Ivan Lovrenović

            Ivan - kao Ivan-planina. Kao jedna kišna planina u Bosni za moju neutaživu tugu iz tvoje pjesme Da smo u dvanaestom stoljeću. Kao živi oganj koji se u bosanskim tminama i planinama stoljećima pali i gasi, gasi i pali. Ivan kao inicijal iz Hvalova zbornika, iz Hrvojeva misala. Tragičan pisac i tragičan lik iz rastrgana, razdrta i raspeta romana Nestali u stoljeću. Iz Andrićeve ruke prihvatio zapaljenu luč i potrčao kroz vjetrovitu i vukovitu bosansku noć. Bit će mu svakakva, samo ne će laka. Povjesničar i sociolog kulture, antropolog, publicist, esejist, romanopisac, Ivan je Lovrenović prije svega, i u svemu, pjesnik. Pjesnik neomeđene ikavske zemlje i neozakonjena ikavskog jezika. Koji kaže: Crnom rikom spustim se u se do najdubljega sebe.

            Najdubljega sebe, kad je bio Ivan Gorjanin i jahao nekom bezvodnom i bezimenom ikavskom planinom, ikavskom pjesmom, koju u devetnaestom stoljeću, u Varcaru, zapisa Mihovil Pavlinović:

                        Gorom jaše Gorjanin Ivane

Gorom jaše, goru kunijaše:
Crna goro, ne zelenila se,
Jer u tebi kapi vode nema!“
Bila vila viče sa planina:
„Ne kun' gore, Gorjanin Ivane,
Već s' okreni s desna na lievo,
Pa ćeš naći dvi jele zelene,
Medju njima Drina voda hladna.
Kod nje sidi vila brodarkinja,
Ne uzimlje mnogo brodarine.
Od junaka ruku iz ramena,
A od konja sva čet'ri kopita.“

            Brodio i plaćao brodarinu. Tisuću devetsto devedeset druge, usred bujice ognja i krvi, zapisao:

            „Danima već ništa drugo ne radiš, već unutrašnjim slikama prelijećeš pejzaž stare ikavske zemlje, od Hrvojeva grada do varcarske Ćelije i natrag, znajući da ju za života vjerojatno vidjet nećeš. Doslovnu djedovinu. Jedan did iz Varcara, drugi iz Jajca. I njihovi didovi, i didovi njihovih didova, i tako unatrag, tko zna do kojega i kakvog početka. U staroj kući, u Varošu, ljubomorno se čuvala požutjela i napola istruhla stranica bečke večernje novine iz devetsto osme, devete, koje li?, s reportažom o Josipu Lovrinoviću (pradidu), zadnjemu zvaničnom ključaru jajačkih kapija.

            Veličinu, ljepotu, važnost Jajca znali smo uvijek, ili barem osjećali, mi, baštinici ikavske povijesti, usprkos njezinoj zabranjenosti. Sada ikavski narod gine zajedno sa svojim gradom.“

            Bila je rana jesen, listopad 1975., legendarni Sajam knjiga u Beogradu. U topolama šušti zapadni vjetar, ikavski uspljuskuje Sava. Tebe snube sarajevski izdavači i prosvjetne vlasti: traže tvoje srbijanske čitanke. Da malo pobosnjene i pohercegovljene dopru do napogled tvoje kuće: u Goricu, u Soviće, u Drinovce. Sastanak ugovorili na Prosvjetinu štandu. Ti došao sat ranije: gledati djevojke, listati knjige.

            Nije ti, i nikad ti ne će biti jasno kako knjige nalaze put u prave ruke i kako ruke nalaze prave knjige. U tvojima se odmah našla Obašašća i basanja tebi  nepoznata i prvi put viđena imena, Ivana Lovrenovića. Dvije naslovne riječi, obašašća i basanja, spojile se u jednu: obasjanja. Obasjala te. Mudrim i nadahnutim slikama, andrićevski srezanim rečenicama. Uzela te za ruku i povela mjestima i predjelima koja je jednom, ili puno puta, pohodila tvoja duša. Bila je to drevna bosanska ikavska zemlja. Tvoja zemlja. Koja je još jednom dobila svoga pisca. Svoga pjesnika.

