Ivan Lovrenović

Na tradicionalnoj tribini franjevačkoga samostana sv. Ante u Sarajevu predstavljena je 26. travnja knjiga Ive Lučića Presvlačenje krša. Povijest poznavanja Dinarskog krša na primjeru Popova polja (Synopsis 2018). Lučićeva monumentalna monografija o dinarskom kršu i Popovu polju jedinstven je rad te vrste u cijeloj našoj znanosti. Po autorovim riječima radi se o pokušaju holističke interpretacije krša, a u tematskom i metodološkom okviru karstologije, povijesti okoliša (i/ili ekohistorije) i kulturnoga krajolika. Pojam u naslovu knjige - presvlačenje - autor je uzeo iz prirodnoga fenomena odbacivanja hitinskoga oklopa kod kukaca ili kože kod zmija, karakterističnom i u području Popova polja, te ga je metaforički preradio obuhvativši njime prirodnu, ekonomsku i sociokulturnu povijest kraja.

Na predstavljanju knjige govorili su Jasminko Mulaomerović, Husnija Kamberović, Ivan Lovrenović i Ivo Lučić.

Ovdje donosimo dio iz poglavlja Fizikalno prirodoslovlje krša ili holistička krška znanost.

Dio Popova polja, pogled iz Zavale ispred ulaza u špilju Vjetrenicu (I. Lovrenović, 1. rujna 2007)

Ivo Lučić

Između mitologije i prirodoslovlja

Popovo polje je po svemu sudeći u prirodoslovlje ušlo još u rimsko doba. Bila je to „prva europska enciklopedija“ Historia naturalis Plinija Starijeg, čiji bi prijevod upravo glasio Prirodoslovlje. Njezinu tradiciju slijedila je dubrovačka učenost srednjeg i novog vijeka. Glavni faktor privlačnosti bila je Vjetrenica s pojavom snažnog vjetra na ulazu i njegovim zvukovima, čija je priroda dugo tumačena kao znak božanske prisutnosti. Njezina ekskluzivnost morala je postojati i ranije, a čemu govori oskudna informacija da je pred ovom pećinom postojalo čovjekovo prethistorijsko stanište (Čović 1988: 196). Na prirodu se općenito gledalo kao na religijsku ili mitološku pojavu, a Vjetrenica se u tom pogledu posebno nametala. Nije poznato koji su stanovnici mogli imati naseobinu pred Vjetrenicom i kako su razumijevali prirodu, ali se za najstarije poznate narode koji su naseljavali ovaj kraj kaže da su bili Iliri – zapravo tako su se zvale različite skupine naroda – te da su imali stanovita znanja o astronomiji koja su bitno određivala njihov život.

Zapažali su određene pravilnosti u pojavama i kretanjima Sunca, Mjeseca i zvijezda. Gradnja gomila i gradina vodila je računa o položaju Sunčeva kuta. Sunčeve orijentacije imale su za njih dvostruko značenje: kulta Sunca i uređivanja kalendara. Ilirska astronomska znanja bila su isključivo povezana s religijom i čisto empirijska, pa ne može biti riječi ni o kakvim prirodoslovnim kategorijama (Dadić 1991: 11).

I Rimljani su u određenoj mjeri poznavali astronomiju, imali su kult sunca i postavljali su po Dalmaciji sunčane satove. Njihovo znanje utjecalo je i na prostornu orijentaciju ranokršćanskih crkava, što su slijedili i drugi pokršteni narodi. Svečanosti i sveci imaju im astronomska značenja: najvažniji su smješteni na zimski i ljetni solsticij (Božić i Sv. Ivan), dok im je određivanje Uskrsa bilo povezano s mjesečevim hodom. Povjesničari znanosti ocjenjuju da poznavanja prirode kod Rimljana također nisu imala karakter prirodoznanstvenih shvaćanja (Dadić 1991: 14), što vrijedi i za spomenuti Plinijev kompendij.

Stari Slaveni obožavali su prirodne sile; Perun im je bio bog tvorac svega života, a o Suncu je ovisio život na zemlji. Također, uočili su dva solsticija i obilježavali su ih badnjacima i krijesovima, a krijes na staroslavenskom i ima značenje pojma solsticij. Kretanje Sunca im je određivalo godišnja doba, a Mjesec dane i mjesece. Ta su znanja povezivali zbog poljoprivrede, a to su otprilike znali i drugi narodi koji su početkom srednjeg vijeka došli u Europu (Dadić, 1991: 22).

