Ivan Lovrenović

C. Ko na našeg brata udari…

Kada uzmemo u obzir kršćanskog čitatelja i splet njegovih emocija za koji možemo pretpostaviti da se javlja prilikom čitanja Andrićevih djela, treba napomenuti i u kojim slučajevima će se taj osjećaj javljati. Tko su sve ti kršćani u Andrićevom svijetu koji bi te osjećaje mogli izazvati, a koje, prema tome, treba uključiti u ovu interpretaciju? Taj krug je, treba napomenuti, heterogen i obuhvaća više različitih skupina raspoređenih po vertikali odnosa u društvu tadašnje Bosne i Hercegovine koju opisuje Andrić. Kao što bi, recimo, u hipotetskoj situaciji, kada bi se analiziralo tko su sve u Andrićevu tekstu muslimani s kojima se čitatelj iste vjere može identificirati, i u čiju obranu bi mogao stati, taj krovni pojam obuhvaćao slojeve i raje, i obrtnika muslimana, i aga, i svećenika, i predstavnike osmanske vlasti, od vojnika do visoko pozicioniranih vojnih i političkih lica. Isto tako, u slučaju kršćana, analizirani skup je potrebno proširiti s kršćanske raje i na predstavnike (austrougarske ili francuske) vlasti, od nižih do viših pozicija, političkih i vojnih.

Prema tom početnom stavu, u ovom poglavlju bit će analizirani i negativni prikazi kršćanskih likova u Andrićevim djelima kojima se može potkrijepiti teza o njegovoj mržnji prema kršćanima kao takvima, ali usredotočenošću na one likove koji pripadaju širem krugu kršćana, konkretno austrougarskom krugu. Slikovitom sintagmom najavljenom u naslovu 'ko na našeg brata udari', bit će analiziran tretman te prosvjetiteljske i dobročiniteljske vlasti koja u Bosni uzima pod zaštitu 'braću po vjeri', zauzimajući stav – ako Andrić iskazuje u svoj tekstu mržnju (kroz negativne prikaze austrougarskih likova) prema njima, to je samo još jedna nadopuna činjenici da mrzi kršćane općenito, kao kategoriju, sada napokon i izvan/iznad lokalne razine, što je zasigurno značenjski (a time i osobni autorski) kompleks koji zahtijeva posebno poglavlje.

Mogli bi početi unaprijed s očekivanom konstatacijom kako je prikaz austrougarske vlasti označen negativnim konotacijama u Andrićevom tekstu. Bilo da se radi o prikazu nižih službenika, bilo konzula i viših organa, bilo iskazima pripovjedača o dotičnoj vladavini, ili pak određenih motiva koji se na metaforičkoj razini mogu poistovjetiti s njome. Međutim, logika znanstvenog rada i interpretacije nalaže da to potvrdimo primjerima iz teksta kao dokazima, stoga možemo krenuti od priče 'Svadba'. Jedne od manje poznatih Andrićevih priča u kojoj opisuje svakodnevnicu raje, s jednim izvanrednim, ali ipak redovitim događajem (svadbom), a odnos prema Austro-Ugarskoj se manifestira preko motiva s metaforičkim potencijalom.

Radi se o zgradi u tekstu zvanoj 'aprovizacija'. Ona u doslovnom značenju riječi označava skrb o građanima u izvanrednim ili kriznim uvjetima, a u ovoj priči je kolokvijalni naziv koji su mještani pridodali zgradi za koju je austrougarska vlast odredila da bude skladište za hranu namijenjenu podjeli siromašnim bosanskim stanovnicima. Sve ono što se događa u i ispred zgrade, metafora je odnosa te vlasti prema njenim štićenicima ili podanicima. Za početak, prikazano je postratno stanje u kojem je zavladala opća bijeda i depresija, a spomenuta zgrada postala središte njihova svijeta: To je sada magično središte kasabe. Sve što je još ostalo od života i pokreta – oko te zgrade se kreće. Ona se zove Aprovizacija. Na nerazumljiva reč se izgovara pre spavanja i njome se zalažu deca ujutru. Oko te zgrade je zemlja utabana kao oko svetog mesta, i dovratnici su na njoj crni i uglačani od ruku, kao ikone koje hiljade i hiljade ljube i dodiruju. Nigde u blizini nema ni travke ni slamke (Andrić, 1963e: 159-160).

Dva puta tjedno (ne spominje se točno vremenski kontekst, samo veliki rat, pustoš, Carevina, pa se pretpostavlja da se radi o ratu kojim je A-U ušla u Bih krajem 19.st., te sustavima socijalne pomoći koje je uvela na opustošenom području Austro-Ugarska. Ali, što je ustvari ta pomoć? Sitniš koji kolonijalna vlast daje potlačenima nakon što je zapasala njihova prirodna bogatstva, novačila njihovu djecu u ratnim pohodima, iskoristila dakle u materijalnom i ljudskom smislu zajednicu kojoj onda nudi dva puta tjedno hranu kao milostinju, s krajnjom bešćutnošću birokrata koji su opisani na početku ove priče) stiže iz Sarajeva vagon s kukuruzom i brašnom. Autor opisuje mučnu situaciju pred aprovizacijom; osiromašeni narod nagrižen ratnim traumama koji sjedi i moli za šaku brašna: A tu od svitanja pa do mrklog mraka svet dolazi i odlazi, raspituje, moli, preti, ili prosto sedi i čeka, podvijenih nogu, gledajući tupo u svoje ruke na prolećnom suncu ili u pokovana vrata na magacinu (ibid: 160).

