Rapko Orman: SPOMENICI I LJUDI
SPOMENIK UMIRE KAO I ČOVJEK
u tvoju smrt neko je unio svoje prste
kao što su u rođenje bili utkani prsti tvorca
misli i umijeće neko je skovao trenutke
da noć s tobom razbije i da tako glasno
označi kraj tvog znakovitog puta
bio je policijski sat i ne znam jesu li zvijezde
sijale ili padale s nebeskih visina
strašan je pad morao biti kad je džinovska ruka
od postolja otrgla i u vis bacila brončano tijelo
pa kad je cimnuto težom na tvrdo tlo palo
i raspuklo ostalo pod platnom noći do svanuća
pokušavam dugo dozvati zvuk tog trenutka
eksplozija cik legure tresak i šta sve između nije bilo
u kakvom omjeru i smjeru tu smjesu zvuka smjestiti
u uho u eho u pamćenje breza i topola
uzalud
odmiče vrijeme iako streme da budu vječni
spomenici umiru kao i ljudi u ratu ginu ludo
trusi se ozračje pameti trsi usud tla
na kojem se ukleta slika bilježi i slovi
što sagrade preci to ruše potomci
livno august(inčić) 92
ZAJEDNIČKI NAZIVNIK
josipu konti
odakle poći konta kontam od skulptura ili od slika
ili možda od nazivnika - čovjek pjesnik žena
pa iznad redati brojnike dokučenih svjetova
u ovoj prostoj formuli čini mi se sve štima
oblici ljudskog tijela otisci mašte uma
obline ženskih aktova ima tu jasno ima
sjaja kliske kože zasjeka uvala dubina
tople krvi tijela duše drhata nerva
iz kojeg stihovi izviru slivovi pjesme šume
putnik koji traži sunce pjesnik je znam
najčešće mrvljen i bacan od nemila do nedraga
svejedno da li ga nosi sipljivo kljuse ili krilati at
ne reci samo da je to sudbina pjesnika ni kazna
ni putanja puta što vodi iz utrobe sanja
prosto tako je to kazaljka u pokretu sat kuca
patnja zaboli bol zapati mašta podigne ponese
do dubine srca do vreline daha do zanosa stiha
čovjek je grupno biće rekli su umni davno
ti prirodno za ruku u prirodu izvodiš šetače
uvodiš u kolo ritam nogu haj - haj šuma nogu
jedno lice se pokaže izražajno iznese misli
korak za okom ponovo vodi do ženskih aktova i portreta
s njima lice u lice kite zanosnog cvijeća
u ljepoti u dahu duše diše potajno natjecanje