Peter Sloterdijk: MAJSTORI ZANATA I DVIJE NARAVI UMJETNIČKOG DJELA
(Iz knjige Svoj život promijeniti moraš, Sandorf & Mizantrop, Zagreb 2015, s njemačkoga preveo Kiril Miladinov)
Drugi put čitam čudovišno rasvjetljujuću knjigu Svoj život promijeniti moraš Petera Sloterdijka. Zaustavljam se na segmentu Majstori zanata i dvije naravi umjetničkog djela i začudim se: kako sam u prvom čitanju mogao tako olako prijeći preko njega. Pogađa me po sred srijede moje fasciniranosti svijetom i magijom zanata (rukodjela), koja me jednakom snagom prati otkad znam za se. U ubogom varcarskom djetinjstvu tri su zanata bili prvobitnim medijem te začaranosti: kovačnica, mutafdžijska ćerhana i drvotokarska radnja staroga majstora Ruse, čudaka. Tome se dodavao mlin na vodi kao čudesno sastavljen stroj. Ostavio sam kojegdje u svojim knjigama o tim začaranostima zapise (Obašašća i basanja, Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008, Homo faber iz Varcara, Ulazeći u Varcar itd.), u kojima sam pokušavao ući u „tajnu“ sraslosti tehnike i umjetnosti, ergonomije i estetike; o najvišoj od svih mudrosti – mudrosti ruke, i o tome kako se estetsko i ergonomsko u čovjekovu životu dodiruju i nerazdvojivo miješaju jedno s drugim, od prve kamene alatke do danas. (I. Lovrenović)
Peter Sloterdijk
MAJSTORI ZANATA I DVIJE NARAVI UMJETNIČKOG DJELA
Drugi tip na pragmatičkom polju utjelovljuje obrtnik ili, da kažemo filozofski: umješnik neke profesionalno-svakodnevne techné. Na umješništvima tog tipa nakon njihova se rutiniziranja i trivijaliziranja (na grčkome tlu čak nakon njihova ,,banaustificiranja“) više ne vidi da je svako pojedino od njih proizašlo iz neke polagane kumulativne pobune protiv nespretnosti, tihog ustanka protiv izgubljenosti, neopremljenosti i nedomišljatosti, za koje su Grci skovali duboku riječ amehanija - lišenost mechané, nepostojanje vještine i trika, poluge i pomagala. Utoliko svaki obrt predstavlja kolektivan i anoniman pandan jednom od dvanaest Heraklovih djela, tim pantehničkim junaštvima čiji je smisao nedvosmisleno bio da dokažu kako je u čovjekovoj prirodi - u danom slučaju u prirodi poluboga - da izlazi na kraj s naizgled nerješivim zadaćama. Zato neka onaj koga ne zanimaju obrtnici šuti i o junacima. Pod gledištem umješnosti da se nešto učini junaci, obrtnici, te napokon i političari mnogo su bliži jedni drugima negoli su najčešće bili u stanju shvatiti aristokratski obojani nauci o djelovanju staroeuropskog tipa - čak je i Hannah Arendt u svojoj inače u svakom pogledu zadivljujućoj knjizi The Human Condition, na njemačkom: Vita activa, 1957./1958., daleko previše uvažavala naslijeđene pogreške kada je spravljanje, a pogotovo puki rad, u odnosu na djelovanje, što znači čovjekovo političko ponašanje, prilično grubo stavila s velikim odmakom u drugi i treći red.
Na toj pozadini može se reći da nije samo velik akademski, nego i duhovnopovijesni čin bio kada je nedavno Richard Sennett obrte (crafts) pokušao osloboditi iz obezvrijeđenog položaja koji imaju u filozofskoj teoriji te tim zanemarenim temeljnim činjenicama vratiti prikladan rang među fenomenima koje obuhvaća vita activa.[1] Obrt kao princip temelji se na koincidenciji proizvođenja i vježbanja - važnost Sennettova čina na području teorije aktivnosti u tome je što je to napokon opet shvatio. Tko brani obrte eo ipso uzima u zaštitu repetitivno učenje zajedno s njegovom sporošću i neoriginalnošću. Takva gesta pretpostavlja da se vraća čast u moderni ocrnjenom ponavljanju. Tko to pokušava mora pokazati spojivost između repetitivno-mehaničkoga i osobno-spontanoga - što je poduhvat koji izravno navodi na pohvalu individualno utjelovljenih pamćenja, dakle na ono što se s Nietzscheom može nazvati „interiorizacijom“, a s Ravaissonom sistemom stečenih sposobnosti.
