Petar Gudelj, SMILUJ SE, UBIJ

IZMEĐU PODUNAVLJA I ŠUMADIJE

Ti imaš svoj hrast i svoju kuću. Na drugom svijetu, na 
drugom planetu, na jugoistočnoj strani Avale. S pogledom 
na Podunavlje i na Šumadiju.

Kuću što si je ti gradio, hrast što si ga ti posijao i posadio. 
Bio u žiru, žir u tvojoj šaci, a sad se granjem i lišćem nadnio 
nad tvoju avalsku kuću.

Ne traži ga po bregima, na zapadu i sjeveru, između 
Samoborskog gorja, Ivančice i Medvednice, tvoj hrast je 
na istoku, pod Avalom, između Podunavlja i Šumadije.

Pun srebra i klorofila, lišća, žira i tvojih pjesama iz 
sedamdesetih-osamdesetih što ostadoše u srpskoj zemlji, 
nenapisane. Majskih i junskih gnijezda, januarskih i 
februarskih zvijezda.

Tanke tvoje kosti pod hrastom, u tijelu, nad lubanjom, 
u hrastu, visoko, obješen grom. Perunova, Zeusova strijela, 
Perunov, Zeusov mač. U svakom hrastu jednom godišnje 
predani bog. Stresu se i pozlate tvoje kosti.

Između Podunavlja i Šumadije.

 

TVOJE RUKE

Desna te više ne sluša. Odbija te hraniti. Ne prinosi ti k 
ustima žlicu ni čašu. Prolijevaju ti se po stolu juha i voda. 
Tinta po papiru. Ne piše, pa si onepismenio. Nepismen 
si se i rodio. Nepismenom ti ostala lijeva.

Lijeva i desna. Bilo je vrijeme kad su se slagale i drugovale, 
obje bile tvoje. Sklapale se u pregršt, pojile te vodom, 
k licu prinosile žito. Svijale se oko stabala i djevojačkih 
tijela, grlile. Bile sestre.

Dok se desna nije odmetnula od lijeve. Uvijek bila na
svoju ruku. Ojačala, opismenila. Svršavala škole, pisala 
knjige, gradila kuće. Pomuškarčila se, postala rukac a ne 
ruka. Razmetni sin.

Uzela vlast. Prisvojila pravo krstiti se, rukovati, potpisivati 
u tvoje ime. Oholila se, ubijala, krivotvorila, krala. Slavili 
je i hvalili, zvali desnicom, odlikovali. Pismena, samohvalisava,
sama sebi pisala pjesme. Takve su u srednjem vijeku 
i na srednjem istoku sjekli.

Oboljela, onemoćala, pustila se na milost lijevoj. Nepismena, 
neuka, nezlopamtljiva, dobrostiva, lijeva pomaže koliko 
može. Ležat će obje s tobom u zemlji, dugo, s lijeve i s desne 
strane. Tvoje ruke.

 

SMILUJ SE, UBIJ

Bože, znam da ćeš me ubiti.

Ne čekaj da onemoćam i onečovječim.
Nemoj me poniziti.

Pošalji svoj grom.

Ubij me dok sam još na nogama.
Ubij me što prije.

Da moja smrt ne bude tvoja osveta, 
nego tvoja milost.

Smiluj se, ubij.


(Petar Gudelj, Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime, Zagreb 2021)