Rapko Orman: Berači muzejskog blaga
LEGENDA O ZAKOPANOM BLAGU
Fikretu Ibrahimpašiću Fići
znao si učitelju pronaći put
do tajnih odaja skrivenog
blaga
znao da on vodi
kroz aktivna stanja glagola
učio (nas) kako čovjek
u jednom može
odživjeti dva
kako se iz kandža sna
otima java
kucao si danonoćno
na sva zaključana vrata
(sezame otvori se)
skucao veliko blago
zavijen velom tajne
jedan njegov dio
ostavio (si) tragačima
iz budućih stoljeća
čije li ruke čeka to blago
koje zakopa svojima
odgovor tvoj je odgovor mudraca
zagonetan golica
vijuge mozga mazi
podgrijava legendu
blago može pronaći
samo čovjek čista srca
koji će znati gdje traži
i koji će cijeniti ono
što bude pronašao
potom si se čista srca
stopio sa sjajem zvijezda
odjezdio u legendu
U STVARI O STVARIMA
u muzeju i.a.k.
ovdje treba doći i razgovarati sa stvarima
u stvari samo slušati šta govore stvari
ovdje sve diše ovdje sve kuca ovdje sve priča
ovdje je bezbroj priča
vrata muzeja otvorena su za sve dobre ljude
oni koji to nisu ovdje i ne dolaze
stvari imaju dušu za onog ko ima dušu
duša ovih izložaka ne otvara se svakome
u ove predmete ugrađene su ljubavi
koliko eksponata toliko majstora
sa zlatnim rukama sa vještim prstima
stvari koje gledam bude o/sjećanja
pale žar u oku
sliku pretaču u riječ riječ u sliku
one su vjerna slika svoga vremena
pogledaj ovaj ključ koji je otvarao i zatvarao
vrata stare čaršije
pogledaj ovaj kaluf za fesove
(crven fesić u dragana moga)
pogledaj ovu flautu iz 1902.
koliko li je samo na njene zvuke srdaca zaigralo
uzdaha se otelo
evo i tamburice na kojoj je nekada
živa maskota grada
legendarni salkica zvani rogajce
decenijama terzijanom udarao u žice
skladao i pjevao svoje šaljive pjesme
uveseljavao svjetinu
tu je i raritet – vještom rukom majstora
malom konjskom potkovicom potkovano jaje
a šta nam tek zbore stare fotografije
lica s njih utiskuju se u naše oči u naše pamćenje
vrijeme odgoneta i čita
bože kako sve brzo prolazi kako vrijeme leti
kao dlanom o dlan dok se čovjek okrene
stvari ostare – muzej nastane