Rapko Orman: MRVI SE VRIJEME I RASIPLJE
Stipi Manđeralu
l.
umiru groblja i greblja umiru ko starci
na naše oči
sa stećaka križeva krstova i nišana
kruni se znakovlje
izdišu sjećanja (i) usne kazivača
zatežu i trnu
iz svijeta tajanstva kao stabla
mašu upitnici
o kako su zamršeni puti odgonetanja
rukodilo je nekad bilo ogledalo
majstora
predmeti koji su sa toliko umijeća
i ljubavi zlatne ruke stvarale
nestaju iz polja vida
kao da ih žderu aždahe aždahake
Makove
a svi su mogli biti spomenik
svome tvorcu
vezena zlatna žica
plemeniti miris drveta
ruše se mlinovi (i) mlinari
sa sjetom dozivlju glazbu
mlinskog kola
pekari sanjaju kruh
što diše i miriše ko duša
nakovanj sazviježđa traži
u parčad paramparčad u prah
mrvi se vrijeme
i rasiplje
u smiraj dana (i) dan zaboravlja
sjene jutra
2.
iz zjena izvire
Sturba
čudesno bistra
djetinjstvo zapljuskuje
visoko na naslagama stijena
gradina
vidik puca daleko
u takvom ozračju
ozaren
čovjek u život kroči
amuleti –
ulomci keramike sa gradine
do zapretana blaga
puti zameteni
ponornica pamćenja potanja
na samom rubu potopa
vrisak vokala
ruka
na uzlu zaborava
zavežljaj blagodaran driješi
3.
evo nas pod krošnjom lipe
dišemo lipanj
u vrelu vokacija vokali vriju
o zaboravu zborimo o nemaru
društva i pojedinca
sa mašeta maše ruka nevidljiva
sunce izlaže pejzaže proljeća
akvarele žive prirode
(mrtve ostavlja jeseni)
homagij literaturi
(do Pasternaka vode livade
jare ljubičaste
do Vitmena vlati trave)
opija obilje polja i razgovora
pčele zuje nektar
4.
sjene dana krate krake sunca
zapad se uvlači u
moj mali stan
odmaram
listove djela tvojih prebirem
berem ljekovito bilje