Ivan Lovrenović

EBENSEE, 9. SVIBNJA 2014.

Šifra Cement.
Sub-logor Mauthausenda,
u 32 barake, Židovi i Slaveni,
Romi i homoseksualci, sami su sebi pravili stanove
Za privremeni rad u inozemstvu.
Svojim promrzlim tijelima ložili su vatru.
I grijali žive.
U Ebenseeu, gradiću ispod kamenoloma.
Poznatom po broju maloljetnih trudnica.
I djece bez očeva.
Po karnevalu i broju ispijenih piva.
Jednom godišnje
dođu da se sjećaju rebara, noktiju, zuba, ključnih kostiju i rasute kose.
Spasitelja, krematorija u svibnju, i sebe preživjelih.
Prepoznat ćete ga iz daljine po Traun jezeru.
Po bijelim jahtama i labudovima.
I vjetru što tetura između kamena i vode.
Uvijek je maglovit studen i uvijek nešto pada.
Do njega se stiže pomoću navigacije.
I samo kroz tunel.
U ovo mjesto
u kome su imali devedeset spaljivanja leševa na dan
još uvijek stiže proljeće.
Danas se tu ugrađuju kuće u tijesne ulice.
ovdje se čak zaljubljuju u strance.
Majke dovode svoje kćeri da plešu balet.
Oblače im bijeli tutu, trpaju hranu u torbe.
I tople majice da ne ozebu.
I ove godine smeđi pokrivač pada na grad.
Hoteli se pune. I kuhinje mirišu na pečenje i kiseli kupus.
Tišina se probija kroz redove.
Orkestar podešava instrumente.
Gradonačelnik vježba govor pokajanja.
Altocumulus prebrojava uzvanike.
Uzdasi ukrašavaju svečanost.
Poneki čuju miris vatre.
Unuk bivšeg nacista igra se mobitelom.
Novinar ugovara ljubavni sastanak i bilježi činjenice.
Jelovnik:
4 i 30 h, šalica surogata kave
12 h, juhe od krumpirove kore
19 h, kriška crnog kruha
Životni vijek 10 dana.
Po rubovima ove potresne galerije skakuću djeca.
Njihove majke pogledavaju na sat.
Očevi sjede u narodnim nošnjama i teško dišu.
Sa stopala balerina podiže se para.
Djevojčica iz Bosne igra Anu Frank i šapuće: Samo da prođe. Samo da prođe.
Buket crvenih ruža, pod njezinim nogama, miriše na kuhani krumpir.
Njezina majka se ispovraćala i sada misli na suvenire.
Učenici pred zavičajnim muzejom ližu sladoled.
I psuju profesore.
Prodavačica karata probrojava zaradu od ulaznica.
Na preživjelog logoraša iz Prata naslanjaju se zidovi.
On stoji i ponavlja:
Bio sam tu.
To se dogodilo.

LOPTA NA ZIDU

Sve smo ih poubijali.
Starce i djecu njihovu.
Nemamo se više koga bojati.
Mi smo gospodari ovih grobova.
Njihove trudnice rađaju našu djecu.
Lopta djece pobjedničke kotrlja se natrag.
I svaki put upadne u rupu.
Ona ima lice pustinje, i drhti.
Djeca je jedu, trpaju u usta njezinu magmu,
njezino pismo rastavljeno na slogove.
Kad su večeri tople, pobjednici pale svijeće i piju rakiju.
Na ispeglanim stolnjacima oštre noževe.
Pjevaju junačke pjesme i ne gledaju u zvijezde.
Njihove šake stežu se u grlu.
A kad spavaju, grizu nokte
i čuju loptu kako udara u lubanje.

