Ivan Lovrenović

Vjeran Kursar: Croatian Levantines in Ottoman Istanbul, The ISIS Press, Istanbul, 2021., 258 str., 26 ilustracija

Za knjigu Croatian Levantines in Ottoman Istanbul Vjeran Kursar dobio je uglednu nagradu "Mirjana Gross" za najbolju povijesnu knjigu na ovogodišnjem Festivalu povijesti Kliofest, koju dodjeljuju Društvo za hrvatsku povjesnicu i Hrvatski odbor za povijesne znanosti. (I. L.)

Knjiga Vjerana Kursara o hrvatskim Le­vantincima u Istanbulu nije samo još jedna u nizu monografija posvećenih iseljeništvu. Riječ je o vrlo specifičnoj skupini unutar iseljeničkoga korpusa koja nije poput većine drugih kretala put zapada, nego na jugoistok, u smjeru današnje Turske, tada Osmanskoga Carstva. Pri tome možemo govoriti o vjerojatno manjem dijelu iseljenika i onom ekonomski motiviranom, dok je nepoznat, no svakako znatan broj onih prisilno preseljenih tijekom dvjestotinjak godina ratova. No to je tema posve drugačijeg tipa istraživanja, čega je pisac svjestan. U svakom slučaju toj se skupini gubi trag zbog vjerske i jezične asimilacije. No i hrvatski se Levantinci, što ne bismo očekivali ako ih promatramo kao »klasičnu« dijasporu, asimiliraju, i to u okvirima katoličke zajednice šarolike etničke provenijencije. Tako se njihov hrvatski identitet (bez obzira na to pod kakvim se imenom javljao) neće održati osobito dugo u »čistom« stanju, no trag će ipak ostati kao trajno sjećanje.

Kako kaže autor, sam pojam »Levantinci« ponešto je pomodan i prema nekima anakron. No pojam »Levant« javlja se u ranonovovjekovnim dubrovačkim izvorima kada se govori o konzulatima Republike po Istočnome Sredozemlju. S druge strane hrvatski su iseljenici, uglavnom muški, postajali »Levantincima« složenog identiteta već u drugoj generaciji zahvaljujući brakovima s lokalnim katolkinjama, isprva zapadnoeuropskih korijena, a potom mjesnih grkokatoličkih te drugih istočnih crkava koje su priznavale primat pape. Prema kraju 19. stoljeća s popuštanjem kanonskih zapreka ta mreža se širi i na grčkopravoslavnu i armensku zajednicu.

U uvodu pisac ističe ulogu dubrovačkih migranata u kontekstu privilegija koje je Republika uživala na području Carstva te naglašava razliku između ranonovovjekovnog razdoblja i devetnaestog stoljeća kada izvori nešto više govore i o radnim slojevima među migrantima. Većina je tada stizala iz Dalmacije pod austrijskom vladavinom, dok je iz svih ostalih krajeva broj doseljenika najčešće razmjerno malen. Tako će se hrvatski doprinos društvenom, kulturnom i gospodarskom životu osmanske prijestolnice kroz poglavlja knjige pokazati iznimno bogatim i raznovrsnim, od politike i trgovine (Dubrovčani) do brodarstva, poslova kvalificiranih i nekvalificiranih radnika i vrt­lara te inovativnih aktivnosti na polju modernizacije (Dalmatinci i ostali).

Monografija sadrži četiri poglavlja. Prvo je posvećeno pretežito Dubrovčanima, drugo ulozi hrvatskih imigranata u modernizaciji Istanbula, treće obitelji Zelić, dok je četvrto zaključak (»Mnogostruki identiteti«).

Premda je tematika vezana uz Dubrov­čane, diplomate, prevoditelje i ostale u Istanbulu razmjerno najviše istraživana, i to još u starijoj historiografiji, Kursar ju je znatno proširio i obogatio. Tako se »dubrovačko« poglavlje, ujedno i najopsežnije, dijeli na nekoliko promišljeno koncipiranih potpoglavlja: 1. Uvodne napomene o pojmu »Franaka« u zapadnokršćanskom dijelu grada (Galata/Pera); 2. Dubrovačko-osmanski odnosi; 3–4. Trgovci, liječnici i pouzdanici na primjeru obitelji Cingria; 5–9. Diplomati, s posebnim osvrtom na prvoga konzula (Luca Barca), dinastiju konzula i dragomana (Chirico, Zurich), te konačno 10. posve nove spoznaje o »običnom svijetu«, mornarima, posluzi, zarobljenicima i bjeguncima općehrvatske provenijencije. Povlastice Dubrovčana dijelom su se nadovezivale na ahdname (zavjernice) sultana »Francima« (Đenovljanima) počevši od Mehmeda Osvajača pa nadalje, a dijelom su izvirale iz onih koje su dodjeljivane samoj Republici (prva ahdnama potječe iz vremena Murata II., dok bi privilegiji koji bi sezali unazad do Osmana I. bili neka vrsta »obostrano korisnog mita«). Niz prednosti očitovao se u području sudsko-pravnih pitanja, imovine, ostavština, slobode od obveze cijele zajednice da nadoknadi neplaćeni dug pojedinca i sl. Sama kratkoća ahdname Dubrovčanima u usporedbi s drugima upućuje na širinu autonomije.