Da majstori ne padaju s neba zna svatko tko se sjeća kurikuluma starijih obrtničkih zanimanja. Po njemu naučnik se prvo mora barem sedam godina inicirati u vještine svojega zanata da bi smio prezentirati rad kojim postaje pomoćnik. Nakon toga se pomoćnik daljnjih pet do deset godina usavršava u svojem umijeću i tek nakon razdoblja od dvanaest do osamnaest godina naukovanja i vježbe smije pomisliti na to da napravi majstorski rad. Da bi postao valjan obrtnik ili solidan glazbenik po starom je okvirnom pravilu neophodno najmanje deset tisuća sati „prakse" vježbanja;[2] uzmu li se u obzir viši stupnjevi majstorskog umijeća, taj se broj mirne duše može udvostručiti, čak utrostručiti. Ono što se zvalo genijem donedavno nije bilo ništa drugo nego uputa na slučajeve spektakularnog kraćenja prosječnog trajanja razdoblja vježbe - sjetimo se glazbenih čuda od djeteta, bez kojih teško da bi se mogla zamisliti povijest glazbe posljednjih tristo godina. Na kraju je pošast estetike genija spopala čitave populacije umjetnika, koji su sve prije nego čuda od djeteta, a ipak žele skratiti put sve do potpunog izostavljanja vježbe.
Fenomen zanatskog majstorstva ima paradigmatske značenje za razumijevanje kako antičke tako i novovjekovne vita activa, jer s njime artističke mirabile počinje postajati svakodnevnim. Bilo da se radi o brodogradnji - disciplini koju je Platon rado uključivao u svoja razmatranja o biti techné - ili kirurgiji ili lončarstvu ili zlatarstvu (to se posljednje osobito sviđa Sennettu kao kritičaru modernog fragmentiranja i demoraliziranja rada kao pukog joba[3]) - u svakom su slučaju obrtnici koji se time bave proizvođači artefakata koji više ili manje upadljivo nadilaze krug prirodnih stvari. Ta „majstorstva" zbog svojega tipiziranog, serijskog i svakodnevnog karaktera najčešće više nisu predmet divljenja, a da zbog toga njihova proizvodnja ne prestaje iziskivati i te koliko vježbe, iskustva, brižnosti i budnosti. Ta djelatnost na polju anonimizirane i degradirane artificijelnosti pruža idealne pretpostavke za nastanak tipa proizvodnje koji je smješten točno na granici između fabrikacije i meditacije. On stimulira rad koji vježba, kod kojega akter u istoj mjeri reproducira i proširuje svoju vlastitu kompetenciju da obavlja baš tu djelatnost kao što se i udubljuje u proizvođenje predmeta ili izazivanje učinka.[4]
Time postaje shvatljivo zašto iz svakog savjesno izvedenog zanatskog rada može nastati spiritualni višak vrijednosti. Kada se u europskim gradovima kasnoga srednjeg vijeka razvio masovni pokret laičke religioznosti, koji će vrhunac imati u devotio moderna 14. stoljeća i u reformaciji ranog 16. stoljeća, to jedva da je imalo ikakve veze s navodnom bliskošću između kapitalizma i protestantizma, koju je Max Weber prenaglasio u svojoj poznatoj studiji, a mnogo više s jakim analogijama između samostanskih egzercicija i vježbanja u radionicama: iz vježbanja obrta - pariški Livre des métiers godine 1268. već je brojao više od sto cehovski ustrojenih artizanskih „zanimanja“[5] - morao je proizaći tip osobnosti koji je postajao sve svjesnijim svoje potencijalne spiritualne ravnopravnosti s profesionalnim klerom. Kao što je za većinu redovnika odavno važilo ora et labora, tako se svjetovnoj braći artizanskog života prijeko nametalo vremenu primjerenije labora et ora. Također ima i mnogo podataka o izravnim prijelazima pojedinih obrtnika iz samostanskih radionica u gradske, tako da se može razumjeti transfer spiritualnog habitusa, samooblikovanje aktera u pravilnom pažljivom djelovanju, na obrtničke miljee tu i tamo čak i najkraćim putem. U tom smislu radionice nisu samo mjesta gdje nastaje dobra „roba“, one su ujedno rasadišta forme subjektivnosti koja lebdi između produkcije i kontemplacije te kovnice samoizvjesno pobožnih singularnosti. Ta iskra ponekad preskoči natrag u religijsko polje, kao kod britanskih metodista, koji su zanat vjerskog entuzijazma primjenjivali na vlastitu psihu.[6]
Otuda više nije daleko do secesije umjetnosti od obrta - one za teoriju aktivnosti najveće drame novoga vijeka prije početka jedine još veće drame: kristaliziranja modernog „rada uopće, rada sans phrase“, dakle onog rada bez svojstava u kojemu je Marx našao sistemsku definiciju proleterskog stanja kao neskrivenog samoprodavanja posvuda upotrebljive „robe radne snage"[7] Poput svih secesija, i ova je u službi pojačanog subjektiviranja, u danom slučaju: podizanja zanatske u umjetničku umješnost. Ono što umjetnost razlikuje od obrta njezina je odlučnost da u djelu (opus) izlaže umješnost umjetnosti kao takvu. Sennett je taj skok od jednostavnog upotrebnog predmeta u dimenziju narcizma djela ilustrirao pomoću glasovite bačve za sol Benvenuta Cellinija, proizvedene za Françoisa I. više nego trogodišnjim radom (bečka Saliera, 1540.-1543.). Takvi predmeti više nisu primjereni za svakodnevnu upotrebu, oni korisnika podvrgavaju u njih oblikovanoj prisili da im se divi.