            Izdavačke i prosvjetarske bih veličine zatekoše te s već pročitanim Obašašćima i basanjima. A kad ti širokoruko ponudiše cijele edicije i vozača koji će ih odvesti i unijeti u kuću na Dedinje, ti si im rekao da hoćeš samo ovu što ti je u rukama. Zašto samo nju, zašto baš nju? Pisac joj je, rekoše, mladi profesor iz Mrkonjića. Čini ti se da si čuo i riječ „mali“. „Ovo vam je novi Ivo Andrić!“ - izjavio si patetično i poučno, s knjižicom podignutom iznad njihovih glava. O prelasku čitanaka preko Drine nisi htio čuti.

            Svojih beogradskih ljeta i desetljeća, tugu za svojim ikavskim jugozapadom liječio si mirisima ljekovitih ikavskih trava što ih je donosio prekosavski predvečernji vjetar. Jedan takav, u rujnu 1965., donio ti je pjesmu Odlomite ružu zemlje:   

                       Odlomite ružu zemlje.
                        Nalijte čašu kadulje.

                        Krišku neba na krišku hljeba.
                        Pčelu na vrh jezika.

                        U ikavskoj crnoj zemlji
                        mirišu kosti djevojačke.

                        Ikavska lirika: krši mladić djevojku.
                        Krhku višnju krši, zoblje joj oči.

                        Ikavska epika: lasice brste trepavice.
                        Zvone lanci na djevojačkim tankim rukama.

                        Odlomite ružu zemlje.
                        Nalijte čašu djevojke.

            Naslijedivši od pradida ključe jajačkih kapija, Ivan je na velika vrata ulazio u književnost. Sretaste se rijetko i plodonosno: u Beogradu i Sarajevu, po časopisima. Najčešće u oblacima. U rujnu 1989., u Radimlji kod Stoca, Ivan o tvojoj poeziji, živima i mrtvima, govorio među stećcima.

            Bilo puno godina, puno planina. Na svakoj planini, na svakoj godini, zavijao vuk. Počeli se buditi i ustajati vukodlaci. Pred nalet velikoga čopora, velikoga klanja, nastao tvoj zapis U noći, u oblacima:

            „Noćas, u tko zna koje doba, zovnuo Ivana (Lovrenovića): zatekao ga nad rukopisom. Bio daleko: na dnu noći, na dnu mora, na dnu boce crnoga vina.

            Niste razgovarali, samo razmijenili nekoliko usklika. Kao dvije ptice selice, kad se sretnu nad morem, u noći, u oblacima.“

            Crtajući kartu ikavske zemlje, „lirski upisujući čvrste tačke ikavske geografije (Nin, Klis, Livno, Jezero, Kraljeva Sutjeska, Travnik, Varcar, Prusac, Rama...)“, Ivan ne upisa tvoju Imotu, koja četvrt stoljeća bi dijelom Bosne Srebrene, Bosne sumorne, olovne. Ne uzmože jer je ikavska zemlja velika, granice joj prelaze granice Bosne i Hercegovine i Hrvatske i sežu do Beograda, Budima, Požuna, Beča. Jedan je dlan ima i na susjednom Apeninskom poluotoku, u Molizu: u ovo proljetno doba godine ikavica se tamo može čuti među slavićima, kosovcima i lastavicama. Pa se vas dvojica, kao dva gavrana, sastadoste na krvavim kliškim zidinama.

            Ivanu je Bosna čardak, Klis mu najviša veranda nad morem... Klisom Bosna svemir gleda. Ti si u brončanu medalju ukovao lik najžalosnije Klišanke-Imoćanke, najslavnije ikavke, plemenite Hasanaginice:

            „Za života dvaput proputovala isti put: između Klisa i Zagvozda. Poslije smrti, u pjesmi, proputovala cijeli svijet.

            Rodila se i zadjevojčila na Klisu, gdje su njezini preci, bezi Pintorovići, od starine bili zapovjednici, dizdari. S kliške visine gledala morsku pučinu, po njoj otoke, bijeli grad Split, zeleno solinsko polje. U koje se zalijetali kliški Turci, na modroj rijeci Jadru pojili konje. Ispod tvrđave, kroz uska Kliška vrata, tekla svila i zlato. Prekomorski trgovci mladoj begovici, slobodnoj i radoznaloj djevojčici, dizdarovoj kćeri, poklanjali narukvice, ogrlice, ogledala.