Kursar dobro opaža osobito povoljan položaj Dubrovčana unutar »latinskoga« svijeta u Istanbulu (Đenovljani i drugi), koji je bio slobodniji od običnih nemuslimanskih podanika zbog pragmatičnog razloga važnosti te zajednice iz gospodarskog aspekta. Tomu je dodatno pogodovala okolnost da su Dubrovčani uživali status vazala, pa su na neki način postali povlaštenijima od Talijana i drugih zapadnjaka (primjerice, plaćajući samo 2% carine). Pri tome nisu zazirali od »nepodopština« poput prodavanja tuđe robe kao svoje, kako ne bi podlijegala carini od 5%. Pri tome ističe da su netočna mišljenja kako u Istanbulu, Bursi i Izmiru nije bilo dubrovačkih trgovaca.

U »dubrovačkom« poglavlju nisu se našli poklisari harača, jer ih se ne može smatrati iseljenicima (boravak u Istanbulu najviše do godinu dana). No u dubrovačkim diplomatskim aktivnostima bili su angažirani mnogi rezidenti, trgovci a katkada i liječnici kao konzuli, dragomani (tumači, prevoditelji) i poluslužbeni agenti koji su vrlo dobro poznavali jezik i prilike u metropoli. Osobito se istaknula obitelj Cingria, djelatnost koje je u knjizi detaljno istražena. Rodonačelnik Petar (rođen u Dubrovniku prije 1725., umro u Istanbulu prije 1793) bio je vrlo snalažljiv trgovac, od 1745. član bratovštine antunina, te je 1768. uspio dobiti položaj otpravnika poslova u konzulatu Republike. Kao svog zemljaka upoznao ga je i spomenuo Ruđer Bošković. Jedan od posljednjih poznatih članova obitelji, Alphonse M. Cingria (1840–1919) istaknuo se kao glavni inženjer na pothvatu izgradnje modernih dokova s obje strane Zlatnog roga, te je kao arhitekt osmislio dva projekta od iznimne važnosti za katoličko-levantinsku zajednicu, licej Saint-Benoît (i danas aktivan, jedan od najprestižnijih u Turskoj) i školu za učenike obaju spolova župe katedrale Sv. Duha.

Vrlo je pomnjivo predstavljena i diplomatska djelatnost kojom se zamalo »za svakoga« bavio iznimno spretni konzul Republike i dragoman Luca Barca (?–1709). Gotovo da nije bilo ratnoga, političkog ili kakvoga drugoga složenijeg zapleta a da Barca nije u tome imao neku ulogu, javnu, polujavnu ili tajnu (držalo ga se četverostrukim agentom). Kao trgovac ostvarivao je gotovo polovicu vrijednosti ukupnog prometa u rukama Dubrovčana.

Služba konzula i niz drugih aktivnosti nastavile su se u obitelji Chirico, u srodstvu s Barcom. Luca Chirico, Barcin nećak, zadužio je kao dragoman Republiku uspješnim zakulisnim radom prilikom mirovnih pregovora u Požarevcu 1718., što je spriječilo teritorijalno opkoljavanje Dubrovnika od strane Mletaka, otklonivši tu opasnost jednako kao i njegov ujak 1699. S jednim manjim prekidom obitelj će se istim poslom uspješno baviti do kraja Republike.

Prvo poglavlje završava osvrtom na pripadnike nižih društvenih slojeva hrvatskih korijena, počevši od zarobljenika i prisilno dovedenih mladića u doba klasičnog poretka u carstvu do radničko-obrtničkih došljaka u potrazi za poslom u 19. stoljeću. I jedni i drugi su mogli kako ostati pri dnu društva tako i ostvariti dojmljive karijere. No svima je zajedničko to da ih ne možemo smatrati Levantincima jer je najčešće dolazilo do islamizacije i turkifikacije.