Prirodoslovlje se u Europi rađa iz tradicije neoplatonizma, čije se tendencije počinju očitovati od 4. st. nakon prevođenja Platonova djela Timej. Benediktinski red kasnije ga je razvijao, te iz njega nastaje jedinstven istraživački i školski sustav sedam vještina, koji se sastoji od tzv. kvadrivija za viši stupanj (aritmetika, geometrija, astronomija i glazba) i trivija za niži školski stupanj (gramatika, dijalektika i retorika). Organizirano prirodoslovno znanje donose na istočnu jadransku obalu benediktinci u 9. st. (Dadić 1991: 15).

Premda su oni dolazili i u naše krajeve, te osnovali prve samostane, jedini pouzdani podaci govore da su prvi kontakti Popova s prirodnim znanostima ostvareni preko Dubrovčana, koji su se s tom vrstom znanja često susretali na studijima u Italiji, a potom su i sami osnivali škole. U 13. st. u Dubrovniku je osnovan trivij, 1557. škola je pretvorena u studium generale sa svih sedam predmeta, a 1656. pretvara se u filozofsku školu Collegium Ragusinum koja se po propisima nije smjela udaljiti od Aristotelova učenja. Dominikanac Vicko Comneno-Komnenović, profesor te škole, sastavio je prvi rukopisni udžbenik iz prirodoslovlja (Bazala 1978: 29).

O tome kakva je kulturna i znanstvena atmosfera vladala sredinom 16. st. u Dubrovniku vidi se iz dostupnih povijesnih činjenica: dubrovački nadbiskup Lodovico Baccadelli (u službi od 1555.) uredio je nadbiskupski dvor u Dubrovniku, kao i ljetnikovce u Gružu i na otoku Šipanu, te ih učinio središtem svestranog znanstvenog, kulturnog i društvenog zanimanja onoga vremena (Bazala 1978: 46). Koliko je tadašnji Dubrovnik bio u središtu učenih zbivanja, govori i podatak da je taj promicatelj znanosti i umjetnosti održavao veze s tadašnjom kulturnom elitom, u koju su spadali Michelangelo, Tizian i drugi, i, pored ostalog, da se Michelangelova slika Pieta našla na zidu ljetnikovca na Šipanu (Bazala 1978: 46). U takvom ambijentu predmet zanimanja svijeta znanosti postala je i Vjetrenica. U njemu nastaju Sorkočevićeva pisma (1570−74) Ulisseu Aldrovandiju (1522–1605), kojeg smatraju jednim od vodećih europskih zoologa toga vremena, u okviru čijeg zanimanja nastaju prve studije popovske gaovice te njezin prvi slikovni prikaz. Iako se nije znanstveno bavio prirodoslovljem, stonski knez nije inferioran u toj komunikaciji, čak štoviše, Sorkočević upućuje Aldrovandija u neka empirijska znanja o izlijeganju „gobice“ iz ikre, koja su nastala zapažanjem ribara, za razliku od Aldrovandijeva mišljenja da su se rađale iz mulja (Grmek i Balabanić 2000). Popovo polje je u Sorkočevićevim pismima prostor obilja, što bi se reklo, dolina meda i mlijeka. Istodobno nastaje i Gučetićevo dijaloško djelo O Aristotelovoj meteorologiji (1584. i 1585), koje u horizontu aristotelovske prirodne filozofije raspravlja o pitanjima iz meteorologije, astronomije, fizike, geologije, alkemije, fiziologije i drugima. To se djelo smatra temeljem znanstvene speleologije u Hrvatskoj i BiH (Dadić 1984) i jednim od najvažnijih ranih opisa krških pojava uz jadransku obalu (Kranjc 2003).

