Ivan Lovrenović

(“Zašto napuštamo P.E.N. centar BiH”, 19. svibnja 2020.).

Način na koji je artikulirano Protestno pismo protiv najavljene mise za Bleiburg, koje su potpisali neki članovi PEN-a BiH i koje je objavljeno na mrežnoj stranici ove organizacije, bilo je povodom za istupanje iz članstva Ivice Đikića, Željka Ivankovića, Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića, a njihovi razlozi pojašnjeni su u spomenutom tekstu. Važno je pri tome napomenuti da su trojica od njih (Ivanković, Jergović, Lovrenović) bili među osnivačima ovoga centra P.E.N.-a u opsjednutom Sarajevu 31. listopada 1992. godine.

Iskreno, pročitavši imena “disidenata” u istoj rečenici s riječju Bleiburg, pomislio sam da se radi o još jednom tekstu koji se navezuje na sarajevsku misu, kakvih je ovih dana u javnom prostoru bilo u izobilju. No, spustivši se u prozoru preglednika, pronašao sam nekoliko bitnih mjesta, koja vrijedi podvući, pa sam si uzeo slobodu to i učiniti.

“Ne mogu pristati na to da se pod okriljem P.E.N. centra jednoj vrlo kompleksnoj i delikatnoj temi, kao što je tema koju znamo pod skupnim imenom ‘Bleiburg’, pristupa  jednodimenzionalno, kategorično i parolaški ostrašćeno“, govori Đikić. Ivanković pak kaže da su autori “učinili izjavu nedovoljno diferenciranom i nijansiranom, ponegdje čak grubom i nezgrapnom”. Jergović, pak, smatra da ne postoje “svjetonazorske,  kulturne ni identitetske veze između P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini u čijem je osnivanju 31. listopada 1992. sudjelovao i P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini koji danas postoji”.

Najdublje je u srž ušao Lovrenović koji kaže: “Ne mislim da je povijest moguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti da pisac ima zadaću ‘zastupanja’ neke od tih strana… Po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. U svim njezinim ‘stranama’.”

Upravo je u ovom, relativno kratkom, tekstu četvorice uglednih pisaca sadržan “recept” kako bi trebalo pristupati ovakvim osjetljivim povijesnim temama – i to ne samo ako si pisac.

Povijest kao takva dogodila se. Ideološko razvrstavanje na njenu bolju i lošiju stranu, sklisko je tlo. Potreban je protok vremena i vremena da bi se mogao dati “povijesni sud” koji bi poštivao naputke gore ispisane. Do tada, treba sagledati satiruće učinke povijesti na konkretne ljudske živote i sudbine; pokušati razumjeti kako i zašto je povijest narušila mikro-kozmos jedne simpatične obitelji u filmu “Otac na službenom putu”, što je to do groteske dovelo ponašanje Ilije Čvorovića u “Balkanskom špijunu” te kako je moguće da “mladunac” pred ustaški streljački vod dovodi svog najboljeg prijatelja u “Akciji stadion”? Kako se mogao dogoditi Jasenovac ili Auschwitz? Na stravu i užas “antifašista”, treba pokušati višedimenzionalno i nijansirano, bez parola, sagledati Bleiburg i poratne pokolje, gdje je život izgubio i 17-godišnji dječak, prisilno mobiliziran tek koji tjedan ranije (“Životinjska farma”, Josip Mlakić, Ajfelov most, 19. svibnja 2020.), rame uz rame s nekim tko ga je na taj put natjerao. Svakako, obojica bez suda i prava na bilo kakvu obranu (ništa sporno, reći će “antifašisti”. Posao je šlampavo obavljen).

Pitat će netko, zbog čega bi sve to gore navedeno trebalo sagledavati?

Moram priznati, s osjećajem nelagode, da je moj dio svjetonazora radnog naziva “odnos prema ratnom neprijatelju”, godinama bio građen uglavnom na domaćim ratnim filmovima. A u njima (osim u rijetkim izuzecima poput “Kad čuješ zvona” ili “U gori raste zelen bor”), čak i kada je bila riječ o kvalitetnim ostvarenjima, neprijatelji su uglavnom bili tretirani kao gamad koju se mora istrebljivati. Bez puno pitanja i filozofiranja, padali su pod Batinim rafalima, bivali raznošeni granatama ili bombama bacanim iz nevinih dječjih ruku, pojavljivali se kao male crne točke na obzoru, koje izgledaju poput nadolazeće nakupine crnih mrava, koje pak treba pomesti metlom. Jednodimenzionalno, parolaški ostrašćeno, nedovoljno nijansirano, satiruće kako za onog ispred tako i za onog iza puške…

Zaista, bi li Srebrenica, Ahmići, Sušanj ili Ovčara drugačije izgledali da smo bili drugačije odgajani? Da smo pored svakog ubijenog vidjeli uplakanu majku, ženu, djecu i ožiljak na duši onoga koji je povukao okidač? Na ovo pitanje nemoguće je odgovoriti, ali je moguće o njemu promisliti pa onda i svakoj žrtvi, satranoj poviješću, odati počast. Pustiti je da u miru počiva.

Ajfelov most (www.jergovic.com), 24. 5. 2020.