Kako se u toj situaciji ponašaju činovnici koji su predstavnici aprovizacije, a koja je opet predstavnica carevine? Jednu izgladnjelu ženu odbijaju jer joj je istekao kupon, druge jer ih ne mogu naći na popisu, a jednu udovicu koja ima 'dijete viška', ono koje nije zavedeno u evidenciju i za koje traže krštenicu. Bezdušnost činovnika vidimo iz te situacije u kojoj udovica čovjeka koji je poginuo na frontu moli za hranu, a njih priječe u tome birokratske pojedinosti: - Ko će meni dati na ovim vremenima krštenicu i su čim ću ja da je izvadim? A dotle, zar dijete da mi skapava?(…) Ne možete mog čovjeka da nađete u knjigama? A kad ste ga poslali na frontu našli ste ga odmah. Moje dijete treba da skapa, a vaša imaju krštenice pa jedu, jedu… (ibid: 163). Još je, nakon udovice, nekoliko situacija koje trebaju pokazati u negativnom svijetu kršćansku vladavinu koja dolazi na jedan kaotičan prostor uspostaviti red.

Ništa nije bolji prikaz kršćanske vladavine niti u drugim pričama, kao što je odmah na početku priče o kmetu Simanu (vremenski vezanu uz istu godinu kada, nakon rata, ulazi A-U u Bosnu), gdje stoji: Sa pucnjavom kakvu dotad nije čulo bosansko uho, ušle su austrijske trupe 19. avgusta 1878. godine u Sarajevo. Uz pucnjavu je išlo i sve ostalo: krv, leševi, preki sud, vešanje i streljanje, strah, neslućeni likovi i nove uredbe i običaji. Od toga se u mnogom čoveku mnogo šta potreslo i prevrnulo, i mnogo toga počelo da se menja među ljudima (Andrić, 1963i: 143). U nastavku priče su age kao predstavnici vlasti prikazani višeslojno, s negativnim karakteristikama, ali upisani u prostor kao njegov neizbježan element, suživljeni s njime, te individualizirani kao likovi. S druge strane, austrougarska vlast je neindividualizirana kategorija, kao strana vanjska destruktivna sila koja zauzima prostor koji ne razumije niti je njegov dio, nego mu samo nanosi štetu.

Međutim, nigdje ta kršćanska vlast nije kritizirana kao u romanu Travnička kronika kojeg će za ove potrebe na ovom mjestu trebati detaljnije analizirati, upravo nakon čitanja pod tim pitanjem: kakav je autorov odnos prema toj vlasti kao kršćanskom elementu koji stupa u bosanski prostor? Ta austrijska vlast prikazana je preko lika konzula i konzulove supruge, a njihov prikaz je, naravno, negativan; ostaje vidjeti samo na koji način je izražena ta negativnost. Usput, možemo se dotaknuti i (bratske) kršćanske francuske vlasti, to jest njihovih predstavnika, pa na kraju iz svega izvući zajednički zaključak, o prikazu kršćana u Andrićevom djelu (s obzirom da su se prikazom predstavnika osmanske, kao bratske muslimanske, vlasti bavili neki drugi interpretatori).

Prvo nailazimo na prikaz francuskog konzula Davila koji je predstavljen kao smušen, izgubljen, čovjek sklon introspekciji, nejasnih ciljeva i svjetonazora, bez vizije i plana, naposljetku mučan i težak čovjek koji je stran sam sebi, a kamo li suradnicima, a da ne govorimo Travničanima i drugim Bosancima kao ljudima u čiju dobrobit bi trebao raditi. To vidimo iz citata: (…) Davil je često i sam morao da učini napor pa da se tačno seti ko je i otkuda je, šta je sve bivao u životu i zašto je došao ovamo, i otkud to da povazdan premerava koracima ovaj crveni bosanski ćilim(Andrić, 1963h: 26). Odmah nakon prvog prikaza, Davil je pozvan i na prvo primanje kod osmanske vlasti (vezira), pri čemu mora proći gradom, a njegov osjećaj je pritom ispunjen – nadmoćnošću u gađenjem: Taj podmukli miris pratio bi konzula, posle svakog prijema, po ceo dan, a pomisao na njega izazivala mu je stugu i želju za povraćanjem. Izgledalo mu je kao da je ceo Konak prožet tim zadahom, kao crkva tamjanom… (ibid: 32).

U daljnjem tekstu, pripovjedač detaljnije ulazi u psihološki profil Davilovog pomoćnika Davne, liječnika koji je njegov posrednik prema gradu zbog iskustva s Osmanlijama, a koji je opisan ovako: A ljudi te vrste, kad život čula protutnji i sagori, ostaju mračni, gorki i teški i sebi i drugima. Bezgranično pokoran i do podlosti malen pred silom, vlasti i bogatstvom, bio je drzak, svirep i nemilosrdan prema svemu što je slabo, siromašno i nesavršeno (ibid: 42). Uglavnom, iskompleksirani je to i potkapacirani pojedinac, svačiji sluga na Levantu, kako stoji u romanu, koji je svoje frustracije liječio preko sina stavivši mu imperativ da mora uspjeti i tako se 'osvetiti' za očev neuspjeh. To je uglavnom bio motiv koji je upravljao svim njegovim postupcima.

Davil se uglavnom kreće unutar kruga žalosne prosječnosti koju mu je autor zacrtao početnim skiciranjem lika: Po celoj svojoj prirodi, poreklu i vaspitanju, on je stvoren da živi mirno i jednostavno, bez velikih dizanja i teških padanja (…). Ukratko, on je jedan od onih ljudi koji su naročite žrtve krupnih istorijskih događaja, jer nisu u stanju ni da se tim događajima odupru (…). On je 'tip čoveka koji se vajka', i vajkaće se dok je živ na sve u životu i na život sam (ibid: 74-75). Njegov novi pomoćnik, Defose, dodan mu je samo kao suprotnost, kako bi pojačao njegove negativne karakteristike (jer Defose je onaj koji razumije okolinu, djeluje, ima ideje i sabran je).