Daljnji razvoj prirodoslovlja u Dubrovniku, gdje je ono vidno napredovalo, više ne možemo povezati s Vjetrenicom i Popovim poljem. Matematičar i fizičar Marin Getaldić, koji je pokušavao spojiti algebru i geometriju, pa se toliko približio idejama analitičke geometrije da postoje i ocjene koje ga smatraju Descartesovim pretečom, sredinom 17. st. izradio je teleskop koji je postavio na zidine Grada (Bazala 1978: 218). Bilo je to nakon što je Galileo

Galilei izradio prvi teleskop, koji se smatra početkom eksperimentalne znanosti. A pored sadržaja istraživanja materijalnog svijeta oko nas, važno obilježje prirodoslovlja je i metoda koja uključuje eksperimente i omogućuje ponovljivost istraživačkog postupka.

Pretpostaviti je da su se stručni kontakti Dubrovčana s Vjetrenicom nastavili jer je pored osnovnih uvjeta – znanstvene zainteresiranosti i privlačne teme – bilo dovoljno komunikacija koje su na to poticale, što potvrđuju važni karavanski putovi opremljeni kulturnim obilježjima kao u Zavali pored Vjetrenice, rodbinske veze i sl. Tim više što su dosadašnje spoznaje o povijesti percepcije ovog područja u Dubrovniku rezultat istraživanja drugih tema, a ne prirode Popova polja. Tome u prilog govori prisutnost Vjetrenice i onoga što ona predstavlja u radovima književnog tipa poput drame Pavlimir Junija Palmotića, u kojoj Vjetrenica čini kulisu zla, i pjesme Eolu, kralju od vjetar Mavra Vetranovića koja se temelji na spoznaji da vjetar nastaje u maloj prostoriji ili špilji i dr.

Iz 17. st., koje historiografija bilježi kao stoljeće ratova, kuge i drugih nevolja, imamo dva opisa Popova – autora Čelebija te biskupa Medvjedovića i Andrijaševića – koji, svaki na svoj način, ističu njegova krška obilježja i daju mu umjerenu do pozitivnu sliku, u svakom slučaju bez tragova negativnih kvalifikacija krajolika. U 18. st. nema nama dostupnih prikaza ovoga krajolika, a tijekom 19. st., počevši od njegove prve trećine, javlja se interes za krajolik Popova i rasplamsava se prema kraju stoljeća.

Zamjećujemo dvije skupine pisaca koji su objavljivali u periodici i godišnjacima u Sarajevu (Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Bosanska vila), Zagrebu (Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena) i Mostaru (Koledar hercegovački). Žanrovski, radi se o putopisima, pismima i izvještajima, od kojih su neki tek nedavno došli do javnosti, kao što su izvještaji svećenika i biskupa ili turskog putopisca. Opis Joanikija Pamučine u domaćoj je javnosti dugo pripisivan ruskom konzulu Gil'ferdingu, koji ga je objavio u svojoj knjizi Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji (1859), a tek je 1976. objavljivanjem na srpskom jeziku u zborniku Ljetopisi postao dostupan domaćoj javnosti.

Opisi su sve detaljniji, precizniji i uspješniji. Najistaknutije slike su Popovo sa svojim poplavama i Vjetrenica. Svi posebno naglašavaju hidrološke suprotnosti krajolika, spominju ponore uglavnom bez njihovih posebnih opisa, nerijetko ih prešutno ističu kao ključeve toga ritma. Od bioloških pojmova gotovo svi ističu golemu količinu ribe gaovice, a neki naglašavaju i njezina afrodizijačka svojstva. Također gotovo svi kraće ili detaljnije opisuju Vjetrenicu i njezin vjetar, te njegove zagonetne zvukove.

Sorkočević uvodi niz prvenstvenih činjenica: poplave, gaovice, vjetar, unutrašnjost špilje, vile, dvorac pred Vjetrenicom i druge. Pamučinin opis je osobito koristan, pa i relativno opsežan: u nizu morfoloških obilježja su golet, kamene padine, uravnjeno polje, poplave itd., a u Vjetrenici prvi povezuje vjetar sa sezonskim ritmovima i obratnim smjerovima, te pravilno opisuje Veliko jezero i daje mišljenje o njegovu nastanku. Palunko daje sliku zabitog kraja bez putova, a Vuletić Vukasović sliku krajolika s uginulom stokom i ribama nakon povlačenja blata, još preciznije predstavlja sige navodeći da su „stubovi iz stalatita (siga) i stalamita (ciedionika)“ te im dodaje „naravsku kamenicu vazda punu hladne vode“. Navodi podatak da životinje po vrućini dolaze plandovati pred Vjetrenicu, po čemu se vidi da njezino osvježenje ne koriste samo ljudi, nego i druga živa bića koja se ljeti nađu u blizini.