            Čim pogibe premilostivi otac, ni nedjelju dana nakon dženaze, udadoše je braća. Dadoše je za junaka Hasan-agu, krajiškoga vuka, koji je kao ovcu (a bila još šilježe, janje)  odnese u svoj gvozdeni Zagvozd, među vukove i čaglje (polovica se Hasan-aginih zagvoških kmetova zvala Čagljima), pod surovu i strašnu Bijakovu, koja je svezala s nebom. Kula, dvori, bunari - sve je bilo nad jamama. Sam Zagvozd - jedna jedina široka i duboka jama. Rađajući dijete za djetetom, u zagvoške jame proli ljepotu i krv.

            Još djevojčicom vidio je u roditeljskim dvorima imotski kadija, zanio se njezinom budućom ljepotom i tobož u šali zaprosio u dizdara, svog ratnog druga. A kad ga beg kroz šalu odbi, u Imotski odjaha s ranom  u srcu: većom od srca. Sedam se puta ženio i sedam nevjesta vratio u rod. A kad ču za Hasan-aginu poruku ljubi:

                        „Ne čekaj me u dvoru bilomu,
                        ni u dvoru, ni u rodu momu“,

istoga dana pade u Pintorovića dvore. Bi ispprošena prije negoli dobi knjigu oprošćenja.

            Nad mrtvom Hasanaginicom samo se u oči pogledala dva muža: bez mržnje i bez riječi. Kadija joj tijelo dade prenijeti u Imotski i pokopati pod najljepši bor. Čuše samo da reče: „Ne bi ti se suđeno napiti Ljube vode hladne.“

            Ivanov i tvoj Zagreb ili ti u Ivanovu Zagrebu. Ivan se u Zagrebu rodio, maturirao i diplomirao. „Potom Bosna! Bosna kao povratak u uterus. Svi su išli iz Bosne, ti si se vraćao. Možda baš zato što je već bilo ovjereno jedno iskustvo bezuspješnog odvajanja od nje. To uporno vraćanje Bosni i držanje za Bosnu, s tvoje strane, sa strane takvih kao što si ti - bilo je sumnjivo, opasno!“

            Ne zaustavljaj ga, pusti neka teče Ivanov zagrebački solilokvij koji ti lomi srce:

            „Tek - evo stojiš pred brojem 23! ... S nejasnim osjećajem prijestupa, kršenja neke nekazane zabrane, ulaziš u haustor, udišeš vonj te kućne ustajalosti, čitaš imena stanara na poštanskim kutijama. Fantastično: tu je još ono jedno ime od prije pola stoljeća! ...ljević. Dobijaš užasno jaku želju. Kako bi bilo otići ljudima, pozvoniti, 'dobar dan, ja sam taj i taj, prije pola stoljeća rodio sam se ovdje'...

            Što znači taj veliki (može li se reći: dugački?) krug što se s tobom i oko tebe u ovom času, na ovom stubištu sklapa? Iz ove kuće, niz ovo stubište otišao je otac, misleći da se odaziva domovini, i nije se vratio nikada. Zatukli su ga, s tisućama drugih, oni što su također nastupali u ime domovine, slijedeće po redu, te slavne 1945.“

             Ti si u Zagreb došao nakon svega što ti se moglo dogoditi osim smrti. Ti si u Zagreb došao umrijeti. U istom mjestu, na istom mjestu, Ivanov početak i tvoj kraj. Ivan ga opisuje, kaže:

            „Ulica je opet promijenila ime. U ono vrijeme zvala se lijepo: Ljubljanska, kasnije ni sam ne znaš kako, a sada blista nova ploča: Ulica Republike Austrije. I mali trg s cvjetnim rondoom ispred nekadašnje Rudolfove vojarne ima novo ime: Trg Vladka Mačeka. Na starim pločicama s kućnim brojevima još se može pročitati naziv: Petra Drapšina trg. (Doista, zna li još itko, osim nas koji smo morali znati, tko je bio taj gospodin?)“

           Zna se: taj gospodin bio je krvolok.

            Iz godine u godinu, iz dana u dan, i poviše puta svaki dan, prolaziš Austrijskom: ispred Rudolfovih vojarna, ispod platana i kestena. Nijednom ne prođeš a da se na zagledaš u trokatnicu na uglu Austrijske ulice i Mačekova trga, u broj 23, i da u magnovenju ne proživiš Ivanov život, život njegova oca Josipa i živote svih njegovih dida i pradida u Varcaru i Jajcu. Koji nestadoše u stoljeću i u stoljećima. Kao što ćemo svi nestati. Ostat će Zagreb, žuđen i ravnodušan, koji nas među tisućama na svojim ulicama nije ni primijetio.