Ivan Lovrenović

Grad koji nestaje

Slušam ljude, stvari,
Slušam ljude, utvare:
„Ovo je grad koji nestaje, grad koji lagano guta ljude.
Nema u njemu života,
mrtvi su drvoredi njegovih parkova.
Rijeke su njegove tamne, na razrovanim ulicama
osjeća se samo na trulež
U njegovim višespratnicama stanuje
samo mrtvačka hladnoća ljudi koji ne govore
ni među sobom ni sa sobom.
Nikad se ovdje život nije nastanio.
Jedino je prošlost ovoga mjesta živa.
Njegove ulice sve odreda putevi su koji nikud ne vode.
Ni sa čim se ovaj grad ne graniči, sa svih je strana zatvoren.
Možda je ovo samo jedan od podzemnih gradova,
koji je iskrsnuo iznad zemlje.
Ispod zemlje svakako je njegovo biæe,
ni sa čim živim on nije uporediv.
Njegovi ljudi blijede su utvare, ljudi bez osobina,
djeca su ovdje nalik odbačenim plastičnim igračkama.
Ovog grada nema na geografskim mapama,
nije ni na jednom kopnu, niti na jednoj obali.
Mrtvi su stanovnici grada koji nema svoje sadašnjosti.
Njegovi hroničari su odbjegli uživa mjesta
– sad niko ne ispisuje njegovu svakidašnjicu.
Nepoznat je ljudima, nepoznat naukama,
nigdje nema podataka o njegovoj veličini,
strukturi stanovništva, reljefu i klimi.
Pred kakvim je vojskama nestao ovaj grad
koji nema svoje junake, svoje osnivače,
gradske lude i dane praznovanja?
Ko je preuzeo ovaj grad kad mu je bilo najteže?
Utvare hodaju po njegovim trgovima –
to je ludačka igra strašnih maski.
Ovo je grad koji nema svoje godišnje doba,
njegovi ljudi su zaustavljeni
u ko zna kad napravljenim grimasama,
zastali u odavno napravljenim koracima.
Ne mijenjaju se datumi na njihovim kalendarima
njihovi časovnici uvijek pokazuju isto vrijeme.
Svud naokolo samo figure na ogromnoj šahovskoj tabli,
tijela obučena u duše mrtvih ljudi.
Nema ovdje života, ovo je grad koji lagano guta ljude,
grad koji nestaje.”
Posvuda samo sjenke, sjenke...

Posljednji sonet Lauri                               

Ne smijem se više zakljinjati
u budućnost. Evo sad, nakon svega,
tvoja patnja - meni je naslada,
utoliko prije što znam

da dugo već čekaš moj pogled,
odviše smjeran. Ti si, ionako,
navikla na sliku bitisanja
u jednom vječnom krugu.

Nijesam zakasnio da uvidim:
zbilja sam dostojan sna,
što ga sebi stvorih, pjevajući

o tvojoj ljepoti. Konačno, sa tobom je 
umrla i posljednja misao - 
a ja sam odvojio svjetove!

Vrtoglavica Serena Kjerkegora                               

I

Od roda sam onih koji imahu hrabrosti 
da se pomire sa sopstvenim neznanjem. 
Čovjek sam sa vrlinom i sa odveć 
uočljivim manama, jedan nedovršeni kosmos. 
Ja, Victor Eremita, usuđujem se da na čas 
budem pozvan kada se razmatra o vještinama. 
Propovijedam. Tvrdim da ne otkrivam ništa novo, 
pa opet, gledaju me sa nevjericom. 
Govorim da su epohe okončane, 
da su sva imenovanja odavno iskorišćena, 
Uzalud, prebacuju mi izvornost. 
U svom odista ništavnom mišljenju, ja tek 
preslikavam oblike, bavim se
tobožnjim razumijevanjem. Mogu samo 
da čekam na pokret koji će presuditi.

IV

Život ispred mene ravna se sa patnjom. 
Zapravo, životi svih nas odjeci su
određenih patnji. Ukoliko smo nesvjesni, 
lakše ih preživljavamo, ne dotaknemo tugu 
čak ni u prolazu, što bi moglo biti divljenja vrijedno. 
Na ovoj zemlji, mogu biti jedino osposobljen 
za drhtanje. Bačen sam u život, koji provodim nesabrano. 
Sebe ne umijem definisati, druge - ne želim, 
ne bi to bilo pristojno. Razapet sam
između mogućih krajeva. No, ni sam ne znam 
na koji način se još uvijek snabdijevam danima. 
Bivstvovanje, dakle, ne mogu odrediti. Štaviše, drugima ne mogu 
garantovati da se ono događa sada i ovdje. 
Boravak u svijetu je nalik na svako drugo izbjeglištvo, 
i uvijek sa sobom nosi tešku samoću. Vidim to, 
kada otpočnem da sebi pripisujem zapretane pojmove, 
i kada se uporno upuštam u postavljanje brojnih pitanja. 
Kao što to, uostalom, rade i svi dobri početnici.

V

Hladan je ovaj život, kao pločnici Kopenhagena. 
Posvuda se odgaja usamljenost, izgleda ključna odlika 
postojanja. Slaba mi je utjeha što sam se, 
za svo protraćeno vrijeme, pod maskom drugih imena, 
pitao kakva li je to istina otkrivena one zlokobne (ili srećne) noći, 
kada je Sokrat ispio otrov iz pehara. Od te noći starogrčke, 
valjda, više se ne sumnja u slobodu izbora. Evo, 
i ovi moji zapisi bivaju drugačiji usljed prisjećanja 
na taj događaj. Nikad, nadam se, moje govorenje 
ne može biti ad se ipsum. Sve moje rečenice su testamenti. 
Govorim vam to kao rođeni Helen, osoba otuđena 
od današnjice. U trenutku kada vam dostavim svoje poruke 
iz testamenta, slobodno prosudite - sa kolikom sam se 
umješnošću prerušavao i popisivao pojave. Ako sam se ponavljao, 
doista sam to sa uspjehom činio, budući da sam u ponavljanju 
vidio i jedinu svrhu mog stvaranja. Ako sam citirao, 
obišao sam sve potrebne svjetove. Odvažio sam se 
na življenje - to je moj najveći grijeh.

VI

Znam za zvuk kočija u ljetnje predvečerje. 
I smisao njihovog kretanja znam. Čovjekov 
usud i grijeh, takođe poznajem. To je već 
ono što mi je ostavljeno, što mom rodu uskraćuje 
privilegiju početka i novog puta. Nekim hartijama 
- možda nepravedno - dodjeljujem značaj. 
Mislim na nenapisane pjesme, na ono što je neostvareno. 
Iz atmosfere, dakle, skupljam tužne lirske pabirke: 
ja sam pjesnik koji ne piše stihove! 
Još znam i za smirenost Sokratovu, 
pa i to da je nikada neću ispoljiti. 
Suviše su mali naši jezici da bismo sebe ispunili, 
a ipak neki od nas se usude da svijetu pripišu 
svoje tričave stvari. I sam vodim dnevnike o marginalijama,
paradoks me priprema za život. 
Premalo ili odviše - nijesam pozvan da ocijenim. 
Uglavnom, pisao sam o zemlji, o ženi - 
smatrajte to mojom jedinom zaostavštinom.

P.S. Krajnje je vrijeme da se postaramo da razumijemo grčki, i to da ga razumijemo onako kako bi ga razumjeli sami Grci kad bi imali hrišćanske pretpostavke.