Ivan Lovrenović

Za koji dan ući ćemo u četrnaestu godinu otkako sarajevsku i bh. federacijsku političku scenu sluđuje pojava Željka Komšića. Četrnaest godina sluđivanja i nazadovanja u političkim odnosima - to je jedini vidljiv i mjerljiv učinak ovoga već trokratnoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Kada je Komšić 2006. godine prvi put izabran za člana Predsjedništva „iz reda hrvatskog naroda“, bio je to rezultat etnopolitičke režije u kazalištu (op)sjena velikoga mešetara i maloga političara Zlatka Lagumdžije, u kojemu je Komšiću bila dodijeljena uloga mehaničkoga lutka. Pisao sam tada (6. 10. 2006) kako će Komšić-Lagumdžijino neprepoznavanje važnosti nacionalnih pitanja u stvarnosti Bosne i Hercegovine kod Hrvata rezultirati paranoičnim manifestacijama ugroženosti i zakinutosti, produbljivanjem nepovjerenja prema državi i prema „Sarajevu“, osjećajem izdanosti, izoliranosti, ponovo probuđenim refleksom separatizma, a da od svega toga ne može biti koristi ni za koga, naročito ne za „sve građane Bosne i Hercegovine“, u koje se Komšić kune. On je tipičan predstavnik političko-mentalnog sklopa karakterističnoga za Sarajevo, neovisno o strankama, koji bi najradije da ne vidi plurimorfnu nacionalnu strukturu, taj bazični problem BiH. On ga osjeća kao nešto retrogradno i vrijedno prezira, a riješiti se može tako da ga se ne vidi. Ta „politika“ nema intelektualno-političke snage ni kapaciteta da  promišlja cjelinu vlastite zemlje. Sarajevo Komšića slavi jer je, eto, „naš“, „građanin, raja, nije papak“… Biti-kao-mi, ne razlikovati se, iako si nekakav vražiji „drugi“, to je ovdje hvaljena vrlina, dokaz i vrhunac multietničnosti. Drugost očitovana u svojemu punom kapacitetu doživljava se kao stranost, kao opasnost, ili kao stvar za podsmijeh i porugu. Klasični i osnovni mehanizam asimilacije.

Tako je bilo 2006, prije četrnaest godina. Danas je Komšić u svojemu fatalnom nerazumijevanju Bosne i Hercegovine i građanskom nacionalizmu napredovao do zagriženoga negiranja principa konstitutivnosti naroda, koji je - takav kakav je - za sada još jedina brana potpunom političkom i društvenom raspadu Bosne i Hercegovine. A da mu se sva politička praksa na kraju krajeva svodi na trivijalni i besprincipijelni ćar, pokazao je udruživanjem u nacionalističku koaliciju s Izetbegovićem i Radončićem. O tome je ovih dana izvanredan članak objavio Neven Šimić (I. Lovrenović)

Neven Šimić, Uspavanka za političkog klauna

Puno je ovih decembarskih dana proliveno tinte i žuči zbog Željka Komšića. Razlog je samo jedan: dotični lijevi protagonist omogućio je desnoj SDA da ponovo uspostavi vlast u najvažnijem kantonu. Mnoge je to nasekiralo. Naročito se snebivaju oni koji svih ovih godina uporno glasaju za njega pa se onda još upornije čude zašto im je zemlja u kojoj žive tako podijeljena. Elem, zabavno je posmatrati donedavne Komšićeve adorizatore i fanove kako se posipaju pepelom ili zgražavaju. Čitava ta bujica zgražavanja može se svesti na žalopojku da je Komšić prodao obraz. Time se valjda želi reći da je ovaj imao obraz i prije nego je javno obznanio da su kafana i SDA njegova sudbina.

Posebno komično izgledaju zgražavanja dijela lijevo-građanske scene. Svako s tri čiste razumio je još 2010. godine, neki promućurniji i znatno ranije, da je Komšić blizak lijevo-građanskoj ideji koliko i Džingis-kan konceptu ljudskih prava. Jer kakve veze s ljevicom ima neko ko koristi bošnjački nacional-populistički narativ kako bi se domogao političkih pozicija i svih benefita koje te pozicije nose? Baš nikakve. Ali, eto, mnogima se lampica upalila tek u kasnoj 2019. Neko ciničan vjerovatno će reći da nikad nije kasno.

Kada bi se analizirao politički profil Željka Komšića, ustanovila bi se ogromna intelektualna i etička praznina. Intelektualna potkapacitiranost i moralni deficiti mogu se donekle kompenzirati ako imaš dobar savjetnički tim i trezvene ljude pored sebe. No sudeći kakve poteze vuče i kakva saopćenja dolaze iz stranke mu i od njega lično, reklo bi se da je Komšić okružen ljudima sličnog intelektualnog profila i moralnog integriteta. Pa je tako ovih dana optužio njegove sarajevske kritičare da rade za HDZ, što je još jedna kretenoidna dovitljivost genijalaca iz njegovog tabora. Pijani diletantizam ili klasična nacionalistička paranoja, teško je reći. Vjerovatno oboje. Komšićeva višestruka nedoraslost za bavljenje javnim poslovima može se posmatrati u komičnom ključu, i jeste komična, ali biva manje smiješno kada se trezveno i hladne glave sagleda kakve sve društvene posljedice proizvodi komšićizam.