DESET MRKIH DJEČAKA

Deset mrkih dječaka u Lakati, u Siriji, siti i počešljani pođoše u krevet, baciše na njih
bombu s difozgenom; Mehmed se uguši, ostade ih devet.
Devet mrkih dječaka u Daari, na putu do škole, šaraše opasne parole, sprejom po zidu,
pitaše se tko sam; Bašira strpaše u zatvor, ostade ih osam.
Osam mrkih dječaka, u Damasku, u Siriji, bezbrižno igraju nogomet, dok ih zabrinuto u
toploj sobi na ekranu gledam; Ali pade u rupu, ostade ih sedam.
Sedam mrkih dječaka u Raki, u Siriji, bez oca i majke, dobiše o putu za Njemačku radosnu
vijest; Abdulahu odrubiše glavu, ostade ih šest.
Šest mrkih dječaka u Izmiru, u Turskoj, pokopaše sav svoj donedavni svijet; Rameza
griže savjest što izgubi djeda, vrati se da ga traži, ostade ih pet.
Pet mrkih dječaka na Kosu, u Grčkoj, na palubi broda jedu buđav sir. S molitvom u grlu,
u ledenom moru, udavi se Aylan, ostade ih četir’.
Četir’ mrka dječaka, traže u Beogradu, u Srbiji, na ćirilici mir; Samir izdahnu od čežnje
za kućom, ostade ih tri.
Tri mala dječaka u Idomeniju, u Grčkoj, na vratima Europe, zaustavio gas, duša im drhti
sva, moraju ići dalje; Yahiya umrije gladan, ostade ih dva.
Dva mrka dječaka viču u Šentilju, u Sloveniji: Iako sam protjeran, domovinu trebam!
Omar se izgubi, tražeći mobitel u noći. Na kraju puta ostade jedan.
Jedan mrki dječak, u Traiskirchenu, u Austriji, od čekanja na azil izgubi svoj zadani cilj.
Slomljen pade u sigurne sobe kut, vratio bi se kući, ali ne zna put.

OŽALOŠĆENA DRŽAVA

Vraćam se.
Razlog za povratak nisam našla.
Poput mrtvaca, umorna od ulazaka i izlazaka iz svoje grobnice.
Dolazim pod zidine domovine i tražim ulaz.
Tek na jednom graničnom prijelazu
pronašla sam taj prolaz iz zemlje u sebe.
I gledala u njega onako kako se prvi put gleda more.
Tu sam zakopala sve ulaze u ožalošćenu državu.
Sad znam kako se ulazi i izlazi.
Iz glave kroz koju je prošla kugla.

LJUBAVNA PJESMA

Ona ne može napisati ljubavnu pjesmu.
Na njemačkom broji pare i ispunjava formulare.
Nedjeljom šeće ulicama grada,
sjeća se jezika na kome je voljela i psovala.
Traži čovjeka koji će razumjeti samo dvije riječi.
Ona večera sama.
U krevet odlazi s ustima punim straha.
Plače i pjeva: mare drom, mare drom….
Kad sunce zalazi, čini joj se da je kod kuće i da je netko zove.
Zaboravila je put do mjesta.
Nema izlaza iz ovog života.
Nju ovdje nitko nije volio.
Ne može se voljeti žena bez jezika.
Ona sada treba mir.
Starački dom za djevojčice.
I zemlju u kojoj će napisati jednu ljubavnu pjesmu.
Odustala je od čežnje.
Više ne spava na leđima i ne broji poljupce u vrat.
Njezin je golub izdahnuo.
Suze iz njegova oka još uvijek kapaju s njezinih dlanova.
Tko zna kamo je poletio i gdje je trebao sletjeti.

ISUS

Danas se teško prodaju slike Isusa.
Reprodukcije posljednje večere još se mogu naći u kućama.
Ili na goblenima domaćica.
Današnji Isus više ne stanuje na križevima dnevnih soba.
On vreba priliku da prijeđe preko granice.
Ilegalno.

RAT

Stojimo u šumi.
U redu. Pred jamom.
Povezani kao lampioni na žici.
U zemlju ne možemo propasti. A htjeli bismo.
Jedan reče: Za danas dosta!
Vratismo se svojim kućama.
Kao posječene mladice.
Kažu, rat je završio.
A ne znaju, tko je jednom bio u ratu
On se iz njega nikad nije vratio.

SAMO PUSTI

Pusti sunce nek’ zađe.
Neka se ogriju i oni na drugoj strani svijeta.
Pusti vodu da teče. Neka se i tuđa polja napiju.
Pusti nek’ odu, one koji odlaze.
Oni, koji su te prestali voljeti, nek‘ vole neke druge.
Ništa ne sprečavaj.
Ne zadržavaj za sebe.
Samo pusti. Nek teče.
Nek se rađa na nekom drugom mjestu.
Pa makar to bio i tvoj život.

TRENUTAK

Ležimo u hladu lipe, pčela i ja.
Znamo, ne postoji savršen čovjek.
Samo savršen trenutak.
Kad med kapa u čovjeka. I tu ostaje.
Poslije njega. I poslije pčele.

KUĆA

Stojim pred rodnom kućom.
Gledam je kao u krvavu posteljicu.
U koju više nikad nitko neće leći.

Motrišta br. 128, studeni- prosinac 2022, Mostar