobože u radni logor, a u stvari na prvo gubilište, raštrkale su se pojedine ustaše u uniformi i u civilu i razne njihove uhode i pomoćnici po jevrejskim kućama, i stali da otimaju novac i nakit, tučom, pretnjama, iznuđivanjem ili lažnim obećanjima, već prema prilikama… (ibid: 194).

Prema Andriću, vidljivo je iz odabranih primjera (a njih je još i više, samo što nas ograničen prostor požuruje na izvođenje generaliziranog zaključka), kršćanska je vjera ustvari vjera manipulatora, nasilnika, pijanaca, krvnika, s kojeg god kraja hijerarhije je promatrali. Kao da je svojim djelom ustvari autor uzeo sebi za zadatak pokazati njenu iskvarenost na svim razinama: od vrha (svećenici, biskupi) do dna (obični ljudi, vjernici). Teško će čitatelj pronaći slične primjere za nositelje i propovjednike islama. Drugačije nije niti moglo, s obzirom da je odnos kršćanstva i islama autor paradigmatski postavio u priči Osatičani.

Naime, izdvojeno i strukturom terena vrlo specifično mjesto, Osatice, inače podijeljeno između spomenutih religija, prikazano je na zanimljiv način. Islamski dio se smjestio podno uzvisine gdje je zemlja pogodnija za obradu, što indicira da su muslimani pametniji, skromniji, realniji, razumniji. Barem kada je u pitanju odnos prema kršćanima koji su svoje osatičke kuće isturili na nezgodan teren na vrhu brežuljka, unatoč svim poteškoćama, samo kako bi bili 'viši', što opet indicira da su kršćani nerazumniji, pohlepniji, bahatiji. Kako u priči stoji: Hrišćanski deo grada je u krševitom kraju na brežuljku, oko crkve, koja je na najvišoj tački, a muslimanski na padinama tog brežuljka, gde je sve 'pod nogu', gde se zemlja lakše radi i bolje rađa (Andrić, 1963i: 291-292). Tako piše Ivo Andrić, mrzitelj kršćana.

[1] Koje su značajke akademskog teksta, u smislu pravila diskursa, kao i samog procesa znanstvenog istraživanja koje prethodi takvom tekstu, moguće se detaljnije od ovoga, što je uputno za adekvatno praćenje nastavka ove studije, sagledati u knjizi Dubravke Oraić Tolić Akademsko pismo (strategije i tehnike znanstvenog rada).

[2] Nije na odmet spomenuti činjenicu da je, iako se radi o pripovijetci, Andrić pustio svojoj mržnji da se razmaše i napisao o toj ozloglašenoj kršćanki svoju ustvari najdužu pripovijetku – ukupno 85 stranica.

[3] Dodatni argument za mržnju prema kršćanima je taj što nam priču o zloglasnoj Aniki priča musliman, Mula Ibrahim Kuka, prava suprotnost Aniki. Kako vidimo iz priče, blag i naivan čovjek, dok je ona proračunata zla manipulatorica: On je voleo da izgleda učevan i tajanstven, a ustvari je bio dokona dobričina i neznalica… (Andrić, 1963c: 23). On nam, takav, opet prenosi ustvari po sjećanju zapise svog djeda, čovjeka od ugleda i imetka, iza kojeg je ostalo nekoliko zapisa o povijesti njegova vremena (živio je stotinu i jednu godinu, obuhvaćajući period Napoleona o kojem je pisao, dakle, početka 19.st.). Među tim zapisima je i slika iz života u Anikinim vremenima: Te iste godine pronevaljali se u kasabi jedna žena, vlahinja (Bog neka pomete sve nevjernike!), i toliko se ote i osili da se njeno nevaljalstvo proču daleko izvan naše varoši. Mnogi su joj muškarci, i mlađi i stariji, odlazili, i mnoga se mladež tu ispoganila. A bila je metnula i vlast i zakon pod noge. Ali se i za nju nađe ruka, i tako se i ona skruši po zasluzi. I svet se opet dovede u red i priseti božjih naredaba. (Ibid: 24). Dakle, priču o ženi koja je poremetila sav božji red donose nam dva lika: jedan je moralni autoritet (naivan, dobar), jedan intelektualni (pisac i povjesničar koji je svjedočio kao kolektivna savjest ili razum). I oba su muslimani. Dobri i pametni muslimani prenose priču o iskvarenoj kršćanki. 

[4]Tako se usputno spominje još jedna moralno dvojbena junakinja, dotična Ivka koja podvodi žene: Mladi Bakarević im predloži da zovnu Ivku Gigušu, jednu staru i poznatu pezevenkušu s Bistrika, koja je zalazila u svaku kuću, jer je prodavala i bez čevrme, ali je živila ne toliko od svoga beza koliko od tuđeg grijeha i tuđe nevinosti (ibid: 30).

[5]Na kraju priče će fra Marko, u nevjerici i bunilu, izustiti samo jedan detalj iz cijele strašne ispovijedi: - Ali kud ga isturi na jasiku! (Andrić, 1963j: 54). S obzirom da je jasika drvo, radi se ili o vješanju ili nabijanju na kolac jasikova drveta ili sličan okrutan čin.

[6]Tako je njegova odvratnost prema ljudima rasla, taložila se u njemu i, kao skrivana gorčina, trovala ga nerazumljivom i nesvesnom, ali stvarnom mržnjom čiji se krug sve više širio. To je bio tajni život popa Vujadina. Mrzeo je sama sebe i svoje muke, muke samačkog života udovca popa. (…) on bi se ledio od straha i, sa jezom uz kičmu i lobanju, prošla bi ga svega misao: evo, on sebe gleda kako ludi i gubi se (Andrić, 1963c: 12-13).