Drugo poglavlje otkriva nam gotovo posve nepoznati svijet hrvatskih »modernizatora« Istanbula. Ta je tema važna i s obzirom na na kvantitativni aspekt, jer su nakon reformi u 19. stoljeću i s tim u vezi otvaranjem osmanskog tržišta i liberalizacijom režima useljavanja, upravo hrvatski doseljenici bili među najbrojnijima. Broj Levantinaca se povećao od samo nekoliko tisuća na 60 000 u četvrtima Galata i Pera, a stare elite trgovaca i dragomana uzmiču pred novima, koje se miješaju sa skupinama izvan dotadašnjega tradicionalnoga kruga. Što se tiče Hrvata, najbrojniji su doseljenici iz Dalmacije (koja sada uključuje i područje bivše Dubrovačke republike). Pod vlašću Austrije dolazi do krize, gospodarske i financijske u kombinaciji s demografskim rastom pa i političkim sučeljavanjem s austrijskom politikom koja je nastojala potisnuti kako održavanje sjećanja na slobodni Dubrovnik tako i novoprobuđena preporodna strujanja te se mnogi odlučuju na iseljavanje u smjeru Osmanskoga Carstva. To tim prije što je, kako autor primjećuje, duga povijest susjedstva i kontakata s turskim zaleđem koje nije doživljavano kao potpuno tuđi i neshvatljivi svijet djelovala stimulativno na takve pothvate. Tako je skupno prikazana sudbina »pomorskog proletarijata«, u koji Kursar ubraja rudare, fizičke radnike, vrtlare i kuhare, a detaljnije prati karijere G. Anderlitcha (Rijeka 1797., utemeljio hospicij za siromahe zvan Artigiana), Đ. Klarića (Sisak, 1838., direktor najveće tvornice duhana u Carstvu s 1500 zaposlenih 1891) i J. Pervititcha s obitelji (Moćići kraj Cavtata 1877., pofrancužen, potom levantiniziran, izradio prvi moderni plan grada Istanbula za potrebe osiguravajućih društava, do danas nenadmašni izvor za urbanu povijest), te djelatnost dvaju »etnički« hrvatskih dobrotvornih društava pod austrijskim patronatom u kojima su bili angažirani istaknutiji Hrvati i skupine bosanskih franjevaca. Valja naglasiti da je tekst iznimno bogat zanimljivim pojedinostima, a istodobno se čvrsto drži razložne razdiobe građe s osjećajem za cjelinu.

Na to se poglavlje nadovezuje i treće, kao prvi sveobuhvatni rad o toj temi i svojevrsna »case study« na temelju do sada nepoznatih izvora poput privatnog arhiva, posvećena obitelji hrvatskih korijena koja je možda ostavila najviše traga u poduzetništvu i kulturi kasnoosmanske i dijelom republikanske Turske: obitelji Zelić (Zellich, potekli iz Brela). Aktivnost Zelića bila je usredotočena na tiskarstvo (tiskara, među najuglednijima u Istanbulu, djelovala je od 1869. do ranih dana Republike, a posebno su bile zapažene litografije i razglednice).

Antonio, rodonačelnik obitelji, došao je u Istanbul 1840., prisiljen ne ekonomskim, nego političkim razlozima vjerojatno kao pristaša preporodnog pokreta. Odmah se povezao s patentiranim litografskim zavodom Henrija Cayola, pionirom te aktivnosti u Carstvu, i brzo napredovao, da bi potkraj šezdesetih godina pokrenuo vlastiti litografski atelijer i tiskaru, ubrzo u partnerstvu sa sinovima. Obiteljski pothvat odlično se prilagodio rastućem i sve zahtjevnijem tržištu u vremenu modernizacije tijekom druge polovice 19. stoljeća. Međunarodna priznanja i odličja nisu izostala. Na tragu »levantinske« snalažljivosti i marljivosti obitelj je 1888. uspjela zbog zasluga učinjenih Katoličkoj crkvi u Istanbulu i na Levantu zadobiti počasni nasljedni naslov »tiskara Svete Stolice«. Pri tome je potrebno naglasiti i okolnost koja je takvu uspjehu pogodovala i poticajno djelovala na jačanje i širenje pothvata, a to je povezanost s interesima Austro-Ugarske, čiji su podanici Zelići znali to iskoristiti. Nakon smrti Antonija Zelića 1890. u vrijeme njegova sina Grégoirea nastupilo je zlatno doba tvrtke, koje će potrajati do Prvoga svjetskog rata (1912. ostvarena je prodaja, odnosno preprodaja od nekoliko milijuna razglednica Istanbula). Za povijest svakodnevice zabavno je zapažanje o nasrtaju cenzora 1905. i 1906. zbog motiva džamija i muslimana te drugih motiva prema ukusu »orijentalizma«, što je s konzervativnoga šerijatskog stajališta doživljavano kao nedopušteno. No država ipak nije uvela zabranu, po svoj prilici stoga što su Zelići bili strani (austrougarski) podanici. Veći je problem bila politički motivirana cenzura Abdulhamida II. koja je obuhvatila cijelo društvo. No ni to nije nanijelo veću štetu. Zlatno doba tvrtke se nastavljalo pa se njena aktivnost proširila i na tiskanje dionica raznih društava. Uslijedilo je i najveće priznanje u obliku angažmana u tiskanju novčanica (lira).