Kada je u pitanju druga kršćanska vlast, austrougarska, njenu prezentaciju u tekstu možemo pratiti preko konzula fon Miterera koji u prvom opisu u romanu nastupa kao podmukli kalkulant – želi biti blizak francuskom kolegi, ali u isto vrijeme i povezati sve koji su protiv njega (ibid: 103). Uglavnom, čitatelju je odmah označen kao dvoličan i prevrtljiv lik uz kojeg je teško vezati simpatije. Uz to, dalje ćemo vidjeti da je također i plaha osoba, uglavnom introvert, slabašan da se razračuna s problemima u izravnom sukobu. Gospođa fon Miterer još je negativnije prikazan lik; odmah u početku pojavljivanja stoji da je (…) patila od suviška fantazije i od bolesne, neodoljive i nezajažljive potrebe za oduševljenjem. (…) Ta neophodnost oduševljenja u životu gospođe fon Miterer vezivala se vrlo često za prolazne i ćudljive ljubavi. Po nekoj fatalnoj i neodoljivoj potrebi, ta žena hladnog tela i usijane glave oduševljavala se s vremena na vreme za mlade ljude (…) (ibid: 112).U nastavku, za tu egocentričnu, ćudljivu i nestabilnu osobu, vidimo kako se 'oduševljava mladim muškarcima', što u prilično blagom opisu znači da je konzulica lakog morala i promiskuitetnog ponašanja koje unižava dodatno njenu prezentaciju jer sve te avanture ustvari završavaju njenim slomovima u kojima utjehu nalazi jedino – ponovno u svome mužu, konzulu.

Kada pokušava da konzula i konzulicu dovede u odnos, pripovjedač to čini na sljedeći način: Kako je mogao postojati i držati se takav brak? (…) Već prve godine braka Ana Marija se vratila roditeljima u Beč, tvrdeći da ima smrtonosno gađenje prema tjelesnoj ljubavi i da svome mužu ne može u tom pogledu da prizna nikakva prava. (…) Kao sve lude i besne žene, lepa, nastrana, rasipna gospođa fon Miterer radila je sve što je htela, ne znajući nikad pravo šta hoće (…). Ne zna se šta je fon Mitereru bilo teže trpeti i mučnije gledati, njene zanose ili njena razočarenja. Kapetan je i jedno i drugo snosio sa mučeničkim mirom (ibid: 113). Ubrzo ćemo dobiti odgovor i što napokon veže te dvije osobe u braku, a to je već spomenuta njegova slabost: Patio je od njenih skokova i ispada, stideo se pred svetom i mučio u sebi, ali u isto vreme on je strepio od same pomisli da bi ta čarobna žena mogla da ga napusti ili da štogod učini sebi i nestane iz njegove kuće ili sa ovoga sveta (ibid: 113). Moralne, političke i društvene vertikale jedne kršćanske civilizacije su: slabić prevrtljivac i njegova nestabilna namiguša. Kada bi baš pojednostavljivali složene psihološke profile na idućim stranicama.

Francuska, Austrija, kao kršćanske vlasti, podvrgnute su grubom izrugivanju, preko svojih najboljih i najviših predstavnika, ali Andrić nije stao samo na tome. Je li  preostala još koja kršćanska vlast koja je povezana s bosanskim prostorom, a preko koje bi mogao doći do izražaja Andrićev kompleks? Talijanska. Preko lika Nikole Rote, činovnika i Mitererovog prvog pomoćnika koji je porijeklom iz Trsta, talijanske krvi, ali duge službe u Zemunu. Kratko bi se moglo reći da se radi o grubom, nezgrapnom, surovom i nepristupačnom čovjeku. Ali, tu je Andrićev opis: Njegovo mrzovoljno ćutanje nije bilo ništa manje teško, neprijatno i uvredljivo od njegovog govora. Ovako malen i grbav, on je nekako uspevao da i najvišeg čoveka, za polovinu stasa višeg od sebe, gleda sa visoka. Iz one jake i zaturene glave sa uzdignutih ramena, gledale su njegove mrke oči na koje su nisko padali teški očni kapci, sa uvredljivom dosadom, prezrivo umorno, kao da sabesednika vide negde u daljini i duboko pod sobom (ibid: 118).

Njemu ćemo dodati još samo jedan lik, pa da time zaokružimo i ovaj tematski blok, kao što ga je vjerojatno zaokružio i sam Andrić, jer je teško pomisliti da je bez namjere diskvalifikacije kršćana, na prvih stotinjak stranica zaredao negativne prikaze francuskog, austrougarskog, talijanskog, a evo sada, vidimo nakon Rote i njemačkog lika: Kancelarijski činovnik Franc Vagner, sin jednog doseljenog Nemca iz Slavonskog Broda, sitan, plav, uslužan, obdaren savršenim rukopisom i neumoran u poslu. Siv, mali čovek, koji se topi od ponizne uslužnosti pod pogledom starešine, ali koji krije u sebi, prigušenu i zgužvanu, veliku količinu one meke i gluve a surove i smrtonosne kancelarijske pakosti koju će, docnije, kad poraste u karijeri, sručiti na glavu nekog sebi potčinjenog nesrećnika, koji sada možda još školu uči (ibid: 128).

Rota nije samo karakterno neprivlačan tip, nego je i fizički naglašeno nezgrapan tako da se tijekom čitanja pretvara u grotesku sa svojim niskim rastom drskog držanja. To je arhetip ljudi njegova kraja – kratki, a egom veliki; prosječni, a stavom drčni. Jedinu emociju koju takav lik može izazvati kod čitatelja je antipatičnost, odbojnost, samo koju razinu niže od mržnje. Kad smo kod dojmova, konzuli mogu izazvati eventualno agresiju zbog svoje intelektualne i psihološke prosječnosti, a pozicije koja podrazumijeva superiornost u svakom smislu. Pozicija je to koja tim nositeljima kršćanske vlasti osigurava mogućnost upravljanja tuđim životima, iako nisu sposobni upravljati ni svojim vlastitima. I to je ono što izaziva u čitatelju frustraciju i agresiju. Ako tome dodamo još konzulovu suprugu koja je, složit će se većina čitatelja, očito je iz navedenih par citata, iznimno iritantan lik, dobit ćemo splet ne baš pozitivnih emocija.