Komšićizam je nacionalistički virus koji cementira podjele u BiH i ubija društvenu nadu (D. Bojić). Kratak rezime Komšićevog političkog učinka izgleda otprilike ovako: teško oštetio ljevicu, uništio ideju političkog organiziranja u BiH na građanskim osnovama, upropastio odnose između Bošnjaka i Hrvata, srozao javni nastup na razinu jalijaško-mahalske dosjetke, institucionalizirao nerad i politički javašluk, svađanje sa susjedima afirmirao kao diplomatsku vrlinu – posvađao se s kim god je stigao, mijenjajući pritom stranačke dresove i političke mentore, od Zlatka Lagumdžije do Bakira Izetbegovića. Posve je korektno zaključiti da je Komšić najštetnija politička pojava u BiH od Daytona do danas. Uspijeva mu upropastiti sve ono što klasični etnonacionalisti nisu uspjeli. Teška je ironija da je sve to uspio nastupajući s lijevo-građanske pozicije, one pozicije koja bi morala biti prirodan antipod svakom nacionalizmu. I to je u osnovi ključna pobjeda etničkog nacionalizma, u ovom slučaju onog bošnjačkog (a posredno srpskog i hrvatskog) – preuzeo je lijevo-građansku poziciju i s nje odašiljao bošnjačke nacionalističke sadržaje.

Tužna priča s komičnim elementima

Priča o Komšiću je priča o današnjem Sarajevu, onom političkom, medijskom, akademskom. Tužna priča sa dosta komičnih elemenata. Priča koja, prije svega ostalog, govori o podvojenosti lijevo-građanske scene. U Sarajevu je zadnjih godina moguće istovremeno biti uredno počešljani građanski antinacionalist i sirovi etnonacionalistički šovinist, sve u jednoj osobi. Ta politička šizofrenija prvorazredna je društvena pojava i silno zanimljiva tema kojom se skoro niko ne bavi, bogomdan materijal za sociologe, politologe, socijalne psihologe, satiričare. Građanski etnonacionalizam, ta oksimoronska kovanica, sarajevska je politička realnost koja je izbacila Željka Komšića na površinu bh. političke bare. Građanski etnonacionalizam, taj divni oksimoron, omogućio je glavnom junaku političke sapunice Petak 13 da se potkraj 2018. godine po treći put uvali u Predsjedništvo BiH, uz proračunatu šovensku halabuku koja mu je prokrčila put do fotelje, šovensku halabuku maskiranu u patriotski diskurs i više interese. Retorika kakve se ne bi zastidili ni najveći majstori šovinizma na Balkanu.

Već je pisano: prošlogodišnja Bitka za Predsjedništvo između Komšića i Čovića ni u jednom trenutku nije bilo nadmetanje dva kandidata. Od samog početka bio je to sraz bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma. Bošnjački nacionalizam iskoristio je mnogoljudniju biračku bazu da bi instalirao svog čovjeka u Predsjedništvo. Iskoristio je bazu koju je dodatno animirao na provjerenim nacionalističkim receptima – patetičnim patriotskim gestama, plašenjem da je država u opasnosti, proizvođenjem straha od drugog, s do tada neviđenim elementima kroatofobije u jednoj kampanji. Da, to je još jedan silno zanimljiv paradoks, neviđen niti na jednim prethodnim izborima: kandidat za Predsjedništvo BiH iz reda Hrvata ušao je u Predsjedništvo na valu kroatofobije. Još jedna prvorazredna tema za sve zainteresirane politologe, sociologe, socijalne psihologe, novinare istraživače, satiričare. SDA je u konačnici dobila dva člana Predsjedništva, što je ovih dana jasno čak i onima sa omanjim političkim IQ-om. Svi koji su glasali za Komšića i karikaturalnu mu strančicu, posredno su glasali za SDA. I – još gore – za nove podjele u društvu, nikad izraženije od Daytona.