S Velikim ratom i trećom generacijom obitelji nastupa posljednje razdoblje u povijesti poduzetničke kuće. Sedmorica najmlađih članova obitelji bili su mobilizirani u c. kr. vojsku u Bosni. U kritičnim danima 1919. usluge tiskare Zelić bile su potrebne kako sultanovoj vladi u Istanbulu tako i nacionalističkome vodstvu u Anadoliji. U ranim godinama republike uz brojne materijale javnih poduzeća, publikacije književnog, umjetničkog i znanstvenoga karaktera tiskani su čak i tekstovi međunarodnih ugovora i konvencija – tako reći »baš sve«. Jedinstvena kuća postupno će se dijeliti među braćom na samostalne ogranke. Napokon će tridesetih godina doći i do slabljenja i gašenja tiskarske djelatnosi s pojavom novih tvrtki i osobito s uvođenjem latinice kao novog pisma što bi za održavanje pothvata značilo goleme promjene i preorijentaciju. To će koincidirati s nestankom Levantinaca u oblasti tiskarstva, a i drugih oblika poduzetništva. U novom društvenom i političkom sustavu više nije bilo mjesta za privilegije tipa »kapitulacija« koje su, doslovce stoljećima, pogodovale njihovoj krucijalnoj ulozi u društvu i uspješnom poslovanju jamčeći im neku vrstu imuniteta i eksteritorijalnog statusa. U društvu bez sveučilišta, akademija i javnih knjižnica tiskarstvo i izdavaštvo, pa tako i djelatnost obitelji Zelić, uvelike su popunjavali tu prazninu.

Posljednje, četvrto poglavlje/epilog govori o mnogostrukim identitetima hrvatskih Levantinaca. S obzirom na spolnu pripadnost takav je razvoj bio gotovo zakonitost pri omjeru od pet prema jedan u korist muških doseljenika. Endogamnost je dosta brzo napuštena uz preorijentaciju na katolički krug (francusko-talijanski), potom i na grkokatolički u dijelu grčke i armenske zajednice, da bi se još kasnije javljali i slučajevi orijentacije na nekatoličke kršćanske zajednice (pred I. svjetski rat postotak je takvih brakova iznosio 25%). Levantinci postadoše supranacionalna zajednica katolika. Takvoj se stvarnosti prilagodila i Katolička crkva.

Kursar metodološki opravdano pozitivno odgovara na pitanje može li iz takve zajednice za potrebe analize izdvojiti Hrvate. Kriterij jezika kojim se govori u obitelji pokazuje kako se hrvatski brzo povlači, premda ne sasvim, jer je za nj ostalo nešto prostora u crkvi kao i u austrijskoj školi te u okrilju društva za pomoć migrantima Beneficenza. K tomu su se mnogi koji nisu vladali jezikom predaka i dalje smatrali Hrvatima. Koheziji je pridonosila i okolnost da se gotovo nitko nije odricao putovnice koja je vrijedila za svakog Hrvata: austrougarske, Kraljevine SHS/Jugoslavije, FNRJ/SFRJ te Republike Hrvatske. Ipak, jedan manji broj odlučio se za talijansko državljanstvo, dok su i dalje živi protuaustrijski animoziteti u nekih izdanaka dubrovačkih obitelji njih usmjerili prema državljanstvu poslodavaca, Talijana i Rusa (Cingria, Chirico).

Da zaključimo: knjiga Vjerana Kursara je čitljivo, pitko i nadasve zanimljivo štivo zasnovano na golemom znanstvenoistraživačkom radu od arhiva i biblioteka do intervjua. Dugačka povorka živopisnih likova najrazličitijih profila iskrsava iz zaborava a priča o njima obogaćuje naše poznavanje tog dijela iseljeništva, što je do jučer bila terra incognita. Među ostalim, vrijedilo bi u popularno-znanstvenom, pa i turističkom kontekstu, upriličiti i obilazak lokacija vezanih uz njih.

Hrvatska revija 1/2022, Zagreb