Taj splet izrazitih negativnosti, vezan uz predstavnike kršćanske vlasti, koji u bosanski prostor dolaze kao nositelji kulture, civilizacije, napretka i bolje budućnosti, nadopunjuje autorov stav prema kršćanima općenito. Ovdje su izdvojeni citati gdje je on strateški ciljao na sam vrh civilizacije, pošto se u prethodnim, a i u primjerima koji slijede, sasvim dovoljno posvetio donjem dijelu njene hijerarhije. Vlast ili narod, dostojanstvenici ili raja, činovnici li seljaci, uglednici ili anonimusi – kršćani su za Andrića moralno, psihološki, emocionalno, i na svaki drugi način, pa počesto i fizički, iskrivljeni, izvitopereni likovi. Likovi koji bi, kada bi bili glinene skulpture, završili istezanjem linija svoga lika do granice groteske ili karikature. S obzirom na te izrazito negativne konotacije kršćanskih predstavnika vlasti, prema spomenutom ključu 'bratstva po vjeri', dovoljno je izdvojeno primjera kako bi argumentirano mogli govoriti o još jednoj manifestaciji Andrićevog mrziteljskog kompleksa, te realnoj mogućnosti da čitatelji koji se smatraju kršćanima u Andrićevom djelu nađu i te kako uvredljive elemente.

D. Klete li hajdučije, a nigdje junaka

Opće mjesto Andrićeve poetike jest da se u svom književnom radu obilato koristio povijesnim izvorima; u njima je tražio inspiraciju, oni su mu pružali materijal za kulisu priče koja ne govori samo o povijesti, ili su mu pak predstavljali materijal iz kojeg se mogu izvući općenitije poruke. Međutim, kada se autor dotakne povijesnog materijala, onog službenog, sigurno je kako će se upustiti i u izvore usmene povijesti, to jest, da će se na tom putu susresti s epskim modusom. Konkretno, idealiziranim epskim junacima koje svaka zajednica ima, a kreira ih tako da njihove umjerene pozitivne karakteristike prenaglasi, postavi ih na poziciju kolektivnog predstavnika (morala, ratne vještine, odanosti itd.), te oko njih gradi svoj identitet. Andrić se isto tako povremeno dotaknuo epskoga, vrlo često u namjeri da ga ironizira ili prikaže iz drugačijeg kuta, ali, zanimljivo – uvijek uz epske junake iz muslimanske tradicije.

Jesu li kršćani imali svoje epske junake? I bez istraživanja, sasvim je lako pretpostaviti da su kršćanske zajednice, kao i sve ostale, imale svoje junake koje su preuzimali iz povijesnih događaja, pa nadograđivali fikcijom. Je li moguće obrađivati devetnaestostoljetnu povijest bosanskog prostora, među kojima su i kršćanske zajednice, a ne dotaknuti se njihovih epskih junaka kao svjedoka i njihovog sudjelovanja u kolektivnoj povijesti? Bez stručnog znanja, lako je isto tako zaključiti da je to nemoguće. Onaj koji prikuplja dotične povijesne izvore morao bi se susresti s takvim junacima. S obzirom na povijesne okolnosti toga vremena (dominacija osmanske kolonijalne sile), jednako je lako i locirati te junake: oni bi vjerojatno našli svoje usmeno, povijesno, a onda i književno uprizorenje u hajducima kao epskim junacima.

Hajduci bi bile nerijetko povijesne osobe, čije karakteristike mogu biti prenaglašene kroz usmenu predaju, pa onda ponegdje i takve zapisane, poprimivši obrise legendi, ali pritom ocrtavajući identitete, strahove, nadanja i životne okolnosti tadašnjih zajednica. Je li se, napokon, Andrić igdje dotaknuo kršćanskih epskih junaka? Ili, konkretnije, hajduka? Kako su oni prikazani? Kako bi ih čitatelji onda, na temelju tog prikaza, doživljavali? Mogu se autori poigravati određenim elementima epskog junaka, ali se očekuje da on u nekoj mjeri utjelovljuje kolektivne projekcije, te nosi poneke idealizirane karakteristike (hrabrost, ratobornost, odgovornost, poštenje, odanost, iskrenost, dobrotu itd.). Ostaje nam onda potražiti takve kršćanske junake po Andrićevim kraćim i dužim djelima, te izvući zajednički nazivnik iz tih prikaza.

Povijesno gledano, hajduci su marginalizirani gerilci koji djeluju samostalno, subverzivno prema dominantnoj kolonijalnog vlasti (osmanskoj), čime vjerojatno čine veliku uslugu domaćem stanovništvu koje je pritisnuto tom silom, iako se ne može poreći da su istim postupcima ujedno i sebi osiguravali odgovarajuću korist (pljačka). Nije nezamislivo da su takvi otpadnici na rubu društva potisnuti ne samo zbog sukoba s kolonijalnom vlašću, nego i zbog svog karaktera i sklonosti (nasilje), što bi samo značilo da bi razmatranje njihove uloge trebalo uzeti u obzir tu višeslojnost. Sve bi to tako izgledalo s povijesnog stajališta, međutim – andrićevski?

U njegovim djelima su dotični epski junaci, barem kada su u pitanju kršćanski, dakle, naši hajduci, redovno prikazani kao krvoloci, probisvijeti, kriminalci i nakaradni zlotvori. Bez ikakve višeslojnosti ili složenijeg nijansiranja njihovog psihološkog profila. Već je spomenuta priča 'Ispovijed' i njen hajduk Ivan Roša. Kako ga je prikazao Andrić? Kada seljak Petar Ljoljo pronalazi velikog hajduka, pripovjedač nam odmah napominje da je riječ o liku koji je jednako mrzak i Turcima i Francuzima jer ih je jednako krao. On je dvostruki zločinac, jednako kriv svima, a sada bespomoćno leži u planini gdje je, kako piše, u stanju: Bogu dušu daje, a Bog je neće (Andrić, 1963j: 37). Kriv je na obje ljudske, ali i na božjoj strani, jer su njegovi grijesi toliki da nije sigurno ni kako bi mu sam Bog oprostio.