Potrebne su bile dugotrajne dogmatske prepirke dok se nisu dovoljno jasno utvrdile dvije naravi djela koja se proizvode umijećem: posve obrt i posve mirabile. Jednom stranom svako djelo uvijek ostaje u potpunosti proizvod svojega zanata, a drugom svjedoči o provali nečega nadobrtnog u radionicu. Obje te naravi nepomiješane su jedna uz drugu i spoznaju se različitim receptivnim moćima. S tim su dvostrukim određenjem povezana sva viša vrednovanja statusa majstora kao i pojma remek-djela, koja od renesanse nadahnjuju govor o umjetnosti i umjetnicima. Kao što umjetnost znači ponovno osvajanje čudesnoga polazeći iz radionica, tako umjetnička egzistencija implicira ponovno uspostavljanje stvaralačke, takoreći božanske kompetencije unutar radionice - uz popratnu pojavu da su Europljani već gotovo pola tisućljeća izloženi stalnoj unutarnjoj misiji teologa kreativnosti i njihovih kritičkih đakona, dakako nešto kasnije i arijanskoj[8] odnosno humanističko-materijalističkoj protumisiji, po kojoj su čak i najveća umjetnička djela samo viši proizvodi, čitaj obmane da se radi o nečemu višem, a i najveći umjetnici samo ljudi.
[1] Richard Sennet, Handwerk, München 2008., engl.: The Craftsman, New Haven and London 2008.
[2] Ibid., str. 33.
[3] Ibid., str. 79-102.
[4] Tu je funkciju „zanatske“ i tvorničkoradničke djelatnosti, koja povratno djeluje na vježbača-proizvođača, tematizirao već Lucien Sève u svojim studijama o marksističkoj teoriji osobnosti, iako ili jc on praktički učinio neprepoznatljivima jednostranom produktivističkom terminologijom. Lucien Sève, Marxisme et théorie de la personnalité, Pariz 1969., njem.: Marxismus und Theorie der Persönlichkeit, Frankfurt/M. 1973.; ondje su i važni poticaji za teoriju subjektivnog kapitala i „sve organskijeg sastava osobnosti“.
[5] Sennett, Handwerk, op. cit., str. 82.
[6] Usp. Robert E. Cushman, John Wesley’s Experimental Divinity. Studies in Methodist Doctrinal Standards, Nashville, Tenn. 1989.
[7] Karl Marx, Grundrisse der Kritik der politischen Ökonomie (prvi puta 1857./1858.), Beč bez god., str. 25. U tom kontekstu i na istom mjestu Marx naglašava da je „prokleta razlika" dopuštaju li necivilizirani ruski robovi da se s njima čini što se hoće „ili civilizirani (npr. Amerikanci, pr. autora) za sve upotrebljavaju sebe same". To je razlika za čije se razjašnjenje po Marxu mora razumjeti čitav razvoj apstraktnog rada u sistemu kapitala.
[8] Nauk aleksandrinskog prezbitera Arija (oko 260.-336.) kao heretički je odbačen 325. na Nicejskom koncilu; on je zastupao Kristovu stvorenost i njegovu podređenost Bogu Ocu; otuda su neki nastavljači izvodili tezu o čisto ljudskoj, iako iluminiranoj Kristovoj prirodi.