Komšić je na valu huškačkog radikalizma po treći put aterirao u Predsjedništvo. Skaredna činjenica koja u multietničkom Sarajevu skoro nikog nije pretjerano uzbudila. Naročito ne pojedine lijevo-građanske protagoniste koji se ovih dana licemjerno zgražavaju zbog Petka trinaestog, a i sami su tih predizbornih dana surfali na valu huškačkog radikalizma, baš onako lijevo i baš onako građanski, iskazujući silnu zabrinutost za Narod & Državu. SDA propagandistička receptura at its best. Radi se, ponovimo opet, o klasičnom nacionalističkom šablonu na Balkanu: kreiranje političke i medijske histerije plašenjem da je država u opasnosti i proizvođenjem straha od drugog. Ali kada karikaturalni probosanski mesija krene rušiti uspješnu kantonalnu vladu u Sarajevu, onda se i takvima, barem na trenutak, upali lampica. Tada stanu pred ogledalo i kao odraz ugledaju onog magarca iz crtanih filmova što mu nad glavom lebdi natpis Jackass. A možda su naprosto obrazli kao donedavni im miljenik pa nemaju osjećaj nelagode ili kritičku refleksiju spram vlastite gluposti.

Ok, likovanje je zabavno, ali ne treba pretjerivati. I mnogi dobronamjerni ali žalosno naivni pojedinci nasjeli su na tu klasičnu nacionalističku žvaku i postali dio rečene huškačke i paranoidne atmosfere. Danas je njima pa i onima s najmanjim koeficijentom političke inteligencije jasno da je Komšićeva paranoidna kampanja bila unaprijed osmišljena propagandna priprema kako bi mu se prokrčio put da još jednom zasjedne u Predsjedništvo i spašava BiH. Danas se i politički najneinteligentnijima razbistrilo da je on ništa drugo do SDA-ov džoker i produžena ruka bošnjačkog nacionalizma. Uvijek je to bio. Istinski lijevi i istinski građanski protagonisti morali bi iz ovoga izvući debelu pouku. Jer ignorancija i politička nepromišljenost kad-tad dođu na naplatu.

Paranoja kao politika

Na Komšića su kolektivno gledajući najkivniji Hrvati. No kada se glave ohlade a dioptrija izoštri, tada je vidljivo da je on, dugoročno gledajući, najveću političku štetu nanio lijevo-građanskoj ideji, te Bošnjacima kao kolektivu, izoliravši ih i posvađavši sa svima. Doduše, nanio je ogromnu štetu i Hrvatima, ali ne na način kako to interpretiraju uspaljeni megafoni političkog i medijskog hrvatstva u BiH. Jer upravo iz te perspektive, iz perspektive etnopolitičkog hrvatovanja, Ljiljan je nešto najbolje što se moglo desiti HDZ-u i općenito etnonacionalnom konceptu u BiH. Komšićeva pojava jedan je od ključnih razloga zašto je političko organiziranje Hrvata na građanskim osnovama nemoguća misija, ne dajući im ni najmanju šansu da se emancipiraju od HDZ-a i politički odrastu.

Komšićizam je ujedno i glavni razlog nepovjerenja prema svakoj građanskoj političkoj inicijativi koja dolazi iz Sarajeva. Svaki takav pokušaj iz Sarajeva, ma koliko bio iskren, doživljava se i doživljavat će se kao bošnjačko pseudograđansko rovarenje po hrvatskom ili srpskom političkom prostoru. Upravo je taj iskorak prošle godine napravila Naša stranka, kojoj se dugo zamjerala sarajevocentričnost pa i kriptonacionalizam, kandidirajući tolerantnog i dijalogu sklonog Borišu Falatara na izborima za Predsjedništvo BiH. Treba li reći da je i Falatar u očima pseudograđanske provincijske halaše vrlo brzo postao ustaša, UZP-ovac i HDZ-ovsko kukavičje jaje. Jednom istaknutom pojedincu koji dolazi iz liberalno-demokratskog miljea učitana je prikrivena etno-kolektivistička agenda.

Ali tako se dobivaju izbori na tridesetak posto teritorije BiH, plašenjem trećeentitetskim babarogama, novim genocidima i budućim UZP-ovima. Klasična nacionalistička paranoja bošnjačkih nacionalista dosljedno prepisana od njihovih hrvatskih i srpskih nacionalističkih pandana i paranoidne im subraće. Paranoja kao forma i kao sadržaj političke borbe. Ili kazano onim znamenitim Kišovim upozorenjem: „Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.“ Ovo kišovsko gubljenje individualne svijesti i utapanje u kolektivističke etničke obrasce balkanska je politička stvarnost evo skoro tri desetljeća.

Sve rečeno jasno ukazuje do koje mjere je dio ovdašnje političke kulture srozan. I kakav sve intelektualni i moralni škart njom parazitira. Željko Komšić brendirani je proizvod takve političke kulture, taman po njenoj mjeri i pameti. Pitanje koje se nameće: može li sadašnja lijevo-građanska scena iznjedriti zdravije političke snage, one koje će se odgovornije ponašati spram zemlje u kojoj djeluju. I, naravno, one političke snage koje više nikad neće dopustiti da joj perjanice postanu mizerni politički kokošari i provincijske varalice komšićevskog tipa. Tu ujedno leži i tračak optimizma. Jer ako je odgovor na postavljena pitanja potvrdan, onda kakve-takve nade za ovo društvo ipak ima.

www.digitalnademokracija.com