Pred fra Mrakom koji je kasnije došao hajduku pred smrt da ga ispovijedi, Roša nije izrekao ništa što bi pripovjedač eksplicitno istaknuo u priči. Sve je u naznakama, u dubokom glasu i iskrivljenom licu u samrtničkom hropcu, ali je i tako implicitno dano do znanja da se radi gotovo o nezemaljskim zločinima. Pri tim neopisanim priznanjima, i sam hajduk Roša poprimao je nezemaljsko obličje. Pripovjedač ga opisuje kao neku vrstu čudovišta koja je na putu da razotkrije svoje demonsko onostrano koje ga ispunjava: Roša mu je odgovarao, uporno odbijajući da se ispovijedi, ali je govorio nejasno, kratko i bez volje, kao čovjek koji nema nade ni izgleda da će se moći objasniti i kome nije stalo da protivnika uvjeri. Jezik mu je odebljao, a usta krezuba. A jače od njegova glasa bilo je šištanje i hroptanje u širokim grudima, koje je pratilo svaku riječ kao podzemna jeka (ibid: 43).

Kako je fratar reagirao na ispovijed jednog demona, koliko je bio zgranut njegovim grijesima, vidjeli smo u prethodnim opisima fra Markove reakcije iz istoimene priče. Ali, važno je napomenuti, i dalje nemamo izravan uvid u te grijehe, nego je čitatelju ostalo samo da ih naslućuje po svećenikovoj reakciji (žutilo u licu, gušenje, mučnina, znoj). Time je Rošin zločin još više narastao u čitateljevim očima; ne samo što je naznačen kao demonski, nego je sada to neopisano demonsko dodatno potencirano prešućivanjem. Hajduk Roša, kriv svim stranama, a Bogu mrzak, nije na kraju niti običan demon, nego nešto još više od toga, nešto što se ne može niti imenovati. Zlikovac kakvog nema da mu parira u ostatku Andrićeve proze. Kršćanin.

Osim Roše, iz istoimene zbirke priča Žeđ, upravo iz istoimene pripovijetke 'Žeđ', imamo priču o drugom hajduku, izvjesnom Lazaru Zelenoviću. Ako je Roša demon, Lazar je životinja. Na početku priče ga zatičemo poput ranjene životinje u brlogu, opisanog na sljedeći način: Da bi se lečio, Lazar je uz pomoć mlađih hajduka načinio pored samog gorskog potoka, ispod jedne velike klade, zaklon od suhog granja i naplavljenog mulja i iverja. (…) i ne bi ni primetio Lazarevo maleno i vešto skriveno sklonište da nije osetio strašan zadah hajdukove rane. Kad je izvukao noge, komandir je pogledao kroz razmaknuto granje i ugledao ovčju kožu. (…) Kad su se iskupili trojica, bacili su se odjednom na zaklon i uhvatili hajduka s leđa, kao jazavca (ibid: 213-214). Ranjen, načet od truleži rane, bijesan, nasilan, divlji – to je hajduk Lazar u ovoj priči.

Koliko je god (samo u naznakama) bio okrutan Lazar u svom hajdučenju, toliko su okrutni i njegovi tamničari, kao što je Živan koji stražari pred vratima tamnice i mora slušati hajdukova zapomaganja o žeđi. I na njih se ne obazirati; i to tako da mu hajduk u jednom trenu kaže: - Ama kako ću šutiti, nikakva vjero, kad pogiboh od žeđi i groznice. Nego, daj mi malo vode, Živane, svetoga ti Jovana, slave naše, da ne skapajem ovako kao skot (ibid: 219). Na drugom mjestu, za komandira, Živanova šefa, koji ga drži zatočenog u svojoj zgradi, kaže: - (…) Gori je od Turčina, što me mori žeđu pored sve moje zle sreće (ibid.). Autor je ovdje, kada su u pitanju kršćani, jednim prizorom postigao dva cilja; iskvareni su i oni kršćani koji su po nečijim mjerilima zločinci, i oni koji se bore protiv zločina. Sve je to ista nesreća; to je ono što primjećuje komandirova supruga dok sluša zapomaganja: O ovom Lazaru se odavno mnogo govorilo na Sokocu. Ona je slušala priče o njegovoj svireposti. Kako muči na najstrašniji način seljake koji mu se ne pokoravaju, kako ubija žandarme iz zasede, svlači ih do kože i ostavlja gole na putu. A sad, evo, vidi kako njemu žandarmi vraćaju dug. Ali, može li tako večno ići? (ibid: 222).

Iako jedan od sporednih junaka, u priči 'Za logorovanja', koja je ionako usredotočena na to da prikaže galeriju likova, određeni prostor i vrijeme prije dolaska bosanskog paše u Višegrad, koji je na prolasku na putu prema caru, svejedno je vrlo upečatljiv kratak opis hajduka –Špaljo Crnogorac. Njegov opis dobivamo preko kratke epizode otmice kćeri trebinjskog kjatiba (pisara). Špaljo ju je oteo s očevog imanja, odveo u manastir da je pokrsti i uzme kao svoju, ali kako ga je gonila potjera, njegov život s njom se sveo na bježanje od manastira do manastira. Povremeno bi je ostavljao, kako bi išao u hajdukovanje, pa se vraćao po nju i povlačio je po mračnim šumama, bez hrane i spavanja. Kakav je to trag ostavilo na djevojku, vidimo iz opisa: Ta visoka djevojka bijaše sasvim izbezumljena od strahovanja i nesreće. Govor joj se bio oduzeo. Gledala je ukočeno i tupo u svijet, ne raspoznavajući i ne shvatajući ništa (Andrić, 1963e: 19).