Mihajlović donosi mnoštvo detalja i cjelovitih slika te novu kvalitetu u razvoj opisa krajolika. Prvi koristi izraz krš. Njegov krajolik, kaže, ne bez umjetničkih obilježja, ima čara, ali samo kratkotrajno u bujnim i šarenim proljetnim fazama. Iza njih nastupa ljeto u kojem se vide samo gole sive litice, neprijateljske živom svijetu, u kojima samo zmija otrovnica može opstati.

Suprotno toj slici sivila i pustoši, polje je kod Mihajlovića motiv zelene oaze, koja pod vodom izgleda kao more. Unatoč svim nepogodnostima, Popovo je zdravo za život, posebno kad se usporedi s drugim poljima. Mihajlovićev prikaz ima elemente krajobraznog slikarstva i književnosti. On daje i dodatne informacije bitne za razumijevanje funkcioniranja krajolika, poput one o podzemnim vezama s Jadranskim morem i Gabelom, te kako se riba ne vraća Trebišnjicom, nego „preljeti“ u jamama.

Na tom razvojnom putu, međašnike razumijevanja prirode Popova polja nalazimo kod Pamučine koji fizikalna objašnjenja o prirodi vjetra i nastanku siga suprotstavlja fatalističkom gledanju turskoga gospodara na Vjetrenicu.

Talijanski misionar Ayala u prikazivanje Popova polja unosi industrijske metafore: snagu vjetra iz Vjetrenice uspoređuje s bukom visoke peći, i to ne s jednom, nego kao da ih je tisuću u pogonu. U tom opisu ima i divljenja svemoćnoj prirodi, i njezinu svođenju na moć tehnike. Iako začaranost prirode kopni, što se dobro vidi kod Pamučine, ona će još desetljećima funkcionirati kao krajolik nastanjen božanskim bićima (ona su u pod zemljom i visoko nad zemljom); zapravo, to što vidimo samo je njegova pojavna fasada.

Još zornije dolazi do izražaja polarizacija slike iz srednjeg vijeka s onom s kraja 19. st. Prva je bila pojam obilja, a druga slika kamene pustoši. Prvu su začeli dubrovačka vlastela, biskup i turski putopisci, a drugu domaći kaluđeri i mjesni svećenici. Ta će se slika tijekom 20. st. razviti u dominantan negativan stereotip krša. Unatoč manjkavostima i nedorečenostima, te su slike stvorile ugled ovog krajolika te dodatno motivirale istraživače koji će doći oboružani novim znanstvenim metodama i svjetonazorima. U toj povijesti interpretacija, prirodoslovlje se moglo nazirati samo kao jedan njihov sloj. Još je manje moglo biti riječi o nekom specijalnom krškom prirodoslovlju. Toga nema čak ni kod svih svršenih studenata koji su se u Beču, gdje je rođena karstologija, susretali s tom vrstom znanja. Tako, na primjer, Vjekoslav Klaić (1989) daje činjenično korektan i detaljan geografski opis doline Trebišnjice, ali bez isticanja karstološke dimenzije krajolika. Njegovo munjevito izdanje označilo je državno-pravnu smjenu u Bosni i Hercegovini. Austro-Ugarska Monarhija, u čiji je sastav ušla Bosna i Hercegovina, bila je jedno od žarišta razvoja karstologije, koju će pokušati iskoristiti za odgovor na probleme južnih pokrajina.

Literatura

Čović, B. (ur.) (1988). Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, sv. 3, Sarajevo, str. 336.

Dadić, Ž. (1991). Egzaktne znanosti hrvatskoga srednjovjekovlja. Zagreb, str. 192.

Bazala, V. (1978). Pregled hrvatske znanstvene baštine. Zagreb, str. 497.

Grmek, M. D., Balabanić, J. (2000). O ribama i školjkašima dubrovačkog kraja. Korespondencija Sorkočević–Aldrovandi, Dubrovnik–Bologna: 1580–1584. Dom i svijet, Zagreb, str. 125–129.

Kranjc, A. (2003). Dinaric Karst. U: Gunn, J. (ur.). Encyclopedia of Caves and Karst Science, str. 287–289.