Rapko Orman: KAD SE OTVORE SLIKE

ČUDESNO MAESTRO

                    pred slikama ive šeremeta

s palete zjene se pale
u pluća kroz njih ulaze predjeli
dišu istinski prirodno i zgodno da se sebično prisvoje
priznajem poljaci / slovaci oprostite
čudesno maestro tatre prenese u mene
svileni san sane u sjene vrba zaplete
i tu rijeku ustavi da odmori čovjeku lice umije
krv-otok smiri izdašno popuni bronhije

boje su riječi i treba ih pustiti da žive
iskreno s platna šapću dršću romore
aortu oru dah mrtvoj prirodi udahnu
dah cvijeća jabuka i cvijeća poljskog cvijeća ah
boje su riječi i treba ih pustiti da pohode
čvrsnicu čvrsto zagrle prenj u propanj propnu
šumom neretve napune ušnu školjku neba
rog surovosti otupe jar divljine upitome
i stvarno evo se vali u uvali smiruju
boračko jezero bez borbe predaje
rak škare na stol odlaže
potom se platna noći razmiču i vidim
splitska luka s neba svodi svitanje
točitelj svjetlosti pošiljke šalje u počitelj
dubrovnik snatri dok more odmara bedeme tvrđave

s palete pale se zjene
ispod palete jasno kao na dlanu
gledam dišu ljudi dušu otkriva lice
ovaj će starac kunem se nešto važno prozboriti
možda je poslije molitve dokučio nit tajne
ili se konačno odlučio kome da se povjeri
bogu ili grobu – sve ostalo izdaje

 

SVJEDOK I SLIKE

                      u ateljeu age pivčića

svjedočiti odgovorno mogu kako su nastale ove slike
dolazio sam često među razapeta platna
upijao mirise sobe udisao boje

ovdje sve s bjeline počinje čisto na čisto
ko bijeli papir preda mnom
ko platno na đerđefu sestre vezilje

u bjelini se prostire bojno polje – polje za boje
u polje široko ulazi slikar bjelinu kroz boje provlači
kakav li će vez izvesti kako li iz boja izaći

bjelina se bojama blago daje nestaje
na njoj se proplanak pali livade mirisom kite
vrbe i vidici pucaju nebo zavičajno kaplje
i sve je mirno sve mirno

kad se grad na platna propne kadrovi djetinjstva izrone
sokaci avlije pendžeri doksati minareti tornjevi
rijeka obale obaljuje litice oblak škaklje

kad se otvore slike još jedno polje u oko uđe
konji u propnju u trku lepršavi vileni
od zuja motora sklonjeni od omče računa sačuvani

dolazio sam često među razapeta platna
otvarale se slike kao listovi romana
srce se punilo i raslo od dodira i mira