Hajdukova zlodjela niti ovdje nisu navedena detaljnije. Njihova krivica je skrivena kako bi se tim tajanstvenim zamagljivanjem dodatno potencirala. Njih možemo naslutiti iz opisa djevojčinog stanja, kao i iz samog nadimka – Strašni Špaljo. Ili pak iz malog fragmenta u kojem je taj nadimak spomenut: Strašni Špaljo, koji je kao munja pao na njihov čardak, poklao sve a nju odvukao sa sobom, vas od kože i srme, studen i tvrd (ibid: 19). U istoj priči, kao i na drugim pojedinim mjestima, mi ćemo naići na opis i nekog muslimanskog negativca. Tako je u istoj priči spomenut i Mula Jusuf koji se trebao brinuti za nesretnu djevojku, pa je prilikom njenog uređivanja za koje je bio zadužen nasrnuo na nju, i sve je završilo nesretnim slučajem. Mula Jusuf je ovdje i sam žrtva nekakve mračne sile ili nagona koji je progovorio iz njega u situaciji u kojoj se nije mogao kontrolirati. Nasuprot njemu, Špaljo Crnogorac je zlikovac za svoj račun, svjesno, s uračunatom koristi, pa, može se naslutiti, i s određenim užitkom. Njegov grijeh je time neizmjerno veći.

Kako su ukupno prikazani hajduci, lako je povezati iz tri izdvojena primjera. To su pljačkaši, nasilnici i zlotvori koji sve svoje zločine izvršavaju s predumišljajem, jasnom sviješću u svojoj koristi, te s užitkom. Oni nerijetko naginju demonima jer su njihova zlodjela obavijena tajnom, mistificirana su upravo kako bi ih se lakše izmjestilo izu njihove 'ljudske dimenzije' u demonsku. Iako je velik dio njihovog sukoba/zlodjela zahvaćao predstavnike kolonijalnih vlasti (francuska, austrougarska, osmanska), taj dio njihovog djelovanja koji bi mogao ublažiti demonsku sliku je izostavljen. Isto tako, izostavljeno je dublje psihološko nijansiranje tih likova. Oni su jednostavno plošni zlikovci. Možda, naposljetku, hajduci i nisu najpogodniji materijal za gradnju kršćanskih junaka u Andrićevoj prozi (kako proizlazi iz Andrićevog stava prema njima); možda se ta vrsta junaka mogla tražiti u drugim slojevima stanovništva. Recimo, fratrima. Međutim, vidjeli smo iz prethodnih primjera da je većina njih poljuljane vjere, samovoljni, zbunjeni, nespretni, egoistični u svojim nastojanjima za pokrštavanjem i slično.

Ostaje stoga pitanje: zar niti jednu vrstu kršćanskog junaka Andrić nije mogao zamisliti u svojoj prozi? Zar je svaki pokušaj ostao na izopačenim i demonskim hajducima? Zar povijest kršćana tog prostora ne nudi materijala niti za jednog narodnog junaka (kao što ih je nekoliko navedenih iz muslimanskog sloja, doduše ponekad s određenim manama, ali ipak epskih junaka), a kamo li nekog dostojanstvenika ili ratnika iz viših slojeva? Zar je kršćanska povijest ovog prostora svedena na bezimenu rulju i krvoločne odmetnike?

E. Sve redom sitni provokatori

Do sada smo bili usredotočeni na likove koji su po hijerarhiji izdignuti iznad zajednice, naroda, mase; oni koji se mogu shvatiti kao predstavnici istih, ali su ipak po nečemu izdvojeni iz habitusa čiji su sastavni dio – po posebnim karakteristikama, sposobnostima, političkom ili društvenom položaju, moći, statusu legende ili dijela usmene predaje itd. To su redom bili svećenici, hajduci, dužnosnici, namjesnici, konzuli. Moguće je da je njihov prikaz uglavnom negativan jer su istureni na vjetrometinu povijesti; njihov društveno-politički kontekst je kaotična situacija preklapanja kulturnih obrazaca i interesnih sfera, pa pod pritiskom istih, ili uslijed povijesnih događaja kojima nisu dorasli, pucaju pod težinom zahtjeva poslova, života i odnosa, pa se na kraju ispostavljaju kao negativci jer nisu uspjeli držati se moralnih i drugih načela. Moguće je.

Zato bi trebalo još jednom čitati Andrićevo djelo, a sve u potrazi pozitivnih prikaza kršćana, ali tako da se posebno obraća pažnja na onaj donji sloj naroda, dijelovi hijerarhije na čijim leđima počiva vlast i moć, to jest preko kojih se ona prelama. Dakle, obični seljaci i građani: trgovci, ratari, putnici, lutalice, domaćice… Jednostavno, obični ljudi koje ne zahvaćaju tokovi povijesti, dapače, odvijaju se izvan njih, a nisu niti dovoljno važni da se direktno na njima prakticira moć i prelama volja vlasti. Likovi iz sjene, oni koji prodiru iz stražnjeg plana, prisutni su naravno u Andrićevoj prozi, prema ustaljenom obrascu.

Prvo imamo prikaz totala, mase, zajednice. Kršćanska raja, ona bezimena koja ne nosi konkretna obilježja, nego ostaje tako neodređeno opisana kao masa pored koje prolazi opisana (i za Andrića predmet interesa) lokalna povijest, uglavnom se prikazuje kao troma masa neosviještenih i nezainteresiranih pojedinaca. Pored njih prolaze vojske, padaju carstva, mijenjaju se veziri i lokalni vlastodršci, sve ide u nekom pravcu. Samo kršćanska raja, mrtva masa, troši svoje trajanje u ponavljanju svakodnevnih sitnica, nebitnih pomaka u svojoj prosječnoj egzistenciji. Drugo, nakon tog prikaza izdvaja se jedan iz mase; određeni pojedinac kojeg pripovjedač, ničim zasluženog, gotovo slučajnim odabirom, uzima iz opisane mase i uvećava nam njegov život i karakter. Ako već zajednica nije dostojna velikih riječi, jesu li to onda za Andrića barem ti izdvojeni pojedinci, obični narodski ljudi? Kako su oni prikazani u Andrićevoj prozi? Nažalost, uglavnom kao huškači i sitni provokatori.

Recimo, u priči 'Ćorkan i Švabica'. U kasabu dolazi cirkus, i njihova najpoznatija atrakcija, Švabica koja u zanosnoj opremi hoda po visokoj žici bez straha, lijepa i neustrašiva. Prvo, prema ustaljenom obrascu, imamo prikaz kasabe: Ona je uzburkala varoš, ispunila kuće šapatom i plačem, i muška srca velikim željama i zanosima. U svijesti žena i odraslih kćeri ona je stalno živila (i u snovima) kao bezlično, ljigavo i nedokučivo zlo. (…) Ali na ljude je naišlo ono skupno ludilo (…). Tako je s vremena na vrijeme i prije bivalo, pa se sva kasaba, od ma kakva neznatna povoda, odjednom izbezumi… (Andrić, 1963c: 193). Sve se odvija kao i inače, pa čak i ovi povremeni izljevi ludila potaknuti vanjskim faktorima, kao sada cirkusom. Sve dok se iz mase ne izdvoji jedan, Ćorkan, kojeg hvata posebno ludilo.

Ćorkan je, u našem čitanju, negativno prikazan lik, do granice sažaljenja, mada nam kao takav izlazi iz okvira interesa: (…) nesrećan bastard, on je bio i hamal i sluga i pomalo budala cijele kasabe. On je na svim svadbama i svečanostima oblačio nekakve zelene i crvene dronjke i veliku kapu s lisičjim repom, i igrao i pio, kao čauš, do nesvijesti. On je služio svakom i za svaki posao, i gotovo da nije stario (ibid: 194). Opet, i to ludilo koje izbija kod  Ćorkana je ustaljeno; on oduvijek ima takvu ulogu u kasabi, u pitanju je sada samo premještanje njegovog fokusa na Švabicu. I rulja oko njega, koja se zabavlja tom njegovom nerealnom opsesijom, da posjeduje Švabicu, dio je uobičajenog folklora zajednice koja je i dalje kolektivni subjekt u ovoj priči.

Kada dođemo do druge faze, izdvajanja iz tog kolektiva, dolazimo do Avdage koji suosjećajno dobaci Ćorkanu komentar o Švabici, što završava Ćorkanovim ispovijedanjem. Dakle, prilično bezazleno. Ali, već u idućoj sceni, pojavljuje se Stanoje koji šalu tjera dalje, tako da zabavlja cijelu kasabu na Ćorkanov račun. Kada nastupi Stanoje, provokator, šala postaje okrutna i mi se tek u tom trenutku sažalijevamo nad Ćorkanom. Stanoje naručuje muziku koja još više povećava Ćorkanovu bol, gotovo sadistički, a jadan Ćorkan odgovara: - E. fala ti, gazda Stanoje, što ti mene večeras uvrijedi. Toliki so i hljeb mi pojedosmo zajedno, pa ti da me uvrijediš. E, baš ti fala! Ako! (ibid: 201). Čak niti tu ne staje Stanoje; približava mu se tobože prijateljski, daje savjet, kao da će se zauzeti za njega, a ustvari je očito da želi da šala na njegov račun traje i dalje: Stanoje ga miri i govori mu trijezno i s visine: - Šuti, bolan! Popećemo je na žicu još noćas da igra, pa makar… (ibid: 202).

Svi su provokatori i šaljivđije privremeni, na razini dobacivanja, samo kršćanin Stanoje i dalje ustraje, nakon jedne epizode u drugu, ne staje, unatoč činjenici da je Ćorkan pred psihičkim slomom. U tom perfidnom odnosu, Stanoje je njegov prijatelj (grli ga, podržava, tobože brani), a ustvari je on taj koji ga uvlači u nove situacije gdje će se Ćorkan osramotiti, a kasaba nasmijati. Ćorkan to vidi, ali je preslab da se odupre, nego slijedi Stanoja jer se nema na koga osloniti. Sve se može iščitati iz sljedeće scene: Sve se izmiješalo. I neki novi se pridružili. Ispadaju iz mehane kao da ih ko baca. Gazda Stanoje predvodi. Kraj njega Ćorkan posrće i govori: - Uvrijedio si me, doste i prijatelju; ev' ovdje me boli! Ali, ne čuje se ništa od pjesme, svirke i dovikivanja (ibid: 202). Teško je naći bezdušnijeg lika u ovoj zbirci priča od kršćanina Stanoje.

Nije stvar u tome da su kršćani okrutni u šali prema onima koji nisu čiste njihove vjere (kao što je u slučaju Ćorkana). Imamo i primjera u Andrićevoj prozi gdje su jednako, ili još i gore, okrutni prema pripadnicima vlastite vjere. Za što nemamo, recimo, primjer kada su u pitanju muslimani. Štoviše, prema svojima mogu biti do te mjere provokatori, da ta okrutnost pređe određenu mjeru i za njih se ispostavi da su gori po svoju žrtvu iživljavanja i od samih Turaka (koji im dođu, kao kolonijalna sila, glavni izvor nepravde i štete, ili bi se barem tako pretpostavljalo, dok nas ne demantira jedna takva situacija).

Takvu situaciju imamo u priči 'Napast'. To je priča o fra Stjepanu: Među fratrima vršnjacima fra Stjepan je imao nadimak Napast, a dobio ga je ne po sebi, nego po jednoj priči koju je imao običaj da ponavlja i koja je bila za fratre izvor smeha, kad sve druge šale presuše, a za fra-Stjepana razlog stalne ljutnje i zlovolje (Andrić, 1963j: 76). To je pozitivan lik koji izaziva sažaljenje jer za svoju iskrenu priču koju priča s namjerom pouke dobiva samo smijeh i podrugivanje zauzvrat: (…) nego da mu ispriča svoju priču, iskreno i duševno, kao što se nekom daje krvi svoje i kao što mogu samo oni koji nemaju nikog prečeg ni bližeg od braće i manastira (ibid). Ta njegova prostodušnost postavljena je tako da, kao antipod, stoji nasuprot okrutnoj okolini (pa čak i svećeničkoj) i time tu okrutnost dodatno naglasi: I fra Stjepan bi otpočinjao, znajući unapred da neće uspeti da ispriča svoju priču, da će joj se kraj, ako uopšte stigne do kraja, izgubiti u gromkom smehu, da će se fratri razići držeći se za stomak, kašljući i teško dahćući. Bolelo ga je što ne uspeva da bar nekog uveri da njegova priča nije ni najmanje smešna (ibid: 77).

Iz grupe oko njega je individualiziran i izdvojen jedan lik, fra Mijat Kolarović, debeo i nabusit starac sa ogromnim brkovima i sedim čupavim obrvama (ibid). On je voditelj komedije koja se vodi s nesretnim fra Stjepanom. Kojom se to pričom zabavljaju i na što svode svoj poziv i svoje vrijeme nositelji kršćanske vjere? Na priču o ženi koja se unesrećena, tražeći pomoć, sklanja u fra Stjepanov manastir, a onda, kada joj je pokušao pomoći oko odjeće i hrane, izvodi pred njim čin zavođenja, kao neka vrsta napasti ili vražjeg iskušenja. Ta nesretna kršćanska duša se ne ispostavi na kraju toliko kršćanska – njena demonska crta leži u paklenoj namjeri da se osveti ocu koji joj nije dao da se uda za voljenog momka tako što će leći u bilo koji krevet, kad već ne može njegov, pa čak i onaj fratarski. Fratrovu iskrenu ispovijest o svom najvećem iskušenju, nakon što je Kolarović upravljao tom komedijom, braća primaju gromoglasnim smijehom i komentarima:- O, ho, ho, ho! O, đavolje kćeri! O, napasti! – Šta kaže? Ja se uvalih u dušek, a ti, fratre, sada kako hoćeš; volja ti pored mene, volja ti napolje. Aah, ha, ha, ha, ha! (ibid: 83).

Nema opisa da nikakve slične stvari muslimani čine jedni drugima, a kamo li muslimanski svećenici. Postavlja se pitanje, pa zar potlačena kršćanska raja ne čini ništa drugo, nikakve druge intelektualne aktivnosti, osim provociranja lokalnih luda ili unesrećenih svećenika? Čini se da ipak čini. Smišlja laži. To vidimo preko lika Jevreja u 'Priči o vezirovom slonu'. Epizoda je kratka i najbolje ju se prenijeti direktno: Novi vezir zvao se Seid Ali Dželaludin-paša. (…) Tu se istakao hvatajući vešto kradljivce i nepoštene lifrante, i kažnjavajući ih strogim i nemilosrdnim kaznama. Pričalo se da je jednom prilikom uhvatio nekog Jevrejina, koji je liferovao katran za vojno brodogradilište, da prodaje suviše židak i neupotrebljiv katran, i da je, pošto je proverio stvar i dobio stručno mišljenje dvojice intendantskih oficira, naredio da Jevrejina udave u njegovom sopstvenom katranu. U stvari nije bilo tako. Jevrejin je uhvaćen u prevari i pozvan pred komisiju koja je imala na licu mesta da ispita vrednost katrana. Jevrejin je živo optrčavao drveni basen sa katranom, dokazujući neosnovanost optužbe, a Dželaludin-efendija ga je samo posmatrao svojim nepomičnim pogledom. U nemogućnosti da se skloni od tog pogleda ni da odvoji oči od njega, ne znajući više šta govori i ne gledajući gde staje, nesrećni liferant se okliznuo, pao u bazen i tako brzo potonuo u njemu da je to bio najbolji dokaz da je katran zaista suviše židak (Andrić, 1963e: 43-44).

O svome pravednom i poštenom upravljaču, kršćanska raja širi, vidimo iz te kratke epizode, strašne priče izvedene iz stvarnog događaja, fikcionalizirane u tom smjeru da tobože upute ostale u kakvom se okrutnom i nemilosrdnom vladaru radi. Ništa ne smeta što je temelj te fickionalizacije epizoda s jednim kršćanskim prevarantom. Paši nije smetala ta priča jer je činila pola posla umjesto njega – prostor koji mu je bio zadužen i njegovo stanovništvo bilo je poslušnije i manje sklono diverzijama. Kršćanska raja je, na drugu stranu, udovoljila svojoj gladi da izmišlja, fantazira i demonizira. Znakovito, ovu kratku epizodu imamo na samom početku šire priče o vezirovom slonu, kao svojevrsni putokaz da na onaj segment priče koji je prikazan iz perspektive raje uzmemo s rezervom, kao u ovoj, tako i idućim pričama (kome vjerovati pričama o turskoj nasilnosti, pa zar ljudima sklonima samo izmišljanju i provokacijama?).

Koja je funkcija te fantazije, na kraju? Ista kao u slučaju dobacivanja i komentiranja iz mase, prikazanih u prethodnim primjerima. Kršćanska raja kao kolektiv nema junake ili velike individualce koji se izdvajaju iz mase, preuzimaju na sebe teret povijesti i čine velika djela. Barem ne za Andrića. Postoji samo bezlična manipulatorskai provokatorska masa, i isti takvi pojedinci nakon što ih pripovjedač izdvoji iz mase. Sve tri verzije narativa (izmišljanje, provociranje ili dobacivanje, fantaziranje) u funkciji su izazivanja instancija sila (svećenika ili paša). I taj način djelovanja je jedini koji poznaju likovi iz kršćanskog spektra Andrićeva svijeta.